Izložbu, u nazočnosti autorice, predstavlja Eugen Borkovsky.
Tko od nas nema policu, odaju, konobu u kojoj se nalaze predmeti koje više ne upotrebljavamo? Tu nailazimo na sijaset najrazličitijih artikala. Iz takvog asortimana Dunja Demartini na svjetlo dana izvlači predmete koji joj izazivaju značenje. Ona se s njima odlučuje poigrati a time, sebi i nama, prirediti iznenađenja. Primjenjujući likovni postupak umjesto kista koristi igru a umjesto boje koristi predmete. Ovom procesu medij je sjećanje.
Namjera nagoni umjetnika da izabere sredstva i materijal kojim bi izgovorio zamišljeno. Otkrivanje predmeta i izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Oni postaju materijal za oblikovanje / preoblikovanje. Dunja Demartini predstavlja radove čiju okosnicu čine objekti sazdani od odbačenih predmeta i grafički otisci. Njima ostvaruje bizarne kombinacije. Ova konfrontacija materijala govori o slobodi pristupa kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu suvremene umjetnosti tehnologija ili materijal ne označava status djela.
Autorica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije vezane uz memoriju i likovno doraslog grafičkog oblikovanja. Iako po njenom iskazu grafike sadrže određene greške možemo to tumačiti spontanošću i slobodom pristupa. Osobni doživljaj detektiramo elementima koje autorica dosjetljivo i pomalo cinično ali s poštovanjem prevodi u umjetnički oblik.
Dunja Demartini promatraču ne nudi samo iznenada osvijetljeno osobno sjećanje već i stav koji natkriljuje dosjetkom, izmišljenom funkcionalnošću. Reciklirajući odbačeno umjetnica svjedoči tijek. Ograničavajući se na jednostavan postupak otkriva poeziju pamćenja. Ovaj instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. Dunja poštuje osobnu povijest. Djelo čini svojim, individualnim predmetom. Oblikovanje / preoblikovanje predmeta doživljava osobno no rezultati iniciraju komunikaciju s promatračem. Koristeći medij obilježen običnošću potiče razmišljanje. Tu joj obilno pomaže maštovitost i humor kojeg nalazimo u rezultatima. Ona kombinira predmete prema kojima osjeća izvjesnu vezanost pa se doza fetišizma pomalja iz radova.
Prezirući artificijelnost umjetničkog jezika autorica ga izvrgava neuobičajenom likovnom gradbenom materijalu. Otklanjajući stegu klasičnog slikarskog postupka, autorica kreće u preslagivanje svijeta. Situacije su čitljive iako pojedinačni radovi djeluju kao apstraktne kompozicije. Autorica ne prepušta slučajnosti građenja objekta. Nakupine oblika / ideja kombinirane su promišljeno. Zaustavljene na putu od dosjetke k znakovitosti, uznemirujuće su. Svaka promjena bilo kojeg elementa izazvat će promjenu cijelog sustava.
Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Autorica je uspjela na najjednostavniji način kombinacijom „predmeta iz podruma“ prepraviti realnost. Odjednom, preoblikovanjem, drugačijim plasmanom, predmeti ponovno postaju primijećeni. Dunja Demartini zub vremena doživljava kao sukreatora. Tragovi udaraca, lom emajla, istrošenost podloge, rupe od hrđe, sve postaje likovni materijal. Ona polazi od ready madea a projekt pokazuje konceptualne rezultate. Na ovim radovima pronalazimo i odjeke ideja Arte povera. Iako su objekti sastavljeni od zaboravljenih a time i skoro odbačenih predmeta, autorica im daje novu funkcionalnost. Ona odbacuje standardni način likovnog izražavanja i plasmana umjetničkog predmeta. Proces postaje igra a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, uvjetovana. Ona nam otvara nove vizure i tjera prema hrabrosti poput one koju smo imali u djetinjstvu. Hrabra igra iziskuje svježinu razmišljanja. Igra nas obuzima i mi hrabro zakoračujemo u neistraženo. Ili da bismo poznato prepoznali u novom svjetlu. Ove izuzetne igre, čijim rezultatima smo svjedoci, predmetima donose produžetak života u novom obliku. Igra rezultira zanimljivim i neočekivanim postavom u galerijskom prostoru. Radovi odlično korespondiraju. Instalacije su očišćene od suvišnog. Montiranjem, nizanjem, apliciranjem, konstruiranjem, upotrijebljeni materijal – prepoznatljivi elementi, dobivaju novu vizualnu dimenziju. Postaju nova realnost.
Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi sve karakteristike zatvorene cjeline. Pred nama je razvoj misli od doživljenog, provučenog kroz „cjediljke“ memorije pa do simbola. Značenje i poruke kompozicija možemo doživljavati kao sugestivne komentare na napadne marketinške poruke kojima smo obasipani. U premisi je uporaba elemenata koji simboliziraju vrijeme u kojem su nastali a upozoravaju na situaciju globalnog tržišta, histeričnog marketinga. Umjetnica kompilira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao novi mogući predmet zamjene za uobičajene estetske predodžbe. Utječe se simbolizmu koji se pojavljuje u obliku gotovog rada s određenim znakovitim sadržajem i u obliku prepoznavanja uporabljenog elementa.
Ritam civilizacije i neekonomičnost suvremenog društva, nemogućnost apsorpcije viška sredstava za ugodu, brzo odbacivanje pomodnih oznaka i slične situacije koje potrošački kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuje se u svoj svojoj dramatici ali i mogućoj redefiniranoj ljepoti. Ponuđeno je preispitivanje: stari predmet postaje objekt koji ponovno zadobiva pažnju. Autorica obrađuje oblik tematizirajući tijek povijesnog vremena na univerzalnom i na doslovnom nivou. To paralelno naziremo i kroz stilske oznake epoha koje primjećujemo na elementima radova. Tu nije dosljedna jer joj to nije najvažnije. Važnije joj je kolažiranjem oblika doticati na simbolički način i neke druge, njoj važne dojmove, prije svega emocionalnu vezanost koju crpi iz memorije: sjećanje na sebe unutar prošlog vremena i sjećanje na ljude. Pred nama je predstavljen raspon odnosa prema civilizacijskim i socijalnim aspektima života.
Autorica ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ukazuje nam na nesigurnost prihvačene zbilje. Ove radove možemo percipirati kao provokaciju. Osobni doživljaj je ponuđen, uz autorsku definiciju. Promatrač je izazvan. Pred nama je inicijacija koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Relativnost tijeka i mijena kao osobina stvari događaju se unutar naših spoznaja koje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima a ponekad artificijelnom igrom. Primorani smo da svijet zaista pogledamo i iz drugog ugla.
Dunja Demartini poseže za tehnikom / materijalom izvan tradicionalne umjetničke prakse. Integriranje stvarnih predmeta postaje umjetnička akcija koja rezultira artefaktom što postaje umjetničkim predmetom u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Ovdje je objekt- instalacija oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. Memorijske konotacije ovdje su podignute na apsolutnu razinu i postaju razumljive kao znak. Alter postmodernizam preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme sanjači, buntovnici i kreatori. Ovaj niz radova govori upravo o tome. Kako se ne zaljubiti u ove konflikte smisla?
Eugen Borkovsky
Dunja Demartini je rođena 1957. godine u Rijeci. Diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci na Odsjeku za likovne umjetnosti – izborni kolegij grafika. Sudjelovala je u radu Kalkografskog ateliera na Sušaku od 1997. do 2001. godine. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke. Od 1996. godine izlaže samostalno. Ostvarila je deset samostalnih izložaba u Hrvatskoj (akvareli, crteži, grafike, instalacije, objekti, keramika) a sudjelovala je na više od četrdeset međunarodnih izložaba grafike u svijetu ( Italija, Rumunjska, Mađarska, Japan, Španjolska, Portugal, Argentina, Litva..). Nagrade i priznanja za grafičke radove: 1999. Lomazzo, L’ARTE IN PROSPETTIVA EUROPEA, NAGRADA; 2000. Rijeka, Likovna manifestacija «Pul kaštela» – 3. NAGRADA; 2001. Pisa, ITART 2001; DIPLOMA FINALISTA; 2002. Pisa, ITART 2002; DIPLOMA HONORARY MENTIONS; 2003. Pisa, ITART 2003; DIPLOMA FINALISTA; 2003. Cluy, THE INTERNATIONAL FESTIVAL OF GRAPHIC ARTS; NAGRADA EX AEQUO…
Eugen Borkovsky
borkovsky@gmail.com
Akademija-Art.hr
13.04.2010.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/dunja-demartini-duga-u-lavoru/&description=Dunja%20Demartini:%20DUGA%20U%20LAVORU){kind=link}