Gliptoteka – Skulptura u kamenu u Hrvatskoj 1991.-2011.


Magdalena Mihalinec
magdalenam@hazu.hr


Gliptoteka, (Galerija I., Galerija IV., Park skulpture), Medvedgradska 2, Zagreb
Skulptura u kamenu u Hrvatskoj 1991.-2011.
od 12. 07. (u 19.00 sati) do 15. 09. 2011.

Pogledajte galeriju radova!

U utorak 12. srpnja 2011. godine, u 19.00 sati, u Gliptoteci HAZU (Galerija I., Galerija IV., Park skulpture) otvara se velika izložba SKULPTURA U KAMENU 1991.-2011. – pregled kiparskog stvaralaštva u kamenu zadnja dva desetljeća.

Na izložbi su prezentirani skulpture u kamenu 35 autora raznih generacije od akademika Dušana Džamonje i Šime Vulasa do radova mladih kipara koji su se posvetili skulpturi u kamenu.

Autor odabira umjetnika i djela je mr.si .Davorin Vujčić, fotograf Goran Vranić, dizajn Artresor. U tekstu su spomenuti kamenolomi u Hrvatskoj, klesarske škole, te stručna analiza pojedinog rada.

O izložbi

Izložba koja bi oholo smjerala sveobuhvatnoj rekapitulaciji kiparskog stvaralaštva u kamenu u proteklih dvadeset hrvatskih godina, neostvariva je i besmislena ideja: velik dio skulptura ostao je živjeti na mjestima koja su nadahnula stvaranje i odredila postavljanje. No, dostupnim primjerima ukazati na značajnu produkciju u toj najzahtjevnijoj kiparskoj disciplini, svakako je potrebno: kako zbog kipara i njihovih djela, tako i zbog svih nas. Izgleda da je upravo kamenu pripala uloga da svojom čvrstom strukturom – kiparski oblikovanom – bude poveznica tradicije i suvremenosti hrvatske likovnosti.

O kamenu i kamenolomima

Tradicija obrade kamena počiva na kamenolomima diljem Hrvatske. Slijedom vidljivim poput rana u pejzažu, u Istri se nižu kave Kirmenjak kraj Poreča, Vinkuran kraj Pule, Kanfanar i Valtura, Montraker kraj Vrsara… Od Rijeke preko Gospića do Obrovca se vadi breča, kod Dugopolja dolit, trogirski seget i kamen sa Čiova mnogi smatraju najboljima; veselje i sivac iz Pučišća te dračevica i sv. Petar iz Donjeg Humca perjanice su bračkih petrada, a visočani onih dubrovačkih. Na sjeveru, na obroncima zagrebačke gore, koristio se vapnenac Bizeka i Vrapča, u Slavoniji tamni sirač kraj Daruvara.
Posebice je antika zasjekla duboko i intenzivno u tlo Istre i Dalmacije, vadeći kamen za gradnju: primjerice, Cava Romana u Vinkuranu za amfiteatar u Puli, brački kamenolomi za Dioklecijanovu palaču u Splitu ili kamenolomi kod Kirmenjaka i Buja za Eufrazijevu baziliku u Poreču. Istarskim je kamenom izgrađena i Venecija, onim korčulanskim Dubrovnik, a na bračka ležišta s pouzdanjem su se oslanjali podjednako graditelji katedrale u Šibeniku i Bijele Kuće u Washingtonu.
Kako se mi danas odnosimo spram tradicije vađenja i obrade kamena, pitanje je koje dobrim djelom izlazi izvan kiparskih okvira. Ipak treba naglasiti kako je vađenje kamena doživjelo najveću tehnološku transformaciju: sječu kamena željeznim klinovima, kanalom (pašarinom) ili bušenjem (rupa do rupe), zamijenile su dijamantne pile. Posljedice su zapanjujuće i zabrinjavajuće: u zadnjih 50 godina izvađeno je više kamena nego od vremena Dioklecijana do XX. stoljeća.
Ako je eksploatacija kamenoloma danas manje mukotrpna i puno brža, obrada je – posebice ona kiparska – u velikoj mjeri zadržala potrebu tradicionalne vještine. No, strpljenja i upornosti za dijalog sa kamenom sve je manje, a sve je jača želja za brzom realizacijom ideje. U svijetu brzih efekata, kamen se izbjegava: skup je i težak za manipulaciju, a uz to zahtijeva dugotrajno učenje i uporni rad sa znatnim ulogom fizičkog napora. Vještina i znanje o kamenu i danas je češće u rukama klesara nego kipara. Uvijek je bilo teško naći klesara i kipara u jednoj osobi.

