FOTO Marin Marinić: Mi Hrvati The Final Solution


 

HDLU, Trg žrtava fašizma bb, Zagreb

Marin Marinić
Mi Hrvati The Final Solution

od 07. 02. do 28. 02. 2013.

Pogledajte fotografije postava i otvorenja, autorica Višnja Serdar!
U eri globalizacije i pod pritiskom svjetske i lokalne ekonomske krize izložba naglašava važnost identiteta, kako nacionalnog tako i osobnog, za preuzimanje inicijative.  Marin Marinić gradi spomenike širokim krugovima nepoznatim pojedincima iz malog naroda koji su svojim životnim djelima gradili svjetsku baštinu. Prikazujući njihove borbe i uspjehe Marinić želi djelovati na ljude s potencijalom koji su izgubili volju za borbom za osobni i opći napredak i protiv neučinkovitosti institucija koje bi im trebale služiti.

MARIN MARINIĆ
ZAPIS UZ IZLOŽBU POD NAZIVOM ‘MI HRVATI’

Piše: Enes Quien

Marin Marinić je već dugi niz godina artikulirano formiran kipar. Ovaj vrsni majstor poznaje sve kiparske tehnike. Većinu svojih skulptura izrađuje od poliestera. Posljednjih se nekoliko godina skulpturom bavi ne bi li razgovijetno pričao priče koje ga osobno okupiraju, a radi se o analizi hrvatskoga mentaliteta. S jedne strane, slavi nepokolebljivu srčanost, hrabrost i neustrašivost Hrvata koji su u obrani domovine od velikosrpske agresije izvojevali pobjedu. S druge strane, kipovima priča priče o drugoj strani medalje, o stvarima koje ga u hrvatskom mentalitetu smetaju. Idu mu na živce. Dozlogrdilo mu je već gledati nepravde, laži, licemjerje i prijetvornost mnogih ljudi, pogotovo nekih Hrvata. On skulpturom reagira i jedino njome zna i može reagirati na mentalne devijacije nekih pripadnika svojega vlastitog naroda. Odavno je prestao biti istraživač kiparskih oblika, svojevrsni larpurlatist čiste kiparske forme, jer je to apsolvirao, to sve zna, i krenuo je dalje. Iskustvo i znanje Marinićevo, kipara srednje generacije, na vrhuncu stvaralačke i životne moći, dozvoljava mu da se skulpturom bavi kao određenom formom politički angažirane umjetnosti, s filozofijsko-sociološko-psihološkim diskursom. Kao što je književniku dana moć riječi da opisuje svijet kako ga vidi, kako to slikar može činiti bojom, a glazbenik notama, Marinić to čini onim što najbolje zna i umije: kiparskom formom. Drugim riječima, kiparske forme mu postaju ono ubojito oružje za komentar, polemiku, diskusiju, kritiku i naprosto, za formiranje vrlo konkretnih narativa svojih kiparskih djela i cijelih ciklusa. Kiparsku je morfologiju pretvorio u sintaksu, kojom dojmljivim kipovima priča svoju vlastitu kritički angažiranu  priču o problemima današnjega vremena u kojemu živimo (”Globalizacija Atlasa”) te poglavito, o hrvatskom mentalitetu, o sklonosti nekih pojedinaca (najčešće iz vrhuške političke moći) da izdaju neke druge važne i vrijedne, sada već povijesno relevantne, pojedince hrvatskoga društva. To čini, i jedino može činiti, realističkom formom svojih skulptura. Nije tu pitanje jeli rasna, čista, jezgrovita figuracija Marinićevih kipova sama sebi svrhom. Nije. To je jasno. Figurativna umjetnost danas ponovo dominira svjetskom umjetničkom scenom, i to nije sporno. U tom je kontekstu Marinić posve suvremen kipar, i k tome, vrlo kvalitetan (1). Jedan je od najistaknutijih i najboljih kipara u Hrvatskoj svoje generacije.

