Eugen Borkovsky, voditelj programa Gradske galerije Fonticus Grožnjan
eugen.borkovsky@gmail.com
Gradska galerija Fonticus, Grožnjan
Andrej Zbašnik
PURGATORIJ
od 28. 10. 2011. (u 19.00 sati)
Izložbu će u prisutnosti autora predstaviti Eugen Borkovsky.
PURGATORIJ
Andrej Zbašnik nastavlja osobni niz izlagačke prakse kojeg je još 2003. godine nazvao Organizam žive umjetnosti. Ovaj put se odlučuje za tri vrste predmeta kojima gradi likovnu prezentaciju. To su printevi fotografija autoportreta obrađeni kompjuterskom tehnologijom, role toaletnog papira i vreće za odlaganje smeća. Kombinacijama bizarnih elemenata određuje prostor i značenje galerijskog mira. Zbašnik pod reflektore izvlači neobične predmete. On se s njima odlučuje poigrati a time, sebi i nama, prirediti angažirana iznenađenja.
Izložene artefakte predstavljam kao projekt jer nose karakteristike zatvorene cjeline. Radovi su nastali na temelju autoportretnih fotografija. No, ovo nije izložba portreta. Ovo je kolekcija podcrtanih stanja. Prezirući artificijelnost umjetničkog jezika autor ga izvrgava neuobičajenom gradbenom materijalu. Domišljanje oblika u smjeru autorove ideje rezultiralo je apliciranjem začudnih detalja. Prostorni dijelovi projekta imaju iskazano porijeklo i materijal: to su role toaletnog papira i vreće za smeće. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođen nakanom davanja novog smisla, drastično mijenja standard doživljaja. Role papira postaju stupovi, vreće za smeće postaju slikarski radovi a portreti odrednice osobnog.
Prolazeći galerijom postajemo svjedoci priče o propitivanju pozicije umjetnika. Problem osobnog u umjetničkom i problem plasmana umjetničkih radova je višestoljetni problem. No, umjetnicima još uvijek predstavlja ideju za tematiziranje. Pored toga, ovaj projekt progovara o suvremenom stanju civilizacije u koju smo uronjeni.
Autor je krenuo obrađivanjem obličja samoga sebe. Pristupao im je snažnim gestualnim i kolorističkim intervencijama. Posredstvom kompjuterskog dorađivanja beskompromisno redefinira ono što je oznaka identiteta – lice. Na isti autoportret, drugačije ga doživjevši u nekom drugom trenutku, intervenira na novi način. Svima je zajedničko da imaju kolorističke ili svjetlosne efekte ili šare, fleke. Kada nešto pošaramo nipošto to ne činimo slučajno. Uvijek je u pitanju afekt, reakcija. Poslije čina obično se pokušamo opravdati, barem sebi, ali stvar je urađena i povratka nema. Zbašnik je senzibilitetom umjetnika to jednostavno morao tako učiniti. Kao atribuciju autoportretima dodaje neobične predmete. On se ne boji dodira s materijalom. Kompilira predmete / oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao novi mogući predmet zamjene za uobičajene estetske predodžbe. Ove manipulacije unose u radove dodatna značenja. Time projekt ponešto duguje tendencijama Arte povera. Kao što Pistoletto pred Veneru postavlja hrpu krpa, odjevnih predmeta, tako svom portretu Zbašnik dodaje vreću za smeće i toaletni papir. Ovime, Pistoletto Veneri a Zbašnik svojim autoportretima, daje sasvim neuobičajenu funkciju. Drugi primjer je Kounellisovo uvođenje životinje, konja u galeriju čime se problematizira umjetničko djelo kao predmet koji se može komercijalizirati. Zbašnik radove oblikuje od jeftinog i prozaičnog materijala. Time poziva na promišljanje o datostima koje opravdavaju zanimanje za umjetničko djelo i umjetnost samu. On se služi provokacijom i preokretanjem situacija. Osim što djelo izvodi iz njegova kulturnog i urbanog konteksta Zbašnik izgovara poruku o osobnoj žrtvi / poziciji umjetnika / vizionara. Autor ima potrebu to dodatno pojasniti pa se koristi i tekstualnom porukom koju promatraču postavlja pored likovnih instalacija.
Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina. Autor se odlučuje na uvrštavanje uporabnih predmeta povezanih sa idejom čistoće. Ova kombinacija elemenata ima karakter dosjetke no rezultati su samodostatne i snažne likovne činjenice. Intervencije su u dosluhu sa idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao upozorenje. Radeći na ovom projektu, autor kao da se kontrolira gradeći objekte i koncentrirajući motiviku unutar zadane ideje. Ritual oblikovanja pretapa u osobno promišljanje stava. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Spoznaja putem odraza.
