u petak, 5. VII. 2013. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja izložbu Giampietra Vianella Casisa i Roka Zelenka pod nazivom ARHEOLOGIJA BUDUĆEG II.
Radove će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky
Predgovori katalozima:
ARHEOLOGIJA BUDUĆEG II.
Giampietro Vianello Casisa:
KOMUNIKACIJA NA POPRAVNOM
Kompozicije, objekti, artističke instalacije sačinjene od odbačenih predmeta imaju dvostruko značenje: slobodu pristupa likovnom stvaranju i upozoravajuće, često narativne konotacije. Citiram Davida Lodgea: «…umjetnici posežu za postmodernim sredstvima i postupcima: parafrazom, plagijatom, ironijom, kićem, trivijalnosti, zagonetkom, igrom…» Kao i u vrijeme afirmacije pojma i danas akteri umjetnost doživljavaju kao poprište avangardi te umjetničkih i političkih utopija. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijesne priče kao karakteristika postmoderne reflektira se u umjetnosti mijenjanjem i ne poštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i odlučivanje umjetnika što će biti a što ne umjetnički materijal, Casisinim izložbenim projektom, dobiva još jedno svjedočenje. Ritam civilizacije i neekonomičnost potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije informacije, višak sredstava za ugodu, brzo odbacivanje pomodnih oznaka i slične situacije koje potrošački kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuje se ovdje u šarmantnom redefiniranom značenju.
Giampietro Vianello Casisa predstavlja seriju likovnih radova na temu suvremenih instant komunikacija. Pred nama je niz trodimenzionalnih instalacija sačinjenih od upotrijebljenih predmeta gdje je aparat za mobilnu telefoniju nosilac ideje projekta. Simpatično i simbolično obrađeni predmeti govore o prokletstvu mobitela na koji smo osuđeni. Angažirane likovne kompozicije pred nama temeljene su na sadržaju, na poruci koju nam autor želi izgovoriti. Modeli mobilnih telefonskih aparata našli su se na žrtvenicima ili pokraj predmeta koji izazivaju njihovu željenu smrt. Konceptualističko kolažiranje upozorava na mnoštvo naših ovisnosti. Osim telefonskih aparata, autor koristi i druge predmete, pa je poruka proširena i na sve ostale fetiše – od fanatične vjere u kipiće božanstava do robovanja kič predmetima koji sakupljaju prašinu u našim dnevnim boravcima poput ukrasnih jastuka koji se ne upotrebljavaju da se ne bi zaprljali, nizovima čipkanih ukrasa, tobožnjim starinskim okvirima, raskošnim zahodskim školjkama.
Pred nama je niz zaustavljenih performansa. Ovaj likovni postupak režiranja scena s mobitelima u glavnoj ulozi donosi vedre i upozoravajuće poruke. Umjetnik upozorava na situacije koje ga, a i ne samo njega, smetaju i iritiraju. Casisa ukazuje na učestalu i često jedinu komunikaciju mobilnim telefonima. Zapravo je svejedno iritira li ga to što smo pomoću tih aparata uvijek dostupni ili ga možda smeta činjenica da se sve manje družimo, a sve više komuniciramo tehničkim sredstvima. Mi priznajemo da nam se ovo bestjelesno komuniciranje čini praktičnim. Nažalost, takva komunikacija, ukoliko je jedina, ne čini svijet boljim. Naprotiv, površniji smo i brži u odlukama koje su odveć često negativne jer razgovoru mobitelom nedostaje pogled, osmjeh, gesta, mogućnost uvjeravanja. Mediji i informacije nude konstantnu dekoncentraciju. To je osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Odgovornost je omalovažena iako smo svi umiješani. Svijet je ovakav zato što smo dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim. Još davno, Voltaire kaže: ‘Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom’.”
Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi sve karakteristike zatvorene cjeline. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti do vapaja, apela, poruke. Projekt duguje ponešto i tendencijama Arte povera. Prezirući artificijelnost umjetničkog jezika autor ga izvrgava neobičnom gradbenom materijalu. Projekt nudi dva razmišljanja: pored naglašenog sarkazma prema industrijskom društvu i uporabe syber komunikacije, tu nalazimo i upozorenje na ekološku zapuštenost naših svijesti. Onog trenutka kad odbačene predmete, smeće, više ne vidimo, uvjereni smo da smo ga se riješili. No, ono, zbog umjetno stvorene kvalitete ne nestaje već se pojavljuje u neočekivanim okolnostima. Autorske intervencije unose u radove dodatna značenja. Autor se utječe simbolizmu koji se pojavljuje na dvije linije: kao gotov rad sa određenim simboličnim sadržajem i u premisi sa uporabom elemenata koji simboliziraju vrijeme u kojem su nastali. Umjetnik kompilira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao novi mogući predmet zamjene za uobičajene uporabne ili estetske predodžbe.
