Izložbu u nazočnosti autorice predstavlja Eugen Borkovsky.
Emilija Podjavoršek predstavlja seriju radova slikarske provinijencije ali kombiniranom tehnologijom. Autorica je dosljedna u radu pa nudi ciklus, seriju radova koji odražavaju isti stav prema slikarskom oblikovanju. Unutar ciklusa vidljiva su razmišljanja materijalom pa ciklus ima izvjestan razvoj kojeg je moguće izčitati u postavu. Cijeli ciklus ona naziva SINERGIJA a to je pojam koji označuje komplementarno djelovanje više čimbenika na istom zadatku čiji zbir aktivnosti biva veći od običnog zbroja dijelova uključenih u proces. Ovaj naziv definira promišljanje o radovima i zaustavlja nas kod sabiranja i analiziranja elemenata radova.
Prema vizualnom dojmu i prema obrazloženju autorice, nju u premisi zaokuplja pokrajina, pejzaž koji je u slovenskom priobalju okružuje. To su parcelirane obrubljene površine ravnog ili češće brežuljkastog tla ili prostrani teritorij solana parceliran branama i kanalima. Ona se ne trudi postići perspektivu pejzaža već ga predočuje na način sličan ptičjoj perspektivi. Tijekom razvoja promišljanja autorica najprije razrađuje a onda se odvaja od teme i kreće prema sasvim apstraktnim formacijama. Dio pomaka u oblikovanju rezultira apstrahiranje oblika i sintetiziranje plohe ka jednostavnijim detaljima dok drugi pomaci vode prema dekorativnijim formama koje asociraju na čipku iako još uvijek zadržavaju dostojanstvo likovnog djela.
Emilija Podjavoršek istražuje krajolik koji joj je blizak ali i slikarstvo kao tehnologiju. Neuobičajen pristup materijalima i tehnologiji glavne su vrijednosti ovih radova. Radi se o nizu od desetak ploha na kojima prevladavaju umjereni tonovi u bogatom rasponu. Raster linija, iako pretvoren u slikarsku površinu, glavna je odrednica kompozicije na svim radovima. Kontrolirana povremena slučajnost na nekima od njih dodatno izgovara gestualni pristup. Slojevi boje i rad s neslikarskim elementima miješaju se s ucrtanim, urezanim ili kolažiranim elementima. Ponegdje se geste ili namazi ponavljaju. Strukture na radovima Emilije Podjavoršek zadiru u reljef. Mogu se svrstati u ideje koje govore o likovnoj tehnologiji koja u suvremenosti nije više zadano ograničena na boju već se oblikovanje može odrediti najrazličitijim materijalima. Autorica se uzda u elemente koji su joj bliski: podloga, boja, tanki materijal (konop) koji zamjenjuje liniju. Ponekad ju element koji zamjenjuje liniju poteza zavodi pa se ona prilagođava njemu. Ponekad ga postavlja, aplicira sasvim svjesno i kontrolirano.
Ove kompozicije odišu raskoši tonskog spektra iako se i nešto intenzivniji kolor ponekad pojavljuje na podlozi. Autorica ponegdje eliminira prekrivanje podloge bojom pa joj neki segmenti izgovaraju tonove zamrljanog slikarskog platna. Eksperimentiranje teksturama čini se kao izazov za autoricu. Ona uporablja niz drugih gradiva koje svrstava uz boje, klasični slikarski materijal. Pored konopa na radovima otkrivamo i djeliće valovitog kartona, tekstila, pijeska ili deblje naslage boja. Ona ih vješto uklapa u kompozicije ujednačavanjem tonskim spektrom.