O klesarskim i kiparskim školama, udrugama i kolonijama

Pravinastavljači tradicionalne obrade klesanja danas su škarpelini, polaznici Srednje klesarske škole u Pučišćima na Braču. Osnovana još 1909., danas je jedina institucija u Hrvatskoj koja mlade ljude školuje za klesare. Oni po završetku naukovanja postaju pouzdani meštri bez čijeg se umijeća mnoge arhitekturne i kiparske zamisli ne bi mogle ostvariti. Bivši meštar te škole, Zdravko Matijašić, odgojio je generacije mladih klesara: „Budući klesar mora uistinu osjetiti dušu kamena. Mora imati osjećaj za tvrdoću, za zvuk kamena, mora znati čuti kad ga kamen zove, kad mu kaže da, a kad ga odbija i kaže ne. I naposljetku, meštar mora znati očitati svjetlo u dubini stijene i izvući ga na vidjelo.“
Na visokoškolskim ustanovama, Akademiji za primijenjenu umjetnost u Rijeci, Umjetničkoj akademiji u Splitu i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, klesanje i obrada kamena prisutni su kao jedna od vještina koju bi trebali usvojiti budući kipari. Uz rad u ateljeima, studenti kiparstva dragocjeno iskustvo dobivaju na terenskoj nastavi koja se od 1991. godine u različitim oblicima međuinstitucionalne suradnje održavala u kamenarskim središtima Istre i otoka Brača. Polaznici Ljetnog kiparskog studija u Montrakeru kraj Vrsara, primjerice, osim svladavanja konkretnih klesarsko – kiparskih problema pod vodstvom mentora poput Mire Vuce, Josipa Diminića, Ratka Petrića, Peruška Bogdanića, Želimira Hladnika, Siniše Majkusa ili Nikole Džaje, svojim radovima od 1991. obogaćuju javni prostor Vrsara. Također, Ljetni studij kiparstva koji je održan 1996. u Pučišćima pod vodstvom Slavomira Drinkovića, rezultirao je dovoženjem velike količine kamena i skulptura sa lokaliteta Veselje u prostor zagrebačke akademije. Dio tog materijala i danas služi u nastavi kiparstva.   
Osim kroz klesarske škole i kiparske studije, u Hrvatskoj kiparstvo u kamenu danas živi kroz udruge i simpozijska okupljanja koja reafirmiraju i revitaliziraju skulpturu u kamenu. Najznačajnija takva udruga je Cavae Romanae 95, koju je 1995. utemeljio Šime Vidulin kao kiparsku koloniju koja bi oživjela napušteni rimski kamenolom u Vinkuranu nedaleko Pule. Iz godine u godinu, udruga je skulpturom u kamenu obogaćivala javne prostore Istre, a kasnije i Podravine, Like te Bosne i Hercegovine, a uz hrvatske umjetnike potkraj 1990-ih godina udruzi su se priključili i strani kipari. Cavae Romanae 95 postala je nezaobilazna točka novije kiparske produkcije u kamenu.
Mediteranski kiparski simpozij u kamenu, najznačajniji hrvatski kiparski simpozij, rođen je daleke 1969. iz nastojanja revitalizacije barokne Stancije Dubrova kod Labina. Idejni začetnici i utemeljitelji, Josip Diminić i Branko Fučić osmislili su ga ne samo kao mjesto kiparenja i okupljanja kipara, već kao društveno dinamičnu činjenicu sa kiparskim dosezima kao povodom ljudskom sporazumijevanju. U svom četrdeset godišnjem postojanju, MKS je priskrbio stotinjak skulptura u kamenu postavljenih u park skulptura Dubrova i širom Hrvatske. Osobiti doprinos autentičnosti i originalnosti Mediteranskom kiparskom simpoziju od 1997. godine daje Bijela cesta; pješačka cestica kroz park skulpture, koju svake godine svojom kreacijom u duljini od tridesetak metara produži jedan odabrani umjetnik. Ideja Josipa Diminića i izvedba ovog projekta, sad sa već 15 dovršenih dionica, bez sumnje je relevantna u svjetskim razmjerima.
Ovdje valja spomenuti i kiparska okupljanja na sjeveru: od gostoprimstva Ratka Petrića u dvorcu Jakovlje do kolonije Kamen Sirač koja je polovinom 2000-ih rezultirala parkom skulptura u Siraču pokraj Daruvara.

