Galerija Fonticus Grožnjan
Dimenzije
od 22. 12. 2012.
Pogledajte 90 FOTO galeriju!
Autori čiji su radovi uključeni u projekt:
Jovan Balov, Jovan Bešlin, Nataša Bezić, Igor Blagonić, Željko Bobanović / Don Bobo, Vedran Burul, Tajči Čekada, Đani Celija, Samir Cerić Kovačević, Sabina Damiani, Goran Denić, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Aleksandar Duvnjak, Bogomir Duzbaba, Vera Gambar, Krešimira Gojanović, Voljen Grbac, Igor Gustini, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Armano Jeričević, Vedran Karadža, Marija Kauzlarić, Andrea Knežević, Silvana Konjevoda, Zoran Kuhar, Ivan Kuharić, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Lovorka Lukani, Josip Madračević, Milan Marin, Slavica Marin, Mirjana Matić, Josip Mijić, Mirko Ognjanović, Renata Papišta, Tereza Pavlović, Iva Pevalek, Katja Restović, Aleksandra Rotar, Andrea Ružić, Robert Sironić, Mirna Sišul, Ida Skoko, Eni Šuperina, Noel Šuran, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik.
Autor projekta: Eugen Borkovsky

U nastavku: tekstovi: O projektu, Umjesto predgovora inicijalni tekst poziva za apliciranje, Tekstovi o svakom radu / autoru

O PROJEKTU

Ovaj projekt bavi se vizualnim problematiziranjem pojma „dimenzija“. Uvjetovan prispjelim i izabranim radovima, iskristalizirao se projekt. Sastavljena je kolektivna izložbu sa radovima koji progovaraju o doživljaju, značenju i interpretaciji zadanog pojma. Ovisno o osobnim poetikama umjetnici su raznoliko obrađivali, interpretirali i problematizirali temu. Raspon počinje od osobnih, intimnih doživljaja preko vizualizacije fizikalnih i filozofskih, znanstvenih spoznaja pa do pokušaja postavljanja problematike na univerzalni nivo. U projekt su prihvaćeni oni radovi koji su nosili osobnu, suvremenu, kvalitativnu notu po likovnosti i po značenju. Time je projekt postao vizualno heterogen ali smatram da je potrebno nagraditi trud autora. U promišljenom, autorskom postavu i rasporedu artefakata umiriti će se razlike. Tako će postav iznjedriti spajanja, približavanja radova različitih autora koji podnose sačinjavanje privremenih cjelina.
Nešto statističkih podataka: Za učestvovanje u projektu prijavilo se šezdesetak autora. U projekt je primljen pedeset i jedan autor. Izložbu će sačinjavati više od 110 artefakata: 3 video rada, 1 zvučna instalacija, 16 autora sa prostornim radovima. Tu će biti crteži, grafike, slikarski radovi, fotografije, objekti od keramike, nekoliko interaktivnih radova, nekoliko instalacija u prostoru. Raspon stilova i pristupa seže od figuracije preko ekspresivnog slikarstva, konstruktivističkih radova, geometrijske apstrakcije, dokumentarizma, simbolizma pa do apstrakcija. Posjetilac će imati dosta posla dok razgleda ponuđenu izložbu ovog projekta. Kustos se nada da neće otići nezadovoljan!
Zahvaljujem umjetnicima na odazivu i suradnji pri realizaciji ovog projekta. Gradska galerija Fonticus Grožnjan i Općina Grožnjan vas poziva na novi likovni događaj u Gradu umjetnika: kolektivni, međunarodni, selektirani, problemski, tematski, likovni projekt DIMENZIJE.

Umjesto općeg predgovora, inicijalni tekst autorima

Natuknice za promišljanje, Tema: DIMENZIJE

-„Nešto se opire našim naporima da svijet zatvorimo u lanac uzoraka i učinaka“,
Baudrillard.

-Papir je ploha. Zgužvani papir više nije ploha.

-Uobičajeno: dimenzija je karakteristika prostora. To je minimalan broj parametara potrebnih da se opiše položaj točke u prostoru.

-Točka nema dimenzije, dimenzija joj je 0. Pravac se sastoji od niza točaka, ima jednu dimenziju – duljinu. Ploha je sastavljena od grupe točaka ili više poredanih pravaca. Ona je dvodimenzionalna, ima dvije dimenzije – duljinu i širinu. Kocka (tijelo) je trodimenzionalno – duljina, širina i visina.

-Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, prostor ima još jednu dimenziju – vrijeme. Prostorvrijeme.

-Vrijeme nije samo linearni protok. To je dimenzija koja prenosi fizičko kretanje u postojanje. Predmet je stigao na lokaciju u nekom trenutku vremena. Prostor predmeta izložen je prostoru vremena.

-Sve što zovemo univerzumskim ili božjom kreacijom – energija je koja titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira to je gušća. Što brže vibrira to ima manju gustoću i manju čvrstinu.

-Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih vidjeli.

-U povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla…

-Danas na scenu stupaju filozofsko – fizikalni rezultati znanstvenih istraživanja. Teorija relativnosti, kvantna fizika, bozoni, teorija struna…

-Nekada se podrazumijevalo da tijelu možemo pripisati položaj, neku točku u prostoru. Podrazumijevalo se da se tijelo nalazi tu i nigdje drugdje. To poimanje se u kvantnoj fizici potpuno mijenja. Kvantni objekt je objekt koji nije lokaliziran. 

-Za elektron možemo reći da postoji ali nema jedinstven i određen položaj. Elektroni su obdareni vrstom prisutnosti na više lokacija odjednom. Te čestice ne postoje samo u našem prostoru. One klize i u druge paralelne prostore.

-Znanosti tvrdi da postoje zagonetni, skriveni prostori izvan dosega ljudskih osjetila. Mistici odavno tvrde da postoje takva mjesta. Mnoga bića u svim religijama i mističnim učenjima prelaze iz oblika u oblik, iz stanja u stanje, provlače se kroz vrijeme, iz dimenzije u dimenziju.

-Ideja o sadašnjosti kao iluziji, doživljaj trenutka kao simulacije, ideja paralelnih svjetova, putovanje kroz vrijeme i sl. maštovite su interpretacije međudimenzijskih kategorija.

-Einstein: Mjere prostora i vremena zavise od kretanja promatrača. Pod određenim uvjetima, vremenski bliski događaji mogu se jednom promatraču prikazati u jednom slijedu, a drugom u različitom.

-Kako natjerati razum da, naviknut na stvarnost tri dimenzije, prihvati da čestica svjetlosti ima određenu brzinu, a da, u odnosu na nas, nema pridruženog vremena. Foton polazi od zvijezde u svemiru i putujući milijardu godina dolazi do nas. Za njega na tom putovanju nije u prostor-vremenu proteklo nikakvo vremensko razdoblje.

-„Stanje-prostor“ kvantne mehanike je beskonačno-dimenzijski prostor funkcija. Često su to konfiguracije apstraktnih prostora, neovisno o fizičkom prostoru u kojem živimo.

-Četiri dimenzije bile su načini za mjerenje stvarnost. Fizikalne teorije govore o barem deset dimenzija postojanja. Uz nabrojene četiri, uključuju se dimenzija kvantnog polja i dimenzija struna.

-Fizika je dokazala da je sastav svih tijela energija, odnosno elektro-magnetske energije u stanju napetosti. To znači da su električna energija i magnetske energije još dvije mjerljive dimenzije.

-U pokusima sa subatomskih česticama, ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije. One su sastavni dio ljudske svijesti. (detektor laži kao jednostavni primjer)

-Dimenzije: tri materijalne dimenzije = dužina, širina i visina. Vremenska dimenzija = vrijeme. Dimenzije svijesti = misao i osjećaj. Energetske dimenzije = elektricitet i magnetizam.

-Još jedna dimenzija mogla bi biti ideja, kreacija.

-Prividna neodređenost u prirodi potiče od pokušaja da događaje koji se odigravaju u mnogo dimenzija – sabijemo u manji broj dimenzija.

-Dimenzije su pojmovi koje koristimo u likovnoj umjetnosti (plošno, trodimenzionalno, reljefno ili vječno…)

-U glazbi, umjetnosti zvuka, uz tri dimenzije izvođača / instrumenta / tehničke opreme, nužno je uvedeno vrijeme – tijek trajanja zvuka određenog djela. 

-Film, video posebne su kategorije, tu je iluzija trodimenzionalnosti na plošnoj površini ali se podrazumijeva potrebna vremenska dimenzija tijeka radnje.

-Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije.

-Teorija zavjere kaže da je to osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Mediji i informacije nude konstantnu dekoncentraciju.

-Integralna stvarnost svijet želi učiniti svojom savršenom slikom, svijetom savršene izvjesnosti. Mediji su krivac koji ukida prostornovremenski odmak događaja. On ga prenosi u realnome vremenu proizvodeći aktualnost.

-„…Ni samo zrcalo ne odražava stvarnost kakva jest, nego je preokreće u svoj negativ…“
Baudrillard

-Dimenzija odgovornosti, „…Svijet je ovakav zato što smo dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim a samo upirati prstom u tu nekolicinu nije dovoljno. Svi smo umiješani. Voltaire je tu temu briljantno opisao riječima: ‘Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom’.“
David Icke

-Vladajuća struktura želi da vjerujemo da smo samo tijela koja se vuku od kolijevke do groba, a da se „život“ događa na tekućoj vrpci. Zapovijeđen nam je izbor: na kraju života ili ćemo samo prestati postojati ili ćemo postati podanici diktatorskog Boga koji nas toliko voli da nas je spreman poslati u oganj ne pognemo li glavu i kleknemo.

-Ono što zovemo Božja kreacija sastoji od bezbrojnih frekvencija i dimenzija koje dijele isti prostor. One su poput radijskih i televizijskih postaja koje valove emitiraju prema nama. Valovi su oko nas i u našem tijelu, ali svjesno ne utječu na nas jer su na različitim frekvencijama. Ako namjestimo radioprijemnik na Radio A, čut ćemo njega. Nećemo čuti druge programe jer nismo podesili prijemnik na njihove frekvencije, ali one i dalje postoje. Ti različiti ‘svjetovi’ mogu dijeliti isti prostor zato što titraju na različitim frekvencijama.

-Glavne religije također se koriste za obranu bedema potrošačke stvarnosti etiketiranjem onih koji komuniciraju s drugim dimenzijama kao vražjih slugu. Stotine tisuća ljudi pobijene su u vrijeme Inkvizicije. Ako kažete da čujete glasove ili da vam se priviđaju duhovi, osuđivat će vas i ismijati. Ali, ako kažete da ste imali viziju Djevice Marije, htjeti će vam podignuti svetište. Razlika je u tome što se jedno suprotstavlja vjerskom sustavu, dok ga drugo reklamira.

-95% aktivnosti mozga nije povezano s budnim stanjem ili „fizičkom stvarnošću“.

-Znanstvenici tih 95 posto DNK zovu „DNK otpad“ zato što ne znaju čemu služi.

-Možda bi tih 95% „DNK otpada“ aktivnosti mozga moglo biti povezano s dimenzijama koje ne možemo opažati?

-Ne vidimo prirodu onakvu kakva ona stvarno postoji, nego prirodu izloženu našim metodama opažanja.
Albert Einstein

-„…I dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…“
Baudrillard.

-i.t.d….

  Pojam DIMENZIJE tematska je okosnica, orijentir za promišljanje kojim se bavi ovaj projekt. Ovdje su „nabacane“ neke od mogućih polaznica za tematiziranje. Od autora se očekuju radovi u likovnom ili ne-likovnim materijalima i sredstvima, koji problematiziraju temu. Radovi podliježu selekciji. Od selektiranih radova sačiniti će se izložba koja će biti prvi puta biti predstavljena u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu tijekom XII. 2012 i I. 2013. godine. Inicijator projekta se nada da je tema izazovna i će izložba radova biti zanimljiva kao i kod dosadašnjih kolektivnih, tematskih likovnih projekata.

Kustos projekta
Eugen Borkovsky

Tekstovi o svakom radu / autoru. Tema: DIMENZIJE / DIMENSIONI

Jovan Balov predstavlja izuzetno promišljen i znalački realiziran slikarski rad. To je triptih izveden akrilom na platnu. Umjetnik tri puta uzima motiv anđela kojeg obrađuje sa tri kolorističke mutacije. Motiv anđela autor pronalazi u berlinskoj katedrali. Na sva tri dijela rada autor kasetira scenu, iz crteža na formatu tonira kadar u centralnom dijelu slike. Jednu sliku triptiha izvodi realistički ali kao skulpturu a ostatak formata ostavlja u crtežu. Time je problematizirana ideja transformacije iz dvodimenzionalnog u trodimenzionalni prikaz oblika. Promišljan je prijelaz iz dimenzije u dimenziju unutar slikarskog prikazivanja motiva.


Ovom triptihu umjetnik pridružuje video rad. Poveznica je motiv / ideja anđela koji se osim na slikama pojavljuje i u video radu. Tijek radnje videa referira se na pjesmu Anđeo Williama Blakea. Autor kaže: „Anđeli su putnici četvrte dimenzije koja je suptilno definirana kao vrijeme. Video je snimljen u Central Parku u New York ispred fontane sa skulpturom arhanđela Gabrijela.“ U videu je usred dječje igre predstavljena ideja putovanja između dimenzija. Hodač kojeg glumi sam Jovan Balov nestaje da bi se opet pojavio. To nije urađeno pretakanjem ili zamućivanjem već izlaskom sudionika iz polovice i nestajanjem u drugoj polovici scene. Ovaj njegov odlazak nije nestajanje već odlazak, prijelaz iz ove dimenzije scene parka u neku drugu. Akter na isti način ponovno ulazi pred promatrača, od sredine kadra. Mistifikacija šetača iz dimenzije u dimenziju je izbjegnuta. Sve izgleda realno. Dramatičnost i patetika dodana je anđelu na vrhu spomenika. Krilato biće zarobljeno u broncu i vjerovanja, animirano, okruženo kićasto koloriranim oblacima obavlja svoju dužnost. Anđeo leti u krug a šetač, istraživač, umjetnik prelazi iz dimenzije u dimenziju bez patetike. Ovaj sjajan rad Jovan Balov naziva EX ABRUPTO.  

Jovan Bešlin kao odgovor na zadanu temu podastire odličan video rad. Rad je kratak i izuzetno šarmantan. Uz minimum elemenata postignuta je dojmljivost. Predstavljen je put od jedne dimenzije ka višedimenzionalnosti. Autor kreće od ideje zategnute linije. Ona bubri, deblja se, prelazi u plohu da bi postala predmet. Pojavljuje se kocka kao materijalizacija trodimenzionalnosti. Ne samo jedna, pojavljuje se grupa kockica koje formiraju kretanje prateći ili se poigravajući sa oblicima brežuljkastog pejzaža. Transformaciju mijene dimenzija i kretanje formacija kockica prati odlično kreiran zvuk, glas i instrumental. I naslov rada odgovara dojmljivosti videa: „go up or go down“. Autor komentira: „…Pokret, promena, stvara dimenzije. Kratkotrajnost i nepokretljivost kojima smo obdareni zahtevaju od nas još. Ponekad izgleda da ni ljubav nije dovoljna, da je gore isto što i dole, malo-veliko…“ Pri kraju kockice kao da su prebjegle u svemir igrajući se i stvarajući same sebe. Igra nema kraja kao i univerzum.

