Fonticus Grožnjan: Vlasništvo sudbine

 

 
Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:

Vlasništvo sudbine

kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt
 
Otvorenje izložbe i predstavljanje radova: petak, 15. 06. 2012., u 19.30 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
 
Radovi autora Burhana Hadžialjevića postavljeni su u Studiju galeriji Gasspar, Grožnjan.

 
Autori čiji su radovi uključeni u projekt: Hassan Abdelghani, Vlada Alander, Nataša Bezić, Marjan Blažina, Vesna Bogunović, Darko Brajković Njapo, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Ana Glažar, Krešimira Gojanović, Burhan Hadžialjević, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Sanja Janković, Marino Jugovac, Jelena Kovačić, Ivan Kuharić, Jana Kunovska, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Slavica Marin, Ksenija Marinković, Angela Masevska, Mirjana Matić, Mladen Milotić, MP_art (Maja Budžarov i Predrag Šiđanin), Peter Mrhar, Goran Nemarnik, Vedran Perkov, Iva Pevalek, Sonja Radaković, Mirjana Ranković, Luisa Ritoša, Nika Rukavina, Andrea Ružić, Lenka Šajina, Vladislav Šćepanović, Miljenka Šepić, Iztok Šostarec, Krunislav Stojanovski, Marko Tirnanić, Petar Tuškan, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik

Autor projekta: Eugen Borkovsky

 
Umjesto općeg predgovora, inicijalni tekst autorima
Vrijeme koje živimo

– Zapadna civilizacija je u krizi ovisnosti:

a) Kapital kroz bankarske sustave i političke elite pokušava i dalje širiti zavisnost. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika zapadnih demokracija. Od pohlepe previđa da time uništava vlastito postojanje.

b) U ovisnost nas stavlja i tehnologija koja virtualno nudi kao realno. Ekran ili fotografija, plošna slika, sredstvo je komunikacije. Očitost i sugestivnost ovom mediju daje moć, utjecaj i mogućnost manipulacije.

– Postajemo svjesni ciljane uniformizacije svijeta ponudom simulakruma i onesposobljavanja osobne autentičnosti što sve zajedno rezultira anuliranjem inicijativa. Baudrillard  piše na temu simulakruma dokumentirajući tendencije zamjena vrijednosti.

– Više ne razlikujemo da li smo negdje bili ili smo samo vidjeli sliku.

– Pojam: mentalna slika. Mentalne slike su one slike koje ne možemo vidjeti, koje ne postoje u realnosti ali se nalaze u našim mislima. Paul Virilio raspravlja o tome i obrazlaže da virtualne, informatičke ali i televizijske slike kao „mentalni predmeti“ postoje i kao takve imaju utjecaj na našu svijest. Postavlja se pitanje materijalnosti viđenog i zamišljenog, objekta i slike.

– Direktna komunikacija zamjenjuje se efemernošću ekrana. Naš glas se čuje ili vidi na ekranu društvene mreže. Ova akcidentalna java iskrivljuje realitet.

– Srednjevjekovna je freska nudila na vjerovanje sliku sveca sa pripadajućim atribucijama. Novovjeki mega plakati ili spotovi na TV ekranu također nameću vjerovanje. Agresivno ponavljana ponuda zadržava se u memoriji. Promatrač od količine informacija ima osjećaj da učestvuje u svemu ali gubi kontakt sa uobičajenom realnošću.

– Estetika divljeg kapitalizma nije u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Reklamne kampanje: Kao što Coca Cola ističe svoj logotip tako i religije u javni prostor nameću znakovlje. I jedno i drugo je reklama. Razlika je što proizvođači moraju plaćati takse za isticanje reklama a religijske organizacije ne moraju bez obzira na nametljivost i ekološko vizualno zagađivanje koje po pitanju predimenzioniranih, nametljivih hramova traje stoljećima.

– Nameće nam se sve više informacija a sve manje značenja.

– Forsira se potrošnja kako bi se moglo proizvoditi, prodavati, pa opet tako u krug. Svjesno se smanjuje kvaliteta kako bi se proizvod potrošio da bi se kupovao novi. Izmišljaju se dizajni, oblici i na kapaljku, kontrolirano dodaju kvalitete tek toliko da se može poskupjeti proizvod. Ratuju proizvođači računalne i komunikacijske tehnologije. Posebna su priča teleoperateri sa idejom da impuls prepoznaje granice i da je kilometar dalje znatno skuplji.

– Svjedoci smo perfidnih kampanji skretanja smisla ka želji za estradnom dominacijom. Ta dominacija nije ratna pobjeda, osvajanje ili pravilo jačeg već se oblikuje kao poznatost, uspješnost u medijima sintagmom „biti zvijezda“. Poistovjećivanje puka, želja za crvenim tepihom, milijune ljudi odvlači u trgovine odjeće, fitness klubove, estetske operacije, silikone… Osim što je to poslušna vojska potrošača pomodnih proizvoda, njima se otupljuju čula i gomila postaje manipulirana. 

– Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Globalizacija se ogleda kroz interes i političke proklamacije.

– Širenje prikrivenih interesnih i vjersko etničkih sukoba, izaziva reakciju: neposluh vladajućoj / financijskoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Madrida, Londona, Brisela ili Berlina. Podivljali kapital, državnici u funkciji menađera i isključive vjerske institucije, doprinose urušavanju sistema.

– Prezreli kapitalizam više ne zarađuje nego se sveo na lešinarenje. Mnoštvo ljudi je na rubu egzistencije a upornim profiterstvom bit će ih sve više. Kapital se još nije osvijestio. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u štednji prosječnog čovjeka već u preraspodijeli profita.

– Beskrupuloznost potrošačkog društva, bespomoćnost pojedinaca, ponuda lažnih ugoda i slične situacije koje kapitalizam skriva pod skute demokracije, mora rezultirati nezadovoljstvom većine.

– Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija.
 


Eugen Borkovsky, kustos projekta, inicijalni tekst, umjetnicima odaslan u svinju 2012. godine

 

 
Vlasništvo sudbine
međunarodni, kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt
 
 
 


Hassan Abdelghani
problematizira čovjekovu drskost posezanja za životom prirode ali i za životima ljudi. On fotografskom tehnologijom bilježi detalje lokacija koje su minirane. Iako je prvi dojam lirski jer fotografije prikazuju kadrove iz prirodnog okruženja, nazivom radova ostajemo šokirani: „Mined nature“. Ljepota prirodnih formacija zabilježena senzibilnim okom fotografa, topi se pred prijetnjom. Umjetnik locira i upozorava na ljudsku ishitrenost koju izaziva mržnja.

Autor komentira: „…Prizori zemlje ispod čije površine zlokobno vreba eksplozivna naprava bilježe prisutnost čovjeka koji se okreće protiv jedne od osnovnih svetinja, plodne zemlje, sijući u njenoj unutrašnjosti smrt i nerodnu pustu zemlju koja ne radja, već jede vlastitu djecu.“

Nataša Bezić podastire odličan slikarski rad izveden akrilom na platnu solidnih dimenzija. Ovaj rad, ipak u prvi mah, tjera nas na promišljanje mogućih prepoznatljivih oblika. Na čas nam se čini kao da smo pred uvećanim detaljem ranjene glave. No, naziv rada „Susret, otpor, dominacija“ odvodi nas na područje čistog doživljaja. Na rubu njenog prepoznatljivog rukopisa umjetnica sklada sasvim neočekivane apstraktne oblike. Istražujući osobna stanja, prepuštajući se gesti poteza kistom ili crtalom, ostvaruje dojmljivu kompoziciju. Tonovima bogati monokromatski raspored ona remeti uvođenjem naočitog crvenila. Kako sama kaže: „…manualna aktivnost suprotstavljaju se mrtvoj, depresivnoj, bezličnoj površini.“ Promatrač je prisiljen dešifrirati stanje a ne oblik. Interpretacija osobnog trenutka tako biva dramatizirana do maksimuma. 

