Galerija Njivice, Ribarska obala 10/I, Njivice
Fotografije
Erika Šmider: Priča s mora, stara i nova
Od 14. 07. do 08. 08. 2010.
Serija fotografija pod nazivom „Priča s mora, stara i nova“, kao nastavak ciklusa „Priče s mora“, započetog prije nekoliko godina, zbraja ovdje, poput svojevrsne likovne „pjesmarice“, neke stare i neke nove impresije Erike Šmider o moru. Neke stare i nove svjetlopisne priče „s mora“ i „o moru“. Neke stare i nove doživljaje i autorske interpretacije ovoga motiva. Jer taj motiv, po svom značenju i svojoj likovnoj obradi, u stvaralaštvu ove autorice zauzima posebno mjesto i ona ga tretira s osobitom autorskom profinjenošću i s mnogo poetske maštovitosti. Kreirajući tako sasvim drukčiju percepciju pojma „mora“ od one koju ima većina ljudi. A ta većina bi vjerojatno „more“ opisala kao „godišnji odmor“ i „ludi provod“, sunčanje i kupanje, šetnje rivom i večernje izlaske, što se sve, na kraju, u realnosti svodi, na gužvu i galamu, na „prženje“ na suncu (i miris krema), na automobilsku vrevu (i smrad ispuha), na ciku i vrisku uz treštavu glazbu do kasno u noć – i na večernji „đir“ rivom sa sladoledom u ruci.
A gdje je u svemu tome miris mora? Gdje miris borova, kamena, školjki? Čuje li se još pjev cvrčaka, zvuk valova, šum vjetra – maestrala, tramontane, burina? Zasigurno se sve to još čuje i osjeća; i svega toga još ima. Ali to znaju pronaći i zajedno s tim zavibrirati još samo pjesnici, umjetnici i zaljubljenici u more, nebo, oblake i vjetar; u valove i galebove. Oni koji umiju razgovarati s morem i razumiju njegove priče. Ostali donose svoje vlastite priče – i odnose ih nazad sa sobom, rijetko načulivši uho i otvorivši oko prema novome. Rijetko videći i prepoznavajući nove priče i nove impresije. Rijetko onako kako ih prepoznaje Erika Šmider, koja s posebnim senzibilitetom promatra svijet oko sebe i u njega uranja svim svojim osjetilima, imajući poseban dar za komunikaciju s prirodom, osobito s njezinim mikro-svijetom. Njezina misao nikad nije nepažljiva, ruka nikad nije nesigurna, a oko nikad rastreseno, pa ova autorica, radoznalo istražujujući elemente svijeta koji je okružuje i fokusirajući pažnju na male djeliće života, zna na svojim fotografijama majstorski ispričati za mnoge neprimjećenu priču o cvijetu kaktusa, o palminom listu, o morskoj travi, o konopu s čamca, o strukturi kamena, ili o zapjenjenom valu na plićaku. Njezine fotografije zato nisu onakve kakve bismo inače očekivali kad je motiv mora u pitanju.
Jer nema tu razgledničarsko-kičastih panorama i prepoznatljivih vizura, nema identifikacijskih oznaka nekog mjesta i vremena, nema bujne naracije, niti reprezentativne dopadljivosti. Ali zato ima magičnih trenutaka – gotovo na granici iluzije, uhvaćenih pri susretu s čudima prirode. I ima beskrajno mnogo vizualnog bogatstva. Ima događanja boje i događanja svjetlosti, koje Erika počesto koristi sasvim na slikarski način, dokazujući tako da je istinski umjetnik i fotografski mag, koji zna od stvarnosti napraviti fantaziju. Koji zna hodati skliskim rubom opipljivoga i neopipljivoga, viđenoga i snoviđenoga, pa u naletu bure i uzdignutoj morskoj prašini vidjeti ples vještica, u zadnjim odsjajima sunca prepoznati Prirodu kako kistom slika po morskoj površini, u ukriženom drvenom držaču za sušenje mreža razaznati Raspelo … Tako njezini motivi postaju nešto drugo, prelazeći u neki drugi prostor i neko drugo vrijeme. Njihova realna prepoznatljivost tu kao da prestaje biti važno, a ono što postaje važno je njihova simbolika i njihova asocijativnost. Detalji tu funkcioniraju kao cjelina; kao pars pro toto, pokrećući emocije i budeći snove, otkrivajući nam na profinjeni način estetiku malih stvari. I time dokazujući kako je ona znana izjava „Svrha umjetnosti je da učini vidljivim ono što je obično nevidljivo“ – u potpunosti točna.
Erika Šmider je rođena 1942. godine u Zagrebu, gdje je 1961. završila Školu za primijenjenu umjetnost, na Odjelu likovne i tehničke obrade fotografije. Bavi se primijenjenom i umjetničkom fotografijom, a posebno je zanimaju teme krajolika, arhitekture, portreta i struktura. Samostalno izlaže od 1965, a skupno od 1960.godine, na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama fotografije. Za svoje radove dobila je brojne nagrade i priznanja. Fotografije su joj objavljene u časopisima "Arhitektura" i "Čovjek i prostor", u stručnim izdanjima “Stambene zgrade i zgrade za odmor“ (1983.), te “Travnjaci“ autora Nikole Samardžije, u školskim udžbenicima "Riječ hrvatska", "Hrvatska početnica" i "Hrvatska čitanka" 2, 3 i 4, u "Dječjem atlasu prirode", u monografijama Mire Ovčačik – Kovačević “Živjeti na tri razboja“ i one Dore Pejačević (autorica Koraljka Kos), te na naslovnim stranicama knjiga "Čekati sjevernije" (Vlado Gotovac), "Proplanak" (Marisa Madieri), "Pjesme za Bosnu" (Rosemary Menzies) i "Glas srca i razuma" (Olga Carević). U monografiji "Arhitektonski studio 1955 – 1977" (u kojem studiju je provela 18 godina radeći s poznatim arhitektima – Žarkom Vincekom, Andrijom Čičin – Šajnom, Milom Poletti, Miroslavom Begovićem, Ivanom Geršićem i drugima) objavljene su joj brojne fotografije škola, vrtića i hotela (npr. "Libertas" u Dubrovniku), koje je radila u sklopu arhitektonskih projekata.
O Eriki Šmider pisali su mnogi poznati likovni kritičari i teoretičari, novinari i esejisti: Juraj Baldani, Josip Depolo, Marija Tonković, Ariana Kralj, Ivan Vitez, Mirjana Šigir, Vladimir Kos, Olga Vujović i drugi. Do sada je održala više od četrdeset samostalnih izložaba, te sudjelovala na brojnim skupnim respektabilnim tematskim, žiriranim izložbama i foto – manifestacijama u zemlji i inozemstvu (na svim izložbama FotoKluba “Zagreb“ i na onima svoga strukovnoga udruženja, kao i na Zagrebačkim salonima, na međunarodnim smotrama fotografije, te redovno na “Mundialu“ – međunarodnom Salonu fotografije u Rovinju).
Samostalne izložbe (izbor):
Akademija-Art.hr
06.07.2010.
