Foto: Vlado Čutura
O stanju u Bosni i Hercegovini, potrebama njezinih stanovnika, o dosadašnjim akcijama govori o. Miljenko Mika Stojić, ravnatelj Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Crkva želi izraziti solidarnost i pomoći ljudima u BiH-u u svemu što je bitno za dostojanstven život svakoga čovjeka
Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini organizira se već šestu godinu
– Korizmena akcija Hrvatskoga Caritasa izraz je solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Što to znači Hrvatima, odnosno katolicima u Bosni i Hercegovini, pa i ostalima koji su pomagani iz te akcije? Koliko ta akcija oplemenjuje vjernika u korizmi?
O. STOJIĆ: Javnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upoznata je s činjenicom da Hrvatska pomaže Hrvate u BiH-u. O tomu postoje razna izvješća u medijima. Tjedan solidarnosti je također jedan način pomaganja Crkvi i ljudima u BiH-u. Pomoć Crkvi i ljudima znači da ta akcija preko Caritasa želi pomoći svima koji su u potrebi, bez obzira na vjersku ili nacionalnu ili neku drugu pripadnost. Nitko nije isključen. Naravno da postoje ograničenja s obzirom na priljev sredstava koja se na ovaj način prikupe. Ta akcija počela je 2007. godine. U siječnju te godine na susretu dviju biskupskih konferencija, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dogovoreno je i odlučeno da se započne ta akcija, da ona bude trajni izraz brige i solidarnosti Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Svake godine akcija ima svoj moto pod kojim se provodi. Ove godine moto glasi: Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti (Lk 12, 34).
Mislim da je svakom vjerniku jasno iz tolikih poticaja koje dobivaju tijekom korizme da je upravo korizma vrijeme za rast u vjeri, a velik pokazatelj mjere vjere pa i njezin konkretni iskaz jest solidarnost s ljudima u potrebi, darivanje, pomaganje onima koji su u potrebi. Korizma je duhovno okruženje (kontekst) ove akcije jer upravo u tom ozbiljnom periodu crkvene godine razmišljamo o smislu života, o svom vjerničkom identitetu, o mjerilima po kojima možemo pokazati i sebi i drugima da slijedimo Isusa Krista na našem životnom putu.
»Budite glavni graditelji svoje budućnosti«
– U Tjednu solidarnosti organiziran je molitveni hod u župama diljem Hrvatske u tjednu od 5. do 11. ožujka. Koliko je to dodatna podrška i izraz solidarnosti i razumijevanja?
O. STOJIĆ: Poslužio bih se i ovdje prelijepim riječima iz poslanice mons. Mrzljaka koje tako dobro govore o značenju ove akcije: »Želimo im biti podrška u nastojanjima da se zlu odlučno suprotstave snagom dobra, da im križ koji nose bude putokaz i svjetlo, da se svladaju bolna iskustva prošlosti kako bi se u istini gradilo društvo dostojno čovjeka i ugodno Bogu.«
Važno je napomenuti da je ovo zapravo odjelotvorenje preporuke koju je blaženi papa Ivan Pavao II. rekao za vrijeme svoga drugog pastoralnog pohoda Bosni i Hercegovini: »Budite glavni graditelji svoje budućnosti! Vaše istinsko blago čini postojanost vašeg karaktera te vaša bogata ljudska kulturna i vjerska baština po kojoj se poznajete. Ne mirite se sa sudbinom! Uistinu, nije lako početi iznova. To traži žrtvu i postojanost, a zahtijeva također vještinu sijanja i strpljivost čekanja. Ali znajte da je ponovni početak ipak moguć. I uzdajte se u Božju pomoć, kao i u čovjekovu poduzetnost!«
Te riječi blaženoga pape jesu program i jamac opstanka Hrvata katolika na tim prostorima, a braća i sestre iz Hrvatske u njima prepoznaju poticaj i obvezu da nam u tomu pomognu. I zato im neizmjerno i od srca zahvaljujemo.
