Galerija Ulrich, Ilica 40/I, Zagreb
Crteži
Zlatko Šulentić
Od 29. 09. (u 18.00 sati) do 16. 10. 2010.
U nastavku obilježavanja 100. obljetnice galerije Ulrich u Zagrebu, 29. rujna 2010. godine otvara se izložba crteža Zlatka Šulentića iz fundusa Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša iz Zagreba.
Kako je crtao (slikao) Zlatko Šulentić
Slikara Zlatka Šulentića vidio sam prvi i posljednji put na njegovoj samostalnoj izložbi u Strossmayerovoj galeriji 1969. godine. Visokog rasta, sijed, dominirao je prostorom galerije, prilazili su mu ljudi, rukovali se, ne remeteći smirenu ljubaznost slikara. I danas kada motrim majstorove slike i crteže prisjećam se te visokokultivirane osobe kao organski adekvat njegove slikarske produkcije. Za neke od nas autorove slike označavale su rang likovne pismenosti pred kojima smo polagali račune o osobnom poimanju boje, učili od njih trezvenost slikarskog umijeća, te zadovoljavali potrebu za likovnom kulturom. U tom pogledu izdvajala se slika „Čovjek s crvenom bradom“ (1916.) koja je kromatskom širinom i modulacijskom gradnjom, naročito glave i ruku, ukazivala na dosljednu provedbu kolorističke koncepcije. Nažalost, tek kasnije smo je mogli vidjeti u stalnom postavu Moderne galerije, budući je desetljećima bila izgubljena za našu sredinu. Ako po nečemu pripadamo Europi onda je to svakako prisutnost ove slike koja pokazuje kako je Šulentić crtao i slikao, što se uostalom potvrđuje u svim etapama njegovog „širokog“ opusa.
Šulentićevu prisutnost u Galeriji „Ulrich“ notiramo prema njegovim samostalnim izložbama u spomenutom prostoru održanim: 1921; 1927; 1941. i ona 1981. (posthumno) koja nije upisana u njegove monografske prikaze. Pojava ovih samostalnih izložbi važne su dionice u izlagačkoj djelatnosti slikara kao i kritičkoj recepciji njegove slikarske osobnosti. Puno uvažavanje njegovih slikarskih početaka datira iz 1916. godine kada izlaže na 1. Proljetnom salonu u Zagrebu, a koje će se potvrditi tijekom više od šest desetljeća slikarske aktivnosti. Na početku visoka slikarska kvaliteta nije bila toliko rezultat programskih htijenja mlađe generacije, već nagnuće svježem i neposrednom slikarskom doživljaju („Kasna jesen“, 1913.) kao inspirativna opozicija dekorativnom impresionističkom akademizmu da bi se dalje interes slikara kretao u smjeru cezanneističkog ekspresionizma i pročišćene ekspresionističke formacije boje („Portret dr. Stjepana Pelca“, 1917.) Slijedi faza tonsko-sintetičke elaboracije slikarske forme kroz svojevrsni apogej pročišćene strukturalne redukcije („Place du Tertre“, 1930.) pa sve do mnogobrojnih poznijih krajolika sjeverne i južne Hrvatske („Silba“, 1968.) s naročitim kolorističkim akcentom. Krajolici, vedute, mrtve prirode, portreti, sakralne kompozicije, bit će dijapazon motiva i tema oko kojih će slikar organizirati svoje likovne doživljaje koji označavaju autorsku signaturu: aristokratska mjera tonskih i kromatskih odnosa. Iako je boju znalački tonski gradirao ipak će čisto slikarske pobjede označiti plošni kromatski rasporedi. Sve to bit će vidljivo u gvaševima, akvarelima, uljima, ali i crtežima.