‘GLOBALIZACIJA ATLASA I LETEĆI ODRED’

U galeriji ”Bačva”, pod kupolom, u središtu monumentalnoga modernističkog arhitektonskog remek – djela Meštrovićeva zdanja, sjedišta Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, smjestila se skulptura ”Globalizacije Atlasa i leteći odred”, skulptura koja je poput pripovijetke, u doslovnoj narativnoj formi (kao uostalom i ostale Marinićeve skulpture). Objašnjava autorov stav, a mnogi bi se s njim složili, kako je globalizacija u svijetu štetna i opasna za stotine milijuna ljudi. Vladaju i bogate se goleme kompanije i korporacije, prije svega telekomunikacijske, banke, osiguravajuća društva, i slično. Samo jedan posto ljudi na svijetu se bogati i vlada nevidljivom silom ostatkom čovječanstva. Posjeduju kapital, a s njime i ekonomsku moć. Uz ekonomsku moć dakako, ide i politička moć, i utjecaj. Siromašni su još siromašniji, a bogati još bogatiji. Novi liberalni kapitalizam i tzv. kasni kapitalizam (Frederic Jameson) ne mare previše za humanost, socijalnu i inu pravednost. Zakon kapitala jedini je zakon. Novac je Bog. Oni nemaju vjere, klanjaju se zlatnom teletu. Nema tu pravde, ali takvo je stanje stvari. Marinić stvara impozantnu figuru Atlasa, uz zgodnu dosjetku kako je u mitologiji rečeno da Atlasi drže kuglu zemaljsku. I on modelira Atlasa kako drži globus, kuglu zemaljsku u visoko podignutoj desnoj ruci. U lijevoj drži neku divlju zvijer, neukrotivog zmaja, alegoriju globalizacijske nemani. Marinićeve skulpture, pa tako i Globalizacija Atlasa, posjeduje nešto od istinske monumentalnosti, upravo svojom namjerno iskarikiranom teatralnom impostacijom. Uokolo alegorijske figure ”globalizacije Atlasa” lebde trojica ”anđeoskih” policajaca. To su zaštitnici globalizacije. Amerika se postavila odavno kao ”svjetski policajac”, zaštitnica demokracije i ”novog svjetskog poretka”. ”Novi svjetski poredak” podrazumijeva globalizaciju koja je u interesu Amerikanaca, njihove političke moći, bez obzira na ekonomsku recesiju, masovnu nezaposlenost i osiromašenje mnogih ljudi, a paralelno konkurentsko uzdizanje kineske, indijske i brazilske ekonomske moći. Svjetski će policajac braniti globalizaciju pod svaku cijenu, štiteći interese krupnoga kapitala, moćnih kompanija i korporacija. Marinić se u ovoj temi koja se (us)postavila kao goruća i središnja tema današnjega svijeta postavlja kritički pa i ironično, namjerno isforsiranom karikaturalnošću i pseudomonumentalnim, teatralnim, kiparskim izrazom.
No, pogrešno bi bilo smatrati njegovu figuru ”globalizacije Atlasa”, kao i bilo koju drugu narativnu skulpturalnu skupinu ilustrativnom. On nije ilustrativni kipar, već rasni majstor forme koji znade kipu dati pečat uvjerljivosti antropološkom idejnošću, i pripovjedačkom iscrpnošću. Njegove su skulpture prije svega duhovite, dapače humoristične, ali to je ironijsko – cinična duhovitost i humor, od koje se zaledi osmijeh, i stane knedla u grlu.
Provokativan u otvaranju mnogih pitanja koja se tiču same srži i bȋti egzistencije Hrvata, Marinić ne daje odgovore, nego konstatira činjenice koje ga osobno iritiraju, a tiču se mentalnog sklopa nekih Hrvata, razmišljajući o svim aspektima hrvatskoga bića, bilo gdje u svijetu. Tako su i Tarare došle u obzir za razmatranje ”hrvatskog pitanja”, kao i svi Hrvati u dijaspori.
U galeriji ”Proširenih medija” mogu se razgledati:
TARARE I HAKA
Marinić modelira osam figura Tarara kako plešu i viču haku. Crne, gotovo zastrašajuće figure Tarara i imaju za cilj uliti strahopoštovanje. Moćne su to ljudeskare i u stvarnosti. Početkom 19. stoljeća Hrvati su naselili sjeverne obale Novog Zelanda kako bi kopali kauri gumu. Zbližili su se s lokalnim domorocima Maorima. Oženili su Maorke. Maori su Hrvate prozvali i zovu Tararama zbog brzoga pričanja i česte upotrebe slova r. Na Novom Zelandu dakle, imamo Hrvate Tarare, mješance s Maorima. 15. ožujka svake godine održava se Tarara dan kada se slavi zajedništvo Hrvata i Maora na Novom Zelandu. Tradicionalni ratni poklič i ples novozelandskih Maora zove se haka. Izvodi se u grupi, vrlo energičnim i odrješitim pokretima, stupanjem raširenim nogama o tlo i udaranjem rukama u butine i naizmjence, u prsa. Ratnu haku izvodili su ratnici prije bitke, naglašavajući svoju snagu i hrabrost kako bi zastrašili protivnika. Ima nekoliko vrsta haka, a najpoznatija je Ka Mate haka, posvećena maorskom ratnom vođi Te Rauparahu. Kada ratnici stanu jedan do drugoga u dva ili više redova, dok stupaju u raskoračnom stavu i busaju se u prsa, viču ratni poklič. Vođa vikne Kia rite! (Pripremi se!), Kia manu hi! (Ruke na bedra, klekni u stav!) a nakon uvodnog bojnog pokliča slijedi središnji motiv izazova i zastrašivanja: Ka mate! Ka mate! Ka ora! Ka ora! (Umrijet ću! Umrijet ću! Živjet ću! Živjet ću!). Haka završava riječju hi (zora) u kojoj ratnici ispuštaju dah. Dok izvode svoje energične i ratoborne pokrete i viču, istodobno prave grimase i plaze jezik. Sve su to elementi koreografiranoga rituala koji treba zastrašiti neprijatelja, ali i potvrditi jedinstvo u odlučnosti Maora. Haku je u cijelome svijetu popularizirala ragby reprezentacija Novoga Zelanda, najbolja i najjača na svijetu, višestruki svjetski prvaci, u kojoj igraju i mnogi Maori. Prije svake utakmice već tradicionalno uvriježeno, ti impozantni momci izvedu haku pred protivničkom momčadi i pred cijelim stadionom. Ne bi me čudilo da je među igračima i poneki mješanac Hrvata i Maora, poneki Tarara.
