‘Sada je, zapravo, sve dobro’ autoričina je predstava premijerno izvedena u ZKM-u, a sjajan početak godine Olja nastavlja i skorom premijerom triptiha ‘U znaku vage’ u HNK-u
Kazališna 2013. izvrsno je počela za mladu dramaturginju i redateljicu Olju Lozicu. U Zagrebačkom kazalištu mladih 19. siječnja premijerno je izveden njezin autorski projekt "Sada je, zapravo, sve dobro", a 22. veljače, točno na stotu obljetnicu rođenja Ranka Marinkovića, u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu zajedno s još dvoje mlađih kazalištaraca, Helenom Petković i Ivanom Plazibatom, bit će izveden triptih "U znaku vage" prema motivima iz opusa jednog od najvažnijih dvadesetostoljetnih hrvatskih književnika
Dvije premijere u prominentnim kazališnim kućama znak su da je Olja Lozica ime na koje domaći teatar treba ozbiljno računati.Međutim, ova rođena Korčulanka kazališnoj publici ne bi trebala biti nepoznata. Kao dramaturginja surađivala je često s legendarnom Ivicom Boban, kako na Akademiji dramske umjetnosti tako i u njezinim projektima na Dubrovačkim ljetnim igrama, u HNK Zagreb ili Teatru EXIT. Olja Lozica nije radila samo s njom, jer je često bila dramaturško "treće oko" i redatelja kao što su Rene Medešek, s kojim je surađivala u Zagrebačkom kazalištu mladih i Kazalištu Trešnja, ili Goran Golovko.
Nekoliko nagrada
Koliko je umješna i uspješna u poslu, koji podrazumijeva i rad na tekstu i aktivno sudjelovanje u procesu rada na predstavi, potvrđuje i nekoliko nagrada. Predstavom sa Splitskog ljeta 2010. "Smij i suze starega Splita" osvojila je Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju dramatizaciju i adaptaciju teksta, a iste je godine najboljom predstavom u cjelini na Marulićevim danima proglašena produkcija Teatra EXIT "Reces i ja". Ta je predstava ujedno svojevrsna prekretnica u njezinom radu, jer se dramaturginja tada ozbiljno počela baviti konkretnijom stranom kazališnog stvaranja – režijom. Nakon uspjeha u EXIT-u, 2012. je u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića postavila vlastiti tekst "Prasac koji gleda u sunce" i naišla na nepodijeljeno pozitivne reakcije.Povratka više nema, tvrdi Olja Lozica, najavljujući svoja dva projekta na samom početku ove godine. Predstava "Sada je, zapravo, sve dobro" u Zagrebačkom kazalištu mladih je gorko-slatki koloplet svakodnevnih situacija ovdašnje i sadašnje zbilje ispričan kazališnim sredstvima. Autorica sama tvrdi da je malo ostalo od konkretnog teksta s kojim su ona i njezin dramaturg Matko Botić krenuli u rad s ansamblom, koji čine Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Maro Martinović, Filip Nola, Dora Polić Vitez, Urša Raukar, Damir Šaban, Doris Šarić-Kukuljica i Marica Vidušić. Razlog je taj što je danas više zanima što može napraviti na pozornici, sa živim glumačkim i izvedbenim materijalom, a ne više samo ono što može ostaviti na papiru i zato tvrdi: "Realno, malo mi je smiješno što se razdvajaju pozicija autorice teksta i redateljice kad je riječ o autorskim projektima poput mojih. Sada ono što bih mislila na papiru mislim iz procesa, iz fizikalnosti koju se može uočiti tek na sceni. Tako se misli i struktura i sve ostalo, što je opet neko pisanje, ali pisanje izvedbe."Nova ZKM-ova produkcija prati nekoliko priča koje se isprepliću, a imaju zajednički nazivnik nelijepe zbilje. Međutim, takva je bila i EXIT-ova "Reces i ja". U čemu je razlika? "Ogromna je razlika u formi. U prošlom projektu upala sam u zamku dociranja i patetike, kao da me uhvatio ostatak dugog puberteta. Tematika sada jest slična, ali je i pokušaj rastvaranja problema svakidašnjice na način koji dopušta gledatelju da sam upisuje i razrađuje te probleme i misli o njima iz svoje vizure. Zato sada nastojim izbjegavati dramski tekst dok, s druge strane, ne želim upasti u kazališnu stilizaciju. Naime, kada se probleme koji nas zanimaju postavi u konkretnost, s licima koja nose imena i prezimena, onda ostaju samo novinska ili televizijska vijest."
Poput igrališta za golf
U maloj dvorani ZKM-a, Sceni Polanec, prostor igre definiran je isključivo zelenilom pa podsjeća na terarij ili igralište za golf. Olja Lozica otkriva zašto: "U startu smo imali ideju da provučemo Čehovljev ‘Višnjik’ kroz sve što ovdje radimo. Čehov nas nije zanimao kao lektira, nego zato što upravo u tom komadu postavlja i danas sasvim aktualno pitanje o propasti jedne društvene klase ili kategorije. I naša predstava se pita postoji li danas srednji sloj, kako se ti ljudi ponašaju i što su zapravo. Imamo jednu scenu u kojoj se dogodi ovrha, kad ljudima odnesu televizor zato što nisu platili račun za telefon. Tako se i Gajev u ‘Višnjiku’ oprašta od ormara."Iako želi kazalište koje govori o situaciji izvan njega, autorica ne smatra da se teatrom može mijenjati svijet: "Predstava može biti neki oblik provokacije, ali jedna predstava ne može napraviti ništa u smislu provokacije, a još manje agitacije, ako se to uopće očekuje od kazališta ili umjetnosti u cjelini. Ne vjerujem da jedan projekt može nešto preokrenuti preko noći. Kazalište može biti politično, ali najprije unutar kruga ljudi koji ga stvara, pa tek onda i preko publike."
Izvor: 21stoljece.hr