Prolaznost čije trenutke izgovaraju nakupine oblika može biti oznaka stanja stvari. Nataša Bezić zna. Zaokupljenost materijalnom svakodnevnicom remeti spoznaju tijeka. Vrijeme moranja utječe na stanje i na oblik. Urbano postaje oblo, prekriveno omaglicom tkanja spoznaje. A što je spoznaja? Sjećanje umnoženo doživljajem. U anarhiji materijalnog tome se na silu oduzima konvencija. Rezultat je nemir ili krik. Oblik iskusnoj ruci ne dodaje titraj. Dodaje sigurnost stanja. Napor izgovoren oblikom. „Kako je teško biti star a tako mlad.“ Senzibilitet membrane spoznaju vraća korijenima. Da li ostati u zadanom sjećanju ili srušiti barijere urbane slovarice za početnike? Nedostatak boje govori o zadanom. Ali, ovdje je boja skrivena u teksturi, u mogućem prozoru, u mogućem krovištu. Pogled kroz prozor mora donijeti boju. Makar točkicu sjaja na tamnom nebu mogućnosti. Izbor oblika predmnijeva izbor vremena. A vrijeme je dimenzija koja prati dužinu i visinu i sve ostale dimenzije. Prostor mogućnosti izložen je prostoru vremena. Tkanje zaborava mora osvježiti dan.

Dok nam se čini da ogledalo prikazuje realno stanje, sasvim smo sretni. Kad progledamo i uvjerimo se da je to samo obrnuta slika i da ta slika ima obrnute gabarite, već smo zreli ili stari. Igor Blagonić nije star. On odlučuje predstaviti dva stanja, realno i zrcalno stanje. Medij je voda. Ovdje je dimenzija stanja, iluzijom tekućeg medija, dovedena do rascjepa. Što gledamo? Da li nam je zanimljiviji realni drvored ili njegov odraz? Slično pitanje postavlja se u romanu Slika Doriana Greya. Na ovoj odličnoj fotografiji autor nam ne daje prošireni diskurs. Ne prevladava ni realno ni odraz. Pažnja je posvećena odnosu tih realiteta. Dimenzija stvarnog trodimenzionalnog svedena je na dvije dimenzije. Prvi puta u odrazu u vodi. Stabla, polje i brežuljci postaju ploha na titravoj površini vode. Poslije cijela scena ima odraz na dvodimenzionalnoj plohi fotografskog isprinta. Gdje je tu realno? Da li je ovo realizam? Igor blagonić zna: realno je u šetnji prirodom i u doživljaju nature kao samozadovoljne energije i estetike. Sam ili u dobrom društvu. Dimenzije su tada tamo sasvim razumljive i očite.

U ovo naporno vrijeme bombardirani smo vizualnim informacijama. Zapaženo se može interpretirati shodno raspoloženju i senzibilitetu promatrača. Povezivanje sa realnim koje može biti i plemenito, događa se na nivou spoznaja i predznanja. Tako Željko Bobanović elemente mikrofotografije usuglašava sa idejom i tu je uspješan. Naziv rada, 432 hz, označava frekvenciju univerzalne harmonije svemira i čovjeka. On kaže: „Stradivarijeve violine i tibetanske zdjele ugođene su na 432 hz“. Dimenzije titranja struktura struna predmeta stvorenih ljudskom rukom poklapaju se sa univerzumskim. Formati printa izazivaju zanimanje. Apstraktnim kompozicijama realnog izvora, autor oduzima boju. Time ih koncentrira, privodi svrsi emaniranja ideje vibracija. Prija nam zvuk Stradivarijeve violine i brujanje tibetanske zdjele. Uvijek se pojavljuje problem: Da li želimo materijalni komfor i status zamijeniti sa univerzalnim vrijednostima sklada sa prirodom i sa ljudima? Ne znamo cijenu. Unutrašnji spokoj možda nije materijalna sigurnost već osjećaj pripadnosti, suživljavanje sa univerzumom. Da li uopće znamo što bi to bilo?

Izdužene forme odsjaja u kružnom obliku, vodeno – ogledalne situacije. Autor, Vedran Burul, senzibilni primječivać, bilježi nesvakidašnje stanje oblika. Propituje mogućnosti oblika na putu ka iluziji. On poštuje zapovijed datosti kolora a skladu pripušta točku svjetla. Moguće je to trenutak sunca u probijanju ili odsjaj nekog predmeta. To nije prevažno. On vjeruje u sklad univerzuma kojeg primjećujemo oblicima mijena. Univerzalni kružni oblik ima sunce, planeta na kojoj živimo, atom i energija u zanosu. Eksperimentator, u istim uvjetima, različitog raspoloženja dobiva drugačije rezultate kod ponovljenog opita. Kao što se voda na koju smo vikali, za razliku od one kojoj smo pjevali, drugačije zgusne u kristale, ovaj trenutak odbljeska umjetniku je neponovljiv. Efemerni isječak tijeka. Vrijeme je dimenzija koja svjedoči tijek. Prije zalaska a poslije svanuća. Uvijek ali samo sada. Tada.

Nismo ni primijetili da više nitko ne reklamira tekstil, dvodimenzionalnu metražu od koje tek treba nastati trodimenzionalni predmet. Reklamiraju se gotove stvari s naglaskom na modnog dizajnera, markicu. Tajči Čekada zbog toga nije zabrinuta. Ona pretražuje resurse biljne ponude kako bi njihovim dijelovima ili plodovima oblikovala odjeću drugih sfera. Komunikacija sa stanovnicima nevidljivih dimenzija ne predstavlja joj problem. Ona replicira njihove odore. Iz tih kostima izlijeću moljci, grizu ih crvi, rađaju se larve. Vrhunski i nadahnuto, oblikujući sasvim nosive odjevne predmete, upućuje nas u svijet koji ne ovisi o reklamiranoj industriji garderobe. Njoj ne trebaju baršuni niti svile pa ma kako bili naturalni. Ona izabire ono što i sami možemo pronaći u prirodi. Slama, bršljan, palma, nar, školjke kao modni detalj, odbačeno krzno, mahovina, žir, lišće, assesoire je iz kojeg kombinira kreacije. Čak i ptičje perje joj nije strano, naravno odbačeno. Ona kaže: „Proteklih sam godina  usko surađivala sa entitetima misterioznih bića, vilama, vilenjacima, morama i sličnim  kreaturama.“ Modna linija Tajči Čekada trebala bi poslužiti onima koji se kreću između paralelnih svjetova. Jer, došlo je vrijeme u kojem smo prozreli nylon i sintetiku. Hja, Grandioznim koracima kročimo naprijed: Soja je izdašna biljka koje na planeti više nema u izvornom obliku. Sva je genetski modificirana. Urod je bogatiji a biljke ne napadaju štetočine. I profit je veći. Ponuđen je savršeni proizvod od kojeg naši potomci neće imati potomke. Ali, to je ok, djeca su skupa i briga…. Ali, tko će se družiti sa stanovnicima drugih dimenzija? U ponudi je adekvatna odjeća ili album fotografija kao sjećanje na mogućnost.

Uronjeni smo u svijet logotipova. Oni najčešće znače zabrane ili pozivaju na potrošnju. Znakovi su uvijek stilizirani i pojednostavljeni kako bi što većem krugu konzumenata bili jasni. Neki znakovi su od prvobitnog važnog značenja dospjeli do žutila besmislenosti. Propitivanjem tri znaka pozabavio se Đani Celija. On kreće obrnutim postupkom, znak vraća vizualnom polazištu, obliku / motivu od kojeg je nastao. Tako su pred nama tri položaja šake. Tu je znak da je nešto dobro, prsti koji formiraju slovo O, stisnuta pesnica kao oznaka socijalne revolucije, pobune te ruka koja prstima formira slovo V što može značiti mir ali i pobjedu. Sva tri oblika, u začetku, bila su pozivi odaslani istomišljenicima. U spontanom komuniciranju tijelom zamjenjuju tekst. Tako dobivaju prirodu poruke, znaka. Celija ih pokazuje onako kako bi ih mi vidjeli uživo. No, pri interpretaciji koristi segmentiranu zrcalnu površinu pa slika dobiva pomake dijelova motiva. Tako snaga znaka postaje upitna. Umjetnik izostavlja boju pa prevladava dojam arhaičnosti. I sam autor u komentaru kaže kako su sva tri znaka komercijalizirana i da ne nose onu znakovitost koju bi trebali i koju su nosili. U današnjici se to događa sa mnogim stvarima i situacijama. Površnost i komercijalizacija napadno nas postavlja u ulogu objekta. Demokratsko postaje paravan za interese krupnog kapitala. Dimenzija slobode svodi nam se na kretanje od znaka do znaka, od logotipa do logotipa, od obećanja do obećanja. Demokratska sloboda je hiperoznačena. Kažu, to je za naše dobro… Kroz naslov očit je autorov stav. On triptih naziva: Utopija.

Prostor koji nas okružuje doživljavamo na različite načine. To najčešće ovisi o osobnom stanju. Ponekad nam je sumrak nelagodan a ponekad prekrasan u istom prostoru. Sobu možemo doživjeti kao osobni raj ali i kao utočište obilježeno prinudom. Samir Cerić Kovačević fotografskom kamerom bilježi jedan od gornjih uglova sobe. U kadar pripušta samo tri plohe koje čine ugao. Konfuznost promatraču dodaje kvadratni izrez fotografija. Dimenzije prostora su ovdje zbunjujuće. Teško određujemo gabarite prostora iz kojeg su ovo izresci. To može biti veći ili sasvim mali prostor. Prisutne su i dokumentirane tri dimenzije. No, odmah moramo pribrojiti i četvrtu: zvuk. Bjelina može značiti tišinu. Triptih nema uklopljen zvuk ali je za pretpostaviti da je i tišina neka vrsta zvuka. Druge dimenzije poput dimenzija svijesti a to su misao i osjećaj, moramo pribrojiti sami. To će, naravno ovisiti o našem raspoloženju a iz toga proizlazi odluka da li nam se ovi radovi dopadaju ili ne.

Putovanje je oznaka aktivnosti. Putovanje ima dimenziju, duži ili kraći tijek u prostoru i vremenu kojem slijede nove situacije i lokacije. Sabina Damiani tematizira jednu od strukturalnih karakteristika putovanja: ne-mjesta. Antropolog Marc Augé definira nemjesto kao prostor s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet, kojeg ne možemo doživjeti kao mjesto susreta a ni odrediti kao povijesni prostor. Primjeri ne-mjesta su lokacije potrebne za cirkulaciju ljudi i dobara: autoceste, zračne luke, čvorišta tranzita i velika trgovačka središta. To su prostori u kojima se mimoilaze tisuće ljudi a da ne stupaju u prisniji odnos. Putnik u avionu ili na autocesti prolazi mimo lokacije a da ih ne doživljava kao specifična mjesta. Iskustvo lokacije svedeno je na tekst, znak ili oglasnu ploču. Takva oznaka zamjenjuje doživljaj lokacije. Nemjesta karakterizira minimalni socijalni odnos a osobe su svedene na usamljenost. I provincijska stajališta, zakloništa za putnike, poput ovih koje bilježi Sabina Damiani pripadaju nemjestima. Sve lokacije autorica je pronašla u Istri. Radu daje znakoviti naslov: Dove da qui (Gdje odavde). Umjetnica fotografira autobusna stajališta bez ljudi čime postiže dojam otuđenja. Svjedoci smo situacija da je ukinut lokalni javni prijevoz. Time je ukinuta mogućnost prijevoza za ljude skromnih primanja, djecu i stare. Kapitalizam zaista pokazuje zube. Sistemu su potrebni samo oni koji funkcioniraju u ime gomilanja profita. O ostalima se tzv. demokratsko društvo u fazi globalizacije ne brine. Umjetnica kaže: „…suvremeno društvo nudi sve manje prostora za socijalizaciju te sve više mjesta zapravo poprima značenje ‘ne-mjesta…“ Karakteristike nemjesta imaju i velika urbana područja. To je odraz suvremenoga načina života za koje je karakteristična brzina i protočnost. Pojedinac ne postiže identifikaciju s takvim mjestom. Ne doživljava ih ni povijesno ni osobno. Bit nemjesta jest da stvaraju ono što Auge naziva samotnjačka obvezatnost, umjesto organske društvenosti, koju ostvaruje mjesto. Paradoksalno, čini se da budućnost društva ide prema sve većoj akumulaciji nemjesta, u kojima se, najvećom koncentracijom ljudi, realiziraju minimalni socijalni odnosi. Tada se događa paradoks: umjesto da se brojnošću osoba poveća broj interakcija on se smanjuje. Odmah su na snazi određena pravila, znakovi, upute za kretanje i sl. I psihologija ljudi uvedena je u problematiziranje: kad je u čekaonici dvoje ljudi oni često pokreću komunikaciju. Čim ih je više, spontana komunikacija prestaje i prelazi na stupanj očekivane. Osobnost se gubi a Veliki brat objavljuje smjer kretanja!

Grafit obično izražava poruku ili aforizam. Često je uperen u odluke vlasti ili u odnose socijalne sredine. Grafit i ulično slikarstvo često podastire neautorizirane radove. Ideja je izreći misao ili stav bez otkrivanja autora koji ne želi podnijeti sankcije zbog drugačijeg mišljenja. Goran Denić potpisuje svoj rad kojim dodiruje dimenzije iz područja svijesti, misli i osjećaja. Autor problematizira međuljudske odnose, preciznije tretman žene u društvu. Motiv za akciju pronalazi u poznatom liku Betty Boop nastale među prvim seks simbolima u mediju crtanog filma. Erotizirani lik u oskudnoj odjeći umjetnik prenosi tehnikom izrezivanja matrice kako bi mogao biti multipliciran. Podloga može biti i pod izložbenog prostora. Autor kaže: „…Betty Boop je jedan od prvih sex simbola crtanog filma; heroina koja pleni svojim piskutavim glasom, i reklamom koja je glasila: Vel`ka glava uzak struk, ja se zovem Betty Boop! Upravo je ova banalizovana situacija ona koju promišljamo u pozicijama pretpostavljenog ideala, poželjne žene…“ Umjetnik daje i znakovit naslov svome radu: Samo prave žene tuku svoje muževe. Tako je ovim likom problematiziran tretman žene u suvremenom mačoidnom društvu. Unatoč proklamacijama i nekim pomacima, još uvijek se žene doživljavaju kao strojevi za rađanje i odgoj djece, kuhanje, pranje, peglanje. Sramotno je da je u zemlji koja se diči demokracijom, Švicarskoj žena dobila pravo glasa tek poslije sredine prošlog stoljeća, u veljači 1971. godine. Vladajuće religije i danas ženu drže vlasništvom muškarca. Poput ljudi ženskog roda naša civilizacija, aktivno ili prikriveno, diskreditira sve one koji su obojene kože, koji su drugačijeg erotskog ili političkog opredjeljenja od proklamiranog. Tako se dijelimo u nacije, nacionalne države, saveze. Vlast, obojena profitom, uz pomoć religija lakše vlada kad smo grupirani i podijeljeni. Globalizacija je podvala kapitala. Možda nikad aktualnija nije rečenica: Proleteri svih zemalja ujedinite se.