Ova problematizacija funkcije glavnog motiva graniči sa karikaturom i dosjetkom. Kompozicije pred nama nose u sebi odjeke underground pokreta, pop kulture. Objekt nastao od odbačenog predmeta kolažiranog u instalacije poput ovih dobiva sociološku prirodu značajniju i od značenja kad je predmet bio nov i u žiži interesa vlasnika. Imamo novi realizam snažne višeslojne narativnosti. Casisino humaniziranje mobilnih telefonskih aparata govori koliko su nam ti predmeti zapravo važni. Vjerojatno nećemo svoj mobitel baciti u zahodsku školjku niti prikovati za kuhinjsku dasku, ali dobro je da smo ponekad nedostupni, da prije nego što nekoga nazovemo, razmislimo je li vrijeme i mjesto za to i bi li možda bilo bolje i korisnije popiti s tom osobom kavu. Ali opet zamka – i za to nam treba mobitel – treba dogovoriti kad ćemo i gdje popiti tu kavu!
Eugen Borkovsky, VII. 2013.
ARHEOLOGIJA BUDUĆEG II.
Rok Zelenko: SEGMENTI MEMORIJE
„…I dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…” Baudrillard.
Svako je likovno oblikovanje igra i za umjetnika i za promatrača. U toj igri se, za oba sudionika, sve neprestano mijenja, ne samo promatranjem pojedinog rada već i pri svakom opetovanom pogledu na isti rad. Propitivanje je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao k promjeni bez obzira oslanjamo li se na doživljaj, mišljenje ili na analizu situacije. Radovi Roka Zelenka izazivaju zanimanje pri prvom susretu. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza ili grupe, što ovisi o postavu.
Rok Zelenko predstavlja kolekciju slikarskih radova čija je osnovna zajednička karakteristika neuobičajen format, umjetnik koristi trokutastu formu podloge. Sve radove karakterizira snažan kolorit, gotovo uvijek energičan potez i lazurni namaz koji ponegdje samo prikriva donje slojeve. Razigrane podloge nose minuciozne crteže koji često nisu naglašeni. Frekvencija elemenata mijenja se od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Zapisi ponekad izlaze iz formata slike. Intenzitet ne prestaje pri rubu osim kad umjetnik to izričito želi. Tematski, svi radovi imaju znakovit sadržaj blizak metafori. Većina ovih radova ima naslove koji se mogu povezati sa sadržajem. No, ovdje se ne radi o ilustraciji nekog pojma ili događaja već o njegovoj interpretaciji temeljenoj na doživljaju umjetnika.
Ovu seriju radova Roka Zelenka, možemo doživjeti kao problematiziranje osobnog i povijesnog. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, na radovima očitavamo prepoznatljive teme uz otklone ovisne o raspoloženju, trenutnim odbljescima svijesti. Autor je tu nemilosrdan i iskren. Ponekad nam govori direktno, a ponekad pripovijeda znakovima. Dešifriranje iziskuje određeni napor. U suvremenosti je umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Prisutna je intenzivna umjetnička djelatnost, gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu svjedoka i aktera sadašnjeg a nadasve osobnog trenutka. Rok Zelenko svjedoči: bogatstvo nakupina tonova, poteza; oblika, govori o njegovom bogatom intimnom svijetu. Nomadizam interpretacija očituje se ekspresivnim činjenjem, bez ustručavanja i nepoštovanjem bilo koje čvrste dosljednosti osim dosljednosti samom sebi. Ovaj ciklus Roka Zelenka ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Nudi nam se postav kao instalacija. Autor u postavu nudi ideju igre. On realizira čin odbijanja građanskog tretmana umjetničkog djela. On traži svijet oslobođen represivnih stega zakonitosti klasičnih pravila. On se ne slaže sa stavom većine slikara i položajem umjetničkog djela. Zanemarujući napetost kreativnog činjenja pojedinog djela, gotove radove postavlja u sklopove koji ne moraju imati logiku povezanu temom niti motivima niti kolorističkim ili kompozicijskim elementima. Na neki način on želi izmjestiti umjetnost iz njenog uvriježenog konteksta. Trokutastim oblicima sačinjavaju se nove cjeline pa promatraču ostaje da se odluči da li će se usredotočiti na jedan rad ili na kompoziciju postava pri čemu može uvažavati i zbirne dojmove ponuđenih privremenih cjelina.
Izabrani neuobičajeni format radova nose ideju izreska, elementa, segmenta. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Zelenko uzima klasičnu tehnologiju i “troši” ju za svoja promišljanja. On sluti da svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Format podloge nas zbunjuje. Neuobičajen oblik jednakostraničnog trokuta asocira nas na trokut Waclawa Franciszek Sierpińskog koji ovim oblikom tvori jednostavni i razumljiv primjer fraktala. Nakon više tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i zabrana znanstvenih istraživanja, pojavljuju se načela kvantne fizike. U povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih vidjeli. Prostor predmeta izložen je prostoru vremena. Dimenzija vrijeme prenosi fizičko kretanje u postojanje. U našim, ljudskim dimenzijama memorija se pokazuje kao razrješenje pojmovanja stanja stvari. Sječanje može biti kolektivno i osobno, povijesno ili kratkoročno. Imamo sklonost da rearanžiramo našu memoriju, kao i da ugradimo u nju stvari koje su se desile u prošlosti ili stvari za koje smo samo čuli a da ih nismo osjetili. U pokusima sa subatomskih česticama, ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije. One su sastavni dio ljudske svijesti.