Marjan Blažina, iako slikar, problematiku teme ovog projekta, obrađuje fotografskom tehnologijom. On uočava i bilježi tragove, ureze, poteze na zidu nastale ili slučajnom kombinacijom oštrog predmeta ili željenim ohrapavljanjem površine, npr. prije lijepljenja keramičkih pločica na zid. Bez obzira na nakane činitelja udubljenja, rasterasta površina privlači umjetnika. On obrazlaže: „…simbole, zapise možemo naći na gotovo svakom mjestu ako pažljivo gledamo, te u postupku kadriranja možemo naći i likovni i neki drugi smisao…“ Tako smisao ove, oku ugodne kompozicije, moramo pronaći u svojoj imaginaciji. Mogući komentar mogao bi počivati na ideji mijene, vremenskog utjecaja, starenja pa obnavljanja urbane površine. Negdje iza ovih poteza krije se čovjek. To može biti onaj koji je ostarjeli zid obojio, onaj koji je izveo ogrebotine ili onaj koji će urediti površinu. Ili, onaj koji je zapazio detalj iz okolice i plasira ga kao osobni artefakt zamjetnih umjetničkih dosega.

Darko Brajković Njapo na ideju natječaja odgovara sa dva rada akvarelskih karakteristika. Radove naziva „Anonomus„. Sklon eksperimentu i kombiniranju najneobičnijih tehnika, ove radove izvodi tušem, tintom za pečate i vodom na običnom listovnom papiru. Unutar forme mogućeg portreta, autor razmazuje oblike lica tako da portret ostaje bez svojih osnovnih prepoznatljivih karakteristika. Ova anonimnost portretirane osobe biva preklopljena idejom anonimnosti osoba koje protestiraju protiv podivljalog kapitalizma. Pribjegavanje skrivanju iza maske uzrokovano je strahom od represija tzv. demokratskih vlada i i državnih sistema koji već dugo ne brane one koji su ih izabrali već se postavljaju kao servis bankarskih institucija i krupnog kapitala. Potpuno sam uvjeren da ljudi imaju hrabrosti izgovoriti svoje stavove ali je represivni aparat već toliko moćan da vas u pritvoru establišment može zadržati bez ikakvog opravdanja a sve u smišljenom dirigiranom strahu od tzv. terorista. 

Problematika vlasništva svoje sudbine možemo barem naoko i djelomično kontrolirati dok baratamo svojim tijelom, dok smo živi. Poslije smrti naše je truplo pušteno na milost i nemilost ostatku porodice, pogrebnicima, lokalnoj tradiciji rješavanja trupla. Slađan Dragojević problematizira ono što se s nama događa kad smo ispunili kvotu života. On svjedoči kako ne dopuštamo fizičkom tijelu da se, prirodnim tijekom raspadne i pretvori u korisne tvari za nastavak ciklusa ekološki zadanog tijeka. Kao što biljka istruli da bi postala hranljivi sastojak na kojemu će narasti nova jedinka tako bi i naša tijela nakon što iz njih izađe dah života trebala nastaviti holističko kruženje energija i tvari. Iako je ovo mišljenje možda radikalno, spektakli koje činimo s tijelima umrlih zaista su na rubu dobrog ukusa.


Slađan Dragojević podastire likovno i tehnički izuzetnu fotografiju na kojoj problematizira groblje. On se usredotočuje na način obilježavanja pozicije mrtvog tijela i kiča kojime ta mjesta obiluju. Umjetnik bilježi fotografije, statuete, artificijelno i živo cvijeće čije gomilanje uklanja čitkost lokacije. Ideja rješavanja trupla navodi nas pristajati na nevjerojatne situacije. Načine i gabarite mjesta za zadnji počinak oblikuju živi. Zarada od poslova s leševima je velika neposredno nakon smrti. Ošamućeni ožalošćeni pristaju na svašta u trenucima izbora kovčega, oblika pogreba, vijenaca i drugih izmišljotina. Umjesto tuge rađa se briga i, naravno, financijski izdaci. Tome kumuju interesi grupacija ljudi koji se time bave. Tako nastaju konglomerati poput ovog kojeg bilježi Slađan Dragojević. Njegov rad svjedoči realnost naše budućnosti. Ali, na sreću, poslije nam je sasvim svejedno.

Bogomir Duzbaba predstavlja fotografiju koja se sastoji iz dva dijela. Donju četvrtinu fotografije zauzima tiskani, slovni natpis a gornji, veći dio staklena površina na kojoj naziremo gestualno nanesene slojeve boje ili detergenta. U staklu naziremo i odsjaj reprezentativne fasade. Tekst je čitak i govori o ponudi fizičke radne snage.


Nesklad sirovog kolora podloge teksta i plemenitim tonovima bogatog srednjeg i zadnjeg plana izaziva podozrenje u promatraču. Nezgrapno sročen tekst kako bi u prvom naletu bilo jasno što se oglašava govori o potrebi oglašivača. Oni traže posao. Iako je to pohvalno da studenti rade a ne da žive isključivo od roditeljske apanaže, zabrinjava činjenica da velika količina mladih i školovanih ljudi niti nakon završenog obrazovanja neće moći dobiti zaposlenje. Kriza u koju je uronjen zapadni svijet temelji se na profitu a ne na radu. Bazirana je na grubom iskorištavanju radne snage i financijskih mogućnosti kreditima obavezanih prosječnih ljudi. Umjesto da svijet pokreće znanost, nova otkrića, ljubav i poštovanje, pokreće ga grabež manjine i osiromašenje kritične većine.

Svoje junake Ana Glažar smješta u urbani prostor. Oba lika su bliži dječjem nego zrelom dobu. Autorica ih prikazuje stripovski i dodaje im titlove, napise. Jedan od junaka u pozi je mačevaoca u naletu. Iza višekatnica u pozadini stiže glas: Viva la revolucion! Žrtve su već tu, skoro nevidljive uz borca. Na usnama im i u zraku povik: Viva! Drugi junak pristaje na sistem tzv. zapadne demokracije pa poput robota prevrće novčanice. Kao da ne shvaća podvalu, i kao da ne čuje autoričin komentar: „današnje konzumersko društvo apatično poput robota slijedi upute povlaštenih grupa, određenih kapitalističkim motom: život je novac, novac je život.“


Nije dobro da mlade, djecu vidimo borcima. No u pitanju je egzistencija. Pred njima je neka nova revolucija: Za pravednu raspodjelu rada i profita. Dobro je da su mladi prozreli lažnu demokratičnost kapitalizma i da protestiraju diljem svijeta. Moraju. Prisiljeni su. Starije generacije pristale su na kompromis prodaje duše za male užitke. Oni neće rušiti svoju kakvu takvu osvojenu udobnost. Dok god im stiže ma kakva penzija neće učiniti ništa. Još će provincijski svoju djecu učiti na poslušnost autoritetima poput vjerskih ili političkih zamagljivača pogleda na svijet.

A svijet se zaista mora promijeniti!

Virtualno zamjenjuje realno. Međuljudski odnosi sve češće su virtualni na uštrb stvarnosti. Teoretičari uvode pojam „mentalna slika“. Paul Virilio obrazlaže da virtualne, informatičke ali i televizijske slike kao „mentalni predmeti“ postoje i kao takve imaju utjecaj na našu svijest. Krešimira Gojanović problematizira virtualnost karikirajući stanje. Svoj rad, izveden kompjuterskom manipulacijom fotografija, ona naziva: „Generacija x – iskrivljeni odrazi“. Ona deformira naša realna lica nudeći ih kao neka drugačija. A lice je najvažnija oznaka identiteta pojedinca. Time umjetnica  udara na ono što nam je zaista osobno.