Makrokozmos ima presliku u mikrokozmosu. Ili obrnuto. Cijeli univerzum titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira to se čini gušćim. Što brže vibrira to ima manju gustoću i manju čvrstinu. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli vidjeti. Različite frekvencije titraja dijele isti prostor i isto vrijeme. One su poput radijskih i televizijskih postaja koje emitiraju valove. Valovi su oko nas i u našem tijelu, ali svjesno ne utječu na nas jer su na različitim frekvencijama. Ako namjestimo radioprijemnik na Radio A, čut ćemo njega. Nećemo čuti druge programe jer nismo podesili prijemnik na njihove frekvencije, ali one i dalje postoje. Bruna Dobrilović pokušava osvijetliti i materijalizirati titraje. Ona ih krade iz univerzuma i umiruje u mediju gline. Oblik kruga podražava oblik čestice energije. Jedan artefakt ne govori rječito pa autorica podastire niz, nekoliko mogućih situacija. Čistoća bjeline medija poklapa se sa idejom čiste energije i čiste duše. Ideja je upozoriti, pokazati, ilustrirati osvješćivanje spoznaje titrave realnosti.

Integralna stvarnost, kakvu smo do sada doživljavali, poremećena je medijima. Oni svijet žele učiniti razgovjetnom slikom, svijetom savršene izvjesnosti. Odrediti što je što u njemu. Tri dimenzije u kojima smo navikli prepoznavati okruženje, na fotografiji Slađana Dragojevića, dovedene su na upit. Iako kadar dvodimenzionalno prikazuje realni, trodimenzionalan motiv, elementi izazivaju nedoumicu. Medij je krivac koji ukida prostorno-vremensku realnost događaja, proizvodeći scenu kao samu aktualnost. Prepoznavanje motiva traži znatnu pažnju promatrača. Proporcije motiva možemo tumačiti kao prostrane ili skučene. Bazen ili mali ribnjak, svejedno. Ocjena o gabaritima ostavljena je promatraču. Autor nam ne pruža motiv već njegov odsjaj na površini vode. Ipak, u kadar pripušta i dio relanog čime nas još više zbunjuje. Pozicija autora pa zatim nas, publike, ima na uvid iluziju uokvirenu realnim. Dragojević provocira. Mudri Einstein je odavno zaključio: „Mjere prostora i vremena zavise od kretanja promatrača“. U pokusima sa subatomskih česticama, ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u potpuno identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije. One su sastavni dio ljudske svijesti. Detektor laži je jednostavni primjer. Umjetnik nas tjera da aktiviramo dvije dimenzije svijesti: misli i osjećaje. Time propitujemo realnost. „…Ni samo zrcalo ne odražava stvarnost kakva jest, nego je preokreće u svoj negativ…“ Baudrillard

Znanosti tvrdi da postoje zagonetni, skriveni prostori izvan dosega ljudskih osjetila. Mistici odavno tvrde da postoje takva mjesta. Mnoga bića u svim religijama i mističnim učenjima prelaze iz oblika u oblik, iz stanja u stanje, provlače se kroz vrijeme, iz dimenzije u dimenziju. U posebnim psihološkim okolnostima imamo osjećaj da smo stvarnost umiješali u nadnaravno. Fotografska i kompjuterska tehnologija dozvoljava da mašti damo na volju i da kreiramo realnost prema osobnoj maštovitosti. Toj tehnologiji utječe se Aleksandar Duvnjak. Njegovo biće ima glavu sličnu konjskoj i ljudsko tijelo. Položaj tijela i maska odaju dramatiku ove vizualizacije. Dodatnu nelagodu fotografija izaziva i pozicioniranost bića na autocesti, na lokaciji koja u isto vrijeme izaziva osjećaj nesigurnosti putovanja i otuđenost takvog nemjesta. Nemjesto je lokacija na kojoj se u isto vrijeme nalazi mnogo ljudi ali koji su tu ne da se druže nego da prođu. To su aerodromi, autoceste, željeznički kolodvori ali i veliki robni centri prodaje. Umjetnik smješta svoje biće u prostor s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet, kojeg ne možemo doživjeti kao mjesto susreta a ni odrediti kao svoj povijesni prostor. Nemjesta karakterizira minimalni socijalni odnos a osobe su svedene na usamljenost. Ovo biće je usamljeno i ne putuje autocestom. Ono se tu našlo energetskim nabojem umjetnika kao ilustracija osobnih propitivanja. Unatoč strašnoj masci biće djeluje potrebito. Nimalo agresivno već više izgubljeno. Ispred njega je daljina koja označava budućnost ali ono se okreće unatrag. Kao da propituje odluku u koju nije sigurno. Mijenjanje situacije ili lokacije može postati nelagoda ili sukladnost sa željenim. Čak i kada nabavljamo novi namještaj nismo uvijek zadovoljni sa onim što smo unijeli u osobni prostor. Tek u vremenu umirujemo dojmove pa prevladava ili praktičnost ili emocije. Glavne religije etiketiraju one koji komuniciraju s drugim dimenzijama kao vražjih slugu. Stotine tisuća ljudi pobijene su u vrijeme Inkvizicije. Ako kažete da čujete glasove ili da vam se priviđaju duhovi, osuđivat će vas ili ismijati. Ali, ako kažete da ste imali viziju Djevice Marije, htjeti će vam podignuti svetište. Razlika je u tome što se jedno suprotstavlja vjerskom sustavu, dok ga drugo reklamira. U svim situacijama maštoviti ljudi mogu imati vizije. Nemaštoviti ljudi ne mogu biti umjetnici.

U sasvim realnom svijetu nalazimo situacije koje graniće sa nadrealnim a da nam nije neophodna fotomontaža. Bogomir Duzbaba zapaža detalj na fasadi koji ne pripada sasvim logičnoj situaciji. Pred nama je fotografija koja prikazuje plakatima prelijepljenu površinu. Vremenske nepogode, vlaga, vjetar, ljepilo od slojeva papirnatih ploha sa informacijama, stvorile su višeslojnu kompoziciju. Ali, usred toga nalazimo bravu koja je izronila na površinu ljuštenjem slojeva plakata. Brava je suvremena i djeluje kao upotrebljiva. Tu počinje zaplet. Očito je riječ o vratima koja su u funkciji. Pitamo se kako su plakati prekrili vrata? Odmah nam u misao dođe činjenica agresivnog marketinškog nadmetanja. Tako se reklame, osim agresije na web stranicama ili tv ili radio programima, postavljaju na zgrade, one nametljivo rasvjetljuju parkove ili šume pored autocesti. Reklame najčešće prikazuju nerealno, plasiraju dimenziju mogućeg, uljepšanog svijeta. Uvijek je žalosno kad promislimo da bi svijet takav mogao biti da ga sebičnost i netrpeljivost drugačijosti ne uništava predugi niz stoljeća. Suvremenost ne nosi boljitak. Kapital u divljanju za profitom čini zaista dramatične poteze bez obzira na ljudske žrtve i ekološku ravnotežu. Bilo bi lijepo da su ovi plakati koji su asimilirali ulaz, reklamirali humanije međuljudske odnose, toleranciju ili npr. automobil kojeg pokreće sunčeva energija.

Vrijeme je nestalna kategorija. U ovoj našoj, trodimenzionalnoj civilizaciji ono funkcionira na lokalnoj razini. Služi nam da bi se na sastanku pojavili u dogovoreno vrijeme i da jaja utvrdo kuhamo 8 minuta, ukoliko nisu iz frižidera. Sat, ako nije sunčani, najčešće je okrugao zbog rasporeda brojčanih oznaka. Do pred stotinjak godina proizvodile su se ure sa klatnima, dugim utezima, koji su težinom vukli jedan drugoga pokrećući mehanizam. Čini se kao da Vera Gambar promišlja o vremenu. Ona nas iznenađuje: predstavlja modele satova bez kazaljki. Okrugla površina na koju se obaziremo s povjerenjem, nema iskazano vrijeme. Ali ima iskazan odbljesak energije, poput sunca: dugine boje i sjaj. Zbunjeni ovom neodređenošću odmah provjeravamo vrijeme na ručnom satu ili mobitelu. Ovisni smo o saznanju koliko je sati. Jezivo određenje obveza traži od nas ukalupljivanje u propisano vrijeme. Ono je propisano čak i za slobodno vrijeme, za odmor. Pristali smo raditi 6 dana na tjedan, 365 dana redom osim neizvjesnog, prekratkog godišnjeg odmora. Smiješna tragedija čovječanstva. Nametnuto računanje vremena za našu trodimenzionalnost stvara neurozu. Dopuštamo podivljalom kapitalu da odgovornost i posjedovanje izjednačuje sa srećom. Mi se podajemo novim i novim pritiscima i ucjenama banaka, vlada, vjera. Vladajuća struktura želi da vjerujemo da smo samo tijela koja se vuku od kolijevke do groba. Na kraju života ili samo prestajemo postojati ili postajemo podanici arogantnog Boga. Jer, on nas toliko voli da nas šalje u oganj ako ne kleknemo i damo milodare u zlatom optočenoj crkvi. Brundati i upirati prstom u tu nekolicinu predstavnika tzv. demokratske vlasti nije dovoljno. Svi smo umiješani. Voltaire odavno primjećuje: „Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom“.

Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Stvarnost svijet želi učiniti svojom slikom savršene izvjesnosti. Mediji su suvremeni krivci koji ukidau prostornovremenski odmak događaja. Mediji, posebno TV, događaje prenose u realnome vremenu proizvodeći samu aktualnost. To je oslonac vlasti kojom zaokupljanja pažnju ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Nameće se konstantna dekoncentracija. Glavne religije također se koriste za obranu potrošačke stvarnosti etiketiranjem onih koji komuniciraju s drugim dimenzijama kao vražjih slugu. Stotine tisuća ljudi pobijene su u vrijeme Inkvizicije. Ako kažete da čujete glasove ili da vam se priviđaju duhovi, osuđivat će vas ili ismijati. Ali, ako kažete da ste imali viziju Djevice Marije, htjeti će vam podignuti svetište. Krešimira Gojanović, tušem na papiru vizualizira moguće prikaze božanstava. Oni su karikirani sa pomiješanim atribucijama. Neki čak djeluju benigno. Maštovita materijalizacija konglomerat je likova kojima bi se trebalo klanjati. Ili jednom od njih. Iz razloga našeg nasilnog zadržavanja u tri dimenzije, kroz tradiciju i odgoj, ljudi prihvaćaju religijske dogme a da ih nisu kritički preispitali zdravim razumom. Umjetnica kaže: „Koncept boga – kazne tako živi u kolektivnom nesvjesnom nekog naroda, odgajajući jedinke tog naroda da od malih nogu žive u strahu od autoriteta, od sebe samih i od drugih ljudi koji ne pripadaju njihovom ”plemenu…”. a mi „…I dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…“ Baudrillard.

Podjela trodimenzionalnog svijeta kojeg živimo svodi se na veliko i malo, znatno i neznatno. Ljudski rod gradi spomenike misleći da se nikada neće srušiti. Čak je i monumentalna i pomno građena najveća, Keopsova piramida, nagrižena zubom vremena bez obzira što veličanstveno zdanje i danas svojim postojanjem draži maštu. Piramida kao apstraktni predmet svakako je morala zadovoljiti neke kriterije prigodom podizanja i imati posebnu potrebnost da bi uopće nastala. Ovaj objekt intrigira znanstvenike i inicira mnoge teorije i proračune cijelog univerzuma. Iako monumentalna, ničim drugim ne naglašava svoju važnost. Sasvim je druga situacija podizanja spomenika vlasti i vlastodršcima. Voljen Grbac zapaža veliku skulpturu žene koja prispodobljuje pravdu pred El Capitolijem, u Havani na Kubi. Umjetnik u isti kadar uzima dvoje djece i monumentalni spomenik. Fotografiji daje pomalo ironičan naslov: Havana nedjeljom. Grandioznost skulpture proteže se pred monumentalnim zidom tako da je scena ogoljela i djeluje distancirano. I postolje na kojem je skulptura postavljena nije pristupačno, do njega se treba popeti, opet monumentalnim, stepeništem. Patetičnog izraza lica i pogleda uprtog negdje u daljinu, ogromna figura kao da ne primjećuje neznatnu djecu, djevojčicu i dječaka, koji se igraju sklizanja na njenom monumentalnom postolju. Ova djeca remete red a mi smo zapravo sretni da je ovaj spomenik egoizmu, jer svi su spomenici takvi, poremećen u svojoj veličanstvenosti i samodopadnosti. Uostalom, na djeci je da mijenjaju svijet. Nadamo se da i ova djeca kad porastu ne krenu postavljati nove spomenike.

Ploha je sastavljena od grupe točaka ili više poredanih pravaca. Ona je dvodimenzionalna, ima dvije dimenzije – duljinu i širinu. Papir je ploha ali zgužvani papir više nije ploha. Tako nekako možemo doživjeti Zemljinu površinu. Rijeke, mora, oceani i kopna iz daljine izgledaju prekrasno: plavi Planet. No, izbliza situacija nije tako idilična. Ta prekrasna mala planeta isparcelizirana je i nerazumno podijeljena. Tu su granice, one prirodne poput planinskih lanaca ili oceana. No, tu su i smiješne, ljudskim inatom provedene granice. One nas i danas dijele na nacije i vjere. One služe kako bi se kontrolirano pribirali porezi, poput danaka u povijesti: desetina i sl. za crkvu i za vlastelu. Feudalaca više nema ali su tu i dalje biskupi. Nakon faze buržoazije pretprošlog i prošlog stoljeća, kad i nastaju nacionalne države, formira se sistem njihovih potreba. Države se pokazuju kao nesložna braća, pokušavaju jedna drugu iskoristiti pa čak i pod cijenu žrtava sa obje strane. Naravno, u rat ne idu predsjednici država, vlasnici koncerna, političari. Danas prikriveno, iz sjene državama manipulira krupni kapital i bankarski sustavi. Vjere su se kamuflirale u svodnike koji raspiruju nacionalnu mržnju i manipulacijama ljude drže u pokornosti sebi, vladama, kapitalu. Lokalnu situaciju u vrijeme ztv. tranzicije ili što je očito, pljačke radnih ljudi, Igor Gustini problematizira stereotipima na temu velike ili male države. On propituje lokalnu situaciju vezanu uz bivšu državu južnih slavena, Jugoslaviju bez koje nekih sadašnjih država ne bi ni bilo. Umjetnik uzima jednu od tadašnjih pokrajina, te joj oduzima toponime i kao slijepu kartu postavlja u okvir. Umjetnik kaže: „U Zapadnoj Europi, male države kao: Nizozemska, Belgija, Švicarska, Luxemburg i Liechtenstein, često su i najuspješnije u svim aspektima, dok na „Zapadnom Balkanu˝, države se prije svega mjere po teritorijalnoj prostranosti. Ponekad se ta činjenica reflektira i u politici te može dovesti i najnapredniju državu do neugodne teritorijalne pretenzije prema susjednim državama, tako da se ona, po tom pitanju, ne razlikuje od nekih primitivnih i ratobornih država na istome području.“ Ima jedan zgodan vic na tu temu: Crnogorci kažu da su ovako, službeno, mala država ali kad bi se ispeglali, bili bi velika.

