Izložbu u nazočnosti autora predstavlja Eugen Borkovsky.
Kad izgubimo djetinjstvo, kažu, postajemo veliki, zreli. U sjenovitoj maglici, kao nakon sna, ostaje trag. Uvijek je tužno kad moramo nešto ostaviti da bismo mogli dalje. I naši krpeni medvjedići završili su tko zna gdje ali im sjene ostaju u sjećanju. Memorija je suputnica samoće. Samoća utječe na memoriranje situacije. Da li bol samoće gubi snagu u vremenu ili se naviknemo? Da li je samoću potrebno pokazati? Da li je podijeljena samoća manje bolna? Ima odgovora kad ju ne osjećamo. Nikako do odgovora kad osjećamo bol samoće.
Osamljeno se možemo osjećati i u društvu. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje niz posljedica. Znanost nam ne pomaže. Znanost je postala oruđem progresa ali nije riješila probleme. Prečesto pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Kapital, politiku niti vjeru ne zanima jedan čovjek. Važno je krdo kojim se manipulira. Tek u postmodernističkom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je dosadašnji znanstveni pogled na svijet neadekvatan. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko ¨Ja¨ promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. ¨Ja¨ se pojavljuje kao osoba podložna mijeni s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom auto percepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom sasvim jednostavno odbaciti.
Pred nama je likovni projekt Željka Marinkovića u kojem ¨Ja¨ biva interpretiran kao dokument osobnog trenutka. Oslanjajući se na memoriju i hrabrost priznanja, evocira povezanost osobnog stanja i bola. Ova koherentna vizualizacija ne govori određeno ni o prošlosti ni o budućnosti. Sve je kanalizirano u trenutak. Umjetnik suptilno progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Prisutna je snažna energija u postavu koju još bolje prepoznajemo nakon kadrova video rada. Autor osobno pretvara u arhetipske znakove.
Ambijentalnu instalaciju možemo promatrati kao trodimenzionalnu grafiku. Postavljajući ispunjene oblike u prostor autor ujedno problematizira dvodimenzionalnost plohe. Ova optičko – kinetička djela teže negiranju tradicionalnog geometrijskog prostora i time potiču promatrača na nove mogućnosti percepcije. Kompozicija, ritam, boje / ne boje, sjene, sve je usredotočeno na dramatiku niza.
Željko Marinković ovaj likovni projekt naziva Biografija. Radi se o figurama, lutkama koje nose obličje autora. On za tu prigodu skida odjeću i fotografira se s prednje i stražnje strane. Dobivene fotografije otiskuje na tekstilnu podlogu, bijelo (slikarsko) platno, bijelo poput posteljnog rublja. Iz otisnute metraže izrezuje figure. Kasnije prednju i stražnju stranu svog akta spaja u cjelinu dobivajući prazan prostor između dviju fotografija. Autor se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja već napor usmjeruje k smislu. Kreativna akcija se nastavlja ispunjavanjem dobivenog prostora materijalom. No, autor ne ispunjava lutke vlastitog obličja bilo čime već za ispunu upotrebljava predmete, dijelove predmeta koji su mu (bili) važni. Ti su predmeti raznorodni: rasparane fotografije, rastrgana pisma, uspomene. Predmeti evocirane boli oteti memoriji. Umjetnik se povjerava krhkom mediju. On plasira sebe, golog i ranjivog, na „kori“ predmeta „ispunjenog“ svojim uspomenama. Niz ovješenih lutaka nosi prepoznatljivi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj.
Željko Marinković problematizira tijelo koje je neponovljivo osobno. Tijelo govori o našem unutarnjem stanju ili glumi željeno. Tijekom povijesti umjetnosti, odnosno povijesti oblika, čovjek je bio najobrađivaniji likovni motiv. Marinković poznaje pravila tradicije. On zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje promatrač. Percepcija je formalno opisiva ali ovdje je zanimljiviji socijalni ili – još preciznije – intimni kontekst. Njegovi autoportreti uvijek su isti izvana. Uvijek su u obliku lutka koji je ispunjen sadržajem koji mu daje dimenzionalnost. No, ta „ ispuna“ nije neka masa već autorove osobne stvari, predmeti ili dijelovi predmeta koji su mu (bili) prevažni. Njegovi autoportreti naoko su identični, ali su, umjetnikovom intervencijom, materijalizirani u konceptualnom obliku.