Umjetnica progovara o tome da probleme vremena u kojem živimo shvaćaju mnogi ali da jedini oblik reakcije jest klikanje na društvenoj mreži. Ona kaže: „Generacija x, današnja srednja generacija je nezadovoljna, depresivna i svjesna stanja u kojem živi, no previše virtualne komunikacije na društvenim mrežama donekle otupljuje njezin revolucionarni žar, koji se na kraju pretvara u puko komentiranje vijesti iz medija i deklarativno potpisivanje raznih peticija…“

Postajemo svjesni ciljane uniformizacije svijeta ponudom simulakruma i onesposobljavanja osobne autentičnosti što sve zajedno rezultira anuliranjem inicijativa. Direktna komunikacija zamjenjuje se efemernošću ekrana. Naš glas se čuje ili vidi na ekranu društvene mreže. Ova akcidentalna java iskrivljuje realitet. Postavlja se pitanje materijalnosti viđenog i zamišljenog, objekta i slike.

Da zaključimo njenim riječima:“…za pravu revoluciju je ipak potrebno nešto više!“

Izuzetan rad podastire Burhan Hadžialjević. On na čvrstu, pozlaćenu podlogu meće komad finog crnog tekstila preko kojeg zabija metalne savijene čavle. Tehnologijom i rezultatom ovaj osebujan rad možemo doživjeti kao reljef ili možda objekt jer bi dobro funkcionirao postavljen horizontalno. Umjetnik se igra simbolima: čavao kao oznaka rada, zlato kao oznaka plemenitih čovječjih vrijednosti, crna boja kao oznaka potonuća zapadne civilizacije. Kao uvod u dojam kojeg ostavlja ovaj rad citiram autora: „Revolucija ili evolucija ljudske svijesti se događa sada. Ljudi su stvoreni za "velike stvari" a većina ne shvaća da je to istina.“  


Iz udaljene pozicije na radu vidimo kako autor različitim gustoćama čavala gradi simbolične znakove. Približimo li se, konglomerat detalja sliči na užurbanu gužvu u nekom urbanom okruženju. Poput ljudskog mravinjaka na gradskom trgu, u predvečerje, nakon napornog radnog dana. Čavli djeluju kao umorni ljudi u kretanju pritisnuti problemima i teškim životom. Kakve li dramatične prispodobe povijesnom trenutku!

Iz pozadine na rubovima pomalja se zlatna pozadina. Kao da nam kaže da bi sve moglo biti bolje ako maknemo crnu koprenu. No, nitko nema hrabrosti početi revoluciju.

Problematiziranje ekologije kao odgovor na zadanu temu, izabrala je Slavica Isovska. Ona nam predstavlja fotografiju tijela mrtve ptice. Kompozicijski stabilna, u neuobičajenom kvadratnom izrezu, tehnički dotjerana, fotografija nas ne ostavlja ravnodušnima. Dramatični dojam pojačava suha, ispucana zemlja na kojoj vidimo tijelo nesretne životinje. Odmah se sjetimo GMO, genetski modificiranih organizama kojeg nameću korporacije. Na žalost, prema vijestima u medijima, u Hrvatskoj je prošla vlada napravila teren a ova nije stigla reagirati pa se u hrvatsku može uvoziti a da se ne mora obilježavati hrana proizvedena na taj način. Iako u Hrvatskoj osamnaest županija ne želi takve proizvode, stvar je sasvim izmakla kontroli građana. Zabrinjavaju izvješća znanstvenika koja kažu da, između ostalih loših strana, pitanje gladi čovječanstva GMO ne rješava. Rješi ti bi ga mogli politika i monetarni sustav. GMO, poput banaka i monetarnih korporacija služi isključivo za monopoliziranje i stavljanje stanovnika Plavog planeta u ovisnost.


Naveden je samo dio međuljudskih i ekoloških balasta koji pritišću našu planetu. Isovska nas upozorava da pažnju usmjerimo i na ta područja života iako se stvari diktiraju daleko od nama pristupačnih lokacija. Pritisnuti svakodnevnim egzistencijalnim problemima, ne stignemo tome obraćati pažnju. Tako mislimo da se udružene blokade slobode, financija, politike, vjere, međuljudski odnosi, pojašnjeni navodima „teorije zavjere“ nama ne događaju. Na sreću, svjedoci smo buđenja mladih naraštaja manifestiranih na ulicama gradova.

Povratak u djetinjstvo, najljepše doba kojeg u životu pamtimo, nudi nam Pamela Ivanković. Ona se igra kuglastim oblicima dijeleći ih na segmente poput špekula. Ovo nas podsjeća na to da se djeca danas više ne igraju vani, u dvorištu, na pijesku. Ili su na internetu ili igraju kompjuterske igrice. Roditelji su prestrašeni pedofilima, manijacima, zarazom koja vreba na podu igrališta. Ali, što ima ljepše od igre uživo? Od komentara, svađe, adrenalina kojeg izaziva pobjeda ili gubitak pojedine igre u pijesku?


Umjetnica komentira; „…Pikula……dok smo trošili traperice i klečali na blatnoj stazi… …postojao je sustav jasnih pravila i kazni kao da nije riječ o zabavi nego o olimpijskim igrama….“ Na misao dolazi cilj igre špekulama i ciljevi syber igrica. Sa špekulama je ideja bila u vještini i pomalo sreći, ocjenjivanju udaljenosti, prilagođavanju lokomotornih spretnosti mlade osobe. Syber igrice uglavnom su oblikovane kao potraga za nekim / nečim i uništavanje / ubijanje kao cilj. Zar to nije dovoljno upozoravajuća spoznaja da svoju djecu ili djecu naših prijatelja pošaljemo u park da se među kamenčićima, prašinom, glistama i kukcima poigraju špekula!

Svijet rastvoren u segmente, rubovi vlažnih ili zapaljenih asocijacija, dijelovi obraza ili mrežasti sustavi oblika. Potezi, mrlje, geometrizirane forme, kolažirani dijelovi svijesti. Sve to pripada nakupinama sadržaja radova Jelene Kovačić. Pred nama su dva kolaža. Iako u kretanju ka realizaciji izvedena provjerenim načinom slučajnih fleka u kojima se skrivaju oblici, umjetnica znalački definira dojam. U ovim slučajevima potrebno je znati zaustaviti oblikovanje. Tako slučajnost postaje željeni oblik a željeni oblik odsjaj je stanja igrača.


Autorica radove označuje s nazivima: INTRO i EXTRO. Tako nam određuje percepciju radova. Rad Intro uz naznaku portreta nosi polje praznine koju treba, možda, ispuniti. Rad Extro je mnogo ispunjeniji i raznolikiji po nakupinama i fragmentima oblika. Tu razaznajemo karikaturalni lik krave ili nilskog konja, složene čepove od pića ili predmet iz medicinskog laboratorija, kutiju za nakit ili kocku , možda i lik zeca… 

Ovim radovima umjetnica, iako bez definicije, propituje osobni doživljaj nutrine i okolice u recentnom povijesnom trenutku. Univerzalnost postiže iskrenim činjenjem i neambicioznim materijalima. Kvaliteta rezultata nije upitna. Ove poruke odaslane su likovnim putem promatraču na doživljaj.

Redistribucija oblikovanja mogao bi biti podnaslov za rad / radove Ivana Kuharića. On fotografskom kamerom bilježi grafičke zapise neslaganja s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji. Motive autor nalazi na fasadama nekog urbanog područja. Iako su zapisi u prvom planu kao tematski i likovni motiv, autor znalački kadrira i bilježi izreske zidova, fasada, tendi, ograda. Grafolozi bi mogli ustanoviti da li je zapise pisala jedna, fanatična osoba ili njih više. Oblik slova E sličan je na nekoliko izvedbi grafita. Osamljeni zapisi, znakovno su određeni kao negacija, neslaganje s idejom. Iskazan je problem mišljenja pojedinca u odnosu na većinu. Pasivnost pojedinog kadra nadograđen je idejom niza, plasmanom kolekcije zapisa. Čini mi se i od strane autora grafita i od strane umjetnika. 