Ono što zovemo univerzum ili božja kreacija sastoji od bezbrojnih frekvencija i dimenzija koje dijele isti prostor. To je poput radijskih, mobitel ili TV signala. Valovi su oko nas i u našem tijelu, ali ih svjesno ne osjećamo jer su na različitim frekvencijama. Ako namjestimo radioprijemnik na Radio A, čut ćemo njega. Nećemo čuti druge programe jer nismo podesili prijemnik na njihove frekvencije. Ti različiti ‘svjetovi’ mogu dijeliti isti prostor zato što titraju na različitim frekvencijama. Ne surađujemo s njima ali oni svejedno postoje. Možda ih doživljavamo u snu? Svijet snova bogat je i raznovrstan. Osobe koje pamte snove mogu ih u budnom stanju pokušati odgonetnuti ukoliko misle da snovi govore važne stvari. Postoji mnogo tumačenja što pojedini snovi znače. Nešto manje je tumačenja što su to snovi. Oni se događaju u vrijeme opuštenosti i izvan svijesti. Slavica Isovska podastire fotografiju na kojoj vidimo ženu koja spava i nad njom siluetu koja sliči na sjenu nekog bića sličnog zmaju. Odmah nam se uvlači nelagoda. Problem je da sve što ne razumijemo smještamo u negativne ili sumnjive okvire. Tako vanzemaljce smatramo neprijateljskim entitetima bez obzira što ih još nismo upoznali. Ova konstantna nelagoda potječe od zapadne ideje imanja, posjedovanja te straha da će nam vanzemaljac nešto uzeti. Istočne mistične škole nemaju probleme sa izvanosjetilnim bićima. Duhovni ljudi s njima komuniciraju bez straha i neprijateljstva, s njima surađuju, uče nove svjetove. U zapadnom civilizacijskom krugu, sve što je neopisivo a nije djevica Marija, unaprijed je označeno kao zlo. Suvremena znanosti ipak tvrdi da postoje zagonetni, skriveni prostori izvan dosega ljudskih osjetila. Mnoga bića u svim religijama i mističnim učenjima prelaze iz oblika u oblik, iz stanja u stanje, provlače se kroz vrijeme, iz dimenzije u dimenziju. 95% aktivnosti mozga nije povezano s budnim stanjem ili „fizičkom stvarnošću“. Znanstvenici tih 95 posto DNK zovu „otpad“ zato što ne znaju čemu služi. Možda bi tih 95% „DNK otpada“ aktivnosti mozga moglo biti povezano s dimenzijama koje ne možemo opažati?  

Točka nema dimenzije, dimenzija joj je 0. Pravac se sastoji od niza točaka i ima jednu dimenziju – duljinu. On je jednodimenzionalan. Ploha je sastavljena od grupe točaka ili više poredanih pravaca. Ona je dvodimenzionalna, ima dvije dimenzije – duljinu i širinu. Tijelo je trodimenzionalno i ima duljinu, širinu i visinu. Na razmeđi ovih definicija rad je Pamele Ivanković. Ona povećava točku i formira kuglu. Od dimenzija 0 dobiva trodimenzionalni predmet. Ovdje igra nije završena. Autorica na površini kugle izcrtava oblike. Na plaštu kugle opet unosi točku ili niz točaka kojima dobiva jednodimenzionalnu liniju. Zgušnjavanjem mnogo točaka dobiva plohu. Ali, ova ploha nije dvodimenzionalna jer je na oblom plaštu kugle. Tako zadire u međuprostor razigranih dimenzija. Udaljenost istih točki na kugli različita je ako od jedne do druge idemo po plaštu, okruglini ili mjereći direktnu distancu točaka kroz masu kugle. Tu negdje počinje pojednostavljeno pojašnjavanje teorije relativnosti. Umjetnica označuje rad nazivom: „Nit’ širine, nit’ visine, nit’ dužine“. Ali, tu je sve iz naslova no, mjerljivo sa dva istovrijedna ali različita rezultata. Albert Einstein je rekao da mi ne vidimo prirodu onakvu kakva ona stvarno postoji, nego prirodu izloženu našim metodama opažanja. Mjere prostora i vremena zavise od kretanja promatrača. Pod određenim uvjetima, vremenski bliski događaji mogu se jednom promatraču prikazati u jednom slijedu, a drugom u različitom. To se događa i sa dva mjerača dimenzija na Pamelinim kuglama.

Crtež na papiru Armana Jeričevića uvodi nas u svijet propitivanja. Ovaj rad značenje proteže od dimenzija formata, ocrtanih elemenata pa do dimenzije doživljaja. Papir je ploha. Zgužvani papir više nije ploha. Ni nacrtani papir više nije samo ploha. On postaje stvar. Tako nam se čini da brkamo dimenzije. To nije teško jer ih tek počinjemo prihvaćati kao mogućnost. Kako natjerati razum da, naviknut na stvarnost tri dimenzije, prihvati tvrdnju da čestica svjetlosti ima brzinu, a da, u odnosu na nas, nema pridruženog vremena. Foton polazi od zvijezde u svemiru i putujući milijardu godina dolazi do nas. Za njega na tom putovanju nije u prostor-vremenu proteklo nikakvo vremensko razdoblje. Mi, malim brzinama kojima energija tako sporo titra da su materijalizirane, svakoga se dana budimo barem malo drugačiji u odnosu na jučer. Neznatne promjene ali uvijek promjene. Shvatiti da sve teče, da se mijenja, da ima nezaustavljivi tijek, to predstavlja dar. Češće smo skloni uvjerenju kako dan, nalik na prethodni, nije donio ništa nova. Potrebno je uživljavanje da shvatimo kako svaki trenutak više nije trenutak od maloprije. Kako je ovo već slijedeći trenutak te kako smo onog od maloprije već neponovljivo odživjeli. Tada spoznajemo prostor vrijeme. Romano Jeričević svjedoči trenutak tijeka. Oblikovanje doživljava osobno no rezultati iniciraju komunikaciju s promatračem. Ovdje je važan znakovni repertoar kojeg možemo doživjeti na više načina uz prisutne oblikovne nedosljednosti. Možemo oblike doživjeti kao mjesec, cvijet ili život, dio arhitekture ili kišu. Ova koherentna vizualizacija ne govori određeno ni o prošlosti ni o budućnosti. Sve je kanalizirano u trenutak. Autor nas upozorava da svijet nije jednoznačan i nije objektivno realan. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Autor kaže: „Naša tjelesnost i naša metafizicnost u neizvjesnosti promjena traže balans da bi opstali.“

Bogati raspon sadržaja predstavljenog znakovima, podastire Vedran Karadža. On metaforički govori o prošlosti, sadašnjosti a nažalost i budućnosti uvijek izgovarajući osobno promišljanje. Impresije situacijama kojima je okružen podastire na tri grafička lista (duboki tisak – bakropis, akvatinta). Djelići memorije podignuti su na apsolutnu razinu i postaju razumljivi kao znaci, znaci upozorenja. Pred nama je materijal za kojeg bi trebalo sastaviti poseban esej jer to zaista zaslužuju ali ovdje možemo izdvojiti najvažnije karakteristike. Nazivi radova: Problem šireg zavičaja, Kronično stanje i Preferirani oblik zajednice, ujedinjavaju iskričave sekvence kojima obiluju radovi. Umjetnik sjajno komentira: „Svi radovi iz ovog ciklusa načinjeni su kao komentar ne samo trenutačne i ne samo ovdašnje društvene zbilje koja se bazira na moći, materijalizmu, strategiji osvajanja, manipulaciji. Alegorijskim prikazom likova i inih simbola izražavam zgražanje nad socijalnom dimenzijom u kojem živimo, dio mojeg bića koji je frustriran s pravom kaže da su društvo, kontekst i pravila u kojima postojimo do boli nakaradni, i daleko od nivoa na kojem bi, kao evolucijski divovi, trebali biti. I dalje smo majmuni, koji se sami sebi krevelje ugledavši se u ogledalu.“ Ovi radovi Vedrana Karadže plijene pažnju. Pred njima se morate zadržati zaista dugo kako biste izčitali ogromnu količinu informacija i poruka koje nudi umjetnik. Autor nije narativan već elokventan u uprizorenju problema s kojima je suočen i s kojima se solidarizira sa nama. Ali, i mi s njime! Prepoznajemo širok dijapazon motiva: kovanica, oružje, muzički instrumenti, šahovsko polje, raster grafičkih znakova, životinje: ptice, svinje, majmuni, lubanje poput prethistorijskih crteža, rozete, puževi, djeca, stabla… Neki od ovih oblika prisutni su samo na po jednom radu dok se drugi pojavljuj na sva tri rada. Tu je najznačajniji lik majmuna. On je dobroćudan i neodoljivo nas podsjeća na nas, pripadnike ljudskog roda. Negdje je majmun raspoložen a negdje je zabrinut ali uvijek dobrodušan. Ovi radovi podsjećaju na genealogiju bioloških vrsta. Pomalo zbrčkanu ali u poruci jasnu: Ljudski rode, zašto sramotiš majmune od kojih si potekao?

C. G. Jung kaže da događaji u čovjekovom životu stoje u dvjema različitim vrstama veza: prvo, u objektivnoj, uzročnoj vezi prirodnog zbivanja; drugo, u subjektivnoj vezi, koja postoji samo u odnosu na pojedinca koji je doživljava. Često ne znamo kako ukrotiti emocije a one najčešće pritječu iz sjećanja. Sjećanju pripadaju dvije mentalne dimenzije svijesti: misli i osjećaji. Izuzetan rad ovog projekta zasigurno je rad Marije Kauzlarić realiziran uz pomoć njenog bravara Viktora Kiss-a. Ona rad naziva: My Dear Diary /1988/. Iz umjetničine izjave saznajemo da je u metalnom pretincu, zauvijek zavaren njen osobni dnevnik. Dnevnik, kao odličan svjedok tijeka i prolaznosti, ovdje je pospremljen da ga nitko, pa ni autorica nikad više ne bi čitao ali je sačuvan kao svojevrsni izvor energije. Umjetnica podastire rad koji je nastao u realnoj, intimnoj potrebi i paralelno, umjetničkom invencijom. Marija Kauzlarić, proganjana vremenskom dimenzijom i sjećanjem utječe se dramatičnom činu. Postavlja si pitanje, na način pitanja života ili smrti: maknuti, prikriti ali ne uništiti. Pred nama je sjajna problematizacija dimenzija: tako blizu a tako daleko. Apsurdnost realiziranog artefakta, koji izaziva zanimanje i čiji je sastavni dio nadomak ali potpuno nedostupan promatraču, izaziva neurozu. Možemo ga vidjeti, skoro dodirnuti a do njega samog ne možemo. Poput stvari koje su uz nas a ne možemo prijeći na njihovu frekvenciju. Kao da želimo čuti zvuk neke radio postaje i znamo da njena frekvencija prolazi kroz nas a ne možemo čuti pjesme koje emitira. Naš senzibilitet nije razvijen za suptilne frekvencije. Kad pojedemo hranu imamo osjećaj sitosti. No kad kroz nas prođe TV signal nemamo osjećaj da smo nagledani i naslušani programa. Potrebno je da upotrijebimo aparat, organ sluha i organ vida. Postavlja se dijagnoza ljudima koji glavninu doživljaja okoline prebacuju na vid a nisu razvijali druge senzore kojima raspolažemo. Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. To je osnovica zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Nudi se konstantna dekoncentracija. Marija Kauzlarić propituje i vrijeme koje nije samo linearni protok. To je dimenzija koja prenosi materiju u postojanje. Predmet stigne na lokaciju u nekom trenutku vremena. Prostor predmeta izložen je prostoru vremena. Da li je ovo dnevnik? Da, ovo je dnevnik.

Atraktivan rad na temu ovog projekta podastire Andrea Knežević. Ona se odlučuje poigrati s promatračem. Nudi mu autoportret, dramatično stiliziran i sveden na raster okomitih linija. Tamne okomice u ritmu s prazninama traže od promatrača da ujedini ideju slike. Osim tehnološko – vizualne igre, motiv, dojam ozbiljnosti lica koje nas promatra odašilje znakovitu poruku. Čini se da je autorica željela reći kako je svijet zapravo iluzija i kako kad povećamo stvari dobijemo raspršenu površinu koju pogledom moramo prikupiti u motiv. Najprije se trudimo vidjeti a tek onda doživjeti ovaj rad. To je navika koju njeguje zapadna, naša civilizacija. Mi nećemo zatvoriti oči i pokušati osjetiti vibracije, energiju, neke senzibilne poruke ovog rada. Najprije želimo ugledati. Tek poslije, možda, poneka osoba poželi doživjeti objekt koji je pred njom. Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar dimenzija ipak se tope uvođenjem spoznaja, potvrđenih znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Alter postmodernizam preoblikuje svijet prema ideji autora koji se ne boji eksperimentirati. Materijal, sredstva, motivi prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedno od nas. Relativizacija okoline postaje svakodnevni način percepcije. Bog izvan nas je time nestao. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme sanjači, buntovnici i kreatori. Autorica, oslanjajući se na eksperimentalnu tehnologiju destruira i rekonstruira povezanost materijalnog i nematerijalnog, oblika i iluzije oblika.

Strelica je jednodimenzionalna ali u usmjerenju nema kraj. Ukoliko razumijemo da je prostor zaobljen, negdje, nekada, ona će se spojiti sa svojim drugim krajem i postati kružnica. Iako će opisivati dvodimenzionalni prostor plohe, ona sama po sebi ostaje jednodimenzionalna. Strelica je najčešći oblik u parceliranom radu kojeg podastire Silvana Konjevoda. Pored strelice ili pravca sa dvije strelice različitih usmjerenja, umjetnica nudi i druge oblike na skicoznoj površini formata. Tu je dvodimenzionalna iluzija trodimenzionalne kutije i tekstualno obrazloženje: Kutija za nakit. Ovaj tehnički podatak sugerira da je cijeli rad zapravo studija za realizaciju uporabnog predmeta. Ovi podaci ograničavaju promišljanje i primiruju doživljaj ovog rada. Svakako je potrebno zapaziti senzibilnost i spokojnu gestualnost umjetničina rukopisa. Ona dimenzije privodi oznakama a raspršivanje misli i dojmova koncentrira u spomenut najčitljiviji zapis na radu. „Kutija za nakit“ je svojevrsni sinonim prosječnog ženskog doživljaja vremena i prostora. Umjetnica se distancira od njega dajući naziv radu: „axbxz“. To nam dozvoljava da pomislimo da je u pitanju određeni cinizam. No, ne možemo se u potpunosti osloniti na druge motive rada jer je ovaj najnaočitiji. Pozno alter – postmodernističko vrijeme događanja odvodi nas do težnji za dekonstrukcijom koncepcija stvarnosti. Stvarnost je uvijek subjektivno doživljena a potraga za spoznajom je dovedena do stalne interpretacije i reinterpretacije.