O kiparima i njihovim djelima

Kiparska produkcija u Hrvatskoj posljednjih dvadeset godina nastavila je zamah zamjetan 1970-ih i 1980-ih, no u okolnostima koje joj nisu bile sklone. Od društvenih potresa, rata i njegovih posljedica trpjela je i skulptura, osobito ona na otvorenom. Ona već postavljena, mjerila se (preživljavala ili bila rušena) metrom koji sa likovnošću nije imao veze; ona koja je tek imala biti postavljenom, često je svoj nastanak dugovala (i otplatila) razlozima izvan umjetničkih.
Skulptura u kamenu je nastavila živjeti u ateljeima onih umjetnika koji su je i dotad njegovali. Nije se promijenila njena specifična i zahtjevna priroda: i dalje su joj mogli pristupati samo uporni i marljivi; i dalje je vještina izvedbe bila uvjet bez kojeg nije mogla zaživjeti. Možda upravo zato nije bila toliko podložna društvenim mijenama; njeno je nastajanje previše mukotrpno i dugotrajno da bi zadovoljila nečiju nestrpljivost i hir.
Ono što se kod skulpture u kamenu promijenilo, očituje se u odmaku suvremenog kiparskog izraza od premise tradicionalne statuarnosti. Kiparstvo u kamenu protegnulo se do graničnih točaka: od respektabilne klesarske vještine, tradicionalno usvojene i primijenjene na figuri do semantičke kompresije naznačene u reduciranom kiparskom izrazu. Kamen u suvremenoj skulpturi nekima je ostao polazište i cilj, a nekima postao tek jedan od gradbenih elemenata. Neki kipari vjerni su kamenu cijeli život i on je postao materijal u kojem su dosegli vrhunske vrijednosti, ne samo unutar nacionalnih granica; neki su se kamena samo tangencijalno dodirnuli, gotovo se o njega spotaknuli, očešali, okrznuli i pošli dalje. Moglo bi se reći kako se kiparstvo nije promijenilo: promijenili su se kipari. U raznolikosti njihovih poetika sadržano je bogatstvo recentne kiparske produkcije u kamenu u Hrvatskoj.
Doajen Dušan Džamonja jedan je od onih kipara koji su svoje ideje okušavali u raznorodnim materijalima. Vidljivo je to, između ostalog i u spomeničkom kompleksu njegove kuće s ateljeom i parkom skulpture otvorenom 1970. u Vrsaru. Osim bronce, željeza, korten čelika i aluminija, za svoje je kiparske eksperimente i ideje koristio i kamen, najčešće granit i travertin. Porozna površina travertina bez sjaja došla je do izražaja u kompozicijama zakrivljenih segmenata. Šime Vulas je od malih nogu učio kako postupati sa kamenom, kako oko njega treba obigravati, nagovarati ga i truditi se da ti dozvoli željeni oblik. Posebice plodan opus izveo je 1970-ih godina, iz kojih je pobjegla jedna mala forma njegovih prepoznatljivih jedara. Nasuprot ovoj skulpturi malih dimenzija, u obnovljenoj crkvi Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu nedavno su postavljeni masivni kameni oltar i propovjedaonica kojima Vulas ulazi u antologiju hrvatske skulpture namijenjene crkvenim prostorima. Rođen u kamenoklesarskoj obitelji u Korčuli, Vinko Fabris je bio jedan od naših najvećih liričara kamena. Uz prepoznatljive napete forme ženskog akta, njegovi radovi u malom komadu kamena, u škaju, posjeduju širok raspon: od empatijske kvalitete u sakralnom motivu, do duhovito-ironijskog odmaka u onom svjetovnom.Dio žive kamenarske tradicije otoka Korčuleje i Lujo Lozica koji svoje kamene skulpture obrađuje majstorskom sigurnošću i