Autor se ne određuje da li je pristalica značenja zabilježene poruke. On ju bilježi kao trag, intervenciju u urbani prostor. Ovaj rad izaziva polemiku, razmišljanje o vezivanju ili nevezivanju za politikantsku udrugu. Iako pozicionirana u srcu Europe, Hrvatska po mnogo čemu kaska za dostignućima poneke od vodećih država Unije ali je od nekih daleko naprednija. Grupiranje teritorija određenim nacionalnim obilježjima na tlu Europe određeno je ekonomijom. To znači da se ne radi o sklonosti, simpatijama, željama za zajedništvom već ekonomskim probitkom. To se čak i ne skriva već se objavljuje kao važna odrednica. Problem je što se sve događa u posljednjoj fazi kapitalizma, neposredno pred raspad sistema do kojeg je doveo proždrljivi imperijalizam. Umjetno održavanje ravnoteže donosi posljedice jer se od građana, stanovnika kapitalističkih država traži da štede. Ne ide se na preraspodjelu dobiti i ekonomiziranje globalnog stanja već se uskogrudno, šovinistički pokušava održati stanje u kojem je velika većina polugladna a manjina prebogata. Još je Marx upućivao na ovo stanje ali su njegove vizionarske misli izbačene iz uporabe. Krupni kapital uz pomoć politike, vjera i represivnog aparata pokušava održati stanje ovakvim. Pitanje je koliko će to još moći potrajati. Tako pitanje uspjeha ili neuspjeha Europske Unije ostaje otvoreno. Činjenica je da pored ove grupacije državnih teritorija postoji još i Kina, Rusija, Indokina i SAD. Tu je još i Afrika koja je toliko razbarušena zapadnjačkim interesima da se ne uspijeva ujediniti kao čvrsta unija. Na žalost, vjerojatno će prevagnuti vulgarni interesi pa ne treba očekivati neko mirno razdobllje u povijesti Plavog planeta.

Pogled blokiran nevjericom ili introspekcija nameće se kao ideja pri interpretaciji slikarskog rada Jane Kunovske. Autorica kadrira dio lica, oči, najosobniji dio pojedinca. Oblikovnim tretmanom, akvareliranim plohama i linijama postignut je dojam pogleda, kako ona sama kaže, prema neatmosferskom prostoru. Ova tajanstvenost može proizlaziti od impresija koju dobivamo percipirajući stanje stvari svijeta oko nas. Konglomerat događanja više nas ne zaobilazi. Zagušeni smo informacijama kojima ne naziremo značenje. S nevjericom promatramo divljanje financijskog i političkog neoliberalizma koji na površinu izvlači najpogubnije ljudske karakteristike. Tu je nacionalizam, odmjeravanje imovnog stanja, političke pripadnosti, vjerskih opredjeljenja. Na udaru je individualnost. Tjeraju nas u krda s određenim gabaritima. Postajemo svjesni krize ali više ne odgovaramo na podražaje. Pod krinkom tzv. demokracije, nude nam se rješenja sa kojima nismo zadovoljni i koja nas ograničavaju.


Jana Kunovska reagira pribirajući energiju, pokušavajući shvatiti prevare. U nevjerici shvatiti stvari koje ne želi. Da li je ovaj izraz „Nijema kriza“ ili trenutak pred oluju?

Odgovarajući na temu ovog projekta Edvard Kužina poslužio se novinskom ilustracijom. On ju multiplicira te niz, nagomilavanje iste informacije postaje način izraza. Printevi prikazuju karikaturalni obris osobe koja sama sebi stavlja glavu u stražnjicu ili jednostavnije, guzicu. Na fotografiji je zasigurno prikazana osoba iz administracije, činovnik neke banke ili mladi tehnokrat. To otkrivaju hlače koje nisu traperice, bijela uredna košulja i kravata. Poznato je da nerijetko moramo svoj mišljenje zamijeniti mišljenjem nadređenog. Zatomiti svoj stav i nešto učiniti protivno svojoj osobnosti. Iako se to nerijetko može prikazati kao mobing, odustajemo od protesta i ne inzistiramo. Tako je lakše i jednostavnije. Tako je nestalo objektivno novinarstvo. Vlasnici medija obično su pripadnici financijske elite. Oni ne trpe negativno pisanje o svojim drugim poslovima niti o poslovima njihovih prijatelja. Tako mladi, istraživački nastrojen novinar ne smije objaviti nepodobnu vijest. U pitanje mu dolazi posao, kredit, briga o djeci, egzistencija. On pribjegava autocenzuri. Tu nastaje problem istine i vjerodostojnosti medija. Svjedoci smo da i naši mediji ne objavljuju sve informacije već usmjerene i određene interesima. Tako smo bili prikraćeni za informacije o događanjima na ulicama svjetskih gradova prigodom protesta protiv bankarsko – političkih sustava. Tek čeprkajući po nekoliko informativnih medija može se doći do kakve – takve istine. Nažalost.

Rituali su očito potrebni neobrazovanim i neosviještenim stanovnicima plavog planeta. Od vjerskih, političkih, do egzekucijskih prema životinjama ali i prema ljudima. U rituale možemo svrstati i koncerte mega zvijezda ili sportske susrete. Grupiranje ljudi uvijek je izazivalo euforiju i osjećaj snage. Za ceremonijal je uvijek bilo potrebno neko mjesto ili predmet oko kojeg i zbog kojeg se čin odigravao. To može biti hram, pećina, vjerska oznaka ili stadion. Nerijetko ritualno prerasta u fantazmagorično divljanje ili individualno obožavanje. Na tragu ovih promišljanja je rad Gordane Kužina. Ona uzima monetu i oko nje oblikuje oltar. Dodajući predmete vjerskih obilježja podražava ideju magične koncentracije energija.


Već sam izbor simbola monetarnih vrijednosti, američki dolar, govori o stavu umjetnice. Politika Amerike kao države usmjerena je na snagom argumentiranog globalnog policajca. Već je diljem svijeta shvaćeno kako to radi uglavnom sebi samoj u interes. Pored toga, američka moneta je izabrana jer, prema teoriji zavjere, sadrži znakove interesnog razbijanja svjetskog poretka.

Druga interpretacija ovog rada mogla bi iskazati žaljenje što je na prvom mjestu ljudskih interesa došao novac, sinonim materijalnih vrijednosti. Zapostavljena je ljubav, dobrosusjedski odnosi, razumijevanje drugog čovjeka. Umjetnica upozorava i pokušava povratiti nam čovječnost, osvijestiti nas postavljanjem ogledala u kojem naziremo svoj vlastiti odraz klanjajući se moneti.

Slavica Marin sasvim jednostavnim sredstvima komentira ideju ovog projekta. Ona nudi niz istih ili sličnih rešetaka. Izvedene su u metalu i plastici. Oba materijala označavaju neprirodnost, određenost, otuđenost. Ovaj niz upozorava nas na nevidljive rešetke koje već počinjemo osjećati pod pritiskom podivljalog kapitala. Naveo bih interpretaciju stanja jednog uglednog ekonomiste. On kaže kako je prelijevanje kapitala ublažilo krizu Europe ali da on vidi da su zaliječene samo banke i krupni kapital a da su ljudi s ulice i dalje ostali prikraćeni.

Dramatični rad podastire Angela Masevska. Ona oblikuje kolaž snažnog kolora i bogat elementima. Na podlozi nalazimo ljudsko lice izvedeno ekspresivnim potezima. Na njemu ili pored njega ona postavlja, kolažira izreske tekstova iz časopisa. Ovaj slikarski rad plijeni pažnju promatrača koji prepoznaje vlastito nezadovoljstvo. Umjetnica kaže: „Tranzicija ima različite oblike, ali posljedice su uvijek iste. Problemi koji proizlaze iz toga, svugdje u svijetu, bez razlike, određuju kolaž emocija. To je produkt karaktera tranzicije. Ono sto mi instinktivno stvaramo i prepoznajemo, je lik čovjeka koji u sebi nosi nezadovoljstvo, jad i bijes, prije svega upućenog samom sebi, zbog svoje nemoći da promijeni bilo sta…“

Kolektivno nezadovoljstvo postaje stanje stanovnika Plavog planeta. Strah od kataklizme uzokovane sudarom Zemlje sa nekim svemirskim objektom zamijenjen je strahom od nas samih. Prosječni ljudi postali su bezvrijedno oruđe financijske mašinerije. Štite ih političari, bankarske i vjerske organizacije. Nepravedni poredak na terenu osigurava represivni aparat plaćenika, policija i vojska. Dokaz za to su rastjerani skupovi nezadovoljnih mladih ljudi u mnogim gradovima svijeta. Uskraćeni smo za informacije o stanju u bliskoj nam Grčkoj koja je zgurana pod povećalo europskih financijskih i političkih moćnika. I u domaćem loncu nije nam udobno. Nezadovoljstvo, nesigurnost i strah rastu. Na tragu ovih činjenica odličan rad plasira Mirjana Matić.


