Eugen Borkovsky: White exhibition / Fraktali


Galerija O3ONE, Andrićev venac 12, Beograd, Srbija
Eugen Borkovsky
White exhibition / Fraktali
Od 09. 07. (u 19.00 sati) do 21. 07. 2010.

Pogledajte galeriju radova!

Eugen Borkovsky, hrvatski umetnik srednje generacije, bogate biografije, školovan u Rijeci, dok je specijalizaciju iz Teorije savremene umetnosti završio u Sloveniji. Pored svoje umetničke prakse, duži niz godina se bavi kuratorskim poslom, i radi kao direktor Gradske galerije u Grožnjanu.

Serijom radova u okviru BIJELE IZLOŽBE, kojom će se predstaviti beogradskoj publici u O3ONE-u, nastavlja kontinuirano da ispituje poetiku prostora. Svodeći svoj izraz na crno-bele likovne elemente, pri čemu koristi artefakte preuzete iz prirode (grane drveta) u kombinaciji sa industrijskim mrežama kao pozadinom, Borkovski jedan ekološki estetiziran element uvodi u asocijativnu digitalizaciju. Mreže koristi kao dvodimenzionalni prostor- “ekran”, a dodatnim svetlom dobija senke, kojima materijalne elemente iz prvog plana dematerijalizuje, svodi ih u fluidnu dvodimenzionalnu sliku! Suština Eugenove poetike smeštena je u međuprostor, od trodimenzionalne grane do rasterske senke. Ovom izložbom se pokazuje prefinjen senzibilitet sa mogućnošću mnogostukog angažovanog isčitavanja.

U sklopu izložbe:


Video rad:
Katja Restović: SYNTAX OF RHYTHM, na temu plesnog performancea KA BIJELOM
Autor i izvođač Žak Valenta, autor glazbe: Tyler Friedman: THE SAME HILL; Izvedeno: Galerija Kortil, Rijeka, Hr, 2010.
Video rad:
LABIRINT, objekt / instalacija Eugen Borkovsky, Plesni performance: autor i izvođač Žak Valenta, Video: Istog Žorž
Izvedeno: Galerija Juraj Klović, Rijeka, 2004.
Video rad:
FRAKTALI, Eugen Borkovsky, fotografije
Uz otvorenje prezentacija: Grožnjan Grad umjetnika, 1965 – 2010

predgovor katalogu:

BIJELA IZLOŽBA
U dubokoj diskreciji bijele ne-boje, finim tkanjem prostornog crteža i oblikovanjem nedodirljivosti slike, Borkovsky nam prilazi poetskim minimalizmom. Eugenovi se radovi uslaguju ritmom zagušene akustike posvemašnje bijelog, i posvemašnje čistog.
Jasne se vertikale pod teretom lakoće svojih meditiranih inačica artikuliraju kao pismo. Slovarica se tvori iz savinuta rukopisa tanašne i porozne žičane stranice do formi koje u njegovu slučaju dosežu ideogramski status. Nešto već znano, koje traje – pa znači, ovjereno vremenom i osjećajem poznatosti.
Kako je raslo pismo? Iz kojeg jezika? Kome se poručuje porukom? S kime zapravo komunicira?
Reklo bi se, od samoga početka ispisuje graničnu crtu prikazanog i ne prikazanog, modernog, tradicionalnog i neobavezno istraživačkog koje ne preže od improvizacije. Jezik Borkovskog nikada nije bio vezano pismo na tvrdokornu gramatiku likovne (ili ma koje druge) kulture. Razgranalo se iz biomorfne strukture samo kadikad dotičući artificijelnu sintaksu onoga koji je iz vrta konačnosti zalutao u zatvoren prostor ateljea.
Nije u svim tim godinama bilo niti trenutka u kojem se autor odrekao prirodnosti, ali je s vremenom kultivirao i sofisticirao eleganciju grane, dana, šume, života.
Vezan na lijepo, vezan na oštru gestu prirodnog reza (recimo grane) u ovitku suglasja s krošnjama, oblacima i meditacijama, generirao je iz bezznačenjske igre, iz autonomije samoizražavanja do poštovanja vlastita jezika u koji je povjerovao i koji sada uzvraća komunikacijom. Riječju, ovo je zrela, dorečena, sublimna poetika.
Kako se oblikovao jezik u pismo? Kako su glasovi izričaja postali neograničene poruke ograničenog broja likovnih znakova?
Čini se, vrijeme rada daje svoje. Borkovsky je izrastao do autorstva koje činom početka ne sluti definiciju kraja, a svaki kraj svakog rada kanonska je transmisija prema nečem sebi možda suprotnim, ali posve sukladnim.