‘ZAGREB – MINKEN’
Pedesetak su godina Hrvati, kao i pripadnici ostalih naroda bivše SFRJ, odlazili u gastarbajtere u Njemačku. Odlazili su i u Berlin, Stuttgart, Frankfurt a/M, Düsseldorf, Dortmund, Essen, Mainheim i druge gradove, ali München je ostao simboličkim mitskim mjestom odlazaka trbuhom za kruhom. Ukazao se kao ”obećana zemlja” pa su (i) Hrvati išli na ”bauštelu” ne bi li zaradili za kuću na rodnoj grudi, na koju će se vratiti u ”Mrcedesu”, simbolu uspjeha, blagostanja i statusa. Marinićeva skulpturalna skupina pokazuje šest likova kako sjedi i spava u autobusu na relaciji Zagreb – Minken (kako su uopćeno zvali bavarsku prijestolnicu naši čestiti, ali mahom neuki gastarbajteri). Modelacija je rudimentarna, fizionomije nisu uobličene, jer su tu kao metafora događanja tipičnog za ljude iz pasivnijih krajeva zemlje. Umorni već na odlasku na put, voze se satima u autobusu, i sanjare o iščekivanoj sretnijoj budućnosti, i u mislima broje deutsche marke kojima će sebi i svojim obiteljima priskrbiti život u blagostanju.
A onda je početkom devedesetih došla agresija na Hrvatsku i obrambeni rat.
‘SVETAC I RATNIK’
U začetku ideje o Hrvatima, Marinić je zamislio izraditi dvije figure u nadnaravnoj visini, oko dva metra, dvojice paradigmatičnih Hrvata sredine i druge polovice 20. stoljeća za koje zna svaki Hrvat: obojica su poslijeratne žrtve svojih vlastitih sunarodnjaka. To su nadbiskup zagrebački, kardinal blaženi Alojzije Stepinac, i heroj Domovinskog rata, general Ante Gotovina. Priču svi znamo: kardinala blaženog Stepinca je odmah po završetku Drugoga svjetskog rata u montiranom sudskom procesu osudila komunistička vlast. Tužitelj je bio Jakov Blažević, po direktivi SKJ. Završio je u kućnom pritvoru gdje je i umro. Generala Antu Gotovinu nova je hrvatska vlast ”locirala, pratila, i uhitila”, kako je tražio visokopozicionirani hadezeovac, tadašnji potpredsjednik Hrvatskoga Sabora. Uhićen je u Španjolskoj gdje se sklonio od harange za njim. Svi koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu znamo da je general častan čovjek, sjajan profesionalac, i da nikada nije izdao naredbu da se maltretiraju i ubijaju ni ratni zarobljenici, ni, pogotovo, civili. Moralan kakav jest, morao je uteći, jer je to bio jedan od primarnih zahtjeva, među bezbroj koje je uvjetovala Europa. Izdali su ga upravo oni među Hrvatima kojima su puna usta hrvatstva i koji su si umalo izbušili rupu od silnog busanja u hrvatska prsa. Prvoga su žrtvovali iz ideoloških razloga (komunizam je ateistički, ne poznaje Boga, i morao je iskorijeniti utjecaj Crkve, optužbom i uhićenjem njezina čelnika), bez obzira što kardinal nije kolaborirao s fašističkim i nacističkim vlastima, niti je bio pobornikom nacionalističke, prije svega protusrpske politike. Naprotiv, protivio se politici harange i progona pripadnika drugih nacionalnosti, poglavito Srba i Roma, a poznato je da je pomagao Židovima u sklanjanju od antisemitističkoga progona nacističke marionete endehazije, zbog čega je i proglašen ”pravednikom među narodima”. Vatikan ga je beatificirao zbog toga što je stradao od komunističkog režima kao nedužna žrtva. Drugoga su izdale aktualne hrvatske vlasti nakon Domovinskoga rata, koji zacijelo ne bi bio isti s, ili bez generala Gotovine. Stradao je i dobio drakonsku zatvorsku kaznu zbog nepokolebljive strasti da obrani svoju zemlju od agresije. Ako je i bilo nedužnih kolateralnih civilnih žrtava, a bilo ih je – to je uvijek tako u ratovima gdje najviše stradavaju nevini civili, a ratni profiteri izbauljaju iz svojih štakorskih rupa i vode amoralnu igru, isključivo u svoju