virtuoznošću. Savršeno poznavanje materijala i nadahnuće ženskim aktom u njegovom kiparskom opusu rezultiraju brojnim varijantama zaglađene površine i napetog volumena. Lujo Lozica je kipar čija je vjernost kamenu i ženskom aktu najtrajnija u novijem hrvatskom kiparstvu. Na otoku Vrniku pored Korčule osnovao je 2004. Atelje Bufalo, u sklopu kojega je izložen stalni postav njegovih radova. Također, predstavnik struje hrvatskog kiparstva koja je Kršinićevu liričnost pronijela do naših dana jest i Josip Marinović, koji je svoje mjesto sidrenja našao u lirski intoniranoj figuri manjeg formata. Uz sakralne motive, najpročišćeniju i najzgusnutiju formu rezervirao je za ženski akt klesan u bjelini trogirskog ili čiovskog kamena.
Za razliku od spomenutih kipara nadahnutih ženskim aktom, ostentativni motiv Mate Čvrljka jest portret. Izvodi ga u rasponu od impresionističke modelacije u gipsu do kubistički rezanih ploha u kamenu, koje postaju gotovo njegovim zaštitni znakom. Njegov sugrađanin, idejni začetnik i utemeljitelj Međunarodnoga mediteranskoga kiparskog simpozija u Labinu,  Josip Diminić brižno njeguje dijete u sebi, znajući kako je to jedan od preduvjeta kreativnosti. Iako društveno angažiran, pokretač i ravnatelj simpozija, profesor i mentor, Diminić je kao protutežu uspio održati duhovnu slobodu i spontanost. Sva je njegova skulptura u skladu suprotnosti, u ravnoteži racionalne konstrukcije i ludičke radosti.
Djela Zvonimira Kamenara – Funčija na ovoj izložbi dio su njegovih ispitivanja oblika i taktilnosti koje je izveo 1990-ih godina. Danas se njegovi interesi kreću ka rješenjima koja ne uključuju kamen, odnosno koriste ga tek kao podlogu drugim materijalima, prvenstveno drvu i staklu. Željko Zima je dio svog profesionalnog angažmana u kamenu ostvario kroz restauratorstvo i kiparske simpozije. Ovaj njegov izlet u kamen, izveden je koliko mramorom i akrilom toliko i prkosnom i duhovitom dosjetkom. Veliki poznavatelj i majstor kamena Ljubo de Karina, ukorijenjen je i razlistan na Liburniji. Njegov opus nastao je i razvijao se kao autohtono promišljanje čistog plasticiteta, izvedenog najprije u drvu, a od 1978. godine u kamenu. Nadograđujući vlastitu stoljetnu kuću u Brseču – Zagori, susreo se sa iskustvom gradnje u kamenu koja ga je kao kipara bitno odredila. Arhi-tektoničnost i megalitska dimenzija njegove skulpture uistinu je suvremenim kiparskim jezikom iskazana pohvala stoljetnoj tradiciji naših klesara i graditelja u kamenu od Istre do dubrovačkog zaleđa. U krug zgusnuti oblutci prestaju biti dekoracija prostora i postaju skulptura koja svojom motivikom i metafizikom govori o prapočecima života. Za razliku od ciklusa Kamen na kamen, ciklus Prodori u sebi sadrži reminiscencije na autorova iskustva sa drvenom skulpturom. Miroslav Župančić Žup svoj je kiparski izričaj pronašao i zadržao u malim stilizacijama bujnih ženskih aktova, a u posljednje vrijeme i animalističkim motivima. U najboljim izvedbama, njegove vješto izvedene Venere i bikovi postaju samosvojni plastički oblici zatvorenog volumena. Samosvojni plastički oblici upravo su zaštitni znak Peruška Bogdanića, kipara koji je baštinjenu sklonost kamenu spojio sa modernim shvaćanjem skulpture. Asocijativnost, redukcija do simbola, vitalizam i elementarnost