U ovom slučaju, umjetnik likovnim sredstvima prati vlastiti misaoni proces u kojeg ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom. Rok Zelenko vizualizira budućnost u sadržaju sjećanja. Ovi radovi traže očitavanje, dešifriranje i doživljavanje. On pušta promatrača na vjetrometini asocijacija. Autor smatra da je njegovo djelovanje usmjereno na upozorenje ali ne nameće rješenje. On nije kreator lijepih slika okoline već nas obasipa mogućnostima. Promatrajući ove radove upozoreni smo na nestalnost situacija i oblika u memoriji. Kroz lazurnost slojeva uočavamo efemernost realnog. Autor kao da želi istovremeno prikazati i sakriti.
U ovo prijelomno vrijeme krize duhovnog i materijalnog, skoro da postaje neuljudno predstavljati motive i umjetničke radove koje karakterizira doza lirike. Ovi radovi zasigurno su lirske situacije promišljane zrelom likovnošću. Njihova energija nosi obilježja intimnog promišljanja a atmosferom i sadržajem dodiruju univerzalne kategorije. Rok Zelenko spaja tradicionalno s nekim novim načinima percepcije okoline. On koristi povijesno i osobno vrijeme. Tijek promjena, u koje spada i povijest pa ma tko ju pisao, dokazana kao organizirani kaos na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Podsjeća nas da su i spoznaja i doživljaj uvijek provizorni procesi koji, zahtijevaju stalna razmatranja bez svršetka. Umjetnik propituje, rastačući impresiju u interpretaciju. Doživljaji postaju artističke kompozicije. Tijek je zaustavljen u lazurama a može biti nastavljen u bilo kojem sljedećem trenutku. Referiranje na povijesne, realne i univerzalne teme naglašava spoznaju o stalnom procesu promjenjivosti svega oko nas. Realizirano, procijeđeno varljivom memorijom, artefakt postavlja na područje evokacija energija. Poveznica je spoznaja da je materija samo jedan oblik energije. Materijalizacija doživljenog ponuđena je u krhkoj sigurnosti trenutka.
Eugen Borkovsky, VII. 2013.
Biografije autora:
GIAMPIETRO VIANELLO CASISA rođen je u Padovi, gdje je studirao umjetnost grafike. Bavi se slikarstvom, skulpturom, instalacijom, teatrom. Desetak godina godina djelovao je na Grožnjanu, gdje je bio jedan od osnivača umjetničkog pokreta “Hermetički kromatizam”. Sudjelovao je na mnogim likovnim kolonijama u istočnoj Evropi. Živi i djeluje na području Ferrare (Ariano Ferrarese). Sudjelovao je na brojnim izložbama, među ostalim:
1975: Venecija, 59a. Collettiva Bevilacqa La Massa
1975: Nizza: Biennale Internazionale d’Arte
1976: Vicenza,Basilica Palladiana
1990: Venezia,Biennale d’Arte-Palazzo dei Lamieri
ROK ZELENKO rođen je u Ljubljani, gdje je 1975. godine diplomirao slikarstvo na Akademiji za likovnu umjetnost. Stalni je član likovne kolonije u Grožnjanu – Gradu umjetnika, gdje je obavljao mnoge odgovorne dužnosti. Bavi se slikarstvom, keramikom, dizajnom i publicistikom. Živi između Gožnjana i Izole (Slovenija). Član je HDLU Istre i Društva likovnih umjetnika Insula u Izoli.
Sudjelovao je na brojnim izložbama, među ostalim:
1992: Berlin, Wilmersdorf museum, “Inferno”
1998: Milano, Centro culturale Bertolt Brecht, “Inferno”
2009: Berlin, Bundesministerium fur Ernaehrung, “Mediteranee Errinerungen”
2009:Venezia, Biennale, Efetti collaterali, Francoise Calcagne Studio, Artistic Vynil Disc
Casisa-Zelenko zajedničke izložbe:
2000: Oprtalj, Sala, “Hermetički kromatizam”
2000: Ro Ferrarese, La Pastoreria, “Cromatismo ermetico”
2001: Umag, Muzej, “Arheologija budućeg I”
2002: Pazin, Kaštel, Casisa-Zelenko
2002: Pavia, Galleria “Il Mercatino”, Casisa-Zelenko
2003: Ljubljana, Etnogalerija “Škrina”, Bernetič, Casisa, Zelenko “Maske”
2008: Koper, Pretorska palača, “Slika arhitekture-arhitektura slike”
2008: Piombino Dese, Padova, Galleria XX.9.12. FABRIKArte, “L’Immagine dell’architettura-Hommage a Palladio”
2009: Ljubljana, Hiša arhitekture, “Slika arhitekture-Arhitektura slike”
2009: Novigrad: Communita’ degli Italiani, “L’Immagine dell’Architettura-Hommage a Palladio”
2010: Brescia, Galleria “La Parrada”, “L’Immagine dell’ Architettura-Hommage a Palladio”