materijalnu korist. General je robijom platio težnju za slobodom svojega naroda, a nije naređivao nepotrebne egzekucije, naprotiv, uvijek je zapovijed bila ”poštediti stanovništvo”, i kod njegove vrhovne naredbodavne vojne pozicije, kao uostalom i one pokojnog generala Janka Bobetka. Bobetko se smrću oslobodio velike i teške ljage kada mu je, moralnoj i stručnoj vertikali, uručena optužnica. Svi znamo da je stradalo mnogo nedužnih kako to u ratovima obično biva. Naravno da je bilo pijanih i drogiranih vojnika, punih mržnje prema svemu srpskom, pa su počinili mimo zapovijedi nedopuštena maltretiranja civila nakon konačne pobjede.  Rat je gadost. Zanimljivo je da su i blaženi kardinal i general optuženi i uhićeni nakon rata, Drugog svjetskog, odnosno Domovinskog, zbog svoje uloge i svojega ponašanja u njemu. Kardinal Stepinac je umro u kućnom pritvoru, a general Gotovina je, srećom i konačnim poštenjem haškog suda za ratne zločine (suca Teodora Merona), oslobođen svih optužbi i pušten na slobodu. To je razlogom zašto kipar Marin Marinić izrađuje njihove figure, ne bi li ukazao na izdaju. Blaženi Stepinac i Gotovina su prototipovi značajnih ljudi koji su postali žrtvama jedne ili druge, podle i pokvarene, licemjerne politike, koja gleda samo svoje interese i svoju korist, a najmanje sluša vox populi. Mišljenje naroda ih ne zanima, a narod voli i poštuje svoje velikane, što kardinal i general sigurno jesu. To je krunski argument i dokaz koji u potpunosti legitimizira Marinićeva htijenja, razmišljanja i inspirativno vrelo.
‘SPOMENIK VELEBITSKIM DIVLJIM KONJIMA’
”Spomenik velebitskim konjima” jedan je od rijetkih spomenika podignut ovim lijepim i plemenitim životinjama. Marinićev spomenik velebitskim divljim konjima izravno je vezan za Domovinski rat, u kojemu je Republika Hrvatska izvojevala pobjedu i potvrdila svoju slobodu, samostalnost, neovisnost i integritet kao država i kao narod. Naime, i danas na Libinju, ispod Sv. Brda na Velebitu luta oko stotinu prekrasnih konja u nekoliko krda. Tu su ostali i razmnožili se nakon Domovinskoga rata. Nekoliko ih je početkom rata godine 1991. dovedeno na Velebit da donose braniteljima streljivo i hranu na obrambene položaje. Danas su turistička atrakcija, a u vlasništvu su nekoliko obitelji, od kojih samo obitelj Petra Kneževića posjeduje njih četrdesetak. Žive potpuno slobodni i divlji. I oni su jedni od heroja Domovinskoga rata. Nisu ljudi, ali su hrvatski konji i doprinijeli su na svoj način pobjedi Hrvatske. Kako oni žive divlji i slobodni, mogu se smatrati amblematičnim simbolima slobode, tog najuzvišenijeg ideala svakoga živog bića. Odlična je ideja podići spomenik konjima, toj čovjeku najfunkcionalnijoj životinji kroz stoljeća i tisućljeća povijesti. Marinić zasluge tih životinja uzima kao hvalevrijedan doprinos, veliku čovjekovu vrijednost, koje prije svih zaslužuju da im se oda počast. Međutim, način na koji im Marinić odaje počast osebujan je. Naime, njegov velebitski konj kao zaslužan junak Domovinskoga rata  ujedno je i hrvatski branitelj, hrabri junak obrane domovine. Iz tijela konja uzdiže se tijelo ratnika, viteza, i pretvara se u kentaura. Kentaur kao mitološko biće snažan je, neustrašiv i praktički nepobjediv protivnik. Mitološke kentauromahije (borbe kentaura) stari su Grci klesali na frizovima Partenona, jer im demokracija – gdje su svi pojedinci podjednako važni, a samo je vrhovni strateg, na primjer Perikle, ”jednakiji među jednakima”- nije dopuštala da ikoga istaknu. Kentauromahije, gigantomahije i amazonomahije bile su u formi skulpturalnoga reljefa alegorije stvarnih bitaka Grka s