Ona u kadar uvodi lica neraspoloženih i preplašenih ljudi. Tretman od strane vlasti i perfidno financijsko manipuliranje ljude tjera na reakciju. Moćnici se oglušavaju na proteste koji su do sada bili uglavnom mirni ali koji su okupili zaista upozoravajući broj obespravljenih. Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija.

Rad Mladena Milotića problematizira suvremeno sredstvo, alat komunikacije, tipkovnicu. Pred nama je slikarski rad izveden kombiniranom tehnikom na kojem geometrizirane površine ispunjavaju prostor slike. Reljefnost i oblici dijelova površine rada sugeriraju tipkovnicu nekog računala ili klavira ili nekog drugog instrumenta ili sprave.


Cyber svijet osvaja sva područja života. Govor zamjenjuju slova, pisane riječi ili kratice kojih u uporabi ima sve više. Ovdje se nameće problem suvremene, prije svega osobne, komunikacije. E-mail je možda najugodnija varijanta jer pišete poruku kad vi želite a čitate tuđe dopise također u trenutku kad vi to želite. Opcije prikrivanja povezanosti na web možete izabrati i na društvenim mrežama poput Facebooka ili komunikacijskim Skype-om. Tako donekle imate mogućnost izbora trenutka i osobe za komunikaciju. Možda se sa sjetom prisječamo druženja uživo gdje je čak i nezvani, iznenadni gost bio dobrodošao.

Suvremenost se ne pokazuje kao napredak bez obzira na stupanj tehnološke, filozofske ili društvene razvijenosti 21. stoljeća. Mašine i ljudi su pokvarljivi. Hja, i smrtni. Podložni nestajanju. Tijekom života / funkcioniranja mašina za pranje je uvijek dobra, čini dobra djela u uvjetima za koje je stvorena. Čovjek tijekom života ne čini uvijek dobra djela. Čovjek je sličniji televizoru koji, iako stvoren da bude dobra mašina često sije mržnju i uzrokuje negativne stvari. Naravno, iza ekrana negdje je čovjek koji diktira emitiranje, sadržaj prenesenih informacija.

Peter Mrhar u ovom projektu nastupa radovima iz njegovog autorskog projekta „Važni izumi i ideje 20. stoljeća“. Radi se o fotografijama, fotomontažama u kojima izostavlja kolor a izražajnost postiže zaista bogatim tonalitetnim gradacijama. Autor obrađuje paradokse zapadnog, euro – američkog civilizacijskog kruga. Citiram tekst Nataše Kovšca: „…Likovi su, naravno, namjerno satirički i brutalni jer žele ispričati priču o današnjem apsurdnom svijetu u kojem je zamijećeno propadanje moralnih vrijednosti…“ Mrhar uzima kroz medije proslavljene fotografije kojima pridaje nova, autorska oblikovna značenja. Intervencije izazivaju i smislene promjene percepcije. Često izmješta predmete i ljude te ih aplicira u neočekivane situacije.  I još jednom: „…Radi se o „muškim“ izumima koje Zapad koristi za perfidnu medijsku obradu masa (personificira ih TV prijemnik) i nasilno širenje demokracije…“

Štampane kartice, elektronske pločice, kablovi, led lampice, punjači, skretnice, usmjerivači, karakteristike su suvremenog digitalnog doba. Goran Nemarnik eksperimentira s takvim predmetima pa igra rezultira uporabnim predmetom koji ima tehnološke likovne karakteristike. Pred nama je tanjur / zdjela maštovitih, tehnologijom sugeriranih oblika. Autor zanemaruje kolor pa reljefnost i tekstura plemenito određuju impresiju. Kompozicija, raspored udubina, napuklina, linija i površina uvjetovani su cyber, elektronskim funkcijama. Tako je umjetnik u poziciji kombiniranja iz zadatih odnosa. Nemarnik vješto izdvaja kadar koji dobiva novi, autorski smisao.


Pojam mentalne slike, ovdje je materijaliziran predmetom. Sistemi žica i štampanih pločica, zvučnih kartica i sl. opredmećeni su nekom novom funkcijom. Ovaj predmet možemo doživjeti i kao zdjelu za žrtvovanje kultu tehnologije.

Kao odgovor na zadanu temu ovog projekta, zanimljiv rad nudi Vedran Perkov. On plasira zvučno – scensku instalaciju. Zvuk predstavlja prerada pop pjesme "Would I Lie to You" (koju u originalu izvode Charles & Eddie). Scenska pozadina zvuka je tamna površina na koju je uperen okrugli top reflektor. Original pjesme obrađen je na način da melodiju izvode udaraljke čime autor postiže militantni doživljaj. Tome se pridružuje glas formiran, izgovoren kompjuterskim programom što dodatno podcrtava nelagodu i odbojnost. Ovim radom problematizirana je istina / laž na više nivoa. Vedran Perkov predstavlja lažnu pjesmu čiji tekst nas uvjerava kako nikada ne bi lagao.


Plasirana informacija prečesto u današnjici ne odgovara objektivnom stanju već je oblikovana da bi izazvala određenu reakciju kod primaoca. Postoje škole gdje se uče perfidne manipulacije kupcima kako bi ih se navelo na što obilniju kupnju. Platforma huškača, npr. nacionaliste, homofoba, vojnog zapovjednika je uvijek naglasak na prenošenju krivnje onom drugom, drugačijem. Pozicija bankara je činjenica kredita bez obzira na nelogičnost i kretanje izmišljene kategorije kamata koje često premašuju glavnicu. Tako hinjena iskrenost postaje laž ili postaje osvijetljena obojenim svjetlom koje nije realno i koje osvjetljava samo neke aspekte činjeničnog stanja.

Važnost prvog dojma, odjeće, izgleda, poslovica: „Odijelo čini čovjeka“ asocijacije su pri pogledu na rad Ive Pevalek. Ona kontrastira oblike lica, portreta i u zatamnjene dijelove unosi niz oblika koji odgovaraju izgledu kraćeg kaputa s košuljom i kravatom. Sako, kaputić i kravata odmah asociraju na administraciju, urede, birokraciju. Naslovom rada umjetnica određuje doživljaj. Ona rad naziva „Kabanica“ a vezuje ga uz istoimenu pripovijetku Nikolaja Vasiljevića Gogolja.


U pripovjeci je opisan dio života administrativnog radnika, prepisivača dokumenata čiji bezlični život biva izmijenjen nabavljanjem nove kabanice. Ovaj svojevrsni antijunak ne nalazi sklad sa „važnim“ osobama pa to plača tragičnim krajem. Iako i sam dio dosadne i neprohodne administracije, junak, svojim nesnalaženjem, izazivajući sažaljenje, biva marginaliziran od hijerarhije stvorene kapitalističkim, kastinskim sistemom važnosti osoba. Tako i obični smrtnici ne mogu prodrijeti u klubove bogatih, ministarstva, advokature bez čekanja, poznanstava ili novaca. Zapadna demokracija se pokazuje kao okrutna i hladna prema ljudskim problemima. Neimenovan kastinski sistem potkrjepljuju represivni aparat i formalna opravdanja o zauzetosti ljudi koji su se izdigli na neku stepenicu s koje mogu vladati. Tužno ali ljudski?

