FOTO Izložba Tonija Franovića u galeriji “Josip Račić”

Pogledajte galeriju fotografija autorice Višnje Serdar!

Piše: Marijan Grakalić

Svaka je slika neka vrsta intimne posvete i snažna vizija koju do nas donosi onaj nevidljivi vjetar koji mijenja lica ljudi i vremena. Nije tu bitno da li se to zbiva ciklički ili onda kada puše u ravnini, jer suština se time i tako ne gubi, ona tek zastane na tren kako bi nas ovjerila u nestalnosti svega a onda se opet sakrila, sve do nekog drugog platna.

Kako nas sve pogađa ona opća strepnja što gospodari često nedosljednom i krhkom svakodnevnicom, tako nam kao utočišta ostaju naši unutarnji motivi i stvari koje moguće ne bi smo nikada ispričali, pa tim više iznenađuju njihovi orisi, kolorit i predstave na slikama Tonija Franovića (1964). Kompleksna narav ne ogleda se samo u raznovrsnosti i miješanju stilskih predložaka, već i u senzibilitetu koji je raspolučen između čežnje i zatočenja, zadatoga i snovitoga, simboličkog i praktičnog. Na svoj osoben način, toplo, intimno i vjerno slikar postaje ujedno autentičnim akterom onog općeg spleena grada i vremena prelomljena između ostavštine i stečevine, mitskog i poetičnog, nihilističkoga i uskrsnulog. Recentni radovi tako su upravo ono što im i ime kaže (ali ne samo zbog toga što su tek nastali), već zato što kao rijetko koji predstavljaju uvid i predodžbu aktualnog weltshmertza koji se odnosi kako na individualnu tako i na kolektivnu intimu.

Ništa tu ne odiše iluzijom o trajnosti svijeta odvojenoga od duševnog ozračja. Najupečatljivije je to u slikama naslovljenima ”Sniježilo je” i ”Duboki snijeg” što se bave životom pojave koja počinje i završava tek u jednoj jedinoj noći, ali isto tako i u drugim slikama. Dojmljiva je kompozicija ”Ne tako davno” koja osvješćuje one snažne navike što ih posjeduje magnetizam postojbine odnosno podmorja, dok pak slika ”Za Lorcu”, ustvari epitaf što oslikava tragediju pjesnika u snažnom zanosu krvave boje, ujedno svjedočeći o tragičnoj sudbini onog europskog kozmopolitizma iz kojeg je nastao moderni svijet. S druge strane slika ”Južna podneblja” s palmom i karakterom onog oniričkog eskapizma svakome svojstvenog ozaruje bljeskom topline juga, gotovo kožno lišće dijeli svijet na plavilo mora i zagasito crvenilo neba svojstveno prirodnom a tako često zanemarenom zakonu zadovoljstva.

Svaki umjetnik ima neko počelo koje mu pomaže u snalaženju i radu, posebno onda kada neiscrpne jeke često dovode do nesporazuma sa stvarnošću. Kod Tonija Franovića to je izraženo načelnom dosljednosti duševne memorije. Njegovo slikarstvo unatoč nerješivosti svih sukoba i oprekama kojima svjedoči, posjeduje zanimljivu ljepotu cjeline koja se ne osvrće prema tišini što je tu i tamo sustiže, usrdno vjerujući u to kako vjernost nadahnuću, makar to zvučalo i dekadentno, neupitno nadilazi etički nakaznu zbilju.