Izložba je vezana uz datum obilježavanja Dana državnosti Portugala. Pedro Proenca koji je slikar i književnik napisao je tekst u katalogu.
Revolucija je briga, ona je otkriće, to je odnos.
Osobitost mentalnih poslijedica ovog događaja je miješanje jednog “revolucionarnog” iskustva s idejom brze dekolonizacije, infleksija dijaspore (koja je također bila karakterizirana, posebice 60-tih godina jakom emigracijom u Francusku i u druge europske zemlje). Neka vrsta povratka u jedan sitan geografski prostor, zemlje teritorijano prikovane za Španjolsku.
Tu revolucionarnu euforiju proživio sam u povijesti u kvadratićima, u participativnom raspoloženju, neprestalno crtajući, konstantno mijenjajući izraz. Na toj pozadini, rađao se u meni usporedan interes za područje literature, povezan sa stranom “osloboditelja”. Zapazio sam da me je prakticiranje umjetnosti, njena disciplina, činila da budem više od običnog primatelja bujice događaja, omogućujući mi da filtriram svijet i jelujem nad njim na način ugode, puštajući drugima zadovoljstvo proizvođenja.
Tradicija vizualnih umjetnosti u Portugalu, imala je u XX stoljeću jedno osobito ime, a to je Amadeu de Sousa Cardoso, i drugo u književnosti, Fernando Pessoa. Obojica su se, u kubo-futurističkom kontekstu pojavili zajedno s drugim umjetnicima i piscima časopisa Orfej. Amadeu je nedugo nakon toga umro, dok je Pessoa preživio do 1935.
Razlomljeni prostor i punina simultaniteta tema i stilova jednog, kao i praksa autorskih pluraliteta, teorija (koja kultivira opsežne polemike među svojim heteronimima), sve do onog životnog u drugome transformirale su mnoge generacije, ali vjerujem da je upravo u mojoj generaciji taj utjecaj doživio veću puninu.
Usuđujem se reći da u svijetu portugalske kulture postoji jedna latentna želja za heteronomizacijom. Sigurno je da simptomi ovog stava, osim očigledne “multi-personalizacije”, rezultiraju osjećajem nekomunikativnosti i osamljenošću kulturnih čimbenika, zaoštrenom polustoljetnom cenzurom i političkom izolacijom.
Raspoloženje, multiciplitet, dvosmisleni i prijelazni prostori, kult fragmentarnog i nedovršenog, odnos prema tradiciji gdje preteže “srednjovjekovno” i barokno, želja da se nastavi u području umjetnosti i osobitost iskustva “Revolucije karanfila”, kontekstualizirali su obrazovanje moje generacije…
Pedro Proenca
Akademija-Art.hr