Arhitektura je zahvalni motiv za fotografski medij. Projektiranje, samo po sebi, izlazi iz svojih okvira pa si arhitekti uobražavaju da su umjetnici. U opisu poslova arhitekta u startu ima jako mnogo pravila koja se moraju ispuniti pa je arhitektura ipak primijenjena umjetnost. Ovdje mislim na statiku, funkciju, instalacije, otvore, svjetlo, komunikaciju u prostoru i sl. Istina, događaju se odlična arhitektonska rješenja ali često interijeri budu oblikovani tako da, kad u prostor uđe čovjek, on smeta jer je kompozicija postignuta bez ideje onoga tko će prostor koristiti. Zoran Kuhar, iako arhitekta po školovanju, zanemaruje lijepe i monumentalne građevine i bilježi fotografskom tehnologijom nešto sasvim prozaično. Bilježi skele za rekonstrukciju starog graditeljskog zdanja. On zapaža znakovitu perspektivu. Formalnu, udaljeni kraj skele i vremensku, tijek trajanja rekonstrulcije. Autor odbija bilo koji detalj ili motiv koji bi mu remetio ideju. Skela ima svoju dubinsku protežnost i u savršenom je skladu sa izrezom formata. Elementi skele vode pogled u centralnu perspektivu. Iako je u osnovi promišljanja ideja trodimenzionalnosti, autor problematizira i dimenziju vremena. Tu možemo komentirati dvije situacije. Vrijeme trajanja zgrade nakon kojeg joj je potrebna rekonstrukcija fasade te vrijeme koje nam je potrebo da prođemo od početne točke do kraja trajanja / dužine postavljenih skela. U našem vremenu i u našoj državi ovdje se nameće i pitanje koliko vremena će ta skela stajati da se iznađu sredstva za rekonstrukciju. Ovo pitanje grubo nas vraća u našu dimenziju ili svakodnevnicu.

Pronalazak i povijest fotografije govori o znatnim pomacima percepcije stanovnika Plavog planeta. Usavršavanjem tehnologije, plošna iluzija realnosti zabilježena fotografskom kamerom, postala je nova dimenzija realnosti. Tendencija kvalitativnog poboljšanja reprodukcije kemijskih bilješki brzo je napredovala. I kad smo pomislili da je umanjena preslika zapisa svjetlom došla do savršenstva, otkrivena je druga mogućnost bilježenja kvadratnih izrezaka vidokruga. Otkriven je novi način upisa gabarita svjetlećih odsjaja realnosti. Otkriće digitalne fotografije opet je unijelo pomutnju populariziravši mogućnosti. Filmska, celuloidna traka više nije bila potrebna. Investicija više nije film, razvijanje fotografije na foto papiru i sl. Slika je zapisana kodiranim načinom i ona zapravo ne postoji dok se ne predstavi na ekranu ili dok se ne isprinta u predmet. Danas se fotografije masovno proizvode jeftinim digitalcima a čak i mobitelima. Uz to postižu se kvalitativno tehnički dobri rezultati. No, od početaka uporabe digitalnog zapisa ipak je trebalo neko vrijeme. Početni su zapisi imali male mogućnosti pikselizacije pa su ti prvi digitalni uradci bili znatno rasterirani. Povratak u vrijeme začetaka digitalne fotografije zanima Ivana Kuharića. koji za ovaj projekt nudi fotografije učinjene prvom generacijom digitalaca. Tu su tri fotografije učinjene 1996. godine aparatom Minolta. U opisu autor kaže da je tadašnji čip imao 0,3 megapiksela. Tom rjetkoćom zapisa kvaliteta fotografija posjeduje neku svoju dimenziju. Autor izabire motive koji nose asocijacije sadržaja. Da nismo upoznati sa tehnološkim pojedinostima, smatrali bi ove radove eksperimentom na putu od figuracije ka apstrakciji. Detalji su ovo, izresci koji na tehnološko – autorskoj relaciji zaustavljaju i svjedoče trenutke. Činjenica jest da tehnika ne ograničava kreaciju ukoliko njome barata znalac koji zna oblikovati i izabrati plasman učinjenog artefakta. Još jedna prisutna dimenzija ovog rada je obilježavanje vremena koje je proteklo od pojave prvih digitalnih kamera.

Ljudski rod voli spomenike. Naravno, svatko bi sebe volio vidjeti na postolju. No, ne libimo se klanjanju pred spomenikom nekog drugog, uvijek idealiziranog sa nadodatim zaslugama. Najčešće su to vojskovođe, političari, izdignuti u lik lidera koji je puk, pučane, stoku sitnog zuba poveo u neku pobjedu najčešće krvavu i pogubnu za nekog trećeg. Druga najčešća kategorija spomenika su obilježja djevicama i svecima koji su s mjesta moći razglašeni za blažene ili zaslužne za ljudski rod. Naravno, taj „ljudski rod“ je pristrana kategorija jer zapadna civilizacija smatra sebe relevantnim za ostatak svijeta. U povijesti papinstva nalazimo svakakve moralne nakaze sa okrvavljenim rukama kojima se službena religija ne libi klanjati pred poprsjima, bistama, konjaničkim skulpturama ili slikarskim portretnim djelima. Edvard Kužina gradi monument. On postavlja stalak i sjenu značajne osobe. No, izostavlja samog nositelja slave. Promatrač je na čudu jer pred njim su svi elementi osim najglavnijeg. Onog zbog kojeg je postolje postavljeno i ujedno onog čija je sjena na podu. Pred nama je spomenik nikome. U panici pred nepoznatim nastojimo iluzijske situacije potisnuti izvan sjećanja smatrajući da tako ostajemo normalni. Ali, moramo znati da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli vidjeti. Tako statua, naš glavni lik, prebrzo vibrira pa ga ne možemo zapaziti poznatim osjetilima. Nekada se podrazumijevalo da se tijelo nalazi tu i nigdje drugdje. To poimanje se u kvantnoj fizici potpuno mijenja. Kvantni objekt je objekt koji nije lokaliziran.  On klizi i u druge paralelne prostore. Znanosti tvrdi da postoje zagonetni, skriveni prostori izvan dosega ljudskih osjetila. Mistici odavno tvrde da postoje takva mjesta. Mnoga bića u svim religijama i mističnim učenjima prelaze iz oblika u oblik, iz stanja u stanje, provlače se kroz vrijeme, iz dimenzije u dimenziju. Autor komentira: „Istinski diskontinuitet upućuje nas na transcendetalni red stvarnosti a time i na slom materijalnog realizma.“ Moguće je da je portretirani sa postamenta prešao u neku drugu dimenziju. To zna samo autor rada. A možda je ovo sjena umjetnikova. Ostavlja ju u galeriji, bijeloj kocki koja bi trebala zamjenjivati prostor koji je idealan za predstavljanje umjetničkih pregnuća.  Ovaj rad to jeste.

Gordana Kužina kontinuirano, nekoliko godina unatrag prati i istražuje zagonetne vizualne pojave koje nazivamo ORB-i. Tu su sasvim mali i nježni pojedinačni primjerci, grupe u kombinaciji sa zemljom, biljkama, arhitekturom ali i cijeli konglomerati stotina primjeraka u neobuzdanom levitiranju. Postoje mišljenja o dvije vrste ovih formacija. Jedna vrsta nastaje prelamanjem svjetlosti u prašini, vlazi, lećama… Oni se razlikuju od druge vrste orbova koji predstavljaju nakupine energije. Njih se smatra međudimenzijskim bićima. Orbi, lebdeći entiteti dokumentirani su raznim fotografskim aparatima koji su bilježili isti prostor u istom vremenu. Rezultati su se ponavljali a zabilježen je njihov pokret, klizanje prostorom ili grupiranje. Najuvjerljivija teorija o orbima kaže da su to kugle energije koje izlaze iz nekih nepoznatih izvora. Prema zakonima fizike, energija se može prenijeti u obliku kugle. Neka tumačenja pokušavaju ih identificirati kao duhove umrlih ljudi ili duhove prirode. Slični su šarenici oka. Intrigantne forme, ukoliko i jesu uzrokovane tehnologijom ili uvjetima snimanja, uvlače nas u doživljaj svijeta koji više ne percipiramo isključivo kao vidljivi. Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okus, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline stanovnika zapadne civilizacije. Postavlja se pitanje civilizacijske ovisnosti o vidu, podređenosti pogledu. Onome što vidimo dajemo prednost nad onim što osjećamo. Zanemarili smo instinkte i podredili se logici koja obuhvaća samo ono što dosežemo jednostavnim osjetilima. Naša, euro – američka civilizacija, na silu nas drži u ovoj realnosti. Nadničarenje, glad, ratovi, krediti, posjedovanje novih stvari, ideja uspjeha na materijalnom planu u svrsi je materijalnog, vidljivog, nespiritualnog. Umjesto prave duhovnosti i razvoja senzibiliteta nude nam se službene vjere koje su u potpunosti u službi profita. One nas ne uče da budemo plemeniti i duhovni u pravom smislu riječi. One traže, ne birajući sredstva, da naša plemenitost bude manifestirana poslušnošću dogmi, nepromjenljivosti rasporeda zauzetih pozicija agresivno ambicioznih ljudi, gomilanju kapitala i pristranom vlašću. Time se zaokuplja pažnja ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. U slučaju orbova, ne znamo od kuda su niti čemu služe niti da li su nasumce tu ili su ciljano blizu nas. Postojali oni ili ne kao bića, oni se realno pojavljuju na našim fotografijama.

Karakteristika formata likovnog djela jest njegova dovršenost, završenost iskaza autora koju promatrač očekuje. Kad je pred nama figurativni motiv usredotočujemo se na odnose i raspored detalja, kolor, kompoziciju i u mislima motiv uspoređujemo sa poznatim. No, umjetnici nam priređuju iznenađenja pa nam plasiraju detalj koji izaziva zabunu. Miranda Legović podastire fotografski diptih. Ona bilježi dvije situacije koje imaju zajedničke karakteristike, koji imaju srodnu estetsku dimenziju. To su reljefni ukrasi. Zbunjenost nastaje kad shvatimo da je motiv ukrasa arhitekture karakteristikama nevjerojatno sličan drugom. S nevjericom prihvaćamo činjenicu da je drugi motiv ukras na torti. Jedan je izveden od cementa a drugi od šlaga. Promatrajući ponuđeno, prisjećamo se baroka kada se kićenost natjecala sa oblicima. Ime ovog dekorativnog stila potječe od portugalske riječi barocco koja označava veliki biser nepravilna oblika a koji je tvorevina bolesne školjke. U katoličkim zemljama to je pokret protureformacije. Autorica paralelno postavlja dva detalja koji su slični ali je jednog znatno uvećala kako bi parirao drugom. Ona ne prilazi motivu kako bi dobila neku novu realnost, apstrakciju ili slično. Ona ostavlja detalj prepoznatljiv ali ga povećava na nadnaravnu veličinu. Tu se ona poigrava s promatračem. Nudi mu dozu humora uz problematiziranje pojma dekoriranje, ukrašavanje, uljepšavanje. Ukrašavanje nerijetko sakriva nedostatke no ovi paralelni oblici u oba slučaja pripadaju području dekoriranja koje izvire iz straha od praznog prostora. Autorica propituje stil i podražavanje stila. Dekoracija je prenesena iz povijesnog perioda u suvremenost. Novi komentar mogao bi problematizirati doživljaj vjenčanja kojeg treba percipirati kao ugovor a ne kao neobaroknu kičastu ceremoniju.

Rad Lovorke Lukani progovara o više dimenzija stvarnosti. Umjetnica nudi rad u obliku niza, zbirke, serije grafika nastalih utiskivanjem komadića zemlje, kamenčića, smeća i drugih sitnih predmeta nađenih na određenoj lokaciji. Ona u radove ne unosi boju već ostavlja bjelinu podloge netaknutom a izraz dobiva reljefnim izbočenjima i uleknućima papira. Na svaki segment rada unosi koordinate lokacije sa koje su predmeti kojih otisak vidimo. Svaki list otiska ima drugačiju teksturu i druge koordinate. Osim zasjenjenja sjenama tragova dubokog otiska, utiskivanja, koje čini svjetlo / sjena, na površinama nalazimo spomenute zapise. Umjetnica dodiruje problematiku nekoliko dimenzija. Osim reljefa, fizičkog otiska materijala tu je dimenzija vremena jer nalaženje materijala dogodilo se u određenom trenutku tijeka. Pored toga na ovom odličnom radu zastupljene su dimenzije svijesti, misao i osjećaj. Autorica misli lokaciju i osobno stanje u trenutku sakupljanja materijala. Ona kaže: „…Danas se sve bilježi brojkama i kodovima, sve postaje bezimena šifra pa tako i moje grafike dobivaju GPS koordinate umjesto imena. Sa druge strane uzimanje nečega materijalnog direktno sa mjesta gdje se nalazimo, gdje smo nešto doživjeli i gdje smo bili, daje neku drugu vezu sa sjećanjima i doživljajima. Uzimanjem pijeska, opušaka, smeča i pretvaranjem istih u trajni otisak kao sjećanje na određeno mjesto i doživljeno zamjenjuje fotografije…“ Autorica naglasak daje lokaciji a manje vremenu, dataciji. Bez obzira na to, pred nama je izuzetan rad koji nas ne ostavlja ravnodušnim ni po likovnosti ni po značenju.

Vrijeme nosi promjene. Među njima je zaboravljanje emocija žilava kategorija koju vrijeme mora ne brisati nego sastrugati sa naše duše. Sjećanja ostaju kao svjedok trenutka dok i ona, ipak jednom ne izblijede. Tragovi u pijesku govore o našoj mladosti, vremenima kad nismo bili reumatični i kada smo svoju želju ili važnu osobu slijedili bosi, bez zadrške. Tragove stopala u pijesku, kao efemerni dokaz prisustva u određenom trenutku na određenom mjestu, briše energija mora, dimenzija elementa vode. Josip Madračević na temu ovog projekta podastire odličnu fotografiju. Ona prikazuje pijesak na kojem zagledavamo tragove bosih nogu. Mnoga osjećanja i sjećanja izazvati će ova fotografska bilješka. Jednostavna u kompoziciji, zadovoljavajuća po kvaliteti, fotografija budi mnogo dojmova. Tragovi u pijesku u sjećanje prizivaju dimenziju prošlog vremena. Svi smo u nekom svom trenutku ostavljali takve tragove. Ponekad prateći emocije ljubavi i mogućeg dobitka a ponekad kao gubitnici osjećajući da će već slijedeća plima zamesti emocionalnu napetost ostavljenu u pijesku, energiji mora, dimenziji stalne mijene. Ali, rane ostaju duže od tragova u pijesku. Dimenzije svijesti, misli i osjećaji, gorke su čaše vina koje naš ego mora apsolvirati. Neka mu lakoća morskog vala, koji briše tragove u pijesku, bude uzor.

