Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
samostalna izložba
otvorenje: petak, 15. XI. 2013. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će predstaviti Eugen Borkovsky
predgovor katalogu:
METAFORE HODA
Kretanje može biti doslovno ili virtualno. Kretanje možemo definirati kao promjenu položaja nekog tijela tijekom vremena. Tijek, ima više konotacija. Može bilježiti unutrašnji proces promišljanja, spoznavanja, može označavati doslovno pomicanje, mijenjanje okoline. Tijek se može povezati s mijenom koja je u samoj njegovoj biti. Mijena je rezultat tijeka a tijek je rezultat mijene. Jedno inicira ritam drugog. To se odnosi i na ljudsko tijelo. Svako se kretanje događa uslijed djelovanja sila. Kod kretanja ljudi, uz mišiće, nužna je ideja, želja za promjenom idejnog stava, statusa ili fizičkog položaja. Promjene se očituju na fizičkom tijelu. Hod kao i putovanje nizanje je promjena. Onaj tko hoda, tko se kreće sudionik je tijeka i akter mijena.
Gordana Kužina predstavlja vizualno istraživanje koje možemo postaviti na trag ovih postulata. Ona podastire kolekciju fotografskih radova tematizirajući ljudsko kretanje. Kao metafore služe obuvala. Umjetnica bilježi obuću u pozicijama u kojima ju realno nalazimo. Noge su zabilježene ponekad spontano a ponekad režirano. Najčešće krade trenutke a rjeđe dogovara foto seansu. Radovi izgledaju začudno jer jednostavno nismo navikli zumirati taj dio tijela. Podastrte motive možemo grubo podijeliti na dvije grupe. Na one kojima dominira aktivan pokret i na situacije zaustavljenih koraka. Unatoč bizarnom motivu rezultati bilježenja funkcioniraju kao konceptualno likovno promišljanje predstavljeno u obliku kolekcije.
Pred nama je niz isječaka kretanja. To može biti odlazak, dolazak, prolazak, stajanje. Postoji brzo hodanje, hodanje u snu, hodanje po vodi, hodanje s psom, bosonogo hodanje, manekensko, hodanje po žeravici, hodanje lakim ili teškim korakom, hodanje po užetu, hodanje po glavi, hodanje u paru. Umjetničin postupak evidentiranja scena, s obućom u glavnoj ulozi, nudi mnoge asocijacije. Cipele možemo komentirati iz više obzorja koja često prizivaju socijalnu problematiku. Nailazimo na estetiku uslovljenu kriterijima i mogućnostima vlasnika. Možemo procjenjivati kvalitetu iz pozicije kakvoće, cijene i stupnja istrošenosti. Uz obuću ovdje je dokumentiran izgled noge, tabana, prstiju na ljetnoj otvorenoj sandali ili japanki. Prepoznajemo poruku koju želi odaslati obuveni akter. Tu su tenisice bez vezica, tu su ukrasi, ili upitna apartnost pojedinog obuvala koja biva naglašena kombinacijom sa drugim odjevnim predmetima.
Umjetnica, bilježeći obuveni dio tijela, progovara o identitetima. To je vidljivo stilskim karakteristikama obuće a još više putem govora tijela, pokreta koje noge čine. Brzi hod, stidljivost, ležernost može se razabrati na pojedinim radovima. Tako preko obuće prepoznajemo i karakter osobe ili neki od njegovih psiholoških stanja. Ove geste koje obično ne zamjećujemo prezentirane su kao niz simbola. Autorica se ne zadovoljava prikazom vizualnog stanja, već napor usmjeruje k značenju. Nizanje bilješki predmeta / ljudi, plasirano kao završeno djelo, atribuira činjenicu promjene. Gordana Kužina nas provocira pokušavajući aktivirati svijest o tome da ljudski rod ne voli promjene. To se pokazuje inertnošću misli, stavova i postupaka. Svjedoci smo smanjivanja prava stanovnika zapadne civilizacije bez ozbiljnih reakcija oštećenih. Drugi primjer je izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela i religijske zlorabe koje se pravdaju pojmom tradicije. Ljudski rod previše ulaže u bijeg od tjelesnosti. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Uz njih, profit nudi syber svijet. Informacija na računalu ili TV ekranu zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili a zapravo smo samo vidjeli sliku. Radovi pred nama upozoravaju da nam je život zakrčen društvenim konvencijama, konformizmom i autocenzurom. Obraćamo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost omogućuje mehanizme društvenih podjela i nadzora a nama nudi medikamente za smirenje.
