Crteži
U galeriji Forum Hrvoje Šercar se predstavlja s 16 crteža nastalih u zadnjem desetljeću. Crteži su rađeni u klasičnoj „Šercarovoj tehnici“ – tuš, pero na koži – s čvrstim osloncem na prepoznatljivom predlošku – starohrvatske crkvice, mediteranski gradovi, životinjski i biljni svijet – koje autor svojom snažnom imaginacijom rastvara u likovni svijet bogat poetskim i simboličkim konotacijama. Tamo gdje njegov svijet čvrsto dodiruje prepoznatljiva ishodišta tu se i počinje rađati njegova imaginacija kojom oblikuje svoje djelo izrazito nadrealističke provenijencije, a čije značajke su već klasična vrijednost suvremene hrvatske umjetnosti.
Dok je u crtežima datiranim u 60-te godine, dakle, u razdoblju svojeg formiranja, prvih samostalnih i skupnih izložbi, kao i intenzivne suradnje s Majstorskom radionicom Krste Hegedušića „obrađivao" i druge motive, a napose one s ljudskim figurama, te floralne i animalističke, crteži s motivima grada bijahu u znatno slabijem Šercarevom fokusu, iako upravo tada nastaju njegovi prvi autorski prepoznatljivi crteži grada; (Prazna ulica, 1964.)
Grad kao intrigantnu temu Šercar je razvijao u impresivnim varijacijama u kojima je kroz minula desetljeća širio prostore svojemu crtežu silovitim prodorima imaginativnog kao i sve većim i sigurnijim crtačkim umijećem. U ciljniku crtačeva pera duhovna je meta njegov likovni motiv – grad, taj jedinstveni južnohrvatski urbanistički „pleter" u povijesnoj jezgri romaničkog, gotičkog ili renesansnog sloga, u skladnom rimovanju horizontale trga i okomice zvonika, u proporcijama koje oblikuju mjere velebnih zdanja i malenih kuća, palače i kapelice, čvrstih zidina i visokih kula… u toj ritmički dinamičnoj strukturi arhitektonske cjeline sažimajući vremenske slojeve i stilske specifičnosti u jedinstvene forme. Međutim, unatoč većoj zastupljenosti, zacijelo i privlačnosti južnohrvatskih gradova, tih začudnih formi građenih od bijelog klesanog kamena uz plavetnilo mora, oni ipak nisu potisnuli crtačev interes prema gradovima hrvatskoga sjevera.
Jer su i njihove forme stvarane u istom ili bliskom povijesnom razdoblju i s jednakom stilskom obilježjima, pokazujući u crtačevoj "obradi" da mu u obje inačice nije primaran interes u iščitavanju njihovih stilskih obilježja, već u likovnoj i simboličkoj vrijednosti povijesne jezgre grada, u poetici arhitektonskog sklopa.
Unatoč iznimno velikoj crtačevoj koncentraciji na motive gradova on nije njihov „portretist",već „pletivom" crtovlja oblikuje njihovu arhitektonsku karakterističnost u likovnu činjenicu svojeg osebujnog crteža. Ta je arhitektonska matrica involvirana u koncepciju crteža, ona veća i reprezentativna urbanistička cjelina u povijesnoj i stilskoj slojevitosti, ili malena crkva i još manja kapela pučke graditeljske tradicije. U različite forme gradova, crkvi i kapelica crtačeva ruka posadila je golema stabla i fantastične cvjetove, a snaga njegove imaginacije vezala je uz zidine grada divlje i domaće životinje, privukla na trg mitska bića, ribe i krilate zmije, ili visoko na zvonik crkve i na malene drvene kapele čudesne ptice, dok kroz prostor crteža prolijeću zmajevi i beštije, sveci na konjima…
Milan Bešlić
kademija-Art.hr
19.10.2010.
