Galerija Sunce – Sanja Kozlica: Vis vitalis

Galerija Sunce, Avenija Marina Držića 1, URIHO, Zagreb
Sanja Kozlica
Vis vitalis
Od 11. 11. (u 19.00 sati) do 06. 12. 2010.

Pogledajte galeriju radova!

Pogledajte fotografije s otvorenja!

Na drugoj samostalnoj izložbi pod nazivom VIS VITALIS provlači se moja poetska strana. Svaka slika ima svoju obojanu misao i emociju – životnu snagu.


Umjetnost nije zanat. Umjetnost za mene znači osjećati, igrati se, zanositi, sanjati, prkositi, obojati svoje misli, znati podijeliti ljepotu života sa drugima i pretvoriti svoj unutrašnji mikro svijet u beskrajno prostranstvo. Stopiti svoju misao sa bojom je savršeno lijep osjećaj, jer smo tada najbliže sebi i to je smisao umjetnosti. Koliko poezija govori riječima, toliko slikanje šuti djelima. Slika i misao je ponekad mnogo glasnija od nas samih. Uvijek ostavi trag. Moje su slike samo obojana poezija.

Netko će u pahulji snijega vidjeti samo bijelu grudicu. Za nekoga će biti samo mrzlina. Elementarna nepogoda. Mnogi je neće niti primjetiti.

Za mene će pak, pahulja snijega uvijek biti sjajan, savršeni kristal nalik dragulju kojega ću zaneseno držati na dlanu, sve dok se ne pretvori u blistavu kap vodenog života. Za mene će pahulja snijega biti uvijek dar neba.
Sanja Kozlica

ZELENA PJESMA

Zelena je rođena sa nama
Rođena u samoj sebi
To je boja koja se ne dijeli.
Zelena je živa
Kao biljka. Kao trava.
Kao šapat noćnih vrba
U kojima se vjetar budi
Sniva i umiva, pa rudi
Zelena je u šiblju ispletena
U vodenim travama uspavana
U mjesecu mladom zaiskrena
U nevinu oku zablistana.
Zelena je noćna svjetiljka krijesnice
Nju se ne dira, u njoj se uživa
Zelena je boja jutra i početka
Boja ljepote i svanutka
Boja raskošna, samozatajna
I svečana. K’o oda radosna.
Boja slobodna, rastuća i procvala
U svom zelenilu zeleno zelena.
Nepregledna.

BIJELO ODIJELO

Da mi je izvadit’
iz utrobe zvijezde sjaj,
znala bih kako osvjetlit’
u mraku mrak
Da mi je na trenutak biti sjena,
znala bih koje bih odabrala tijelo;
za svoje odijelo,
odabrala bih bijelo.
Da mi je biti tišina i muk,
znala bih kojoj pjesmi dati zvuk,
da mi je ptica biti,
pjevati
i umrijeti – pjevajući!

PA ŠTO?

Pa što ako sam drugačija
i svemir konzumiram u malim dozama
što onda ako se ne čudim ljudskim glupostima,
već suzu pustim nad bolesnima i napuštenima?
Pa što ako zastanem
da okom pomilujem krijesnicu,
a ne vidim putokaz za šumu čudesnu?
Pa što ako me velike stvari ne brinu,
a male čine moju idilu?
Moj svijet od malih kamenčića
tek je dio zida bijelih palača,
ja svijet gradim od modrih oblačića,
a Bogu prepuštam oblik Mjeseca
Pa što ako nikada neću biti
onakva kakvu bi me vidjeti htjeli ?
Ja sebe najbolje vidim
i kada žmirim
i kada se postidim
Vjerno slijedim svoj let i slijed,
pa što onda, ako slijed poremeti red,
ako mir zamijenim ponekad za hir,
ako se prepustim trenutku
i zaronim u vir?
Što ako sam potok, a ne more,
ja imam svoje vode, slapove i zore,
svoje mirise i boje, svoje lice, svoje bore,
ne brinu me osude i usporedbe,
neka budu korov za ljude daleke …

PETA STRANA SVIJETA

Neka se čudna fotosinteza u žilama događa
zeleno se preko zelenog prelijeva
posadila sam cvijet u boji koje nema
umjesto pčela i leptira, neka nova bića neznana
oprašuju mi um i razum, moj trud da postanem
barem prepoznatljivo obična postaje uzaludan
osjećam svoje bilo negdje daleko, na petoj strani svijeta
ili je to krv kapnula sa stoljetnog vretena
možda je Trnoružica stvarnija od svog stvoritelja
ili je sve ovo bajka bez čuđenja i čuđenje bez razloga?!