Perzijancima. Oni su svi međusobno znali tko je tko, no u bitkama, kao i u životu, bili su svi ravnopravni. I svi su bili junaci bitaka protiv do dvadeset puta mnogobrojnijih perzijskih zavojevača. Marinićeva skulptura također je alegorijska. Velebitski divlji konj izrasta u kentaura, a ljudski dio tijela, tijelo je hrvatskog neustrašivog ratnika – viteza. U desnoj mu je ruci štit sa šahovnicom, a u lijevoj mač koji upravo zabada u tijelo neprijatelja, prikazanoga u formi divlje zvijeri s krilima, također odajući svoj mitološki karakter. Mitološkim alegorijama kipar ističe mitski karakter hrvatske borbe protiv neprijatelja koji mu je htio okupirati zemlju, a koji je u konačnici poražen do nogu. Pobjeda u zalog slobode ovdje je kiparu velika tema, neiscrpna tema, tema koja nadahnjuje. Konj se propeo na zadnje noge dok se prednjim rita naprijed i brani se od nasrtaja nemani koja ga napada. Reklo bi se da se ovdje radi o zamamnoj zamisli i monumentalnom djelovanju kipa. Izrazito je dinamičan u snažnoj evokaciji pokreta, i svakako pripada neobaroknoj obitelji suvremene postavangardističke umjetnosti. Dakako da ovaj kip djeluje poput Fernkornova ”Sveti Juraj ubija zmaja”, idealne forme konja i konjanika – viteza u žestokoj i nezaustavljivoj akciji uništenja neprijatelja. U konačnici, radi se o uzvišenom idealu stalne borbe između Dobra i Zla, gdje pobjeđuje Dobro.
A onda, nakon potenciranja i isticanja počasti herojskim osobama i djelima hrabrih i moralnih pripadnika hrvatskoga naroda, Marinić stvara skulpturalnu skupinu pod nazivom Mi Hrvati, po kojoj i cijeli projekt dobiva ime. Ova skupina tjelesa rječita su alegorija licemjerja, podlosti, nepoštenja, nemorala i lukavosti nekih pripadnika hrvatskog naroda. Ta skupina tjelesa poznaje jedino argument šake ne bi li izborila silom pravo na svoje stanovište, koliko god ono bilo krivo. Samo budale i primitivci misle da su uvijek u pravu, i da o svemu sve najbolje znaju.
U pripovijesti o Hrvatima i hrvatstvu slijedi gruba, nemilosrdna i brutalna kipareva kritika, ali koja nije lišena razumijevanja te je iskaz dvojakih osjećaja: s jedne strane ponosnog osjećaja pripadnosti, a s druge, zgražanja i gotovo gadljivosti nekim aspektima funkcioniranja pojedinaca u društvu i društva u cjelini. Posebno je kritika okrenuta gađenju medijskim žutilom, kao i nevjerojatnoj čestoj, socijalnoj neosjetljivosti, posebice Katoličke Crkve u Hrvata, koja se preko svoje Biskupske konferencije petlja u sve i sva, politizira, docira, nameće se i vječno buni protiv najraznolikijih civilnih, građanskih pitanja, poput onoga o spolnom odgoju djece, iskazujući svoj tradicionalan, tisuću i sto godina star celibatski konzervativizam. 
‘MI HRVATI’
Složena je skulpturalna cjelina ona pod nazivom ”Mi Hrvati”. Mnogobrojna isprepletena tijela u grčevitim i dinamičnim, borbenim pokretima se tuku. Hrvaju se, šakaju, grizu i ne biraju sredstva da gorljivom strašću ”objasne” svoje argumente, kakvi god bili. Jedini govor koji poznaju u raspravama i borbi za svoje svjetonazore iskazuju silom svoje fizičke snage. Tipično za pomalo zaostale, neobrazovane, da ne kažemo primitivne, pripadnike naroda koji jest europski, tu oduvijek pripada, ali u nekim segmentima ima mentalni sklop Balkanaca. Po mnogima, mi i nismo ništa drugo negoli Balkan. Zapadni doduše, ali ipak Balkan. Ovo mišljenje je kliše, općenita etiketa koju mnogi lijepe Hrvatima, koliko god među njima ima (i) mnogo obrazovanih, moralnih, stručnih, marljivih i vrijednih osoba. No, Marinića zanima ona strana sirove snage i sile koja ne bira sredstva u obrani svojih partikularnih interesa.