Sonja Radaković i Sanja Janković predstavljaju zanimljiv recentan rad koji nazivaju „Број 2548“. Događanja koja on obuhvaća nisu završena pa bi se moglo govoriti o svojevrsnom work in progres. Osobno se ovdje pretapa u opće a dodiruje međuljudske odnose, nesklad generacija i odnos podređenih i nadređenih.


O čemu se radi, autorice kažu: „…Projekt naziv dobiva na osnovu prvog podnijetog Zahtijeva za zaštitu prava studenata pod službenim brojem 2548/1, koji predstavlja prvi dokument u nizu formiran uslijed kulminacije nezadovoljstva studenata Akademije umjetnosti u Novom Sadu, zbog nepoštovanja njihovih prava i ličnosti. U cilju sprečavanja zataškavanja cijele situacije, prepisku između studenata i njihove matične ustanove predstavljamo kao konceptualni rad tekstualnog sadržaja.“

Osobno sam uvijek na strani slabijeg, u međuljudskim odnosima često je to osoba mlađe dobi koja zbog statusa mlađeg i osobnog neiskustva upada u zamke starijih, često mudrijih ali i perfidno nekorektnih. Vjerojatni problem, ovo naklapam bez podrobnog uvida u konkretnu situaciju, jest nelagoda izazvana općim stanjem u zemljama zapadnog Balkana, bivšim SFRJ republikama. Nezadovoljstvo, niski prihodi, nemogućnost funkcioniranja sve su to razlozi za pomanjkanje meke komunikacije i boljeg međuljudskog razumijevanja. Smiješno nam je nesnalaženje Slovenije koja od nevjerojatno lijevih pozicija odjednom prelazi na grotesknu desnicu. O Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori ili Makedoniji te Kosovu nepotrebno je govoriti jer smo svjedoci divljanja kapitalizma ali onog najprizemnijeg za kojeg smo mislili da ga na kugli zemaljskoj više nema i da ga je ljudska svijest prevazišla. Ali, evo, živ je: nacionalizmi, religije, javni lopovluk, klijentilizam, rođački interesi, teritorijalna neslaganja unutar samih državnih tvorevina i još mnogobrojnih nelagoda uvjetuju stanje nezadovoljstva i nevoljenja svog posla pa ma kako human i odgovoran on bio.

Ipak, prepuštam zaključke i nastavak plasmana ovog projekta autoricama koje hrabro progovaraju o stvarima koje ih tište.

Mirjana Ranković problematizira činjenicu da nas u ovisnost stavlja tehnologija koja virtualno nudi kao realno. Ekran ili fotografija, plošna slika, sredstvo je komunikacije. Očitost i sugestivnost ovom mediju daje moć, utjecaj i mogućnost manipulacije. Ali, i umjetnica kreira ekran no, koristi ga zaista suptilno. 


Znači mogu biti napadni ili diskretni. Mogu se manifestirati kao jedva zamjetna gesta ili kao divljački ispad. Stalno smo bombardirani vizualnim znacima koji su većinom reklame bez obzira da li se reklamira osvježavajuće piše, robna kuća ili vjerska udruga. Krajputaš, poklonac, srednjevjekovna freska nudili su na vjerovanje sliku sveca s pripadajućim atribucijama. Novovjeki mega plakati ili spotovi na TV ekranu također nameću vjerovanje. Agresivno ponavljana ponuda zadržava se u memoriji. Promatrač od količine informacija ima osjećaj da učestvuje u svemu ali gubi kontakt sa realnošću. Umorni smo od toga.

Pokušajmo se okrijepiti, pogledajmo suptilan rad Mirjane Ranković. I ona nam poručuje ali traži od nas učestvovanje. Moramo uzeti lupu, povećalo da bi vidjeli, pred osvijetljenim ekranima, diskretne zapise: TIHO tiho, IDEMO, VJEČNOST.

Čude nas ove riječi? Utišajmo svoj egoistički potrošaćki duh. Idemo voljeti. Vječnost nam razgaljuje maštu. Evo, umjetnica apelira ali ne viće. Diskretno nas poziva da pristupimo promjeni sebe, bez galame i bez reflektora. Svjetlo je u nama i iza poruka koje nam ona poklanja. Voljeti.

Kućni ljubimci mogu biti različiti. Neki ljudi drže u stanu ptice, ribice, mačke ili pse a neki guštere ili zmije. Luisa Ritoša u jednom se trenutku nalazi u stanu, u centru jednog glavnog grada, u kojem je kućni ljubimac svinja. Ona fotografira tu okolnost na način da sebe, kao svjedoka zabilježi u istom kadru. Rezultat je bizarna fotografija koju svakako pozorno promotrimo. Ovu neuobičajenu situaciju autorica koristi da se poigra percepcijom radoznalog promatrača. Ona mu nudi četiri fotografije istog kadra sa izmijenjenom kvalitetom kolora. Mi to možemo doživjeti kao transponiranje fotografije u pripremu za tisak. Ali, autorica predlaže drugu igru: Rad naziva „Pronađite razlike“ i time upućuje gledatelja na daljnje promatranje ne bi li otkrio razlike. Ovo je zamka ove igre jer su sve četiri fotografije iste samo se razlikuju tonovima. Umjetnica se nada da će motritelj pokušati stripovski doživjeti rad te će željeti vidjeti razvoj situacije. Pretpostavlja se pitanje: „Da li vas zanima što se dalje dogodilo sa ženom, hja, ili što se dogodilo sa svinjom?“

Već je uočena nefleksibilnost vjerskih udruga. Njihovo tvrdokorno insistiranje na legendama i bajkama, ne smeta im da budu naporne ili čak i agresivne. Njihova tzv. humanistička opredijeljenost često je izvrnuta dokazima o njihovoj umreženoj materijalnosti, koristoljubivosti, agresivnosti. Nika Rukavina pronalazi u medijima fotografiju svećenika koji u svečanoj ritualnoj odori mjerka kroz dalekozor na ozbiljnom oružju. U obrazloženju fotografije stoji da je na fotografiji poljski biskup u posjeti katoličkim vojnicima. Umjetnica ne čini ništa posebno. Čak ne karikira motiv. Ona jednostavno povećava fotografiju i izvodi ju akrilom na platnu.


Ovo je još jedno svjedočanstvo o licemjerju onih koji se predstavljaju kao posrednici između Boga i Ljudi. Osim što vjerske udruge, pa tako i katolička crkva posjeduju enormnu količinu svjetovnih dobara, bave se bankarstvom, poslovanjem s nekretninama a tvrdi se i udjelima u tvornicama oružja.

Svjedoci smo njihove pohlepe i u našoj državi gdje kler, sve ateiste ili pripadnike neke druge vjere ili one koji se ne slažu s poslovanjem katoličke crkve, svrstavaju u jugonostalgičare i u ljude niže vrste. Nevjerojatna je njihova sprega s kapitalom i političarima koji im idu niz dlaku. Hvale se Karitasom iako u njega oni ne ulažu već samo organiziraju pretumbavanje stvari, predmeta od jednog vlasnika ka novom potrebniku. Najgore od svega je širenje i proklamiranje načina života u kojem unutar četiri zida možeš svašta ali to ne smije biti viđeno. Najnoviji pokušaji zataškavanja financijskih i seksualnih afera u zidinama Vatikana dovoljno govori o udruzi koja je tisuću godina spaljivala ili nabijala na kolac neistomišljenike.