Ovaj ciklus Gordane Kužina problematizira perfidne marketinške kampanje. Svjedoci smo skretanja sa problema podsticanjem želja za posjedovanjem ili sintagmom „biti moderan”. Obuća ima status fetiša. Iako je poznato da je modno – estradna mašinerija gruba, poistovjećivanje, želja za slavom, većinu ljudi uvlači u trgovine modne obuće i odjeće, fitness klubove, estetske korekcije, ugradnje silikona. Tako se ljudima otupljuju čula a takvom gomilom se lakše manipulira. Od silne proždrljivosti za profitom izgubljen je smisao i kriterij. Podivljali kapitalizam nije u mogućnosti odrediti što je ispravno ili lijepo. Sve je više informacija a manje značenja. Izmišljaju se dizajni, oblici. Forsira se potrošnja kako bi se moglo proizvoditi, kupovati, pa to isto opetovano u krug ponude i potražnje.
Akteri na fotografijama ne gaze po crvenom tepihu već po kamenoj podlozi Grožnjanskih prostora. Osobe na ovim fotografijama i jesu i nisu. Prisutne su kao znakovlje sa karakternim osobinama bez identiteta. Ne znamo da li se vlasnik cipela smiješi ili negoduje. Nema lica. Prisiljeni smo ovu seriju pratiti kao ujedinjeni niz trenutaka anonimnih osoba. Prisutni akcionizam ovog projekta inicira razmišljanje. Umjetnica tijelu oduzima fizičnost a prikazuje mu atribuciju, dozvoljava mu oznaku. U ovoj seriji predmet preuzima karakterne osobine vlasnika. Apsurd i artificijelnost u sjajnoj su ravnoteži. Upotrebni predmet sveden je na znak i personificiran.
Snaga ovog projekta je u načinu evidentiranja ljudskosti. Fetišiziranoj situaciji umjetnica daje smisao. Ovaj niz obuvala sugerira propitivanje mnoštva informacija kojima smo obasuti i koje moramo percipirati bez obzira na njihovu neprihvatljivost. Kroz medije napadnuti smo slikama koje ne želimo vidjeti. Prag tolerancije spušta se i više nas ne šokira golotinja niti raskomadano tijelo. Snižavanje tolerancije gasi emocionalnu osjetljivost. To utječe na međuljudsku komunikaciju koja postaje sve formalnija i prikriva prave dojmove i osjećaje. Gordana Kužina primjećuje. A primjećivanje je početak komunikacije. Komunikacija je proces razmjene informacija sistemom znakova. Tko hoda ostavlja tragove. I cipele su znak. I fotografije i cipele su sredstva komunikacije. Mi stojimo, hodamo, pretrčavamo, cupkamo, poskakujemo, trčimo, spotičemo se. Brzo ili sporo. Skoro uvijek obučenih stopala. Debelim đonom odvojeni od Zemlje ali i jedan od drugoga.
Eugen Borkovsky, XI. 2013.
Gordana Kužina rođena je u Varaždinu. Završila je Pedagošku akademiju u Rijeci. Živjela i radila u Opatiji, Lovranu, Matuljima, Šibeniku, Pirovcu, Zadru, Torontu i Vancouveru. Od 1991. živi kao slobodna umjetnica. U Istru odlazi 2000-te godine. Izlagala na mnogobrojnim kolektivnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