‘ZAŠTO SEBE’
Vidimo drastično naturalistički prizor hrvatskog samoubojice. Da je hrvatski samoubojica znamo po  četiri hrvatska grba/šahovnice na četiri strane postamenta kipa. Ispalio si je metak u usta. Mrtvo mu je tijelo zavaljeno u fotelji. U desnoj mu je ruci pištolj. Bos je. Drastično djeluje, za neke možda i zastrašujuće, rupa od metka na vrhu glave, iz koje lipti krv po tijelu i fotelji, s komadićima raznijetoga mozga. Možda je to – a ako nije zašto ne bi mogao biti – spomenik svim onim stotinama pa i tisućama nesretnih hrvatskih branitelja koji su puno očekivali od države za koju su se borili, a doživjeli su razočarenje, obuzeo ih je osjećaj nebrige društva, marginalizacije, napuštenosti, uz sve to i teška duševna bolest zvana PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) odigrala je svoje. Nije lako podnositi fantazmatične progone ratnih scena duboko zapečaćenih u psihi. Samoubojstvo se tada mnogima čini kao jedini izlaz iz dubokih i teških patnji, nesreće i košmara. No, možda nam kipar, ciničan i drastičan kritičar društva i pojedinaca u našem društvu kakav jest, želi sugerirati da je krajnja mjera, smrt, mnogima i adekvatan izlaz iz egzistencijalnih muka koje proživljavaju. Gledajući lik hrvatskoga samoubojice kao da gledamo suvremenu terribilitá, kao manifestaciju beskompromisnog uvida u proturječnost opstanka. On demonizira lažnu sliku harmonije današnjice, iz kojega proizlazi lik suvremenika koji zna da su oko njega ponori, koji sluti nemogućnost ufanja u Boga, koji više ne vjeruje u pravednost, lišen je filozofijske utjehe, odnosno svoje egzistencijske slobode. Izraz patnika, lice osuđenoga, poniženog i pogaženog a da nije ništa kriv, sjajnije je, stvarnije od lica drugih, naizgled izbavljenih ljudi. Može se zaključiti da se u objektivnom teologijskom stavu Ljepota i Istina povezuju s harmonijom, a u subjektivnom, disharmonijom, koja je ovdje, na liku hrvatskog samoubojice silovito prisutna. Neispunjena je žudnja za važenjem i prizna(va)njem. Pred masovnim umiranjem prouzrokovanim ratnim razaranjima jača saturnsko odnošenje spram smrti. Ovdje je posrijedi apokaliptički krajolik smrti, svojevrsni mrtvački ples, koji poprima anonimno doduše, ali individualno lice boli, vlastite, osobne smrti. Smrt plaši ali izaziva i radoznalost. Baudelaire piše: ”U traženju novoga/nevažno je moramo li se spustiti u neizvjesnost pakla/ili neba”. No smrt nema uvijek enigmatično, hijeroglifsko obličje. Marinićeva smrt samoubojice je takva smrt: strašna, konkretna, naturalistička, ogoljena. Kao i u projektu za spomenik poginulima u logorima za istrebljenje, engleskog kipara Rega Butlera, lik smrti i kod Marinića poprima novo dostojanstvo, ona postaje simbolom ponosa zbog ”umiranja za nešto”, ”za slobodu”, ”za slobodu kao takvu”, ali svakako ”za slobodu smrtnika”. Hrvatski se branitelj, ali i bilo koji drugi stvarni, konkretni ili potencijalni, samoubojica, ubija u krajnjoj konzekvenci složene strukture nepodnošenja življenja. Premda je Marinićeva smrt samobojice jedna sasvim knjiška smrt, ona bolno pita o smislu i razlozima života u lošim uvjetima, a pitanje ”zašto sebe” dovoljno govori o svrsi radikalnog čina izbavljenja.
‘BUĐENJE HRVATSKE’
Promatrajući tri obdukcijska stola s tri muška lika na njima, ne možemo se ne nasmijati iznimno duhovitoj, drastično ciničnoj i crnohumornoj ideji i shodno tome, modelaciji.  Dvojica leže mrtvi, tijela su im prekrivena plahtama, dok se treći budi iz mrtvila, iz kome ili dubokoga sna. Lijeno se rasteže i zijeva. Oko njega je razgrnuta plahta kojom je bio prekriven poput druge dvojica nesretnika do njega. Hoće li se i oni jednom probuditi ili su mrtvi, nije sigurno. Probuđenome je među nogama veliki ud, znači radi se o obdarenom, a za vjerovati je i nadarenom čovjeku koji je prevladao mnoge nevolje, prebrodio najteža iskušenja, stekao strašna iskustva i u konačnici, prebrodio smrtne prijetnje. Kao da je tek mamuran od dugotrajnoga spavanja. Na njegovom je tijelu već izvršena obdukcija što vidimo po ožiljku u obliku velikog ipsilona. Taj muški lik alegorijska je predstava buđenja Hrvatske. Ošamućen je još uvijek od svakojakih životnih i egzistencijalnih borbi i izazova, stresa, bolesti i smrti, baš kao i zemlja koju simbolizira. Ovaj je lik najrječitija metafora situacije i stanja mnogobrojnih stanovnika lijepe nam i mile naše domovine Hrvatske, onoga što su doživljavali, proživljavali i preživjeli, a mnogi i danas preživljavaju. Žilav je i obdaren taj narod, naviknut na preživljavanje, baš poput muškarca probuđenoga na obdukcijskom stola nakon obdukcije.