Govoreći o Eugenovu novom ciklusu, govorimo o bjelini. Tišini. Oblini. Jedinoj konkretnosti svijeta naime, što se pričinja iluzijom, što grije bespućem hladnoće, što se virtuozno izvija svakim novim časom u svoju suprotnost. To je misteriozan put od pahulje do ledenih snježnih pokrivača, misteriozan put jezika koji nikada ne poručuje ništa određeno, ali se na svim jezicima može reći jednom riječju: bijelo!

Figurativno, svijet raste iz ledene bezukorijenjenosti kao asocijacija: na cvjetove, zrcala, japanske papire ispisane diskretnom gestom, odložene košare pune ubranog granja, arhitektonične prolaze i prepreke koje se melodiozno opravdavaju svijetu kojem su ne-nalik. Prostor se puni figurama kao artificijelna šuma ili čudesni grad. Ledenim se ništa ne odriče topline, već se postvaruje jezikom koji i da hoće ne može biti tiši.
Metodološki, to su godine istih aksioma. Ničeg tu nema što u radu Borkovskog nije oduvijek i bilo. Ničeg tu nema što savršeno dobro ne poznajemo pod pretpostavkom da poznajemo njegov dosadašnji rad. Niti jedna nova (uporišna) točka formulacije nije uvedena, ali se raznolikost istog razgranala do mogućnosti da se minimalnim intervencijama u žičanim knjigama ispisuju bioliki tragovi.
Sav taj život u Istri, svo to vrijeme u egzaltaciji nenametnutog samovanja, negdje na periferiji ljudi, u epicentru svoje opčinjenosti velikim urbanim vrenjima (što su nanosila u plimama nebrojenih odlazaka sve svoje zakrivene i reciklirane istine mogućih svjetova), na granici bivanja i bdijenja, Eugen je čitav svoj stvaralački put razigravao aktivnostima koje uključuju mnoštvo ljudi. Taj je ekstovertirani djelatni put rabio kao paravan iza kojeg se odvijala jedna paučinasta pantomima opažanja, ples oka na jedva vidljivim rubovima svijeta što se nikada ne kani osvijestiti stvarnom društvenošću. Njegova djela su time tiha prispodovljivost hoda na prstima, šapat koji se sam sebe boji prenuti. Takvi su upravo ovi radovi u konačnici.
Paučinaste sobe samovanja i bdijenja, onkraj su svijeta u kojem umjetnik sudjeluje ali ga se odriče prvim doticajem oblikovanja, crtanja, govorenja, bojenja i ne-bojenja.
Konačno, sve što je pred nama nastoji biti nevidljivo. Upravo se u toj poetici pare, plina, vlage, kovitla u jedva dodirljive stvari. Ako bismo to poredili s granama od kojih je počeo namijenivši umjetnosti svoje pismo, došli smo do pare koju toplina isijava iz zemlje, do jednog prostim okom nevidljiva sloja zemaljskog koje umjetnik bere i potom sprema u herbarij, da bi dodirom oblikovao u novu bjelinu, koja se unatoč svemu čini čudesno konkretna s obzirom na bestjelesnost pare i daha koji svjedoče vanjsku zimu i unutarnju toplinu.
dr. sc. Nataša Šegota Lah