Na otvorenju
Sve navedene likovne značajke možemo prepoznati na autorovim crtežima. U tom smislu mogle bi se povesti komparacije prema nastanku pojedinih slika, pa utvrditi intencija slikarskog i crtačkog interesa, uvidjeti kako crteži otkrivaju oblikovnu sferu „crtanja kistom“. Postavi li se pitanje kako je crtao (slikao) Zlatko Šulentić onda u odgovoru želimo osvijetliti opservacijsku djelatnost slikara koja imaginacijski i mentalno procesuira „crtu“ (i sve njezine slikarske derivate) na slikarskoj ravni: lokalizirati kompozicijski sažeto velike mase koje sonoriziraju ritmički život tonova. Autor je samostalni ustroj crteža realizirao u različitim crtačkim tehnikama (ugljen, trska, pero, kist) i to u rasponu od linearnog do tonskog tretmana u bogatijim gradacijama pa sve do reduciranog zatvaranja cjeline energičnim zaključcima crtovlja (portreti oca). Dodamo li tome „aspekt varijacije“ stabilnih crtačkih gradnji portreta zapazit ćemo promjenu kuta gledanja, potragu za optimalnom pozom, koja osigurava puninu crtačkog dijaloga s modelom. Zatvorenu mjerljivost crtačke forme u nizu sakralnih tema odmijenit će eksplozija i implozija dinamičkog duktusa. Crta se organski rastvara te se njezina gradbena kontinuiranost i konstruktivna izoliranost podređuje ekspresivnom rasteriranju. Dinamička komponenta osigurat će organsko jedinstvo crtačko-slikarskog spektakla u totalitetu formata. Pravo otkriće su aktovi kao svojevrsno oslobađanje širinom kista (štrih) pokrenutog nadahnutom gestualnošću. Potezi kista njedre formu iz središta tvoreći kroki snažne slikarske sugestije. Za Šulentića crtati kistom na slikarski način znači sažimati minimalistički do monumentalnosti.
Uvid u skromni izbor majstorovih crteža omogućava nam komplementarno sagledavanje njegovog cjelokupnog opusa ali upućuje na i likovnu čistoću i jednostavnost osobne slikarske vizije koja krijepi svaku kulturnu osobu u potrazi za skladom.
Danijel Žabčić
Na otvorenju
Zlatko Šulentić je rođen 1893. u Glini. Godine 1910. pohađa Privremenu višu školu za umjetnost i obrt kod prof. R. Auera. Školovanje nastavlja u Münchenu, isprva na privatnom tečaju kod H. Knierra, a potom na Akademiji kod P. Holma i L. Hertericha (1911.- 1914.) Izlaže na Hrvatskom proljetnom salonu (1916; 1919; 1920; 1921.); Exposition International des artes decoratives, Paris, 1925; Ausstellung kroatischer Kunst, Berlin, 1943; Izložba suvremenog hrvatskog kiparstva i slikarstva, Erlangen, 1951; Moderne Kunst in Kroatien, Mainz, 1977. Prisutan je na velikom broju izložbi u zemlji i inozemstvu. 1970. Zlatko Šuletnić dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Putopisne bilješke publicirao je u knjizi „Ljudi, krajevi, beskraj“ 1971. godine. Svoj radni vijek proveo je kao srednjoškolski nastavnik diljem Hrvatske, a potom kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Umro je 09.07.1971. u Zagrebu.
O njemu su pisali: Vladimir Lunaček, Gustav Krklec, Grgo Gamulin, Matko Peić, Željko Grum, Vladislav Kušan, Jelena Uskoković, Igor Zidić, Zvonko Maković, Sanja Cvetnić… Opsežnija monografija „Zlatko Šulentić“ iz pera Mladena Pejakovića publicirana je 2008. (Art studio Azinović)
Za potpuniji uvid u život i slikarsko djelo Zlatka Šulentića dragocjena je knjiga Božene Šulentić (slikareva supruga) pod naslovom „Život sa Zlatkom“, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Samostan sv. Franje Ksaverskog Zagreb, 1991.
Najnovija istraživanja sakralnog opusa provela je Ivanka Reberski. Katalog izložbe „Zlatko Šulentić –tragom onostranog i svetog“ (izložba održana u crkvi sv. Lovre, Požega, 2009.)
Na otvorenju (B. Dorotić)
Tea Bilić, LIKUM, Zadruga likovnih umjetnika Hrvatske
teabilic@likum.hr
Akademija-Art.hr
28.09.2010.