BITI SAMO PJESMA

Da nisam Čovjek, bila bih samo riječ ili boja razmazana po platnu, bila bih trajno zapisana, naslikana, nacrtana. Snažnija od vremena i jeka kiša. Ples sa vukovima i vranama. Lakše bih iz sebe izišla, ogulila kožu s vrata i njome omotala oblake, uzidala se u neku ludu fasadu, u osvjetljen prozor grada, u cvijet oleandra.
Bila bih ma šta; beskrvno, bestjelesno, nešto što ne trune, što se ne raspada. Nešto što ne sijedi i ne nabora se s godinama. Biti na dnu mora amfora, zlatna žlica nekog kralja il’ gusara, biser u školjci, riba-raža, jača od valova, struja, bura i oluja.Vjetar u jedrima jedrenjaka, plodna zemlja otoka. Bistra voda rječnog toka, pluća parka, vinogradno slatka i opojna kap grozda.
Bila bih samo pjesma ili barem kap tinte nekog starog pjesnika, boema, riječ dovoljno jaka i slatka da obuzme maštu i rastvori pukotinu raja.
Da nisam Čovjek, bila bih Natčovjek ili riječ nekog čudaka.
Ovako, samo sam nit, i nekom slučajnošću utkana u životna vlakna.

M, MI, MISAO, MISLITI … MALE MUDROLIJE

Kada iziđem iz svoga pera … čista, gola, okupana, tada sam oslobođena svake sumnje da mogu pogriješiti. Moja misao tada nije samo puko življenje, već ima i svoj Život.
Kada jednostavne stvari gledamo kao Čuda, možemo reći da su čuđenja lijep ures našega života. Moja misao i ja svakoga dana idemo na luda putovanja. Nema im kraja. Misao me uvijek iznova rađa i iznenađuje. Tako zapravo i ne postoji starenje. Ono je samo drugo ime za rađanje. I to me raduje. Misao nema bore, nema godine.
Pa ipak, oko mene toliko mladih staraca! I mudrih klinaca! I to me tjera da mudrujem, da ne shvatim do kraja …

S

V J E
T I O N I K
Ima
jedno svjetlo
što na kraju svijeta
samo na me čeka
sjajno plavo, pokatkad žarko zlatno
putokaz za izgubljene zvijezde
brodove i morske sirene.
Ima jedna luč nasred
oceana, stoljetna i postojana
vjenčana davninom opstanka
i postanka. Otok dobrih nada.
Svjetionik s kojega se vide sva mora
svi životi, svi prozori i sva vrata
sve patnje i sva bogatstva
svi sveci i svi razmetnici
sve što raste, leti i kroči
sva staračka lica i djetinje oči
Ima jedno svjetlo koje se gasi i pali
za kojim žude kapetani i mornari
sve usamljene žene i sve vode
jedno mliječno nepregledno more
u kojem se prelamaju
stvarnost
sanje sanje
sutoni zore

VRIJEME ZA NADANJE

Postoji uvijek neko vrijeme buduće,
vrijeme za nadanje.
Ljudi koje izgubiš
i koje ti sam Bog pošalje.
Postoji uvijek trenutak ushita
i sat za plakanje.
Dani kada smo hrabri
i dovoljno jaki,
Dani kada nas život slomi
i sakrijemo svoje oči u jastuk
da ne vide kako nas boli.
Postoji uvijek neko vrijeme prošlo
za kojim čeznemo
i vrijeme buduće
za koje živimo!