Riječi mons. Mrzljaka, koje uistinu pogađaju bit ove akcije, mobiliziraju vjeru, dušu, srce, um, osjećaje i cijelo biće ljudi u Hrvatskoj da budu od svestrane pomoći ljudima u Bosni i Hercegovini: »Tako molitvenim hodom organiziranim u župama diljem Hrvatske u tjednu od 5. do 11. ožujka 2012. svjedočimo našim dragim sunarodnjacima iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine da znamo što su proživjeli, da nam je poznata njihova duga kušnja, da znamo za težinu patnje koja svakodnevno prati njihov život, kao i za napast što na njih vreba – kako ne bi izgubili hrabrost i nadu u bolju budućnost… Pokažimo da djelotvorna ljubav prema bližnjemu nadilazi križ bolesti, nemoći, siromaštva i ostavljenosti; drugim riječima: križ svih mogućih kriza. Pokažimo da je ona put do uskrsnuća, do novog života. Plodna korizma siguran je put do Života.«
– Svrha je korizmene akcije prikupiti konkretnu novčanu pomoć, ali i poticati vjernike i ljude dobre volje na međusobno pomaganje, njegovanje dobrih odnosa, ostvarivanje zajedništva u susretima te molitvu za potrebite. Koliko se animiraju vjernici?
O. STOJIĆ: Tjedan solidarnosti svakako djeluje u više pravaca i razina, a zapravo je najvažnije da ostvaruje cilj koji je zacrtan i da potiče ljude na međusobno pomaganje, solidarnost i na njegovanje dobrih međuljudskih odnosa koji se tako dobro mogu graditi upravo po molitvenim susretima vjernika iz obadvije zemlje. Upravo je solidarnost najveći most među ljudima, poveznica. Naime, preporuka je organizatora ove akcije iz Hrvatske da se naša domaća javnost animira u istom pravcu da bi oni koji mogu djelatno pomogli svojim susjedima i svima koji su u potrebi. S tim ciljem i mi u Bosni i Hercegovini potičemo sve ljude na istu solidarnost kakvu prema nama pokazuju ljudi iz Hrvatske.
Novost je uključivanja mladih
– Ove će se godine u akciju intenzivnije uključiti i skupine mladih iz BiH-a i Hrvatske. Na koji je način to osmišljeno?
O. STOJIĆ: Organizatori akcije u Hrvatskoj trude se da akcija ne bude monotona ni stereotipna, nego da svake godine poprima neke nove naglaske i dimenzije. Ove godine odlučili su malo više uključiti mlade iz obadvije zemlje u tu akciju. Tako će mladi iz župa u Hrvatskoj ugostiti mlade iz BiH-a. Pozvali su ih u svoje župe, dat će im mjesto za prenoćište u svojim domovima, zajedno će se družiti u molitvi, posebice na križnom putu koji je za ovu prigodu osmišljen i animiran.
Mi smo u BiH-u ove godine pokušali pokrenuti mlade na solidarnost sa starima. Kako je godina aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti, odlučili smo potaknuti mlade da svojim malim prilozima pomognu starijima. U tu akciju želimo uključiti sve srednjoškolce i učenike viših razreda osnovnih škola koje djeluju po hrvatskom programu i, naravno, studente. Oni će dobiti prigodne letke koji će ih poticati na akciju i pokazat će im kako se u nju mogu uključiti.
Svi smo odgovorni za ovakvu situaciju
– Bosna i Hercegovina je opterećena posebno s administrativnim aparatom, s više ustava, stotine ministara. Na drugoj strani, sve više je pučkih kuhinja, mnoge obitelji u Mostaru, Sarajevu i drugim mjestima, ako imaju za ručak, nemaju večeru, jer nema radnih mjesta, nema proizvodnje. Mogu li se te dvije strane ikako premostiti, zapravo da se stvori stanovita ravnoteža?
O. STOJIĆ: Svakako da je ovako težak državni aparat omča oko vrata mnogim siromasima. Mnogo sredstava ide nepotrebno za državni aparat koji ne bi izdržale ni moćnije zemlje. Nadamo se da će reforme unutar ove zemlje u što skorije vrijeme neke stvari popraviti.
U pučkim kuhinjama hrani se svaki dan nešto više od 35.000 korisnika. Nitko ne ide u pučke kuhinje iz obijesti, nego iz ljute potrebe. I zapravo uredi socijalnog rada daju ljudima dokumente koji im omogućuju da se na taj način prehranjuju u ovoj preteškoj situaciji. Siguran sam iz osobnog iskustva i poznavanja ljudi na našim prostorima da ima još uvijek priličan broj onih kojima ponos ne da ići u pučku kuhinju da ih netko tamo vidi. Ljudi su radili i pošteno zaradili mirovine koje su danas često u visini socijalne pomoći i ne sliče na zarađenu mirovinu. Stoga, nažalost, imamo i povećan broj samoubojstava i među zaposlenima i među ljudima koji su u mirovini.