Čuđenje ljepoti slučajnosti trenutka izgovara Milan Marin. On podastire neuobičajen rad, trodimenzionalni crtež. Zadovoljavajući tri dimenzije, dužinu, širinu i visinu spontane žičane formacije, premisa prelazi u dimenzije svijesti. Ne obrazlažući svoj rad, autor ostavlja mjesto za širinu, slobodu moguće interpretacije. Umjetnik, kao često i prije ovog rada, spontanosti dopušta pristup oblikovanju. On kreće od slučajnosti da bi tek pri kraju definirao oblik. On je sretnik koji zna završiti rad bez pretjeranih intervencija. Ovaj rad to potvrđuje. Dobivenu konstrukciju žicom on zatvara u kutiju / format. Kasnije intervenira crtežom rukom konkurirajući spontanom formiranju žice koja se već dogodila. Taj dodatak zapravo mu služi podcrtavanju autorstva. Kao da mu se čini da je spontanost previše skromna. No, tu ne pretjeruje pa se i te intervencije mogu prihvatiti kao sastavni dio odličnog višemedijalnog rada. Unatoč prisutnoj dramatičnoj ambicioznosti oblikovanja, rad djelujem uvjerljivo i unosi pomak u pristup klasičnim likovnim tehnikama. Dimenzije koje obuhvaća pokazuju se kao utjelovljenje spontanog činjenja koje rezultira uspješnim rezultatom.

Vulkan energije osobnosti pretapa se u oblikovani artefakt. To postižu rijetki autori. Koristeći prozaične i jeftine materijale koji nisu likovni, Slavica Marin opet nas nagrađuje radom koji izlazi iznad prosjeka oblikovne interpretacije svijeta koji nas okružuje. Ovaj rad možemo doživjeti kao provokativnu konformaciju koja označuje civilizaciju. Plastika, energija (struja), okruženost obavezama, želja za odbacivanjem zadatosti, ideja promjene, pucanje po šavovima, implozija osobnosti, sve su to implikacije koje inicira ovaj rad. Strašenje ljudi smakom Svijeta, božjim prokletstvom, nemirom u smrti, samo su oznake ideje da nas se drži pod kontrolom. Energija osobe koja misli i živi jača je od konvencija. Uvjerili su nas mnogi velikani svijesti. Sustanovnici dimenzije Giodana Bruna, Oscara Wildea, Marsela Prusta i sličnih, bili su prezirani u svoje vrijeme a sada ih citiramo i tiho poštujemo. Što to njima znači? Emocije poput vulkana rađamo mi sami. Mjerni instrumenti ljubavi ne postoje. Dimenzije svijesti, misli i osjećaji ne daju se izmjeriti. Postoje aparati za brojenje novčanica. Zar se i vama ne čini da je civilizacija u nevjerojatnoj zabludi? Kako živjeti kad se broje različiti materijalistički parametri a ne broje se oni emocionalni zbog kojih život smatramo važnom situacijom?

Promjena medija izražavanja ponekad iziskuje napor. U želji za interpretacijom zadane teme, Mirjana Matić poseže za fotografskim medijem. I tu, kao i u slikarstvu, postiže zanimljive rezultate. Ona kreće od najjednostavnije formulacije problematike dimenzija: uzima metar i s njime ne može promašiti temu. Ali, ona standardni metar prinosi dezenu koji je podijeljen na jednake segmente koji više nisu cm već mogu biti neka druga mjerna dimenzija. Tu nastaje smisleni nesklad ali umjetnički sklad. Umjetnica uspoređuje određenja dimenzija udaljenosti koja nisu sukladna. Tako njen rad problematizira zadano, uobičajeno, serijsko, svakodnevno. Iako je dimenzija metra pronađena i u piramidama starog Egipta i u dogovorenim je mjernim sustavima, autorica sumnja pa uz to dogovoreno mjerilo unosi nešto što inicira drugačijost. Pored toga ona bilježi dimenzionalnost ritma kosih linija koje zaslužuju posebnu pažnju. Ritam pripada kategoriji vremena jer se mora događati u toku tijeka, u vremenskom rasponu. Ovdje je poremećen red i uobičajenost. Zaključujemo da je ovdje metar samo napadna oznaka prosječnosti a da sve ostale dimenzije koje možemo izčitati na radu podlježu sasvim drugačijoj kategorizacija. Sva sreća da je gospodin Einstein odavno ustvrdio da je sve relativno. Nismo sigurni da bi nam se vjerovalo.

Josip Mijić na temu projekta nudi rad koji funkcionira kao provokacija. On iz kićastog okvira, kakve imaju svi gobleni po našim kućama, izmamljuje formu u kojoj se možemo pokušati ogledati. Na plohu formata, unutar okvira, umjetnik aplicira držač površine platna koji strši u prostor. Cijeli rad, zajedno sa okvirom boji u crnu boju a istureni dio uglancava na način da se možemo ogledati. Ili, na njemu ugledati situaciju kojom smo okruženi. Umjetnik želi ostati nenapadan pa rad naziva: Idealni, iskrivljeni i realni JA. Zbog tog čina možemo načas odahnuti jer ne moramo očekivati odsjaj vlastita lika na formatu. Ali, da li je to ja upućeno promatraču? Umjetnik nas dovodi nedoumicu. Ideja samozatajnog, skromnog, nenametljivog umjetnika pada u vodu. Temeljem naslova želimo vidjeti portret autora a možemo ugledati samo svoj djelomični, iskrivljeni oblik. Umjetnik poručuje: “…Djelo vizualizira jednu od triju mogućih dimenzija unutarnje stvarnosti. Tjera promatrača na propitivanje ne onoga što vidi u konkretnom prostoru nego ono što se nalazi u njemu samome. Ta propitivanja  su nužna  za formiranjem što realnije slike stvarnosti i realnog „Ja“…” Autor nas provocira želeći da pristanemo na svoj identitet. On nas proziva da budemo kreativci a ne pasivni promatrači. Naravno, ovo se ne odnosi na ogledanje u galeriji već se odnosi na našu hrabrost odnosa sa realnošću. Na naš stav i aktivnost vezanu uz situacije koje nam nameće vladajuća oligarhija i podjarmljujući trendovi ekonomske elite, vladaoca svijeta.

Povijest ljudskog roda prepuna je događaja kojima se nastojalo kontrolirati okolinu. Držanjem energije pod kontrolom ljudi mogu zadovoljiti potrebe. Kontroliranje vatre omogućuje toplinu i ishranu. Voda daje električnu energiju. Ovakvi uspjesi naveli su čovjeka da razmišlja na deterministički način. Determinizam znači određenost, svojstvo stvari u koje ne sumnjamo. Kada bi univerzum bio deterministički moglo bi se predvidjeti svaki događaj i razviti sustav kontrole. No, prvi slom determinizma nastupio je kada se u kontroliranim, istim početnim uvjetima, dobio različit ishod eksperimenta. U teoriji kaosa ova pojava poznata je pod nazivom leptirov učinak, koji glasi: "Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi". Ova suptilna prispodoba opisuje ponašanje dinamičkih sustava u univerzumu. Mirko Ognjanović nudi poliptih kojim u premisi problematizira sustav brojeva. Umjetnik izvodi 9 crteža od kojih svaki prikazuje stiliziranu brojku. Umjetnik kaže: „…Na svakom pojedinačnom crtežu je jedan broj. U tro / četiridimenzionalnom prostoru brojevima iskazujemo veličine i vrijednosti što brojeve na neki način čini neodvojivim dijelom našeg doživljavanja prostora i vremena…“ Crteži su izuzetno suptilni bez obzira što su forme na njima geometrizirane. Na osjetljivom paus papiru umjetnik crta ugljenom. Oblici su zamagljene jer su na površinama papira ostavljeni tragovi procesa. Promjene se događaju pri kombiniranju ovih crteža u grupe. Osim igre brojevima, spajanjem radova u cjelinu, dobivamo formaciju sličnu tlocrtu labirinta. Autor uspoređuje determinističko prebrojavanje jednostavnog niza brojeva da bi u konačnici izgradio labirint koji označuje ljudsko lutanje i ograničenja kretanja po uvriježenim i određenim stazama. Ali, labirint ima ishod. U potrazi za izlazom događa se prelijevanje oblika u oblik, ideje u ideju. Dimenzije se najčešće izražavaju brojevima. Možda ih možemo odrediti i osjećajima?

Promatrač najčešće ima pasivnu ulogu u instituciji izložbe. On se ponaša shodno konvenciji, umjetnik mu nudi a on prihvaća ili ne prihvaća ponuđeno. Kad na zidu ugledamo lice, ukoliko nije u pitanju ogledalo, radi se o portretu. Relacija fascinacije uspostavlja se između promatrača i lica na zidu galerije. Ona se supstituira pogledu koji traži konvencionalne znakove žanra portreta. Kad dotiče portretne situacije Renata Papišta poznaje pravila tradicije. Ona zna što od prikazivanja lika očekuju slikar a što promatrači slike. To su formalni, fizionomijski te postularni identitet modela, svodljiv na psihologiju karaktera. Uobičajeni portret je poput znaka društvenih pravila. U našem slučaju imamo stilizirane portrete u kojima bi se promatrač trebao prepoznati. Otisnuta situacija lica fiktivna je scena za suočavanje. Umjetnica ovim grafičkim otiscima želi problematizirati odnos promatrača prema umjetničkoj grafici kao zapostavljenoj tehnologiji. Problem ima opravdanje, tehnika je uznapredovala pa se plemeniti ali spori procesi grafičke tehnologije zamjenjuju efektnim i jednostavnijim tehnikama. Taj problem možemo proširiti i na sve klasične likovne tehnike. Mnogi autori kojima npr. fotografija nije osnovna tehnologija izraza, kreću prezentirati fotografske uratke. Vrijeme je alter postmoderne. To je vrijeme brzih događanja, vrijeme intenzivne umjetničke djelatnosti gdje umjetnost ima ulogu svjedoka i iznad svega aktera suvremenog društva. Tako klasične tehnologije jedva stižu dostići produkciju tehnika poput fotografije, kompjuterske grafike, kompjuterske animacije. I kod predstavljanja suvremene produkcije likovni kritičar ili inicijator programa galerije na čudu je iz dva aspekta. Nudi mu se mnogo izložbi, autorskih projekata koji su izvedeni suvremenim tehnikama. Skoro da je neumjesno prezentirati neki ponovljeni kontemplativni pristup općim mjestima likovnosti pored ponude problematizacija aktualnih tema iz asortimana stanja ove bolesne civilizacije. No, tehnologija ne ograničava status djela pa, ukoliko je pred nama dobar rad, ne sumnjamo u tehniku. Tako je i s radom / projektom Renate Papišta u ovom izboru. Ona propituje odnos publike, djela i autora. Umjetnica kaže: „…Forma glave sugerira da se iza svakog otiska / rada nalazi autor-pojedinac koji traži svoje mjesto u prostoru i vremenu.“ Umjetnica provocira promatrača nudeći mu ideju da pronađe umjetnika ili samog sebe na zidu galerije. Problem se pojavljuje ukoliko promatrač reagira apatično, ako ima sindrom efekta promatrača. Efekt promatrača je sklonost svjedoka nesreće, zločina ili druge situacije da izbjegava pružanje pomoči žrtvi. Odrednica ovog efekta glasi: "Čim postoji više pojedinaca ili svjedoka, manja je vjerojatnost da će tko pomoći". Možda se slične situacije događaju i u galerijama?

Pri pogledu na sjedalicu sa sistemom za vješanje, uvijek nam u misli dolazi Fragonardova slika Ljuljačka. Tu se u raskošnom kostimu, u raskošnom okruženju, ljulja raskošna djevojka. Poput nekog uvoda u erotski nastavak scene, tu je Amor i neizostavni zainteresirani potencijalni partner. Raskoš pejzaža, šume i neba progovara o zanosu čina ljuljanja. Ljuljanje pričinjava ugodu. Ljuljanje je slično letu. U djetinjstvu su nam ljuljačke bile omiljena sprava. Kad sazrijemo sram nas je sjesti na ljuljačku a i one su predviđene samo za djecu. Predlažem ljuljačke za odrasle! Sa ovime bi se složila autorica rada Ljuljačka, Tereza Pavlović. Ona u prostor galerije unosu funkcionalni predmet, ljuljačku. Ovime provocira promatrača no, ona mu ne interpretira svoj doživljaj ljuljanja već ga provocira idejom ljuljanja. Inicira mu sjećanje na djetinjstvo i na blaženi osjećaj leta. U vrijeme kad nam je dozvoljeno njihanje, dozvoljen nam je i slobodan let misli na krilima mašte. Poslije na obje stvari brane ili ograničuju. Ljuljačka je sinonim za kretanje. Danas moramo shvatiti da ne postoji ni djelić vremena u kojem ne postoji kretanje. Vrijeme je dimenzija čiji je osnovni uzrok kretanje. Vrijeme i brzina definiraju prostor. To je vidljivije u svemirskim dimenzijama no, i onda kad smo u sobi i nismo u subjektivnom kretanju, postajemo svjesni da se svejedno nalazimo u kretanju. Zemljina kugla se kreće skupa sa nama. Ljuljanje je prodor u neku drugačiju dimenziju. Možda se i Svemir njiše?

Jupiter poznajemo kao planet sunčeva sustava, kao utjecajan planet u sistemu horoskopskih predviđanja i kao antičku mitološku vrlinu. Jupiter je peti planet od Sunca i najveći planet u Sunčevu sustavu. Jupiter je ime vrhovnog boga starih Rimljana, kojeg su Grci zvali Zeus. Bog je svjetla. On šalje grmljavinu i munje, zaštitnik je pravde, ćudoređa, zaustavlja vojsku u bijegu i dosuđuje joj pobjedu. Najstariji hram rimskog državnog kulta nalazi se na Kapitoliju i posvećen je Jupiteru, Junoni i Minervi. Tu je Senat donosio odluke, potpisivali se međunarodni ugovori a vojskovođe prinosile žrtve. U horoskopu Jupiter je kralj i vladar. On je dostojanstven i simbolizira ekspanziju, odlučnost i uspješnost. Ovo je ukratko što znam o Jupiteru. Iva Pevalek zasigurno zna mnogo više jer ona na zadanu temu odgovara slikarskim radom naziva: Jupiterov pogled. Umjetnica problematizira dimenzije svijesti: misao i osjećaj. Baveći se astrologijom, ovaj planet joj izaziva posebnu pažnju. Na slikarskom platnu realizira ideju odraza jupitera u pogledu. Ona multiplicira okrugli oblik planete koja joj je u žiži interesa te grupu oblika uklapa u siluetu oka i obrve. Time ilustrira utjecaj i značenje ovog svemirskog tijela koje horoskopskim znacima emanira različite energije. Ona kaže: „…Jupiter koji ima posebno značenje: planet ekspanzije, vizije, optimizma, idealizma, višeg doživljaja vrijednosti…“ Ovo je prigoda da citiram opću horoskopsku prognozu za 2013, nadolazeću godinu: „…Jupiter donosi ekspanziju tehnologija komunikacija sljedećih 12 mjeseci. Doći će do razvoja novih telefona i standarda komunikacije. Internet će i dalje cvjetati, te se neće smanjiti utjecaj društvenih medija ni u privatnom ni u poslovnom smislu. Tehnološke kompanije će nam omogućiti nove načine slanja poruka. Ljudi će biti bombardirani informacijama, bilo da ih žele ili ne žele. Doći će i do pomaka u edukaciji. Obrazovanje će postati privlačnije, te će se vraćati ugled visokog obrazovanja. Jupiter upravlja bogatstvom i slobodnim vremenom, višim umom, moralom, filozofijom i nizom drugih osobina. Tamo gdje se zatekne donosi dobrobit i užitak.“ Ovo zvuči obećavajuće ali većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Teorija zavjere kaže da je to osnovica zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Nudi se konstantna dekoncentracija. Nadamo se da ćemo savladati najavljeni razvoj tehnologije i navalu informacija koje ne želimo primati.