Marinković dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Ponovno moramo konstatirati da čovječji rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Kapitalu i vjerama odgovara syber svijet. Informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili a zapravo smo samo vidjeli. No, netko ipak mora uzgajati jabuke i sašiti hlače. I to bi se moglo automatizirati ali još uvijek mora postojati netko tko će jesti jabuke i nositi hlače. Netko tko će strasno zagrliti i poljubiti voljeno biće…
Odnos s promatračem posebna je stavka ovog projekta. Već sama nagost modela i simulacija trodimenzionalnih muških lutaka promatraču izaziva podozrenje. Ako tome dodamo da je u postavu i raspredu moguć direktni doticaj djela i promatrača, dobivamo još konotacija: Autor nam se predstavlja na direktan način, skoro performerski. Željko Marinković ne plasira tijelo nepoznate osobe. Uvijek je to njegovo nago tijelo. Poput Christiana Boltanskog, tjelesne referencije pozivaju na odluku o prevazilaženju stečenih, nametnutih reakcija. Marinković se igra s promatračem. Nudi sebe aktivirajući moguću nelagodu. Konvencije prema nagim dijelovima tijela, dovedene su u pitanje. Jer, većina dijelova tijela mistificirani su i određeni posebnim statusom. Niz muških aktova od nas zahtijeva taktilno: dodir ili slučajni dodir. Situacija postaje nepodnošljiva. Niz predmeta poziva na prijelaz barijera. Radovi pred nama propituju zapadnu racionalnost. Upozoreni smo da nam se život odredio društvenim konvencijama i konformizmom. Opet se osvrćemo znanosti, ali ona opet razočarava: oficijelna znanost je dala glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora a ponudila tablete za umirenje. Postmodernizam donosi nov način gledanja na svijet koji preispituje uvriježene pretpostavke. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. Ovaj projekt nudi nam inicijaciju za uspostavljanje novog senzibiliteta za razumijevanje značenja glavnih trendova promišljanja novog doba.
Osmišljavajući prezentaciju, autor gradi ambijent unutar kojeg zaboravljamo realno. On smišljeno oblikuje prostor kako bi promatraču pokrenuo misao. U prostoru ne nudi oslonac za pogled. Kompozicija postava raspršena je fragmentima: istim radovima i njihovim sjenama. Figure, lutke na koncu brojnošću postaju ne-same. Dojam osamljenosti tijekom prolaska postavom time je naglašeniji. Pojavljuje se pitanje komunikacije. Marinković nudi i traži komunikaciju. Glavna uloga ponuđena je promatraču. Marinkovićevi potencijalni mobili imaju mogućnost pomicanja ali se ne miču sami od sebe. Potrebna je energija, snaga za pokretanje ili ono što je najvažnije: želja. Ovo su zapravo portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Naša bolna osamljenost ima ogledalnu sliku u ovom postavu. Kao što smo zagadili prirodu tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Nameće se pitanje: imamo li hrabrost dotaknuti lutku golog (muškog) čovjeka?
Snaga ovog projekta u načinu je evidentiranja osobnog. Zaustavljeni u oniričkim situacijama, portreti plijene pažnju upravo time. Autor to potencira multipliciranjem modela. Prezentirana slučajna, opuštena pasivnost, za razliku od pomodnog mačoističkog poziranja, čini snažan znak uvriježenim spoznajama. Ovdje je objekt – instalacija oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. Relacija koja se uspostavlja između pogleda i rada, supstituira se pogledu koji klasificira konvencionalne znakove žanra akta. Izdužene figure, raspoređene u bjelinu galerijskog mira, bude u nama mnoge asocijacije. Niz nas vodi u perceptivno stanje iznenađenja: dojmovi osciliraju između nelagode i interesa za slijed. Radovi su nastali na temelju akta, no ovo nije izložba aktova. Pred nama je kolekcija jednog stanja. Zbir emocionalnih situacija. Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, autor koristi za bezglasnu ispovijed a ujedno i za sučeljavanje. Marinković od promatrača traži angažman: traži dešifriranje energije. On to nudi dosjetljivo: na razmeđu cinizma i dječje igre.
Na radovima čitamo cijeli proces: Željko Marinković posprema osobnu povijest materijaliziranu kroz predmete uspomena. Umjesto da patetično, ritualno predmete bivših emocionalnih stanja spali u kaminu, on ih komada i dijelovima ispunjava krpene lutke. I više od toga, ispunjava lutke svog obličja. Tu je krug zatvoren: emocionalno stanje, umjetnički nerv i materijalizacija misli pretvoreni su u artefakt. Rezultat je nevidljivi album uspomena, nečitak dnevnik. Ovi radovi ne prikazuju. Oni emaniraju, a pri tom sugeriraju ali ne definiraju stav. Šute doživljeno. Šute o tome kako je bilo ili kako je moglo biti. Marinković kreće u preuređivanje svijeta krećući od sebe. On pribjegava vizualnoj iskrenosti, koja čini novu stvarnost. Rezultat je više nego dokument. Marinković nudi krokije stanja melankolične duše. Ova akcija, na zadovoljstvo aktera i uništenog predmeta, biva sažeta u format umjetničkog predmeta, u izuzetan likovni projekt!
Eugen Borkovsky
Željko Marinković je rođen u Beogradu 1977. godine. Upisom na fakultet Primijenjenih Umjetnosti i Dizajna u Beogradu prekida dotadašnje studije književnosti i stranih jezika i posvećuje se potpuno skulpturi. Nesretni događaji u Srbiji, navode ga na odluku da studije umjetnosti nastavi u inostranstvu. Najprivlačniju ponudu nudi mu Accademia di Belle Arti u Veneciji. Već tijekom studija njegovu pažnju privlači performance i instalacija koje usvaja kao osobni način umjetničkog izraza. Živi i radi u Veneciji baveći se umjetnošću i dizajnom.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/eljko-marinkovi-biography-ii/&description=Željko%20Marinković:%20BIOGRAPHY%20II.){kind=link}