Bijeg od svakidašnjice, plemeniti zvuk zaborava briga, grč napornog trenutka, ritual želje za slobodom, bjesomučno traženje opuštanja prvi su dojmovi rada Andreje Ružić. Ona na velikom formatu, tehnikom akrila na platnu slika motiv ruku koje sviraju puhačku drvenu sviralu. Slika je položajem sviralice podijeljena na koloristički dio i dio gdje više prevladavaju žuto zeleni tonovi. U jednom dijelu iz pozadine nas uznemiruje prikaz nakazne deformirane lubanje koju zvuk i prsti svirača potiskuju u drugi plan značenja. Umjetnica daje određeni putokaz za recepciju rada znakovitim imenovanjem: „Nedodirljiva rupa na frulici“. Ona sama sjajno obrazlaže elemente rada: „Koščate ruke umorne su od rada a prepune iskustva i mudrosti.“


U ovo zamorno vrijeme čovjek, biće pokušava umiriti osobnost i „uhvatiti korak sa svojošću, ali mu to ne polazi za rukom jer njegova sloboda izbora biva potisnuta…“

Svjedoci smo prikrivenih interesnih i vjersko etničkih sukoba, koji ipak izazivaju reakciju: neposluh vladajućoj / financijskoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Madrida, Londona, Brisela ili Berlina. Podivljali kapital, državnici u funkciji managera i isključive vjerske institucije, doprinose urušavanju sistema. Prezreli kapitalizam više ne zarađuje nego se sveo na lešinarenje. Mnoštvo ljudi je na rubu egzistencije a upornim profiterstvom bit će ih sve više. Kapital se još nije osvijestio. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u štednji prosječnog čovjeka već u preraspodijeli profita.

Plemeniti zvuk Andrejine sviralice može nam pomoći u osvješćivanju.

Lenka Šajina na putovanju u veliku i raznoliku državu Ameriku, fotografskim medijem bilježi scene na koje nailazi. Tako od materijala stvara niz fotografija kojeg naziva znakovitim imenom: UNITED STATES OF AGONY. Ovaj naziv odmah postavlja nivo problema koji se može tumačiti pojmom manipulacija.


U prvoj trećini rada vidimo zastavu pod čijom se sjenom događaju mnogi ratovi suvremenog svijeta. Drugi dio triptiha prikazuje opustjelu ulicu na kojoj nalazimo samo osobu u uniformi koja nedefinirano i poprilično besciljno hoda. Policija u pozadini i prazna okolica vojnika naznačuju da je u pitanju neko kontrolirano događanje. Pozornost izazivaju i crvena svjetla na semaforima i blindiranom automobilu. Treći dio rada prikazuje uniformiranu osobu u invalidskim kolicima. Iz fizionomije da se nazrijeti izvjesni fanatizam i ozbiljne godine. Začudnost izaziva jeftina nylon vrećica koju osoba pridržava. Ne znamo da li je u vrećici „marenda“ ili nešto drugo. Zastava velike države izgleda kao da je pričvršćena na kolica i u neskladu je sa  spomenutom ambalažom.

Amerika se postavlja ali praktično i jeste svjetski policajac. Na žalost bez kriterija koji bi bili humani već iz profiterskih razloga. Autorica se s pravom pita: „…da li su naša uvjerenja samo nametnuta od nečije strane, od strane vlasti, od strane društva, a da mi nismo toga ni svjesni! Borimo li se za sebe ili protiv sebe ??!!“.

Vladislav Šćepanović uzima scene koje prepoznajemo iz „svijeta spektakla“. Ovaj rad sastavljen je segmentima figurativnih isječaka pa djeluje poput kolaža. Sliku urađenu tehnikom ulja na platnu, većeg formata, autor ispunjava sa četiri scene. Na njoj nalazimo kauboja, bazen sa bogataškom vilom u pozadini, motor i portret indijanca. Naziv rada: „The Spirith of Geronimo“ otkriva lice sa jedne od scena. Geronimo je legendarni američki indijanac čiji duh nikad nije umiren iz razloga što mu je glava nakon smrti odvojena od tijela i nalazi se na različitim lokacijama.


Umjetnik problematizira perfidne kampanje skretanja smisla ka želji posjedovanjem. Tu je odmah estrada kao uzor.  Poistovjećivanje puka ljudi odvlači u potrošnju. Time je manipulacija uspješno odrađena. Šćepanović namjerno miješa američke građanske vrijednosti s tragičnim događajima. Više ne znamo što je legenda a što istina. Umjetnik je svijestan ciljane uniformizacije svijeta ponudom simulakruma i onesposobljavanja osobne autentičnosti što sve zajedno rezultira anuliranjem inicijativa. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Globalizacija se ogleda kroz interes i političke proklamacije. Kapital, državnici u funkciji managera i vjerske institucije, kao da ne vide urušavanje sistema. Isključivo interes poseže za životima stanovnika zapadnih demokracija. Od pohlepe previđa da time uništava vlastito postojanje.

Priroda nam pruža sve što nam je potrebno za život. Ljudski rod nagrdio je prirodnu ravnotežu. Svjedoci smo GMO kampanja i agresivnih borbi korporacija za prevlast nad biljkama i sjemenom. Nevjerojatno je da je civilizacija izdala sertifikat i zaštitila sjeme koje je genetski inženjering izmijenio. Dogodilo se da je čovjek, kojem je vjetar nanio polen sa tuđeg poljoprivrednog imanja gdje su rasle GMO licencirane biljke, morao platiti kaznu za njegovu (nenamjernu) „uporabu“. Skoro da ne povjerujemo u ovu nelogičnost.

Miljenka Šepić trudi se prenijeti nam čistu energiju prirode preko svojih likovnih radova. Ona tvrdi kako se svijet kojeg poznajemo raspada. Ona uzima materijal i odlazi usred livade. Tamo prima i odašilje energetske naboje. To predočuju njeni radovi. Za ovu prigodu izdvaja diptih iz ciklusa „Livade – 2011.“ Raspršena kompozicija, stilizirani oblici travki, lišća, grančica, rasprostrti su poljem energije toplih boja. Umjetnica komentira: „…Događa se evolucija zemlje i svih bića koja na njoj žive, povećava se vibracija. Staro odlazi i svjedoci smo toga da ne odlazi bez borbe.“ 

Kompleksan i znakovit rad predstavlja Iztok Šostarec. Radi se o ambijentalnoj instalaciji od nekoliko segmenata. Rad je podijeljen u tri dijela gdje naziremo bar – kod, rasparanu površinu papira i kolažiranu, komponiranu cjelinu. Ova tri dijela nesigurno su ovješena na žice koje idu od poda do plafona. S prednje strane sva tri segmenta uvijek nalazimo rešetke a u pozadini iza rada zapažamo krug svijetla reflektora.


Neke od ovih atribucija raspoznajemo. Tu je bar – kod kao simbol agresivne ponude i kupovanja prema ideji kapitala. Rešetke su konstruirane iz križeva kao simbol najbliže religije koja već stoljećima manipulira svim segmentima ljudskog života. Slojevi papira kao pokušaj konsolidacije osobnosti unutar namjerno stvorene zbrke. Sve ovo povezano je labavom žicom pa je prisutna ideja lutki na koncu.

Krug svjetla u pozadini jedini predstavlja neku sigurnost. Možemo se osloniti na Sunce i na vrijeme koje mora donijeti promjene i koje mora pomesti smeće koje se nagomilalo civilizaciji pod skute.

Krunislav Stojanovski predstavlja video rad nastao na temu njegove multimedijske izložbe 2011. godine. Pred nama je snimak trajanja 14 minuta koji prikazuje promatranje i reakcije na ambijentalnu instalaciju „Oko“. 


Instalaciju „OKO“ čine dva dijela od kojih je prvi tamna komora. Prilazeći komori, promatrač kao da izlazi iz mase koja je projicirana na zidu prostorije galerije gdje se nalaze ulazna vrata. Komora ima otvor, „špijunku“  sa prednje strane. Kroz njega promatrač (voajerski) gleda u ono što ona skriva. Tada i sam promatrač postaje motren, jer u komori se, nasuprot promatraču, nalazi oko (dijametra 30cm) iz kojeg pulsira svjetlo.  Pulsiranje utječe na doživljaj stvarnosti. To potencira i  mantra „OHM“ koja se čuje u priloženim slušalicama. Minijaturnim projektorom na oko u komori projiciraju se snimke političara kako naizmjence održavaju govore. Govor se ne čuje već samo vidi. Tekst je zamijenjen mantrom.