PLAVA PJESMA

Plava je čežnja
Plava je nada
Plava je nedostižna
Plava je boja sanja
Plavo je sve beskrajno
Daleko
Plavo je more
Jezero
Sve vodeno i nebesko
Plavo je čisto i safirno.
Plavo u srcu spava
Ona je molitva
Plava je boja pjesnika
I boja daleka
Meni bliska
Baš ta plava
Neuhvatljiva
To je boja
Mojih putovanja!

LJUBIČASTA PJESMA

Ona tanana nit
Kojom se iz sna
Vinemo u dan
Čudesan
Kada se plavo
Razlije u ljubičast
Mističan
Kada lavanda
Zamiriše zavodljivo
a ljubičica stidljivo
kao
prvi valcer djevojčice
i zadnji tango starice
Ljubičasta nije
samo pjesma
To je boja plesna
Ljubičasta je kao
Uspomena
draga, brižno čuvana
Ljubičasta je
Nježna
Kao harfa!
Zagonetna
Kao Tajna!
Bistra
Kao kristal ametista!

ŽUTA PJESMA

Ma, oduvijek sam znala
Žuta je zlatna
Žuta je ljubavna
Razigrana
Žuta je boja svitanja
Sunca i blistanja
Meda i poljskog cvijeta
Blagosti i miline
Majčine blizine
Nježne ruke koja brine
Ma, oduvijek sam znala
To je boja života
Žuta je toplota
Žuta je boja radosnog oka!
Ma, oduvijek sam znala
Nije slučajno
Da je boja žita zlatna
I jantarna smola bora
zlatna je i zora
sve je zlatno što se rodit mora!

SAVRŠENA LJUBAV

 
Kakva je ljubav savršena?
 
Kada jedno drugo živimo,
a mislimo da sanjamo.

Sanja Kozlica je rođena 1964. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji. Završila je Srednju glazbenu školu, klavir, u Zagrebu. Slikanje, crtanje, kreiranje i izrada vlastitog nakita, uz poeziju, dio su njezinog stvaralaštva. Na prvoj samostalnoj izložbi slika, u veljači 2010. godine, pod nazivom „I kist i pero“ prikazan je njezin rad kao sinteza slikarstva, nakita i poezije. Sudjelovala na više likovnih kolonija posebno onih humanitarnog značaja.

Objavila je tri zbirke poezije: „Nebeska ptica“ (Zagreb, Meditor, 2000.), „Ljubav“ zbirka poezije i jedna pripovijetka, (Zagreb, Medicinska naklada, 2001.) i „Planetarij duše“ (Rijeka, Hrvatsko književno društvo, 2008.) te zbirku pripovijetki „Grijesima do raja“ (Zagreb, Medicinska naklada, 2006.).
Neke od pjesama su uglazbljene. Mnoge posvećene i recitirane na humanitarnim koncertima i tribinama. Pjesma „Prijatelji“ prevedena je na mađarski jezik i objavljena u Hrvatskom glasniku, 2005. godine. Ljubavna pjesma „Vatrena stihija“ prevedena je na bugarski, a pjesme „Zanos“ i „Peta strana svijeta“ na makedonski. Pjesma „Škrinjica s blagom“ uvrštena je u knjigu Zlatka Tomičića „Najdraža pjesma na svijetu“.
Članica je Hrvatskog književnog društva u Rijeci. Surađuje sa gradišćanskim Hrvatima.
e-mail: sanja.zagreb@gmail.com

Izdavač: URIHO Zagreb

Za izdavača: Josip Držaić
Dizajn: Akademija-Art
Tekstovi i postav: Sanja Kozlica
Fotografije: Ivan Kozlica
Urednik kataloga: Stjepan Katić
Grafička priprema i tisak: URIHO Zagreb
Naklada: 300 primjeraka
Zagreb, studeni 2010. godine
Galerija SUNCE, Zagreb, Av. Marina Držića 1
tel: 385 1 6184-200 / 113; e-mail: uriho-galerijasunce@uriho.hr
Radno vrijeme: pon-pet od 10,00 do 16,00; srijedom do 17,00 sati
Subotom, nedjeljom i blagdanom zatvoreno. Ulaz slobodan
I S B N

Akademija-Art.hr
05.10.2010.