Antun Boris Švaljek u Galeriji Forum izlaže petnaest radova nastalih u posljednje 3 godine te jednu skulpturu iz 2010. godine.
O ŠVALJEKU U TRI STAVKA
1. stavak: Kerempuhovsko ishodište
Minulih godina u više sam navrata pisao o mijenama u stvaralaštvu Antuna Borisa Švaljeka, nastojeći precizirati njegovu autorsku osobnost čije su se pojedine značajke prepoznavale već u prvim radovima. Najprije po njegovoj osebujnoj imaginaciji i metjerskom umijeću, napose u crtežu koji je u svojim majstorskim inačicama plijenio pozornost kritičara i magnetski privlačio široku kulturnu javnost, što je dodatno utjecalo na njegovu respektabilnu poziciju, pa i na popularnost, tada već znatnu. Dakako, to moje nastojanje nije bilo jedino, pa ni moj prilog, ma kako god bio skroman, nije bio usamljen, jer su i drugi, ali drugačije, isticali isto. Najčešće izvornu i bujnu imaginaciju, iznimno crtačko umijeće kao i veliku likovnu kulturu i u ostalim likovnim medijima: uljenoj slici, skulpturi, grafici… Isticani su, također, slikarski postupak izgrađivan na tradicijskim vrijednostima, zatim njegova osebujna inventivnost u interpretaciji brojnih i različitih motiva, te, posebice, golema stvaralačka energija kojom je stvarao djela snažne likovne sugestivnosti.
Ipak, kao da uvijek iznova trebamo govoriti o stvarima koje su općepoznate i prihvaćene u njegovu stvaralaštvu. Jedna od njih pojavljivala se u jasnim obrisima već u razdoblju slikareva formiranja, naznačujući snažnu umjetničku individualnost. Naime, već je tada bilo evidentno da je to autor koji ustraje na tradicijskim zasadama i da nalazi poticaja u njima, i, štoviše, da upravo s baštinom izgrađuje dijaloški odnos u kojemu povijest nije tek štivo za listanje protekloga, već vitalni element u likovnom govoru i u svojemu vremenu.
U tom odabiru pojedinih vrijednosti iz naslijeđa prepoznaju se i one što su prožele stoljeća svojim specifičnostima podneblja i prostora. Među njima su i one s tipološkim, kulturološkim, mentalnim i drugim obilježjima kajkavskoga tradicijskog naslijeđa, amalgamirane i kao vrijednosti srednjoeuropske baštine. Dakle, one gdje se, primjerice, Kerempuhov (i Švejkov!) puntarski duh pokazuje neraskidivom poveznicom kroz dosjetku i humor kao obilježje istoga kulturnoga ishodišta i kao zalog duhovnom opstanku i ljudskom dostojanstvu. Prepoznaje se i kroz velika stilska razdoblja što su prožela taj prostor kao zajedničku hrvatsku i europsku baštinu, bilo u djelima, primjerice velikih baroknih umjetnika, ili modernih klasika koji su inaugurirali nove vrijednosti u suvremenoj umjetnosti, ali i u bogatoj i specifičnoj pučkoj tradiciji, živoj u svakodnevnim običajima.
Švaljekovo stvaralaštvo nije determinirano kerempuhovskom hrabrošću i duhovnošću samo zato da rukom vještoga crtača i slikara na bijeloj površini papira ili platna ispisuje puntarske lozinke o starim pravicama, već da silovitoj bujici imaginativnog otvori nove prostore kreativnosti i jasno markira temeljne vrijednosti svojega ljudskog i umjetničkog identiteta.
Likovno je izrazio da ti specifični zavičajni okviri nisu limitirali duhovnost, već su je tek naznačili kao "mejaše" svojega plodnog polja na kojemu iz čvrstih i dubokih korijena identiteta raste Švaljekova kozmopolitska okomica.
2. stavak: Tradicijsko u ozračju suvremenosti
Kad nastojimo kontekstuirati Švaljekovo djelo, tada prvenstveno podvlačimo njegovu snažnu impostiranost upravo u činjenici da je kao malo koji umjetnik svoga naraštaja gradio opus s čvrstim osloncem na tradicijskim vrijednostima. Istodobno je asimilirao iskustva suvremene umjetnosti, ali i duhovne, intelektualne, socijalne i druge znakove svoga neposrednog okruženja, stvarajući u, kako je jednom prigodom rekao, "širokim obzorima sadašnjosti i prošlosti".