Bogdanićevih skulptura ostali su kao znakovi cijelog jednog vremena, započetog polovinom 1980-ih dekonstrukcijom modernizma. Traženje novih mogućnosti skulpture, u Bogdanićevu slučaju se ispoljilo u dijalogu sa materijalom, traženjem etičkih temelja likovnosti i unutarnje slobode koja spomenuta traganja čini mogućima. I Slavomir Drinković oslanja se na mediteransku tradiciju koja vrlo efikasno pročišćava skulpturalnu formu do primarnosti, čuvajući istovremeno u svojim oblicima tragove kiparske intervencije. Istovremeno sa Bogdanićem, Drinković je bio jedan od najistaknutijih predstavnika takozvane druge skulpture, koja je preispitivala temelje oblikovnog procesa. Drinković je, u suradnji sa materijalom, uistinu dosegao neka nova, dotad neistražena područja. Ovdje izložen granitni blok bušen vatrom pravi je primjer njegovog pristupa: drzak, istraživalački i nereproduktivan, čisti i sam kiparski proces od nataloženih mistifikacija. Generacijski blizak Vladimir Gašparić Gapa, u svom kiparskom svijetučini odmak od Mediterana i približava nam svijet obeliska i totema isklesanih u crnom švedskom granitu. Netom dovršena djela, bezvremeni tamni oblici, svjedoče o nastavku Gapine fascinacije tim tvrdim materijalom, koji ga prati od početka 1990-ih čas poput dostojnog protivnika, čas poput pouzdanog prijatelja. Za granit je važna redukcija forme i iskustvo, on ne podnosi detaljiziranje, rekao bi Gapa. Švedski granit daleko izvan granica Hrvatske nema takvog sugovornika. Marko Gugić, svojim nam kiparstvom vedri duh; njegove skulpture ne traže strahopoštovanje nego smiješak. U dosluhu sa svojim ljudskim kvalitetama, kipar Gugić stvara vjerodostojnu i zanatski preciznu, a istovremeno duhovitu skulpturu. Bez obzira je li riječ o spajanju raznorodnog materijala (kamen i olovo) ili nekonvencionalnom obraćanju tradiciji, u njegovom opusu caruje britkost, ironija i ludizam. 
Jedan od autora koji je svojim antologijskim djelima obilježio kiparstvo u Hrvatskoj u protekla dva desetljeća zasigurno je Kuzma Kovačić. U kontekstu njegovih djela javne plastike, osobito je važan kreativni iskorak u izvedbi Oltara domovine na Medvedgradu iznad Zagreba (1994.), gdje je Hrvatsku i njen grb kreativno interpretirao kamenim kubusima od raznorodnog kamena: žućkastim kanfanarom, rozalitom iz okolice Šibenika, sivobijelim segetom iz Trogira, zelenim jadranom i smeđim dolitom iz Dugopolja, dračevicom sa Brača, crvenkastim sinjskim alkasinom, sivim vapnencem iz Karlovca, slavonskim sivim granitom i žutim kamenom sa Bizeka. Skulpture na ovoj izložbi – u sebe zatvoreni blokovi, sa minimalnim intervencijama u masu ili naznakama grafizma na površini – vremenom nastanka omeđuju početak i kraj referentnog razdoblja. Matko Mijić je primjer istraživača, tragaoca za oblicima kojemu je kamen tek jedan od gradbenih elemenata. U ovom slučaju, kamena je kocka simbol čvrstoće u labilnoj metalnoj geometrijskoj kompoziciji kojom odaje počast Majstoru Radovanu. Daleko od pretencioznosti, ovom skulpturom lako i efektno uspostavlja živu vezu sa tradicijom. Također ispitivač, no sa hermetičkih polazišta je Želimir Hladnik;svojom skulpturom potvrđuje spoznaje o likovnosti koje otkriva u genezi od crteža do trodimenzionalne činjenice. „Idejno ishodište oblika kipa i