Miješanje ili suradnja raznih vidova dimenzija donosi zanimljive rezultate. U svakodnevnom životu to ne primjećujemo. No, ako smo odlučili biti posebni i baviti se poslom koji donosi javnost, poznatost, novinare, medije, onda krećemo putem slave. No, slava ne dolazi tek tako, za nju je potrebno mnogo truda i odricanja. Ukoliko se ne kreće intelektualnim putevima znanja i spoznaja već se kreće estradnom stazom, putanja je češće kraća a njen tijek konfuzniji. Ali, tko ne želi sebe vidjeti na crvenom tepihu? Katja Restović odlučuje sačiniti skulpturu / objekt koji progovara o uspješnosti i poznatosti. Umjetnica realizira stepenice, simbolična tri stepenika i oblaže ih crvenim tekstilom. Odmah je jasno da je u pitanju ideja slave. No, ona preskače proširenje na kojem bi slavna osoba trebala stajati i pozdravljati obožavaoce. I ne samo to, stepenice primiče bjelini zida pa je mogućnost uspona i zadržavanje na vrhu sasvim onemogućeno. Umjetnica poznaje povijest motiva: „…Prvo prostiranje crvenog tepiha „pod nečije noge“ datira iz vremena Agamemnona, V. st. p.n.e. Podastrla mu ga je supruga sa ciljem da ga iza toga ubije. Vrijeme željeznica Čikaga zacementiralo je mjesto crvenom tepihu kao posebnom dodatku koji prati glamur, jedinstvenost i pompu. Rijetki su imali privilegiju voziti se vlakom i za njih se prostirao crveni tepih.“ Crveni tepih predstavlja dimenziju težnje dokazivanja osobne veličine. Pod nogama mnogih zvijezda prostirao se crveni sag kao dokaz njihovog značaja i neponovljivosti. No, rijetki su na tom crvenilu uspjeha ostali dugo. Poruka crvenog tepiha je i onima koji nikada neće na njega stati. Često iza onih na tepihu stoji mašinerija koja će ih bez skrupula maknuti onog trenutka kad se pojavi netko novi. Jer, reklamama i pop kulturom smo prožeti. Traži se svježe, mlado, novo, egzotično! Koliko god bili zasićeni, mnogi se stanovnici ovog vremena zdušno trude zadovoljiti kriterije kako bi bili bar nadomak crvenom tepihu. Integralna stvarnost svijet želi učiniti svojom savršenom slikom, svijetom savršene izvjesnosti. Medij je krivac koji ukida prostornovremenski odmak događaja kojeg prenosi u realnome vremenu proizvodeći samu aktualnost. Lakše je ljude obmanjivati kad su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Nudi se konstantna dekoncentracija.  A mi „…I dalje sanjamo o savršenoj sreći dok predosjećamo dosadu raja…“ Baudrillard.

Kao odgovor na temu ovog projekta Aeksandra Rotar podastire začudni rad. Pred nama je diptih, dva slična portreta sa nadrealističkim elementima. Uočavamo ramena ali na njima ne nalazimo uobičajen oblik glave već ritmiziranu oblu formu na kojoj je u otvoru veliko oko. Oči su jedina forma koja je na radovima različita. Jedno oko je ljudsko a drugo pseće. Umjetnica poznaje pravila tradicije kod portretnih likovnih prikaza. Zna značenja koja od prikazivanja lika očekuju umjetnik a koja drugi promatrači. Tu bi trebao biti fizionomijski identitet modela koji progovara psihologiju karaktera. Portret bi trebao nositi karakteristike društvenih pravila vremena u kojem je nastao. No, ovi portreti su izvan okvira vremena. Umjetnica problematizira položaj pojedinca u nesigurnom i napornom vremenu u kojem živimo. Ovi portretni radovi nas upozoravaju. Umjetnica svjedoči: „…Oko nije samo fizički uvećano, nego je ekscentrično, dakle čudno, van serije, originalno, ne da se pokoriti, kako se kaže „razmišlja svojom glavom“, što je dio karaktera onih osobnosti koje u svakom politički kreiranom ili stvorenom sustavu ograničavanja i sputavanja funkcionira tako da ne sluša tuđe savjete nego sluša svoje srce karakter i um, iskustvo i poimanje života. Stvara svoju filozofiju života koja se temelji na svim slobodnim filozofijama, a ne na površnosti, manipulaciji…“ Dvije dimenzije svijesti, misli i osjećaji, trebali bi biti intenzivniji, autorskiji, osobniji a ne podani konstantnoj konfuziji koju nam tendenciozno nude mediji namećući i citirajući izmišljene vrijednosti politike, banaka, vjera i ostalih manipulatora svijesti. 

Likovna i sve ostale umjetnosti imaju ugrađen komunikacijski aksiom bez obzira da li je u pitanju monolog ili ponuđeni dijalog. Ukupna povijest umjetničke produkcije zapravo je dekodiranje poruka koje su upućene izčitavanju poznatom ili nepoznatom primaocu. Poruke mogu biti obojene univerzalnim ili osobne prirode. Andrea Ružić odašilje poruku promišljanja o samoći. Ona svoj slikarski portret, autoportret, postavlja na pod. Oko njega gradi stranice koje ga uokviruju i pritvaraju. Ona oblikuje kutiju kojoj je dno portretni rad. Stranice kutije su crne što dramatizira atmosferu. Podastrtu situaciju promatrač dekodira sukladno osobnoj poetici i senzibilitetu. Jung kaže da svi događaji u čovjekovom životu stoje u dvjema vrstama veza: u objektivnoj, uzročnoj vezi prirodnog zbivanja; ili u subjektivnoj vezi, koja postoji samo za pojedinca koji je doživljava. Monotonost može biti suputnica sigurnosti, samosvijesti. Mijena može poduprijeti sigurnost a potaknuti ranjivost. Ovaj onirički rad nudi rezultat introspekcije autorice. Ona, oslanjajući se na memoriju i hrabrost priznanja rekonstruira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivo općeg i osjećano osobnog. Ovim dramatičnim objektom propituje osobni socijalni status, dimenziju komunikacije sa okolinom. U pitanju je trenutak. Čin interpretiranja doživljaja ona izgovara na razmeđi cinizma i alegorije. Problematično, alter – postmodernističko vrijeme postavlja nas na vjetrometinu dekonstrukcije uvriježene stvarnosti. Potraga za spoznajom je intenzivna kroz stalnu interpretaciju i reinterpretaciju realnog. U ovom sarkofagu trenutka, ipak postoji dimenzija plemenite svijesti. Umjetnica kaže: „…Tračak svjetlosti koji se spušta preko tjemena na lijevo rame daje nam trunčicu nade i radosti.“

Još uvijek otkrivamo posebnosti i ljepote neotkrivenih krajolika. Usred znanstvenih otkrića i u vrijeme razvijenih komunikacija, velika većina ljudi nije se otisnula u posjećivanje ili otkrivanje nepoznatih krajeva. Svjedoci smo kako nam kapital, politika i religije nameću strah od nepoznatog i potenciraju nesigurnost izlaska iz brloga. Straše nas susjedima. Nevjerojatno je da su ogromni dijelovi zemaljske kugle zaista opasni ili zbog neimaštine pa stanovnici okradaju putnike ili zbog miniranosti teritorija ili zbog perfidno izazvanog ratnog stanja. Na sreću, sve smo svjesniji da suvremene krize nisu uzrokovane čarkama susjednih sela već diktatom krupnog kapitala ili rasplamsavanjem vjerskih netrpeljivosti od strane vjerskih udruga. Robert Sironić odlučuje otići na putovanje. U pitanju nije drugi kontinent ili drugi civilizacijski krug. Ali, destinacija na koju odlazi pruža neponovljive impresije. Jedan djelić doživljaja autor dijeli sa nama. U ovom projektu predstavlja se fotografijom pejzaža koji zaustavlja dah. Promatrajući fotografiju, u prvi mah čini nam se da je pred nama neka vodena površina. Shvaćamo da je pred nama valovita pokrajina sa bogatim rasterom tonova i sa nastambama razbacanim na površini formata. Autor svjedoči: „…Fotografija je nastala putovanjem off – road stazama preko gorja Durmitor u Crnoj gori…. …Poput nekog svemirskog prostranstva, kao da sam naglo upao u drugu dimenziju…“. Ovaj odličan figurativan rad snažno odiše autorstvom prenoseći nam djelić proživljenog doživljaja.

Višedimenzionalni način percepcije problematizira Mirna Sišul. U razmatranje pripušta igru a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Ona pronalazi kutiju koju objeljuje te u koju, između unutrašnjih stranica, razapinje nylon niti. Na jednu od gornjih niti vješa uporabljene olovke i drvene boje. Ona se s njima odlučila poigrati a time, i sebi i nama, prirediti vedra iznenađenja. Ovom intervencijom s olovkama u boji  umjetnica stavlja radu i osebujan potpis umjetnika. Mirna Sišul se igra oblikovanjem ali i promatraču nudi učešće. Nudeći izmišljenu funkcionalnost i reciklirajući odbačeno svjedoči tijek. Uz to, inicirana je igra, razmišljanje, maštovitost. Promatrač može pomicati olovčice ili trzati razapetim nitima. Tako se predmet može definirati kao ideja harfe i ideja abaka, računalne sprave prošlih vremena. Pred nama je kombinacija dimenzija matematičke funkcije i moguće melodije za koju je potrebna dimenzija vremena trajanja zvuka. Ovom procesu premisa je sjećanje. Očito je da umjetnica na svjetlo dana izvlači predmete koji joj izazivaju značenje. Njenom ponudom možemo zamijeniti TV prijemnik u prostoru. Uz televizijski program ne moramo misliti ili biti maštoviti. TV suklja ono što je programirano da nas najčešće prepadne, šokira, da nas podcijeni kao male neznatne Zemljane. Teorija zavjere kaže da je to osnovica zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od snova, intuicije ili nadahnuća. Nameće se neprekinuta dekoncentracija. Ukoliko pažnju posvetimo Mirninom predmetu, morati ćemo biti maštoviti, izmišljati dodatne mogućnosti igre. Uvjeren sam da ćemo kao ljudska jedinka ovom igrom napredovati. Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Igra može biti namjerna, spontana, uvjetovana. Ona nam otvara nove vizure i tjera prema hrabrosti poput one koju smo imali u djetinjstvu. Hrabra igra iziskuje svježinu razmišljanja. Igra nas obuzima i mi hrabro zakoračujemo u neistraženo. Ili da bismo poznato prepoznali u novom svjetlu.

Video rad ili film kao i muzika, zvuk za svoju funkcionalnost traže vrijeme. Trajanje rada događa se u tijeku određenog vremena. Iluzija stvarnosti predočena projiciranom slikom može biti uvjerljiva. Može potaknuti mnoga promišljanja u svijesti promatrača. Ida Skoko obrađuje jednu od osnovnih potreba svakoga čovjeka a to je prehrana. Ona se odlučuje za namirnicu koju bi trebalo što češće jesti, odlučuje se za ribu iz domaćeg mora. Autorica kamerom prati tijek izlova ribe, čišćenje i pripremu sve do konzumacije. Nakon montaže i sklapanja logičnog slijeda radnji, odlučuje predstaviti proces u dva smjera istovremeno. Kadar dijeli na polovicu i u jednom dijelu film pušta od početka a u drugom od kraja. Obje paralelne projekcije mogu se sresti samo u jednom kadru, kad i lijevi i desni film bude na polovici. Ovaj zapravo prozaični sadržaj filma ovakvim plasmanom potiče mnoga promišljanja. Projekcija filmske radnje u dva smjera problematizira tijek vremena. Ovime si možemo na neki način predočiti paralelne dimenzije koje zasigurno postoje u univerzumu. Znanost ih prepoznaje a vjerojatno će tek neke nove generacije moći s njima surađivati. Autorica predlaže da se video projicira na polutransparentnom materijalu kako bi bio vidljiv s dvije strane. To je manje važno za izražajnost ideje. Već sam paralelni slalom projekcije naprijed i unatrag dovoljno je bitan za kvalitetu i promišljenost rada. Druga kvaliteta je spontanost, nenamještenost aktera, scena, snimanje iz ruke i tempo izmjene sekvenci izveden u montaži. Zvuk nije prikriven niti je dodan neki ambiciozni dodatak. Preklapanje zvukova događa se spontanim intenzitetom samih scena. Ovdje je postignuta ležernost i iskričavost umjetničina iskaza. Autorica tumači: „…Splitscreen forma filma gdje jedan te isti film u isto vrijeme ide unaprijed i unazad, stvara osjećaj da se radnja u isto vrijeme događa i poništava…“ Sasvim obično, uobičajeno događanje inicirano ljudskom potrebom za hranom pretvoreno je u sadržajni i dojmljiv uradak.

Nevidljivi svjetovi različitih frekvencija nalaze se svuda oko nas. Te, druge dimenzije ne osjećamo jer se služimo samo najjednostavnijim osjetilima. Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Ova osjetila podupiru jedna drugo pa nam je spoznaja o nekoj stvari prilično kompletna. Npr, vidimo čavao i znamo da je od metala i da nema značajan miris. Eni Šuperina podastire rad koji bi trebao doprinijeti razvoju osjetila. Ovime ujedno problematizira zaostali pristup mnogim kategorijama naslijeđenim još od Newtonovskog pogleda na svijet koji kaže da je svijet mašina i da se sve odigrava po nekom propisanom i izračunljivom redu. Umjetnica gradi četiri zatvorene kutije. Na vrhu im ostavlja otvore kroz koje se ne vidi sadržaj ali se može provući ruka. Predmeti su ovo u kojima se događa susret umjetničine ideje i senzibilitet promatrača. Autorica nas tjera da zavučemo ruku u kutiju i da opipom osjetimo sadržaj. U kutije ne stavlja oblike formiranih predmeta koje treba prepoznati već  građu koji označava stanja materijala. Njen rad se gleda opipom pipanjem, ispitivanjem prstima i dlanom. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Od promatrača / pipača se očekuje da sagledaju i osvijeste karakter materijala koji je u određenoj kutiji. On, kao ni do sada neće osjetiti jako brze vibracije koje uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. No, može osvijestiti spoznaju da postoje druge dimenzije, sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli osjetiti ili vidjeti.

