Skip to content

Željko Mucko izlaže u Zenici

Željko Mucko

iz ciklusa mrtva priroda, krajolici i vedute
(2007-2010)
Željko Mucko rođen je 1959.godine u Koprivnici. Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Zagrebu 1978. godine, na odsjeku slikarstva (profesori Josip Biffel, Francina Dolenec, Danijel Žabčić). Godinu dana studirao je na Fakultetu primijenjenih umetnosti u Beogradu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo 1984.godine u klasi profesora Raoula Goldonia.
1984. godine dobiva nagradu za diplomski rad koju svake godine dodjeljuje Vijeće Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Kao stipendist austrijske Vlade, 1994.godine,boravi u Salzburgu na ”Internationale Sommeracademie für Bildende Kunst” u klasi Nancy Spero i Leon Golub.
Izlaže od 1981.godine na preko 30 samostalnih i više kolektivnih izložbi.
Živi i radi u Koprivnici.
O slikarskoj poetici Željka Mucka
U suvremenoj hrvatskoj umjetnosti Željko Mucko pojavljuje se kao pripadnik nove figuracije sklone tradiciji intimizma. Intimizam u slikarstvu Željka Mucka zanimljiva je pojava u savremenom hrvatskom slikarstvu jer nastoji reafirmirati tradicionalne likovne vrijednosti,bez obzira na tendencije likovnog trenutka,dok istovremeno raskida veze s neposrednim motivom koji se gubi u toku procesa slikanja,a centralni interes postaje sam slikarski proces.
Morfologija i poetika mrtvih priroda,krajolika i vedutna  nastalih između 2007. i 2010.godine u slikarstvu Željka Mucka referiraju se na slikarstvo intimizma.Intimističko je,prije svega,Muckovo pristupanje slici;on naglašava važnost materije,fakture i atmosfere.
Mrtve prirode Željka Mucka prikazuju male stvari i male svjetove:biedermeyer buketiće,boce i vrčeve,posoblje i predmete-skromni inventar ateljea,svijet slikareve intime koja opisuje slikara prefinjene kulture,znanja i umijeća.Upravo su mrtve prirode iz slikareva ateljea prostori koji mu pružaju koncentraciju duha i mir kontemplacije.
Unutrašnji, intimistički, pogled ima prednost pred pogledom oka, a uživljavanje slikara s motivom posjeduje tri razine-motiv, senzibilitet i strukturu.
U ovim recentnim mrtvim prirodama (2007-2010),autor je odabrao bogatstvo boje,osunčano žutu gamu;naglašena boja koja pripada jugu,jednu drugu paletu u odnosu na ranije faze koje pripadaju paleti hrvatskog sjevera.
U ovom ciklusu nije potrebno tražiti početna ishodišta i inspiraciju,iako su oni,zapravo,vidljivi u ranijim radovima iz zadnje četvrtine XX stoljeća.U slikama nastalim između 2007-2010.godine,nema više krovova, prozora, crkvenih tornjeva..motiv je više uporište nego predložak, polazište iz kojeg slikar metodom asocijacije kreće na ”putovanje” na kojem nema unaprijed određenog ishodišta i cilja.Imagi-narni,odnosno apstraktni krajolik koji autor stvara više nema opisivanja i pripovijedanja,već autor istražuje prostor medija,retušira,slobodno oblikuje i istražuje odnose koji uspostavljaju vlastitu poetiku defragmentiranog prostora.
Početak procesa je razbijanje vedute grada,još uvijek prisutna prepoznatljivost na radovima iz 2007.godine,na kasnije nastalim slikama 2009. i 2010. razgrađuje se i nestaje,rasplinjuje je u korist forme i apstraktnih ritmova prostora u kojima dominira dinamika primarnog.
Odlika Muckove poetike je strpljivost građenja slike u kojoj se unutrašnji ritmovi oslanjaju na sjećanja i naznake krajolika.Autor se oslobađa svih nepotrebnih detalja i podređuje kolorističkom bogatstvu,dojmu raskoši slikarskog rukopisa i senzaciji cjeline.
Određeni metafizički predznaci mentalnih krajolika Željka Mucka ubrajaju među one savremene slikare koji na početku XXI stoljeća vjernost slikarskoj tradiciji podižu na višu razinu svijesti.Upravo je u razini svijesti,preciznije,u svijesnosti apstraktnog prostora kao nove virtualne stvarnosti rođene iz polja asocijativnog,snaga njegovog vitalizma.
Osmanić Lejla