Tea Bilić, LIKUM, Zadruga likovnih umjetnika Hrvatske
teabilic@likum.hr
Galerija Ulrich, Ilica 40/I, Zagreb
Stjepan Pavić
Akvareli i crteži
Stjepan Pavić
Akvareli i crteži
od 23. 03. (u 18.00 sati) do 10. 04. 2011.
Po prvi puta javnosti predstavljen opus Stjepana Pavića ne otkriva samo potencijal jednog, u profesionalnom kontekstu, do kraja neostvarenog likovnog talenta, već je živo svjedočanstvo epohe u kojoj je razina likovne edukacije u gimnazijama prije Drugog svjetskog rata često značila ulaznicu u svijet likovnosti – ako ne i odluku za profesionalno bavljenje slikarstvom.
Sudbina je htjela drugačije1, ali danas s dovoljne vremenske distance možemo ne samo povijesno-stilski, nego i fenomenološki govoriti o ovom likovnom opusu koji nadilazi prosječna ostvarenja tzv. amaterske likovne produkcije, ili ranih radova pojedinih umjetnika njegove generacije koji su se kasnije odlučili upisati Likovnu akademiju.
Likovni izričaj Stjepana Pavića pokazuje i dokazuje onu staru tezu kako se talent ne može naučiti niti steći na bilo kojoj Likovnoj akademiji, već se samo može eventualno usmjeriti, poboljšati i finije izbrusiti, a niti to uvijek kroz povijest nije bio slučaj s pojedinim umjetnicima.
Pavićevi crteži i akvareli nastajali su u periodu od sredine četrdesetih do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća, s tematskim rasponom koji vežemo uz pojam intimizma ili poetskog realizma. Iako će se u hrvatskom slikarstvu intimizam strogo kronološki javiti od tridesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća, nakon perioda povijesnih avangardi, gdje je „slikarstvo intimističkog predznaka pokušalo reafirmirati tradicionalne likovne vrijednosti, održati prisan odnos s klasičnom tehnikom i neposrednom motivikom“2, treba naglasiti kako intimizam može funkcionirati u širem vremenskom okviru jer „nije stilska kategorija; umjesto stilske ili morfološke odrednice, razmatra se pod ovim terminom određeno stanje duha u našem slikarstvu“.3
Repertoar tema crteža i akvarela Stjepana Pavića pokazuje intimističko usmjerenje, od motiva ženâ pri odmoru i kupanju (siesta), studijâ pejzaža, mrtvih priroda, do tendencije za više ili manje naglašenim psihološkim portretom. Iznimno veliki dio opusa vezan je uz intimne portretne studije članova uže i šire obitelji, obiteljskih prijatelja i poznanika, dakle, osoba kojima se na mnogim susretima mogao posvetiti u detaljnom proučavanju njihovih karakternih, psiholoških i emotivnih osobina i promjena tih stanja. Kod intimističkih studija ženskog tijela i pokreta Stjepan Pavić uvijek hvata trenutno raspoloženje modela, i ono kao da zrači iz svakog poteza olovkom, ugljenom ili akvarelnim kistom. Iz mnogih portreta poznanika zrače čak neke karakterne osobine koje nisu uvijek ono naše lice s kojim bismo se htjeli predstaviti javnosti i drugima. Odlično poznavanje anatomije, posebice prirodnih položaja ruku, nogu te volumena i prirodnog položaja prstiju na rukama pokazuje veliki, prirodni talent crtačkog oka koje se na žalost nije odlučilo za profesionalno bavljenje umjetnošću.
Pavićeve rane mrtve prirode u akvarelu imaju izraženu stilizaciju geometrijskih ploha i oblika, često oštrih rubova, dok svjetlosno sjenčanje i toniranje nalikuje reflektiranju kristala.4 Akvareli pejzaža iz četrdesetih i pedsetih godina mogu nas mjestimično prema tonskoj skali, stilizaciji i sjenčanju asocirati na neke akvarele Vladimira Filakovca i Vladimira Varlaja (doduše, s kraja dvadesetih godina!), dok ćemo kod ranih karakternih portreta oca i majke iz četrdesetih godina prošlog stoljeća u koloritu i snazi jednostavnog, ali krajnje promišljenog poteza – uvijek u funkciji psihološke karakterizacije lika – osjetiti blizinu Marina Tartaglie i njegovih portreta iz tridesetih godina 20. stoljeća.
Smatramo da bi bilo nepravedno i krajnje neprecizno reći kako se kod Stjepana Pavića radi tek o fino odnjegovanom, tzv. omekšanom akademizmu, preuzetoj i naučenoj realističkoj maniri prenošenja vidljivog svijeta, opusu koji je stvarao kao zabavu, u trenucima odmora. Da se kojim slučajem odlučio za manje sigurnu, manje građansku karijeru slikara, danas bi ovaj vrsni crtač i akvarelist imao svoje zasluženo mjesto u povijesti moderne hrvatske umjetnosti. Njegov je opus ujedno pokazatelj razine općeg (likovnog) obrazovanja i građanske kulture koja se njegovala u gimnazijama prije Drugog svjetskog rata, ali i mali hommage tko zna kolikom broju jednako tako nepoznatih i zaboravljenih crtačkih i slikarskih opusa talentiranih pojedinaca na ovim našim često nevoljnim prostorima.
Iva Körbler
Bilješke
1 „Mogao sam postati i nešto drugo, nego što sam postao. Kad sam svršio gimnaziju, pokazalo se da imam talenta za mnoga zvanja. Možda najmanje za pravnika. Imao sam talenta za slikarstvo. Možda bih dalje dotjerao da sam završio slikarstvo ili čistu filozofiju. Postavlja se pitanje što bih od toga imao. Možda neku slavu, a možda i bogatstvo. Uza sve morao bih doživljavati i sve odnose, koje sobom donosi i komercijaliziranje rezultata jednog životnog rada. Postao bih, dakle, samo ono što bih mogao postati u svijesti drugih ljudi, a to je ne samo malo, nego često i uvredljivo.“ (iz dnevnika Stjepana Pavića)
2 Domac-Ceraj, Smiljka: Intimizam u hrvatskom slikarstvu (katalog izložbe), Moderna galerija, Zagreb, 15.10-13.12.2009; 5
3 Isto kao i pod 2; str. 7
4 Velika je vjerojatnost da je Stjepan Pavić u četrdesetim godinama 20. stoljeća pohodio izložbe tadašnjih hrvatskih slikara, i da je negdje apsorbirao već djelomično transformirani utjecaj, daleki odjek A. Lhotea preko radova naših domaćih umjetnika.
Akademija-Art.hr
21.03.2011.