Svi smo odgovorni za takvu situaciju: i oni koji su nas u ovo uveli, a i mi koji nismo često solidarni s onima koji se bore za svoja prava. U svakom slučaju moramo poraditi na duhu solidarnosti, ne samo kad trebamo nešto darovati siromašnima nego i u podršci njihovim opravdanima zahtjevima u stvarima socijalne pravde. Mi političarima trebamo pomoći da donose pravednija rješenja i bolje odluke, a ne smijemo samo gledati kako se ugroženi bore za svoja prava. Trebamo biti uz njih iz osjećaja ljubavi i solidarnosti ili zbog realne bojazni da i mnogi drugi ne bi sutra upali u istu tešku i nemilu situaciju. Svaki dan je manje radnih mjesta, pa će stoga biti i više siromašnih i unesrećenih.
IMT (ima li mene tu?)
– Uništene su tvornice, počevši od Mostara, Sarajeva i drugih mjesta, politika često koči privatizaciju te nastoji (poput mostarske tvornice duhana i drugih) da ne zaživi, jer ulaganje je trebalo doći iz Hrvatske. Kako to tumačite?
O. STOJIĆ: Svakako treba naglasiti da mnoge dobre poduhvate koči sebičnost i interes onih koji odlučuju. Ima jedna šaljiva zgoda koja govori o valuti u Bosni i Hercegovini i kaže se da se valuta zove: IMT (ima li mene tu?). Znači osobni sebični interesi koji često gaze druge ne daju da stvari krenu nabolje.
– Loša socijalna slika, odnosno siromaštvo zajednički su nazivnik naroda u BiH-u, izuzevši povlaštene političke i ine elite. Nažalost, ni međunarodna zajednica nema zato rješenja, ili im odgovara takvo stanje?
O. STOJIĆ: Smatram da nitko sa strane neće rješavati naše bitne probleme koji su se nagomilali kroz duge godine. Mogu nam pomalo pripomoći, ali glavni teret mi trebamo iznijeti na svojim leđima. Ljudima treba širiti svijest o pravima na život, rad, dostojanstvo i toliko toga što ima suvremeni svijet. Čini mi se da se kod nas ponekad bavimo »uzvišenim« temama, a nismo riješili one temeljne. Zapravo, uvijek se nađe onih koji nebitnim stvarima zamagljuju bitne stvari, i zato se onda problemi ne rješavaju.
»Želimo preživjeti, opstati i graditi budućnost«
– Sve je tužnija slika nemogućnosti povratka Hrvata na svoja ognjišta s kojih su protjerani, nadalje pitanje konstitutivnosti nije im riješeno. Kako ih vratiti, zapravo zadržati u Bosni i Hercegovini? Je li možda nekome u interesu da Hrvati potpuno isele? Što tu čini Hrvatska?
O. STOJIĆ: Ovdje bih se poslužio riječima naših biskupa iz BKBiH-a koji su u svojim istupima ocijenili akciju Tjedan solidarnosti. »Tjedan solidarnosti Crkve u Hrvatskoj s Crkvom u BiH-u znak je nade i ohrabrenja, a još veći je znak nade za one koji još uvijek čeznu za svojim rodnim krajem u banjolučkoj regiji, na području Banjolučke biskupije, u Posavini, odnosno na području cijele Bosne i Hercegovine. Jer svaka ptica zna svoje gnijezdo, tako i svaki čovjek u svojoj nutrini osjeća da ga privlači njegovo rodno mjesto«, ocijenio je ovu akciju banjolučki biskup mons. Franjo Komarica.