Njen način analize i eksperimentiranja s oblicima smjera na dekonstrukciju realnog i viđenog. Izvlačeći iz memorije karakteristične oblike transformira ih i preslaguje na podlozi. To rezultira ritmiziranim površinama koje rijetko imaju oslonac za pogled. Raspršenost kompozicije zaustavlja se naglo pri rubu rada iz kojeg često potez bježi. Tako radovi djeluju kao izresci. Možda je bilježenje ritma, pulsiranje pejzaža osnovna odrednica cijelokupnog ciklusa Emilije Podjavoršek. Ona kadrove postavlja u odnos, unutar kojeg ponavljani slijed sličnih oblika inicira tempo. Na svim radovima prisutan je ritam problematiziran najčešće kao nakupine manjih likovnih činjenica, uglavnom reljefnih, uz formulu ponavljanja naglašene teksture.
Autorica je zanesena mogućnostima ove igre. Istraživanje, igranje se kreće u dva smjera. U asociativnom smjeru, igri fragmenata koji podražavaju realne oblike i u smjeru sasvim apstraktnih kompozicija. Obje grupe karakterizira rukopis koji se približava slučajnom, spontanom zapisu. Igra, čijim rezultatima smo svjedoci, podređena je umjetničinom senzibilitetu. Odupiranjem dosjetci, kao zavodnici odabranog načina izraza, ona ipak kontrolira oblikovanje i uspijeva ga zaustaviti na strani kreativnog. Na nekima od radova nešto manje spontano i dosljednije organizirano, ovo interveniranje na podlogu kreće od gestualne k organiziranoj fazi rada. Podjavoršekova umiruje te situacije i oblikuje rad koji odiše skladnom, skoro dekorativnom kompozicijom. Početni spontani oblici bivaju prikriveni no unutar kompozicije ipak ostaje prisutan početni naboj na kojem je pojedini rad baziran. Umjetnica redukcijom elemenata i poteza, zaustavljenim u nakupljanju ili rasprostiranju, svjedoči efemernu dinamiku svijeta.
Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Umjetnica osjeća bilo vremena i reagira. Ona traži svijet oslobođen represivnih stega intelekta i zakonitosti pravila. Promatrajući ove radove shvaćamo nestalnosti formi koje naziremo. U slojevima osjećamo odjeke oblika. Ona istovremeno prikazuje i sakriva. Izaziva nas na promatranje iako nudi gotov rezultat. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, čak i na istom radu slutimo raspoloženja, utiske, doživljaj autorice. Iako ona strogo kontrolira, čak sakriva doživljaj, instrumentacija traga ostavlja mjesto za dojam. Njezin bi se opus kojeg predstavljamo, mogao tumačiti interesom za slikarski rad koji prestaje biti prijenosnik slika realnog a progovara o nevidljivom ali spoznatom pojmovanju mijene.
Unatoč izvjesnoj strogoći radova, autorica pripada kreativcima, igračima. Ona se igra elementima koje si sama zadaje. Vizualne iluzije i taktilne iluzije imaju logičku strukturu koja ne može biti oblikovana konvencionalnom logikom. Razlog tome može biti odvojenost od logičkih normi koje imaju karakter navika i ne utječu samo na mišljenje već i na percepcijsku interpretaciju. Radovi pred nama su negdje na polovici ovih postulata.
Citirat ću E. Noldea: «Volim kad neka slika izgleda kao da se sama naslikala.» Autorica nije htjela, ona je jednostavno činila. Slutila je određene odnose. Važan je akt kretanja ka činjenju i potreba za izgovorom. Kad se to pomiješa s iskustvom i senzibilitetom, rezultat ne bi trebao biti upitan.
Eugen Borkovsky
Emilija Podjavoršek je rođena 1982. godine u Celju. Poslije Srednje škole za dizajn, smjer modno oblikovanje u Ljubljani, studira likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Mariboru. 2009. godine je diplomirala kod profesora Ludvika Pandur. Kolektivno i samostalno izlagala: Dolenjske toplice, Koper, Maribor, Piran (SLO); Codroip, Gorizia, Perugia, Trst (I); Grožnjan (HR). Za svoj rad nagrađivana više puta. Živi i radi u Luciji (SLO).
20.05.2010.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/emilija-podjavorek-sinergija/&description=Emilija%20Podjavoršek:%20SINERGIJA){kind=link}