Fra Zvjezdan Linić: Nick Vujičić ne može grliti, a ipak sve voli

 

Da se ostvare takvi ciljevi, da netko postane vrhunski nogometaš ili rukometaš, mora i te kako uporno trenirati; da netko postane glazbenik, valja vježbati satima gotovo svakog dana; da netko postane estradna zvijezda, i te kako mora proći kroz teške provjere, uvježbavanja i treninge.

Rijetko bi netko mogao postati nešto veliko i priznato u svijetu ako bi se oslanjao samo na stanoviti talent koji nosi u sebi, ako ga ne razvija i ne usavršava vježbanjem i radom. A ipak, tako malo fali da nekome sve to izmakne iz života, da ne uspije. Dovoljno je da nogometaš slomi nogu i da se stvari zakompliciraju i pokopaju njegovu karijeru. Pjevač može oboljeti na glasnicama, svirač može doživjeti neku nesreću tako da izgubi koji prst na ruci; nadolaze različite bolesti i nevolje i kao da u času život postane potpuno drukčiji nego što se planiralo, nego što se gradilo. I s pravom se onda čovjek može upitati ima li potom ljudski život smisla. Možda čovjek često zaboravi na svoje primarno poslanje.

Ne mora svatko uspjeti u svemu, čak ni u mnogim nakanama koje si je zacrtao. Ima u svemu tome puno prepreka i iznenađenja. Zato nije svatko uspješan gospodarstvenik, nije svatko prvoklasan glazbenik, nije svatko vrhunski sportaš i slično, a ipak, svatko bi trebao biti jednostavno čovjek, potom dobar čovjek. Sve se može nadoknaditi, puno toga se može preboljeti, ljudi se mogu prekvalificirati, ali ništa se nije uspjelo ako se ne ostvari upravo poslanje «biti čovjek».

Na to je svatko od ljudskih bića pozvan. Bez obzira na bogatstvo ili siromaštvo, na talentiranost ili osrednjost, na ovo ili ono zvanje, na ovaj ili onaj fakultet, svatko je pozvan biti čovjek, pravedan i pošten, dobar i istinit. I rasplinut će se napuhani uspjesi na mnogim područjima u koja pojedinci ulože mnogo vremena i napora ako se paralelno s takvim nastojanjem ne izgrađuje čovjek u punini svoje ljudske osobnosti u tajni svojeg poslanja.

Ako u tome ne uspijemo, ako ne ostvarimo taj poziv, nemamo temelja, život je prazan. Ovih dana Zagreb i Rijeka će imati priliku vidjeti i slušati čovjeka koji je rođen bez ruku i nogu. To je Nick Vujičić. Roditelji su imali tešku traumu dok nisu s vjerom u srcu prihvatili svoje dijete kao dar Božji. Nick se jednako tako mučio s teškim krizama koje je doživljavao od okoline i koje je proživljavao u sebi. Nekoliko je puta pokušao i sebi oduzeti život jer nije kao druga djeca, jer nije kao drugi ljudi. Ipak, od časa kad je Božje svjetlo ispunilo njegovu dušu, kad se okrenuo Bogu, on je prihvatio sebe u toj tajni neobične hendikepiranosti i otkrivao ono što mu je Bog darovao. Dao mu je srce, glas. Davao mu je radost i volju za život.

Dao mu je poslanje da pronosi svijetom optimizam i nadu utemeljenu na vjeri u dobrog Oca na nebesima. Prošao je puno zemalja i posvuda propovijedao život. On je uspio kao čovjek. Ne može biti glazbenik ni sportaš; ne može nikoga zagrliti, a ipak sve voli; nema pokretljivosti koju imaju drugi ljudi, a ipak je prisutniji svojom porukom od mnogih koji ne znaju kamo bi sa svojim zdravim udovima. On se ostvario kao čovjek, Božje stvorenje; njegov je život uspio. I to je ono što poručuje svima koji su u napasti pomisliti da život nema više smisla.

Izvor: Blog.vecernji.hr