Po riječima mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića, Tjedan solidarnosti pomoći će ne samo materijalno, već i razumijevanju jedinstvene situacije koju u BiH-u proživljavaju Hrvati katolici: »Kad biste znali koliko smo puta za vrijeme rata i nakon njega doživjeli nerazumijevanje od mnogih iz svijeta, iz međunarodne zajednice, čak i iz katoličkih njemačkih, austrijskih i talijanskih krugova. Mnogi, naime, ne razumiju što je katolik, pravoslavni vjernik ili musliman, ni što je Hrvat, Srbin ili Bošnjak… Akcija bi mogla poduprijeti i ohrabriti povratak i ostanak Hrvata u BiH-u. Živi se tako teško da ljudi odlaze odavde. Ne vraćaju se ni u Jablanicu, ni u Konjic, ni u središnju Bosnu, Posavinu, nego odlaze preko granice i dalje.«
Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u Tjednu solidarnosti najznačajnijim drži međusobno povezivanje i bratsku ljubav dviju Crkava, jer »ljubav je ta koja pobjeđuje.« »Mislim da je to vrlo bitna poruka i za onoga malog čovjeka i za sve ljude, na poseban način za one koji ‘kroje našu sudbinu’, da moraju ozbiljno uzimati u obzir našu međusobnu povezanost u ljubavi. Tjedan solidarnosti je i dokaz da mi želimo preživjeti, opstati i graditi budućnost uz potporu naše braće iz Hrvatske.«
Političari trebaju slijedi male ljude
– Koliko Tjedan solidarnosti može biti primjer hrvatskim političarima da prema ustavnim obvezama vode brigu o Hrvatima u BiH-u?
O. STOJIĆ: Nadam se da će mali ljudi, kao i dosad, pokazati ljubav i solidarnost i da će i političari slijediti njihov primjer, primjer onih koji su ih birali i koji u svom životu pokazuju solidarnost, iako su često i sami skromnih mogućnosti. Ustavne obveze postoje na papiru i toplo se nadamo da će se one svaki dan iznova sve više pretvarati u djela koja će zaista pokazivati da se političari iz Hrvatske učinkovito brinu za Hrvate u Bosni i Hercegovini.
– Prema nekim statistikama, svaki treći stanovnik u Hrvatskoj ima na neki način poveznicu s Bosnom i Hercegovinom, bilo da je rođen ili da je podrijetlom. Koliko oni koji su u Republici Hrvatskoj imaju osjećaja za svoje rodne korijene?
O. STOJIĆ: Na to pitanje ne možemo odgovoriti precizno jer ono zavređuje ozbiljnu analizu i istraživanje. Znamo da postoje razne zavičajne zajednice Hrvata iz Bosne i Hercegovine koje su organizirane u Hrvatskoj. Postoji i niz akcija koje su oni poduzimali pomažući svatko svoj kraj ili neki drugi kraj u Bosni i Hercegovini. U svakom slučaju treba raditi na animaciji onih koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine da se, sukladno svojim mogućnostima, angažiraju radi dobrobiti ljudi u krajevima odakle su potekli.
Najugroženiji nemaju prigode za ribolov!
– U nekim slučajevima, pa i onim koji dolaze iz crkvenih krugova, čini se pojedini nemaju hrabrosti suočiti se s problemima te da čekaju kako će netko drugi rješavati njihove teškoće? Što tu Caritas čini? Loviti ribu ili učiti kako se riba lovi?
O. STOJIĆ: Probleme nije lako rješavati. Mislim da ih mi ovdje imamo i previše. Često smo u raznim situacijama izvrgnuti raznim opasnostima kojima i ne vidimo pravi uzrok. Mnogo je toga oku nevidljivo, zakulisno, tajno. Mislim da je jako prisutna neiskrenost i dvoličnost u razgovorima, dogovorima i pregovorima. Mnogi ljudi nisu u stanju sami rješavati svoje poteškoće. Svakako da je bolje učiti ljude loviti ribu nego im je davati ulovljenu. Ali, nažalost, moram ustvrditi da najugroženije kategorije pučanstva često nemaju prigode za ribolov jer su mnogi resursi davno iscrpljeni.
– Na koji će se način raspodijeliti sredstva prikupljena u Tjednu solidarnosti?
O. STOJIĆ: Prije svega želim jamčiti da će se sredstva dijeliti onima koji su najugroženiji. Caritas i druge humanitarne akcije znaju dobro koji su to i, nažalost, često nismo u stanju ni njima pružiti ono što im je najnužnije. Svi muku mučimo sa sredstvima za najelementarnije potrebe. Stoga apeliram na sve one koji mogu u bilo čemu pomoći da se uključe i djelatno sudjeluju u Tjednu solidarnosti. Posebno je važno ovih dana moliti se Duhu Svetomu da »mekša ćudi kamene i da zagrije grudi ledene« da bi svi oni koji mogu osjetili potrebu da se uključe u Tjedan solidarnosti i tako pomognu ljudima koji su na dnu dna u smislu siromaštva, bijede, napuštenosti i isključenosti iz društva i iz blagodati koju drugi imaju.
Izvor: Vlado Čutura / Glas koncila
Akademija-Art