Pri promišljanju ideje / poruke ovog projekta svjesni smo da autor u žižu događanja stavlja umjetnika, kreativca, sebe. Iako najveći dio intelektualaca umjetnost stavlja na početak kreativnog osvješćivanja događa se civilizacijski otklon od humanog. Ekonomsko – politički establišment iz resursa kreativnosti izabire prigodničarske ideje. Kapitalizam zapadne tzv. demokracije formirao je kriterije vrijednosti likovnih ali i ostalih umjetnosti na sebi podobne nivoe. Tako postoje aukcijske kuće koje proračunatim marketingom dodjeljuju financijske vrijednosti probranim autorima. Istina je da u tom plasmanu ne mora biti i loših djela ali je sramotan pristup, ponuda i cjenik za takve uratke. Uglavnom se preprodaju već umrli autori i oni naši suvremenici koji su se podredili takvom plasmanu i koji su dresirali svoje talente da budu poslušnici trendova. No, postmodernizam ruši ove zakonitosti. Shvaćen je stav da umjetnost nije oponašatelj prirode već mjerilo energije reakcije umjetnika na sadašnji trenutak. Tako se događaju performansi koji se ne mogu objesiti na zid salona, postavi koji se ne mogu ponoviti, umjetnost koja grubo govori o trenutku a nije slikarsko masturbiranje sa preslagivanjem odbljesaka svjetla kroz slojeve boje.
Pred sobom imamo dokumentiranu pobunu. Ovdje je problematiziran i izgovoren apel masovnoj kulturi. Nepotpisani elementi radova govore o recentnom trenutku. Kao što bezimeni studenti i obespravljeni protestiraju diljem svijeta a bez lidera i bez političkog stava osim ideje emancipacije u društvo koje ih je ostavilo po strani. Njih se više niti ne napada nego ih se ignorira. Ali, to više nisu pojedinci ili buntovni umjetnici, to su nebrojeni stanovnici planete. Na neki način Zbašnik problematizira način života kojeg u današnjem obliku uvodi kapitalistička privreda u panici. Estetika urušenog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Dostupno nam je sve više informacija sa sve manje značenja. Prekomjerna potrošnja, hedonizam kao oblik samoispunjenja ne donosi istinsko zadovoljstvo. Rezultat tog stanja je nebriga o posljedicama eksploatacije prirodnih i ljudskih resursa.
Ovaj projekt vizualnim informacijama donosi problematiziranje o stalnom (prirodnom) tijeku. Naša spoznaja o drugačijosti, tijeku i trajanju života bazirana je na procjeni. Zapanjujuće je koliko smo skloni nesigurnost mogućnosti prihvatiti kao nešto realno. Kada posumnjamo, nismo dovoljno stabilni da sumnju spoznamo kao nužni dio svijesti o sebi. Moramo se okrenuti vjeri, ući u fanatizam da bismo vlastite sumnje pretvorili u materijalni oblik. Jer, pisana vjera, vjera knjige je pojmovima materijalizirana nesigurnost. Kao kočnica napretku stoji neukost koja prihvaća i ovisi o bajci koju je religija vješto upakirala sebi u korist pod krinkom tumačenja svijeta te inercija masa upakirana u tzv. običaje. Uopće nismo svjesni da predstavom koju zovemo Uskrs zapravo slavimo prirodu, proljetno buđenje lišća i trava. K tome, kupovina besmislenih predmeta povodom tih tzv. blagdana pogoduje trgovini. Zlouporaba ljudske neukosti pokušava se nametati u svim aspektima koji se nje uopće ne tiču, a sve u nevjerojatnoj borbi za vlast nad ljudskim dušama i u vjernoj službi kapitalu. Zablude zapadne civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na kontinuiranu reinterpretaciju.
Zbašnik vjerojatno nije ovako radikalno promišljao gradeći ove radove. Na pameti mu je prije svega tretman likovnog djela i njegovog autora. Ciklus mu se događa iz pozicije osobnog stanja u vremenu i lokaciji. Njegov otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. Autor nam se predstavlja na direktan način, skoro performerski. Zbašnik ne plasira lice nepoznate osobe. Uvijek je to njegovo lice. Poput Christiana Boltanskog, tjelesne referencije pozivaju na odluku o prevazilaženju stečenih, nametnutih reakcija. Umjetnik se igra s promatračem. Nudi sebe. Uz to u žrtvenike smisleno uklapa vreće za smeće i toaletni papir. Nizom konzumentarističkih totema nudi nam provokativnu igru smisla. I opet možemo citirati Borisa Groysa: «…Inovacija ne operira sa predmetima koji su izvan kulture, već s kulturnim hijerarhijama i vrijednostima. Inovacija nije u tome da na svjetlo dana izađe nešto što je bilo skriveno, već da prevrednujemo vrijednost onoga što smo već vidjeli ili upoznali…»
Eugen Borkovsky
Andrej Zbašnik rođen je 16. 06. 1976. godine u Rijeci. Živi u Čabru. Opću gimnaziju završio je 1994. godine u Čabru. Iste godine upisuje Pedagoški fakultet u Rijeci, sadašnji Filozofski fakultet, odsjek za likovnu kulturu. Na fakultetu, za dodatni izborni predmet izabire slikarstvo, u kojem se usavršava uz vodstvo ak. slikara Marijana Pongraca i ak. slikarice specijalistice Ksenije Mogin. Diplomirao je 1999. godine. Aktivno se bavi likovno – umjetničkom praksom i pisanjem. Do sada realizirao nekoliko samostalnih izložbi slika, umjetničkih projekata i koncepata. Sudjelovao na više skupnih izložbi.
Akademija-Art.hr
27.10.2011.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/fonticus-gronjan-andrej-zbanik-purgatorij/&description=Fonticus%20Grožnjan%20–%20Andrej%20Zbašnik:%20Purgatorij){kind=link}