Hrvati su tradicionalno, od devetog stoljeća kada su pokršteni, kršćanski vjernici, katolici. 90% Hrvata deklariraju se kao katolički vjernici. Stoga, na krov Meštrovićevog paviljona Marinić postavlja  četiri metra visoko Raspelo, kao dominantni putokaz hrvatskoga identiteta. Isus je nedodirljiv. Modeliran je poput gotičkih raspela, s ekspresijom i patosom boli i patnje na licu. Pribijen je pravilno: čavli su mu zakucani u zapešća, a ne kroz dlanove, a oba su stopala pribijena jednim čavlom. Raspelo je uvertira u cijelu izložbu i otvara percepciju, za između ostalih opisanih skulptura, za Križni put. No, i Križni put u Marinićevoj interpretaciji ima poneki humorističan, duhovit ton, pouku svijeta i vremena koju nam želi prenijeti.
‘ANĐELI ČUVARI’
U grupi stoji pet likova anđela-čuvara. Oni čuvaju autora od svih zala ovoga svijeta, njegova su moralna i svaka druga podrška protiv nesreća, zla, svih licemjerja, podmetanja, lukavština, podlosti, gadosti koji na svakom koraku u životu prijete. Oni bi tu trebali štititi da se sve grubosti, brutalnosti i izazovi ovozemaljskoga života ublaže, ako se već ne mogu spriječiti. Dakako, Marinić ih radi u parodijskom tonu. To su visoki bijeli, bezlični brkati ljudi, više nalik stereotipnom viđenju običnih činovnika, nego pravi tjelohranitelji, nabildani junaci ili ramboidni ratni veterani koji ulijevaju povjerenje i strah u kosti. Imaju na leđima svoja anđeoska krila, a izgledaju prije kao svatko ili bilo tko, samo ne kao anđeli kako ih tradicionalno zamišljamo. Ti su ljudi bez svojstava poput likova pobjeglih iz Letećeg cirkusa Monty Pytona ili iz Muppet Showa.
”KRIŽNI PUT”
Standardiziranih četrnaest postaja Križnoga puta izloženih u galeriji ”Prsten”, Marinić oblikuje iz više razloga. Jedan je taj što je metafora hrvatskih patnji i stradanja (Hrvati su prošli svoj ”križni put” na Bleiburgu, a i inače više puta u povijesti); drugi, što je izazovna stara umjetnička tema i inspiracija koja može poslužiti umjetniku za razvijanje imaginacije i promišljanje forme. Javlja se često u povijesti slikarstva, a iznimno je intrigantan i zanimljiv za trodimenzionalno uobličavanje u kiparstvu. Obično se radi(o) u reljefu. Marinić je rijedak među kiparima koji je svih 14 postaja izveo u složenoj formi nekoliko postavljenih i(li) isprepletenih ljudskih likova. 1.postaja: vidimo Poncija Pilata kako pere ruke (Isusa osuđuju na smrt). Tuđinac ti daje podršku, ne vidi u određenom čovjeku krivice, a tvoji ti rade o glavi; 2. postaja: Isus prima na sebe križ; 3. postaja: Isus pada prvi put pod križem;  4. postaja: Isus susreće svoju svetu majku. Ona pozdravlja Sina, ovdje je gola i bosa, simbolički sugerirajući majčinu ogoljelu bol; 5. postaja: vidimo Šimuna Cirenca kako, doduše pod prisilom, pomaže Isusu nositi križ; 6. postaja: Veronika briše Isusu lice, ostaje joj sveti otisak na rupcu 7. postaja: Isus pada drugi put pod križem; 8. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene; 9. postaja: Isus treći put pada pod križem, ali ovdje mu je, u Marinićevoj interpretaciji, neki mangup podmetnuo nogu, počkaljio ga; 10. postaja: Isusa svlače i napijaju octom (kako stoji u nekim molitvenicima); 11. postaja: Isusa pribijaju na križ; 12. postaja: Isus umire na križu. Na ovome mjestu Marinić je dao oduška svojoj kritici i stavu prema instituciji Crkve. Ne prema vjeri, jer je i sam vjernik, nego prema instituciji koju čine ljudi. Oni kao jesu predstavnici Boga na zemlji, ali gotovo da i nemaju više ništa sa svojom izvornom ulogom. Stječu samo političku i ekonomsku moć, pohlepni su i gramzivi, a žele, i mnogima jesu, najveći autoriteti. No, mnogi osviješteni i obrazovani vide i smetaju ih moralne devijacije predstavnika