Svjedoci smo perfidnih kampanji skretanja smisla ka želji za estradnom dominacijom. Ta dominacija više nije ratna pobjeda, osvajanje ili pravilo jačeg već se oblikuje kao poznatost, uspješnost u medijima sintagmom „biti zvijezda“, „biti glavni“. Poistovjećivanje puka s estradom, želja za crvenim tepihom, milijune ljudi odvlači u trgovine odjeće, fitness klubove, estetske operacije, silikone… Osim što je to poslušna vojska potrošača pomodnih proizvoda, njima se otupljuju čula i gomila postaje manipulirana. Pronaći ravnotežu između osobnosti i ostavljanja poželjnog dojma prema trećim osobama nije lak zadatak. Posebno je to teško mlađim ljudima koji nisu iskusili sigurne i „dobre šezdesete ili sedamdesete godine“ prošlog stoljeća. Oni su, od kad znaju za sebe, izloženi ideji beskrupuloznog nadmetanja, razlikama u imovinskom stanju, različitim startnim pozicijama za život. Ukoliko su rođeni na tlu zapadnog Balkana ili na nekom manje kapitalističkoj a profitu ili vojsci zanimljivom teritoriju, još su osjetili veličanja ratnih zbivanja praćena aktiviranjem oružja i povicima o domovini, naciji, vjeri.

Ostati uravnotežen, komunikativan, nefrustriran, svoj, bez obzira na prirođene datosti, zaista je danas teško. Ponuda tijela pod rastezljivom riječju Ljubav zaista je obilna. Okružen krizom vrijednosti umjetnik reagira. Marko Tirnanić nudi erotiziranu fotografiju svog tijela. Ona je, možda, nastala u trenutku, izazvana nečijim interesom. Čini nam se u prvi tren da je podlegao općoj ponudi tjelesa u potrazi za emocionalnim ispunjenjem. Ali, on fotografiju nudi ovom projektu. Ne postavlja ju tajno, bezimeno na neku društvenu mrežu gdje bi s njome imao više uspjeha, barem erotskih. Marko Tirnanić poput Marine Abramović nudi svoje tijelo kao medijski / umjetnički artefakt kojime upozorava. I, dok Marina isprobava tjelesne mogućnosti, Tirnanić nas provocira. Najprije njegovanim muškim tijelom a poslije hrabrošću. Ovo svojevrsno priznavanje autora kako njeguje i održava izgled svoga tijela blisko zakonima tržišta ostavlja dojam. Umjetnik ovim činom povezuje realnost i umjetnost. Spontanost ali i odlučnost istine umjetniku daje snagu. Kapitalom inicirane izvanjske vrijednosti dovedene su u pitanje. Vrijeme pojeftinjenja emocija odlično je ilustrirano.


Autoru, umjetniku, ova gesta nosi oslobođenje još nekog sloja osobnosti. Poznajući autora, to mogu zasigurno tvrditi.

Petar Tuškan umjetnik je koji se u velikoj mjeri prepušta kultiviranom instinktu. On je stalno na rubu figuracije i apstrakcije. Ovaj ples po oštrici on izvodi instinktivno i do kraja pošteno rabeći energiju osobne imaginacije uz znanje koje je sakupio na raznim stranama svijeta. Interveniranje na podlogu kreće od gestualne akcije. U nastavku procesa, istraživanje / igranje, rasprostire se na dva područja. Na područje apstraktnih oblika i u smjeru igre fragmentima koji asociraju figuralno. U nekim dijelovima rad prevladavaju grafizmi, ponekad slični nekom znakovnom pismu.


Petar Tuškan poštuje gestu. Inicira ju. On zna da potez materijalizira nesvjesno osjećanje. On dopušta i mrlji, fleki njen život. Snaga geste naslanja se na snagu boje. No, unutar kompozicije ostaje prisutan upravo početni naboj. Taj osnovni potez autor, ovisno o impresiji, raspoloženju ili emocionalnoj potrebi, nadograđuje slojem boje ili drugačijim grafovima. Njima umiruje čvrstinu poteza iz prve faze rada ili koncentrira oblik. Na radu nalazimo tragove koje su nastali slučajno. Slika odiše autonomnošću i slobodom bez obzira na moguće aluzije oblicima koji zadiru u područje akcionizma ili nadrealizma. Tuškan nudi simulakrume oblika podređene mogućnostima naše percepciije. Netko ovdje nalazi pejzaž a netko izljeve energetskih naboja. U svakom slučaju pred nama je izuzetno snažan rad.

Roberta Weissman Nagy autorica je koja nas nikada ne ostavlja ravnodušnima. I za ovaj projekt ona promišlja slojevito i podastire izuzetan rad. Ona odlazi na groblje i usred patetičnih i pod svaku cijenu dostojanstvenih spomenika i natpisa bira neke sa kojima će se likovno tehnički pozabaviti. Umjetnica sa sobom nosi polutransparentni i osjetljivi paus papir i običnu olovku, grafit. Već sama ovo akcija može se nazvati djelom. No, Roberta prislanja osjetljivu površinu na grobni zapis i grafitom prenosi njegovu reljefnost. Mudro birajući medij, unaprijed računa na njegovu tankoćutnost.


Autorica tako na neki način spaja djetinjstvo sa neminovnim ljudskim odlaskom. Već kao mali smo kopirali reljefe kovanica zabavljajući se i otkrivajući medij. U ovoj akciji ona ne bilježi likovne ukrase već pismo, tekstove. Tako preskače čestu ambicioznost likovnjaka, onih koji su oblikovali obilježje ali i onih koji bi ga interpretirali. Nju zanimaju bilješke koje su živi ponudili onima koji su otišli. Nismo sigurni da li bi se ovi potonji složili sa ispisanim.

Umjetnica ovime dodiruje mnogo tema a jedna od njih je i da ona izabire pulsko mornaričko groblje gdje nalazi imena i tekstove drugih naroda. Čini mi se da to groblje većinom prekriva tijela mladića i muškaraca koji su umrli besmislenom smrću ratnika iz prvog svjetskog rata. Namjerno kažem besmislenom smrću jer su svi ratovi besmisleni. Čini mi se da i kolegica i prijateljica Roberta Weissman Nagy slično misli jer se svojim radom ne opredjeljuje. Ostavlja nas same da, inducirani ovim autorskim prepisima, odlučimo da li ćemo imena i podatke o osobama sa tog groblja doživjeti kao heroje ili mučenike ili pak slučajne žrtve nekog, preciznije: nečijeg interesa.  

Čini mi se da svaki rat ima iste uzroke.

Na temu ovog projekta Andrej Zbašnik izvodi neobičan rad kojeg ne moramo doživjeti samo kao likovni artefakt. Predmet koji nudi zapravo je knjiga, zbirka listova koje publici nudi na konzumaciju listanjem. Promatrač mora sam pokrenuti doživljaj, mora krenuti listati stranice objekta. I tu ga dočekuju iznenađenja jer, umjesto očekivanog prohodnog teksta, nalazi konglomerate nečitkih  znakova.


Na prvoj stranici iza naslovne, autor navodi da se nastavak čitanja događa na vlastitu odgovornost promatrača ali, to djeluje poput fraze da je maloljetnicima zabranjeno gledati. Reakcije su većinom takve da baš to izaziva dodatnu pažnju i uzrokuje nastavak listanja. No, slijedi razočaranje jer se na stranicama ovog rada ne može ništa logično izčitati. Zbašnik stranice oprema znakovima koje proizvede računalo kad nešto pođe po zlu. Autor kaže: „…Znakovi su čiste likovne činjenice koje je moguće čitati kao apstraktnu poeziju sa višeslojnim metaforičkim paralelama, ili kao likovnu priču i doživljaj koji je formiran opet apstraktnom sintagmom jezika i nekih imaginacijskih mogućih značenja…“

Ovime je promatrač / čitač upućen sam na sebe i na osobnu imaginativnost. On može odustati od daljnjeg promatranja / čitanja ili pokušati složiti neko osobno značenje. To buđenje imaginacije nudi mu umjetnik.


MP_art / Maja Budžarov i Predrag Šiđanin


Vesna Bogunović, Ksenija Marinković i Vlada Alander


Marino Jugovac

Eugen Borkovsky

Akademija-Art