Stoga je sa zavidnom lakoćom asimilirao referentne predloške iz srednjevjekovne poetike, renesanse ili barokne provenijencije, kao što je s istom duhovnom radoznalošću akceptirao iskustvo pop-arta, stripa, pučke likovne tradicije, Hegedušićev naputak, Lovrenčićevu jednostavnost i ludičke elemente Nives K. K., sarkazam Enrica Baja i poetiku Sandra Chia. Gdjekad je s istim stvaralačkim zanosom zavirio i kroz prozor nadrealnog, da što dublje prodre u prostore podsvjesnog i tajanstvenog. Tim je postupkom asimilacije različitih stilskih elemenata Švaljek gradio svoj izraz, osnažujući ga i kao umjetnički čin u stvaralačkoj slobodi kojom je i širio prostore njegovoj iskonskoj prirodi, ne sjekući poveznice naslijeđa, već pletući njihove niti spretno u živo tkivo svoga djela.
"Vidi se i danas da je njegova zasebna staza imala svoje opravdanje. Da je njegovim ludorijama, genetskim šalama, naivizmu i dječjoj mašti vrijeme dalo za pravo", kako to precizno sažima Ive Šimat Banov u monografskoj knjizi.
Ove se njegove odlike iščitavaju kroz cjelokupno stvaralaštvo i u širokom repertoaru motiva, od, primjerice prvih radova iz 70-ih godina prošlog stoljeća, pa do datiranih u 2010. godinu: malenoj uljenoj slici Kontraobavještajna služba ili skulpturi od obojenog lima i keramike većih dimenzija Velika tica hodačica.
Isto tako je i u brojnim drugim motivima: krajoliku Hrvatskoga zagorja, srednjovjekovnim utvrdama, povijesnim bitkama, zelenom gustišu daleke džungle, žutom pijesku vrele pustinje, u scenama maštovitih prostora ispunjenih bujnim raslinjem i rajskom vegetacijom, crnim vranama i neobičnim kljunašima, prapovijesnim beštijama, mitskim i povijesnim junacima, rogatim životinjama i ljupkim anđelima, zmijama, majmunima i žabama…
Ovdje se isprepliću velike povijesne teme u iracionalnom kontekstu, zbiljski prožimaju pričini, a opće i zajedničko u kovitlacu podsvjesnog, oblikuje se u osobnu mitologiju.
Gotovo u radosnom zanosu, Švaljek predaje stvaralačkom procesu te činjenice iz kojih se neće nadahnuti slučaj, već će njegove vješte ruke odstraniti materijalni teret i balast faktografije, ne analizom znanstvenika, nego tajnim zviždukom alkemičara u ludičkim preobrazbama vedroga humora.
3. stavak: Oblici duhovitog i smiješnog
"Susret tijela i duha jedan je od pokretača komike, ali to je susret stvarnoga i imaginarnoga", formulira osnovne odrednice komičnoga Martine Robert. Možda upravo u ovoj "definiciji" i prepoznajemo pravu prirodu komičnoga koja se, najčešće, i u najpopularnijim oblicima, manifestira kroz svoje tipične suprotnosti: debeli i mršavi, brzi i spori, jaki i slabi, lijepi i ružni, visoki i niski itd., mutirajući u neiscrpnim varijacijama brojne zgode i nezgode u kojima se zateknu njihovi protagonisti… U tom susretu "tijela i duha" Švaljek donkihotovski juriša na vjetrenjače povijesnih, estetskih i svakih drugih "činjenica", odnosno propisa, normi, klišeja, konvencija, šablona, fraza, stereotipa, osvajajući kopljem svoga kista uvijek nove predjele maštovitog i fantastičnog. Tim zamahom pretvara malo u veliko, prošlost u sadašnjost, stvarnost u tlapnju, suze u smijeh…, u stalne preobrazbe duha koji uvijek traži novi oblik svojemu stvarnome "tijelu" na površini bijeloga papira ili platna i u različitim materijalima kojima stvara forme svojih skulptura: u grotesknom i ironičnom, u sarkastičnom i ciničnom, u sjetnom i melankoličnom, u asocijativnom i simboličnom, u tihom hihotu i u gromkom smijehu, u radosnom širenju duha oblikuje se Švaljekov svijet jedinstvene likovne izražajnosti.
Milan Bešlić
andrea.grgic@kic.hr
www.kic.hr
akademija-art.hr
