Kako se piše (i čita) o pticama, zraku, Hrvatskoj i ljubavi
U Gliptoteci HAZU će se u ponedjeljak 8. srpnja u 20 sati održati pjesnička večer Igora Zidića. Uvodnu riječ na tom će pjesničkom recitalu imati akademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. O pjesništvu Igora Zidića, uz knjigu “Kost i gozba”- Pjesme 1957.-2011., govorit će akademik Tonko Maroević. Pjesme će čitati autor Igor Zidić, a za glazbenu pratnju izabran je nastup gitarista Srđana Berdovića.
Predstavimo ovdje Igora Zidića kroz kratki pregled teksta kojega je Ivan Rogić Nehajev nazvao Kako čitati pjesme Igora Zidića? On najprije govori o nekoliko odabranih podataka iz Zidićeva životopisa, na putu od Splita do Zagreba, s posebnim naglascima na autorskoj praksi pjesnika ali i likovnog pisca, kritičara i esejista. Zatim neminovno dolazi do prakse oporbenog političkog pisca i aktivista, te voditelja i dužnosnika u kulturnim ustanovama. Spominju se tu časopis Razlog te te podatak da je Zidić utemeljitelj i prvi glavni urednik središnjih novina Hrvatskog proljeća: Hrvatskog tjednika, iz 1971. godine.
Naravno, predsjedanje Maticom hrvatskom neminovni je čin aktiviteta i hrabrosti na obrani dstojanstva i domovine.
Ivan Rogić Nehajev u svojoj analizi govori o četiri tvorbena postupka u Zidićevu pisanju, a to su Množenje bljeska, zatim Igra fraktala, ulomaka, a zatim slijede Narativna obnova značenja i na kraju Kristalnost.
Citirajmo Nehajeva: – U kratkoj, (a da kakvoj), pjesmi, što je Zidić posve tautološki i ne bez ironije, jednostavno zove Pjesma (1966.) on piše: “I bez ptica/ zrak bi/ pjevao.” –
Slijedi ulomak Sredozemlje u četiri poteza u kojem autor ističe: Zidićev je pjesnički tekst dubinski prožet simboličnom zalihom i mjestopisnim mrežama sredozemna podrijetla. Pa ističe: U eseju Arhajsko, klasično, moderno (Eseji, 1963.) Zidić ovako skicira obrise Sredozemlja: “Valovi Sredozemlja tjeraju preko pragova milijune podatnih oblutaka. Na obalama mora krupnja četrun i smokva, bubri grozd. Slatko i jedro, jednostavno i strogo: uvijek zatvoreno. Prezreli, a neotrgnuti, oni se suše, uzvraćaju sebi, ali ne pucaju, ne razdaju se, ne hvataju izvan svoga domašaja. (…) –
Ulomak Hrvatsko četverstvo autor počinje ovako: I Zidić je, kao i množina drugih hrvatskih pjesnika napisao oveći broj pjesama adresiranih izravno na – Hrvatsku, matošovski rečeno: našu ljubav i našu kob. Slijede Četiri lika egzistencije gdje se, uz ostalo, govori o smjeru pisanja, a zatim su na redu četiri odnosa spram jezika.
Završimo, uz napomenu kako će to biti pjesnička večer za pamćenje, jednom ljepotom i dobrotom, jednom zapravo – molitvom. Pa kaže Nehajev i citira Zidića: Neke pjesme iz ciklusa mogle bi se, bez unutrašnjeg zazora lako čitati na kakvu molitvenu bdijenju: “Neka se gnjev tvoj/ na moju glavu sruči,/ Gospode: / na mene sve, a ništa protiv onih/ koje sam volio, i onih koje volim/ i koje ću – do kraja svoga-/ voljeti”. (1996/2011).
Foto: Dalje.com
