Schopenhauerova filozofija
Arthur Schopenhauer je filozof koji zastupa poziciju voluntarizma (naglašava dominaciju volje u pitanju bitka). Njegovo monumentalno djelo jest Die Welt als Wille und Vorstellung (Svijet kao Volja i Predodžba). Njegova filozofija uvelike je pod utjecajem Kanta, Platona, ali i Azijskih vjerskih filozofa, osobito s područja budizma i hinduizma koje proučava u weimarskom periodu kao mladić gdje se preselio s majkom. Njegovo negativno mišljenje o majci poslije će se projicirati na mišljenje o ženama općenito. U pitanjima epistemologije, na njega, kao i na ostale filozofe njemačkog idealizma, utječe Immanuel Kant (Königsberg, 22. travnja 1724. – Königsberg, 12. veljače 1804.). Schopenhauer prihvaća Kantovu podjelu na ”fenomenon” i ”noumenon” što je za Kanta predstavljalo svijet pojavnoga (svijet fenomena) i svijet objektiviteta (Ding an sich). Pojavno pripada svijetu iskustva, a numenalno bi pripadalo svijetu neovisnom od osjetilnog iskustva, bolje rečeno svijetu čistog uma. Postoje različite interpretacije te podijele na koju se nećemo osvrtati, nego ćemo se usmjeriti na Schopenhauerovo tumačenje.
On preuzima pojam ”Ding an sich” (što bi pripadalo numinalnom) i njemu pridodaje značenje čistog htjenja ili čiste volje s kojom je svaki subjekt (”koji želi”) odmah upoznat. Doista, svatko zna da uvijek želi/hoće. Svatko je s time upoznat.
Schopenhauer razlikuje vrste htjenja između individualnog empiričkog (osjetnog) htjenja što osjeti svatko od nas kroz želju iz nekog razloga. Svaki čovjek zaista ima motiv ili razlog da nešto želi. Neprestano je u čovjeku želja za nečim zbog nečega. Npr. Želimo završiti fakultet da imamo bolju mogućnost zapošljavanja u budućnosti. Schopenhauer također razlikuje i ”čisto htjenje” kao volju ili želju samu po sebi lišenu bilo kakvog motiva ili razloga. Ona je za Schopenhauera ”Ding an Sich”, to jest Bitak. Da bi došao do ”čistog htjenja”, potrebno je apstrahirati od svih događaja i motivacija, te naći ”čistu volju” kao slijepog i nemotiviranog pokretača. Čisto htjenje ili Volja zadovoljava bitni kriterij da bude ”Stvar po sebi” – ”Ding an sich” kroz moć postojanja koja je isključena principa individuacije i principa dostatnog razloga.1 U svom djelovanju Volja kao ishod nadilazi prostor, vrijeme i uzročnost, upravo kako Kant traži za svoj ”Ding an Sich”, tj. ”stvar po sebi”.
Karakter svijeta Schopenhauer prikazuje kroz učinak volje koju naziva i ”gladna Volja”. Kod tog izričaja on podrazumijeva njezinu samodestruktivnu narav koja kao da samu sebe želi požderati. Kroz njezinu realizaciju u svijetu Schopenhauer objašnjava i postojanje pojava kao što su gravitacija, kristalizacija, elektromagnetizam, između ostalog i sve aspekte ljudskog i životinjskog ponašanja. Zbog naravi Volje koja je u konfliktu sa samom sobom, Schopenhauer objašnjava i postojanje svake vrste nasilja, bijede i zla u svijetu. Od toga ne postoji nikakav bijeg, jer se Volja očituje kroz svijet kao predodžbu. Htjenje za čovjeka predstavlja i uzrok patnje, jer čovjek neprestano nešto želi, a kada to što želi dobije, onda postoji mogućnost da to izgubi te nastaje patnja, a ako dobivenu stvar ne izgubim, nego je uvijek posjeduje, tada nastaje dosada koja također uzrokuje patnju. Tako je volja za Schopenhauera posljedično patnja, a budući da je bitak, onda je i čovjek po Schopenhaueru osuđen na patnju. Kroz svoju filozofiju dobio je naziv moralnog pesimista jer dugoročno ne vidi nikakav izlaz u sukobu različitih frakcija nastalih posljedicom Volje. Ipak vidjet ćemo njegovo rješenje te patnje kroz estetiku.
Schopenhauerova estetika
Sad ćemo prikazati Schopenhauerova dva načina bijega od patnje prouzrokovane učinkom Volje kao bitka, s većim naglaskom na njegovoj estetici. Prvi način jest da čovjek postane potpuno indiferentan za život i smrt kroz mrtvljenje sebe i nadilaženje želje za životom. Čovjek bi dakle treba umrtviti svoje strasti dostizanjem stanja sličnom Nirvani.2 Drugi način jest estetski genij koji je sposoban nadići vlastito htjenje u kontemplaciji prirode i fine art (profinjene umjetnosti) u kojima su na neki način prisutne Platonove ideje. Estetski genij nastao je pod Kantovim utjecajem i on nije samo netko tko je nadaren za umjetnost i umjetničko stvaralaštvo, nego je on onaj koji može nadići vlastitu volju u svrhu znanja i u svrhu Platonskih ideja koje se nalaze u umjetnosti, a stupnjevi su realizacije Volje u svijetu kao predodžbi.
Schopenhauer opisuje tri stupnja estetskog genija. Prvi jest da on postaje ”čisto oko svijeta” tako da nadiđe individualnu volju i ugrabi Platonske ideje koje su u prirodi. Drugi jest neka vrsta stvaralačke mašte koja može dovršiti ideje koje su na nesavršen način utjelovljene u empiričkom svijetu. Treći način jest imati umjetničku sposobnost da Platonske ideje izrazi u konkretnim formama kao neko umjetničko djelo. Schopenhauer smatra da pravi umjetnik objedinjuje sve ove faze i odaje veliko priznanje takvom čovjeku. Umjetnik tako u trenutcima estetskog iskustva postaje obuzet iskustvom ljepote i uzvišenosti te na taj način zaboravlja sve brige i patnju koja proizlazi iz htjenja. Ipak, Schopenhauer se kritički postavlja prema nekim stilovima – kao što je mrtva priroda- stil razvijen u nizozemskom slikarstvu 17. st. On taj stil smatra neukrotivim pobuđivanjem apetita čime se individualna volja miješa s životom što je protivno njegovom shvaćanju svrhe estetske kontemplacije. Schopenhauer uspostavlja hijerarhiju umjetnosti po uzoru na hijerarhiju Platonskih ideja. Na najnižem nivou jest arhitektura koja u sebi sadrži i druge uzvišenije nivoe umjetnosti kao što je slikarstvo koje je primjesa arhitekturi. Najuzvišenija mu je glazba. Ona je za njega najvjernija slika čiste ideje. Takav stav utječe na Wagnera u njegovom srednjem i kasnom periodu. Nakon čitanja ovog djela Wagner iste godine piše dramu ”Tristan i Izolda”. 1855. Hijerarhija umjetnosti po Schopenhaueru: ARHITEKTURA – KIPARSTVO – SLIKARSTVO – KNJIŽEVNOST – POEZIJA – GLAZBA.
Foto: Emil Orlik – Artur Schopenhauer, fra Mihajlo Vujnović/raskrizje.com