Eugen Borkovsky rođen je u Opatiji. Likovne umjetnosti studirao u Rijeci. Završio Seminar pisanja o suvremenoj umjetnosti na Zavodu za suvremenu umjetnost u Ljubljani (Slo). Ima priznat status samostalnog umjetnika (skulptor i likovni kritičar). Bavi se suvremenom likovnom praksom i likovnom kritikom te grafičkim i web dizajnom i heraldikom. Organizirao ili sudjelovao u organizaciji mnogih likovnih projekata u domovini i inozemstvu. Objavio više od dvije stotine i pedeset informativno – publicističkih radova iz područja likovnih umjetnosti. Od 1999. vodi Gradsku galeriju Fonticus Grožnjan. Inicirao je osnivanje neformalne asocijacije: Koordinacija HDLU-ova Hrvatske, za obranu digniteta i prava samostalnih umjetnika. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Radovi mu se nalaze u mnogim javnim i privatnim prostorima. Obavljao funkciju predsjednika HDLU Rijeka. Sudjelovao na mnogim stručnim simpozijima, lik. kolonijama i radionicama u domovini i inozemstvu. Putovanja: Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Češka, Grčka (Kreta), Francuska, Italija, Madžarska, Makedonija, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Srbija, Španjolska, Švicarska. Član je HDLU Istre, HDLU Rijeka, ULPUH-a, HZSU-a, Društva muzealaca i galerista Istre. Autor je reljefa i postava Heraldičke zbirke Grožnjan. Od ranih osamdesetih predstavljao se s nekoliko ciklusa likovnih radova (Arboreusi, Arhitektura iluzije, Poroznom stoljeću, Bića, Labirint, Nakupine samoće, Krletke, Murva, Arboreusi nove generacije itd). Priredio preko 60 samostalnih i sudjelovao na više od stotinu skupnih izložbi u domovini i inozemstvu. Svojim radovima učestvovao na nekoliko međunarodnih selektiranih likovnih smotri. Pored brojnih izložbi u Hrvatskoj, Borkovsky je svoje radove predstavio u: Austriji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Egiptu, Francuskoj, Izraelu, Južnoafričkoj Republici, Mađarskoj, Makedoniji, Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji. Od 1989. godine živi u središnjoj Istri. Detaljno vidjeti: www.borkovsky.hr

Adresa:
Eugen Borkovsky
Koče 46, 52429 Grožnjan, Hrvatska
e-mail: eugen.borkovsky@gmail.com
web: www.borkovsky.hr

Žak Branko Valenta, plesač, koreograf i pedagog. Diplomirao na School of Physical theatre u Londonu i Moving Acadamey for Performing arts u Berlinu. Poslijediplomski studij polazio na Moving Academy of performing arts, Amstardam. Kao osnivač i izvođač djeluje u TRAFIK-u / Tranzicijisko – fikcijskom kazalistu/ a surađivao i s brojnim kazalištima i grupama u zemlji i inozemstvu. Član jeHZSU-a i Udruženja profesionalnih plesnih umjetnika Hrvatske. Djeluje kao plesač, performer , koreograf, redatelj i kazališni pedagog. Kontakt: zak_valenta@yahoo.com,

Tyler Friedman (r. 1983.) je američki skladatelj i audio umjetnik koji trenutno živi u Londonu. Njegovo djelo nadahnuto je u velikoj mjeri klasičnom strukturom, fluidnošću i predodžbom glazbe kao prostora u koji se može ući fizički i psihički. Autorova želja: „Volio bih nastupati u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, pa me molim vas kontaktirajte i pozovite.“ Kontakt: tylerfriedman09@gmail.com; www.tylerfriedman.com

Info:

Galerija O3ONE
info@o3one.rs
www.o3one.rs

Akademija-Art.hr
05.07.2010