Galerija Marisall – Zoran Kakša: Odbačeni

 

 

"Sve to svakodnevno gledamo u našoj hipermedijaliziranoj životnoj zbilji (određenojslikama) što ih proizvode mediji, kako televizija, novine, tako i računalna sučelja, i sve to prihvaćamokao konstitutivna obilježja društva koje dijelimo sa svojim bližnjima. Iako reduciranje u postmodernizmu zahvaća brojniju većinu – jer iluzija o jednakosti je ne zamisliva "sve dok bogati odlučuju o životu i smrti drugih" a "naša adaptiranost razumljiva; nesnosno bi bilo, dakako, suosjećati sa svim timprizorima patnje ili osjećati se krivima zbog svega toga što doživljavamo kaocivilizacijske kataklizme koje nadilaze našu individualnu odgovornost. Ideja dasmo mi sami pojedinačno odgovorni nam je neprihvatljiva jer mi sami, čini se,malo toga možemo učiniti za jednu bezbolniju društvenu stvarnost."

U predgovoru Ivana Mance naglašava koko je upravo misao ta koja motivira Zorana Kakšu da sakupljaodbačene plišane i slične igračke, aranžirajući ih u situacije koje simulirajunašu ljudsku svakodnevicu. Na fotomontažama Zorana Kakše plišani medvjedići,zečići i psići mrznu na smetlištu, pogibaju na cesti, izvršavaju suicid. Takav otpor i suprotstavljenostnevinosti kojeg utjelovljuje dječja igračka i kolektivne krivnje koju predočavajudrastični prizori samo je karikatura koja pitanje naše vlastiteodgovornosti postavlja između dva neodrživa ekstrema. Niti smo ikadbili nevini, niti smo dužni ispaštati arhetipsku krivnju, ali smo oduvjek imalislobodu odlučivanja o svemu onome što nas se neposredno tiče. Ponašanje premastvarima nije samo izraz elementarne ekološke svijesti već odraz našeg odnosaprema svijetu koji dijelimo s drugima. Među njima sigurno žive milijuni djece bez djetinjstva. "Dokle god živimo u svijetu gdje ona stanuju, odbačenaplišana menažerija iz naše dječje sobe bit će simptom naše subjektivneignorancije, nehotično naličje tuđih nesreća koje nas se izravno ne tiču.“

Umjetnik ukazuje javnosti na jedno drugačije viđenje ovodobnog svijeta i, sve većih društvenih problema izražvajući se jezikom estetike  – antiparadoksom. Izričući  kulturom pojavljivanje nužnih ozdravljujućih činjenica pomno boreći se protiv autoriteta i sve naglašenijeg utjecaja medija (posebno televizije), pritom zaista dojmljivo zapravo pokazuje svoju umjetničkiu samosvjest . Primjetno zanimljivim prkosom kojim nudi rješenje protiv primjećenih nezadovoljavajućih regulativa u socijalom onemogućavanju diljem svijeta.

Ivan Raos

Zoran Kakša rođen je u Zagrebu 1974. godine. Završio Školu primijenjene umjetnosti idizajna 1993. godine, grafički odjel kod prof. M. Poljana. Diplomirao naAkademiji likovnih umjetnosti 2002. godine, na Nastavničkom odsjeku (grafika) uklasi prof. I. Šiška. Radio kao profesor likovne kulture u Zagrebu i Samoborute kao suradnik restaurator Hrvatskog restauratorskog zavoda na oltarimasamostana Sv. Leonarda u  Kotarima/Žumberak, na Pulskom poliptihu iz crkve Sv. Franje/ Pula te Hrvatskom državnomarhivu u Zagrebu. Do sad imao je 7 samostalnih i 65 skupnih izložbi u zemlji iinozemstvu. Član HDLU-a. Živi i djeluje u Zagrebu.

Akademija-Art