upliv materijala na kiparsku formu“ naslov je i njegove magistarske radnje na ljubljanskom univerzitetu. Njegov kolega sa riječke Akademije za primijenjenu umjetnost, Dražen Trogrlić, također drži emocije i ratio u ravnoteži. Ansambl kamenih platformi njegov je poligon za formalne konstrukcije velikog izražajnog raspona i interpretativnih mogućnosti. Kao protuteža intelektualističkom i meditativnom pristupu, Ivan Briski autor je razigranih i virtuozno klesanih zoomorfnih oblika, koji svojom asocijativnošću zadobivaju brze simpatije. Bitno obilježje Briskijeve skulpture je izvrsno uklapanje u javni prostor uz istovremeno odsustvo želje za dominacijom.
Kamen kao gradbeni element Marina Stoponja koristi u pop art kompoziciji skupocjenog dojma. Snažnim kolorističkim kontrastom crvenog porculana na bijelom mramoru otvorila je polje širokih semantičkih interpretacija, a jastucima klesanim u mramoru, efektno je izrazila nesuglasje privida i istine. Montažni sistem i komponibilnost skulpture snažno je prisutan u djelima Puljanina Erosa Čakića. Mogućnost rastavljanja i ponovnog, različitog sastavljanja dijelova, daje njegovoj skulpturi nesvakidašnju mogućnost interakcije. Uz to, treba ukazati na vrlo uspjelu simbiozu grubih kamenih stijenki i brončane kugle, kao i fino ritmiziranu površinu kamena iz Valture. Anđelko Odak je kipar koji vrlo disciplinirano i uporno istražuje oblike, najčešće u dolitu, kamenu dalmatinskog zaleđa. Površinu segmentira u iskucane i polirane partije, koje dinamiziraju skulpturu ne oduzimajući joj masivnost. Petar Jakšić predstavnik je bračke kamenarske tradicije i jedan od najboljih poznavatelja (ne samo bračkog) kamena. Kipar je koji voli pokazati svoje klesarsko umijeće izvodeći svoje beštije, organske forme nalik sklupčanim tijelima čovjekoliko – animalnih hibrida. Za razliku od njih, na Braču se mogu vidjeti i drugačije njegove skulpture, one sakralnih motiva, mirne i koncentrirane obrisne linije ili pak, deseci malih figura riba, svaka isklesana iz drugog bračkog kamena. Pero Jakšić voli kamen, pa je u potrazi za novim vrstama izveo kuriozum: kipar sa Brača se jedini odvažio raditi u velikom bloku slavonskog kamena iz Sirača. Daslav Petrović, majstor klesar i nastavnik u Klesarskoj školi u Pučišćima, zna više o kamenu, njegovom „branju“ i obradi, od većine kipara. U svakodnevnom dijalogu sa kamenom, izvlači iz njega formu kada ovaj dozvoli. Sretna okolnost je da Daslavova vještina ostaje u službi kiparske ideje, a ne obratno: virtuozno napinjanje forme ostaje sredstvo cjelovitog djela, a ne cilj sam po sebi. Pritom valja istaknuti vrlo jasna estetska i etička mjerila koja prate i podupiru njegov rad. Krešimir Rod čovjek je i kipar čiju prisutnost prilikom bilo kakvih radnji s kamenom priželjkuje i student i profesor. Siguran je i vjerodostojan majstor vrlo zrelog kiparskog izričaja; u njegovom se djelu ne osjeća prenemaganje ili pokušaj da bude nešto što nije. Jasna obrisna linija i pokrenutost ploha su važna obilježja njegove skulpture. Alem Korkut nije majstor kamena niti se takvim legitimira; ono što on želi jest ispitivati svojstva i narav materijala. U kratkotrajnom susretu sa kamenom puštao ga je da priča grotom, navodio ga da se pretvori u križ ili ga tretirao hladno konstruktivistički vadeći jezgru kocki. Ni Neven Bilić neće za sebe reći da je kamen njegov omiljeni materijal. I on ga je koristio kao gradbeni element skulpture, kao dio gravitacijske, kompozicijske i simboličke ravnoteže koju je ostvario kamenim i drvenim segmentima. Sandra Nejašmić vrlo suptilno i sa osjećajem za mjeru gradi opus skulpture u kamenu, često sakralnih motiva (Križni put na Fortici u Otočcu).