Dimenzija je karakteristika prostora. Točka, po ideji, nema dimenzije. Pravac se sastoji od niza točaka i ima jednu dimenziju – duljinu. Ploha je sastavljena od grupe točaka ili više poredanih pravaca. Ona je dvodimenzionalna, ima dvije dimenzije – duljinu i širinu. Oblik u prosotoru (tijelo) je trodimenzionalno. Pejzaž je ploha koja je zgužvana. On je trodimenzionalan. Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, prostor ima još jednu dimenziju – vrijeme. Za manifestaciju zvuka potreban je prostor i vrijeme izvedbe. Prostorvrijeme. Vrijeme je dimenzija koja prenosi kretanje u postojanje. Dimenzija predmeta izložena je dimenziji vremena. Na tragu ovih spoznaja Noel Šuran problematizira pojam zvuka. Rad naziva Pejzaž. Autor polazi od uvriježenog pojma omiljenog motiva lijepe umjetnosti stoljećima unazad do suvremene umjetnosti. On u lijepi okvir u kojem očekujemo klasičnu sliku postavlja slušalice spojene sa sistem za reprodukciju zvuka. Promatrač / slušatelj stavlja slušalice u kojima čuje različite zvukove. Oni bi trebali inicirati promatračevu vizualizaciju pejzaža. Sasvim je izvjesno da će svaki promatrač / slušalac stvoriti svoju sliku pokrajine prema memoriji, navikama i trenutnom raspoloženju. Za doživljaj zvuka potrebna je dimenzija vremena. Vrijeme karakterizira tijek. Osobni doživljaj tijeka ima više konotacija. Može bilježiti unutrašnji proces poput promišljanja, kombinatorike, spoznavanja, može označavati doslovno kretanje, putovanje, mijenjanje okoline. Može manifestirati nizanje, taloženje, grupiranje predmeta ili doživljaja. Doživljaj povezujemo s mijenom koja je u samoj njegovoj biti. Ostaje pitanje je li mijena neizbježno rezultat tijeka ili mijena inicira tijek.

Provokativnim radom, obilježenim osobnim stanjem i dijelovima sebe, predstavlja se Roberta Weissman Nagy. Kao i uvijek, ona je u isto vrijeme britka do ruba drskosti a krhka poput prozračne instalacije koju podastire. Ona zapliće svoju kosu u plohu koju dooblikuje u seriozan valjkasti oblik. Ovaj rad ne pripada uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja bajke sa pletenicom već je dio asortimana osobne pripovijesti. Rezultat pred nama je dramatičan u svojoj suptilnosti i grandioznosti, obje ujedinjene u jednostavnosti. Sasvim smireno, bez obzira što je kosa uporabljena za rad otpala tijekom umjetničina liječenja, ona rad naziva Nebula, svemirska maglica. Zaista, ovaj suptilan a dramatičan rad nosi energiju problematiziranja osobnog do srži. Iako zvuči prozaično, umjetnica paralelno propituje ženstvenost i smrt. Majčinstvo i bolest. Ljepotu i ništavnost. Sve se definiralo ovim uvijenim oblikom uterusa. Ili, oblikom svemirske maglice. Kao što će ovaj rad drugačije zazvučati različitim promatračima, tako se strune pojavljuju kao različiti načini i frekvencije titranja. Trenutna znanost prihvaća da čin promatranja nečega, na subatomskoj razini, mijenja ponašanje i karakteristike promatranog predmeta. Ovo daje naslutiti da svijest ima direktni i vidljiv efekt na strukturu ili kompoziciju materije. Ovo je potvrđeno u mnogim klasičnim eksperimentima u kvantnoj fizici, te se danas smatra njenim osnovnim principom. Logičan slijed kaže da bi ovo moglo biti istinito i za nas ljude. Moramo se zapitati od čega su zapravo ljudska bića. Ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u potpuno identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije. Fotoni su najmanje jedinice materije koje trenutno prepoznajemo. Kada govorimo o fotonima, mi govorimo o svijetlu i informacijama. Kad govorimo o Robertinoj Nebuli mi govorimo o snazi i ljubavi. Rad nudi provokativnu sliku osobnog trenutka. Umjetnica, oslanjajući se na memoriju i hrabrost priznanja, konstruira, destruira i rekonstruira vezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog.

Sva likovna umjetnost je zapravo poruka poznatom ili nepoznatom promatraču. Način, stil, sadržaj mijenjaju se ovisno o povijesnom i osobnom vremenu i stanju autora. Andrej Zbašnik nastavlja osobni niz izlagačke prakse kojeg je još 2003. godine nazvao  Organizam žive umjetnosti. Pred nama je rad izveden tekstualnim slikama. Ovaj put nema kolora a sve poruke su ujednačene pod naslovom: Zabrane. Umjetnik se bavi problematiziranjem onoga što svi osjećamo ali rijetko ko od nas reagira. Lakše nam je prilagoditi se sustavu nego izdignuti glavu iznad mase. Tako glava nije u opasnosti a u krdu je toplije i lakše preživjeti. Osobne stavove time gnječimo ali nam se čini da lakše preživljavamo. No, situacija zapadne civilizacije je zaista dosegla tiranske dimenzije. Pod okriljem tzv. demokracije, a pod diktatom krupnog kapitala, preko banaka, crkvi i vlada, uskraćuje nam se i zabranjuje sve više normalnih stanja. Pod krinkom zaštite, snima nas se i u privatno vrijeme. Pregledava nas se već na svakom mjestu. Kontrolira se kretanje i postupci. Zapadni civilizacijski krug je označen i ispisan zabranama. Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika planeta. Svi već postajemo svjesni da je to osnovica zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Nudi se konstantna dekoncentracija. Tako, Zbašnik niže bizarne zabrane i sklapa ih u knjigu / grupu / niz. Listanje i čitanje slijedom, izaziva skoro smijeh ali, čim smo na ulici, u pošti, banci ili na aerodromu, zabrane postaju realnost. Autor komentira: „…Psihološkom blokadom „ne smijete“ stvaram u mentalnoj predodžbi (svijesti) promatrača, upravo onu sliku na koju se naslov odnosi. Tim postupkom pokušavam, između ostalog, istaknuti odnos između dimenzija riječi i slika, koje nastaju kao mentalne projekcije, upravo zato što su dane kao zabrane…“ „…Upravo zabrane i inhibicije ograničavaju i onemogućuju razvoj bića kao slobodnog i ljubavlju oplemenjenog entiteta…“


Eugen Borkovsky, XII. 2012.


Prije početke, prisjećanje: Homage: Zdravko Rajković

Prije kratkog vremena zauvijek nas je napustio prijatelj, kolega, suradnik Zdravko Rajković.

Djelujući dugi niz godina na Grožnjanu, još od vremena osnutka Grada umjetnika, Zdravko je ostavio trag. Kao vrsnog umjetnika pamtimo ga kao čovjeka koji je poštovao umjetnički čin i kreativnost. Posvećen vizualnoj interpretaciji misli u tehnici akvarela ostavlja dojmljiv trag na likovnoj sceni. 

Sjećamo se i mislima odajemo pozdrav Zdravku – u ime stanovnika Grožnjana, prijatelja, publike, Općine Grožnjan, Gradske galerije Fonticus i u svoje osobno ime. Ostati će nam u sjećanju.
 


Zdravko Rajković
rođen je 1932. u Rastocima kod Trebinja. 1964. god. diplomirao slikarstvo na ALU u Zagrebu (prof: Vjekoslav Parać, Oton Postružnik, Krsto Hegedušić). Od 1964. -1966. Bio je suradnik majstorske radionice prof. Krste Hegedušića. Radio kao samostalni umjetnik. Bavio se slikarstvom s naglaskom na akvarelu. Izlagao na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Bio je član HDLU Istre, HDLU-a Zagreb  i HZSU-a.


Prelazimo na ono zbog čega smo se večeras sastali.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan i Općina Grožnjan predstavlja:
likovni projekt DIMENZIJE.

kolektivni, međunarodni, selektirani, problemski, tematski, likovni projekt

-Autori čiji su radovi uključeni u projekt:
Jovan Balov, Jovan Bešlin, Nataša Bezić, Igor Blagonić, Željko Bobanović / Don Bobo, Vedran Burul, Tajči Čekada, Đani Celija, Samir Cerić Kovačević, Sabina Damiani, Goran Denić, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Aleksandar Duvnjak, Bogomir Duzbaba, Vera Gambar, Krešimira Gojanović, Voljen Grbac, Igor Gustini, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Armano Jeričević, Vedran Karadža, Marija Kauzlarić, Andrea Knežević, Silvana Konjevoda, Zoran Kuhar, Ivan Kuharić, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Lovorka Lukani, Josip Madračević, Milan Marin, Slavica Marin, Mirjana Matić, Josip Mijić, Mirko Ognjanović, Renata Papišta, Tereza Pavlović, Iva Pevalek, Katja Restović, Aleksandra Rotar, Andrea Ružić, Robert Sironić, Mirna Sišul, Ida Skoko, Eni Šuperina, Noel Šuran, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik.

-Autor projekta: Eugen Borkovsky

Zahvaljujem umjetnicima na odazivu i suradnji pri realizaciji ovog projekta. Gradska galerija Fonticus Grožnjan i Općina Grožnjan predstavljaju novi likovni događaj u Gradu umjetnika: kolektivni, međunarodni, selektirani, problemski, tematski, likovni projekt DIMENZIJE.

O PROJEKTU:

Ovaj projekt bavi se vizualnim problematiziranjem pojma „dimenzija“. Uvjetovan prispjelim i izabranim radovima, iskristalizirao se projekt. Sastavljena je kolektivna izložbu sa radovima koji progovaraju o doživljaju, značenju i interpretaciji zadanog pojma. Ovisno o osobnim poetikama umjetnici su raznoliko problematizirali temu. Raspon počinje od osobnih, intimnih doživljaja preko vizualizacije fizikalnih i filozofskih, znanstvenih spoznaja pa do pokušaja postavljanja problematike na univerzalni nivo. U projekt su prihvaćeni oni radovi koji su nosili osobnu, suvremenu, kvalitativnu notu po likovnosti i po značenju. U promišljenom, autorskom postavu i rasporedu artefakata umiriti će se razlike. Tako će postav iznjedriti spajanja, približavanja radova različitih autora koji podnose sačinjavanje privremenih cjelina.

Nešto statističkih podataka: Za učestvovanje u projektu prijavilo se šezdesetak autora. U projekt je primljen pedeset i jedan autor. Izložbu sačinjava više od 110 artefakata: 3 video rada, 1 zvučna instalacija, 16 autora sa prostornim radovima. Tu su crteži, grafike, slikarski radovi, fotografije, objekti od keramike, nekoliko interaktivnih radova, nekoliko instalacija u prostoru. Raspon stilova i pristupa seže od figuracije preko ekspresivnog slikarstva, konstruktivističkih radova, geometrijske apstrakcije, dokumentarizma, simbolizma pa do apstrakcija. Posjetilac će imati dosta posla dok razgleda ponuđenu izložbu ovog projekta. Kustos se nada da neće otići nezadovoljan!
 

Nekoliko natuknica vezanih uz pojam: DIMENZIJE


-dimenzija je karakteristika prostora.
-Točka nema dimenzije. Pravac se sastoji od niza točaka, ima 1 dimenziju – duljinu.
-Ploha se od grupe točaka, ima 2 dimenzije – duljinu i širinu
-Kocka (tijelo) je trodimenzionalno – duljina, širina i visina
-Papir je ploha. Zgužvani papir više nije ploha.
-prostor ima još jednu dimenziju – vrijeme
-Vrijeme je dimenzija koja prenosi fizičko u postojanje. Prostor predmeta izložen je prostoru vremena.
-Sve što zovemo univerzumom – energija je koja titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira to je gušća. Što brže vibrira = manja gustoća i manja čvrstina
-Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg ljudskih pet osjetila mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih vidjeli.
-Znanosti tvrdi da postoje zagonetni, skriveni prostori izvan dosega ljudskih osjetila. Mistici odavno tvrde da postoje takva mjesta. Mnoga bića koja prelaze iz oblika u oblik, provlače se kroz vrijeme, iz dimenzije u dimenziju.
-Imamo barem 10 dimenzija postojanja.
-U pokusima sa subatomskih česticama, ustanovljeno je da SVIJEST promatrača utječe na ishod eksperimenta u istim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije
SVE Dimenzije: tri materijalne = dužina, širina i visina. Vremenska dim. = vrijeme. Dimenzije svijesti = misao i osjećaj. Energetske dimenzije = elektricitet i magnetizam.
-Dimenzije su pojmovi koje koristimo u likovnoj umjetnosti (plošno, trodimenzionalno, reljefno ili vječno…)
-U glazbi, uz tri dimenzije izvođača / instrumenta / tehničke opreme, nužno je vrijeme – tijek trajanja zvuka određenog djela. 
-Film, video posebne su kategorije, tu je iluzija trodimenzionalnosti na plošnoj površini ali se podrazumijeva potrebna vremenska dimenzija tijeka radnje
-Većina ljudi opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline stanovnika zapadne civilizacije.
-Teorija zavjere = kaže da je to osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših informacija, intuicije ili nadahnuća. Mediji nude konstantnu dekoncentraciju.
-Dimenzija odgovornosti, „…Svijet je ovakav zato što smo dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim a samo upirati prstom u tu nekolicinu nije dovoljno. Svi smo umiješani. Voltaire je tu temu briljantno opisao riječima: ‘Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom’.“ David Icke
-frekvencija i dimenzija dijele isti prostor. = poput radijskih i televizijskih signala / valova. Valovi su u našem tijelu, ali ne utječu na nas jer su na različitim frekvencijama. Čujemo, npr. Radio A. Nećemo čuti druge programe iako oni i dalje postoje.
-Dimenzije mogu dijeliti isti prostor zato što titraju na različitim frekvencijama.
-Religije se koriste za obranu materijalne stvarnosti etiketiranjem onih koji komuniciraju s drugim dimenzijama kao vražjih slugu. Ako kažete da čujete glasove ili da vam se priviđaju duhovi, osuđivat će vas i ismijati. Ali, ako kažete da ste imali viziju Djevice Marije, htjeti će vam podignuti svetište.
-95% aktivnosti mozga nije povezano s budnim stanjem ili „fizičkom stvarnošću“.
-Možda bi tih 95% aktivnosti mozga moglo biti povezano s dimenzijama koje ne možemo opažati?
– Albert Einstein: Mi ne vidimo prirodu onakvu kakva ona stvarno postoji, nego prirodu izloženu našim metodama opažanja.

Predajem ovaj izložbeni projekt na uporabu publici i kolegama.

Kustos projekta Eugen Borkovsky   

Pogledajte 90 FOTO galeriju!