Crkve. Marinića također. Zato i oblikuje Isusa kako s patosom boli i patnje na licu umire na križu, a trojica svećenika u turističkoj posjeti Jeruzalemu uz njega se uslikavaju. Isus je i ovdje nedodirljiv, nema nikakva doticaja s trojicom svećenika koji ga već 2000 godina predstavljaju na zemlji. Oni su lukavi, tašti i pokvareni, autor nam želi reći na groteskan i prije svega, burleskan način; 13. postaja: Isusa skidaju s križa i 14. postaja: Pietá. Ovdje umjesto polaganja Isusa u grob, što je inače posljednja, 14. postaja, Marinić poentira u velikom crescendu veliko finale. Njegova Pietá kao 14., posljednja postaja, u kojoj mu je kao uzor poslužio najveći od svih velikih – Michelangelova savršena izvedba klasične Pietá iz crkve Svetog Petra u Rimu – prizor promatra grupa ljudi. Oni su paparazzi, škljocaju fotoaparatima, analognim i digitalnim, snimaju kamerama. Isusova smrt je prvorazredna medijska vijest. Kipar čini transpoziciju biblijske teme u suvremeno nam doba i društvo, razmatrajući što bi se dogodilo da se Oplakivanje Marijino umrtvljenoga Sina (”Pietá’) zbiva danas. Patnja i smrt, eto, nije ništa drugo negoli medijska vijest. Ljudi su mahom ravnodušni i tupi prema tuđem stradanju, patnji, boli i smrti. Sve mora biti spektakl, prvorazredna medijska bomba. Svijet se time hrani, htio on to ili ne. Hijene i strvinari snimaju uplakanu majku s izrazom boli na licu, i naslađuju se sarkastično pomislivši: ”Napokon je krep’o.” Unatoč ovozemaljskom ludilu, kipar vjeruje u postojanje božanske strukture logosa i kozmosa i u istinitost njegove ”ljudske metafore”. Kritičkom je oštricom samo dokazao svoje hrvatsko rodoljublje i vjeru, te potvrdio svoj umjetnički i ljudski identitet i kredibilitet.

Kipar Marin Marinić kipari po toku svoje svijesti i misli, njegove su skulpture poput oprostorenih, trodimenzioniranih stripovskih sekvenci. Svaka je sekvenca pojedina skulpturalna cjelina, a(li) i fragment jedne složen(ij)e cjeline koja ima svoj linearni, sukcesivni redoslijed. Kao izraziti plastičar, svoje skulpturalne elemente stavio je u službu izraza kritičkog diskursa, s jakim neopopartističkim, pa i neodadaističkim uplivom, posebno u domeni burleske, groteske, ironije, cinizma i sarkazma, jedinih ”oružja” za svoje tumačenje svijeta i njegovih devijacija i apsurda.

[1] Jedan od najznačajnijih teoretičara kulture danas, engleski profesor teorije književnosti Terry Eagleton piše: Kada je riječ o kulturnom establišmentu, moderna, poput kulture šezdesetih i sedamdesetih, mogla je i realizam smatrati danom činjenicom. Realizam se doista pokazao najotpornijim kulturnim oblikom u zapadnjačkoj povijesti koji je pobijedio sve suparnike. A to nas upućuje na zaključak da u njemu ima nešto što je duboko ukorijenjeno u psihi Zapada. Vrijedna je bila ona vrsta umjetnosti koja je odslikavala svijet u kojemu bismo se prepoznavali. Ali, zašto se to smatralo tako vrijednim, vrlo je teško reći. Odgovor više ima veze s magijom negoli s estetikom. Realizam je bilo ono što su novi pokreti željeli razbiti. Ali njihovi eksperimenti u umjetnosti i mišljenju ipak su o njemu ovisili. Kubističku sliku ne bismo smatrali zapanjujućom da nismo naviknuli na nekubističke štafelaje. Disonanca se oslanja na osjećaj sklada. U određenom smislu, modernistički napad na realizam nije uspio. Već tridesetih godina, realizam je ponovno bio čvrsto na konju. Šezdesetih i sedamdesetih nove kulturne studije učinile su još jedan hrabar pokušaj da ga svrgnu, a pri tome su prizvale u pomoć modernističku umjetnost. Ali i taj je pokušaj bio zaobiđen. (Terry Eagleton, Teorija i nakon nje, Algoritam, Zagreb, 2005., str. 63.).

 

Pogledajte fotografije postava i otvorenja, autorica Višnja Serdar!