Na ovoj izložbi predstavila se sa tri glave koje svjedoče o stupnjevitom promišljanju kiparskog izraza, u rasponu od vrlo fino oblikovane dječje glave, preko čvrstog i preciznog klesanja autoportreta do grubo oblikovane glave proroka, nastale u interakciji sa prirodnom jezgrom i bojom kamena.
Rijetke su kiparice koje kamen biraju kao svoj kiparski materijal. Još su rjeđe one koje skulpturu promišljaju kao taktilno iskustvo prilagođeno slijepim osobama. Od 1992. Ivona Biočić Mandić radi skulpture upravo za gledanje rukama, a ne samo očima.U tijeku obrade kamena „isključuje vid" i dodirom osjeća gdje još treba „skinuti“ materijal kako bi skulptura dobila željenu formu. Takav pristup postao je njena kiparska misija; prilika da je publika upozna jest skulptura koju će Ivona klesati za trajanja ove izložbe. Miroslav Sabolić je tijekom Ljetne kiparske škole u Pučišćima na Braču isklesao i izdubio svoja Vrata u veselju, koja su zajedno sa pripadajućim prozorima, činila zaokruženu cjelinu. Iako se kasnije nije vraćao kamenu kao kiparskom materijalu, Vrata svjedoče uspješnoj simbiozi učenika, kamena i mentora. Petar Dolić je ostao prijatelj sa kamenom do danas. Elementarnim sredstvima stvara željeni dojam: njegov Nestabilni brod fascinira jednostavnošću i funkcionalnošću ideje i izvedbe. Male forme koje obrađuje Petar Hranuelli, sinonim su za finoću, duhovitost, svježinu i dopadljivost. On je još jedan izdanak bračke Klesarske škole koji uistinu znalački pristupa raznim vrstama kamena. Često poseže za stilizacijama ženskog akta, a osobito zanimljivo kombinira mramor i granit. Najmlađi u klesarsko – kiparskoj bračkoj obitelji, talentirani Lovre Jakšić rođenjem i odrastanjem prirodno je upućen na obradu kamena. Na tradicijskom izvoru, iskušava nove izražajne mogućnosti kamenih oblika. Započeo je vlastitu kiparsku brazdu koju karakterizira simbioza glatkog i grubog, punog i praznog. Razvedeni organski oblici, gotovo alraunskog korijena, dobivaju Lovrinom klesarskom obradom i kiparskom intervencijom dimenziju zagonetnih i skupocjenih predmeta.
Jedinstvena ocjena kiparstva u kamenu u proteklih dvadeset hrvatskih godina mogla bi biti konstatacija kako je riječ o bogatstvu pristupa i izvedbe, o iznenađujućem vitalizmu i dosezima koji zbog regionalne fragmentiranosti nisu dovoljno poznati. Kronološki pristup ili potencijalna grupiranja – oko referencijalnosti i odnosu spram nasljeđa, duhovnosti i duhovitosti, geometrizmu i organičnosti, figuraciji i apstrakciji, purizmu i kombinatorici… – mogući su, ali efemerni kutovi gledanja. Ono što se čini važnijim je povremeno prikupiti raspršeno kiparstvo u kamenu, osvijetliti ga i pokazati. Obratiti dužnu pozornost njegovom postojanju, jer ono postoji zbog svojih vlastitih, izvornih razloga; česta kaplja kamen dubi i kad nas nema u blizini da je gledamo.
Davorin Vujčić

Akademija-Art.hr
06.07.2011.