ZEMLJA SKRIVA – ZEMLJA OTKRIVA
U cara Trajana kozje uši
Sudjelovanje na međunarodnom susretu umjetnika Moja zemlja Štaglinec, poseban je izazov jer osnovna tema zemlje u svojoj višeznačnosti pruža široke mogućnosti umjetničkog izraza. Zemlja se interpretira kao osnovni prirodni element, simbol plodnosti i rađanja, do isticanja njezinih magičnih i mitskih svojstava. Dubravko Adamović se, sudjelujući na četvrtom međunarodnom susretu umjetnika 2008. godine, odlučio koristiti zemlju ne kao materijalnost, već kao metaforu u ambivalentnoj naraciji.
Zemlja skriva mnoge slojeve, u njoj su pohranjena vrijedna blaga i povjerljive tajne. Međutim, tajne ne mogu ostati zauvijek skrivene i kao u priči o caru Trajanu, čija je tajna o kozjim ušima izišla na vidjelo kroz zvuk frule pastira, tako je i Adamović u svojoj zvučnoj instalaciji inscenirao otkrivanje tajni suvremene povijesti. Fabula je vezana za ljubavni život Josipa Broza Tita, a brojni podaci koji izviru iz arhiva, sjećanja i iskaza svjedoka govore da je bila složena i da nije do kraja istražena jer i dalje izranjaju novi momenti i zapleti. Dok s jedne strane ovu priču možemo staviti u kontekst interesa žutog tiska i nazvati je trivijalnom, umjetnik ju koristi kao materijal u radu koji strukturira metaforu vlasti. Vlast, sazdana od licemjerja, prikrivanja, manipuliranja i zasjenjivanja javnosti, kroz postupak rudarenja podataka i djelovanje istraživača i medija, ipak otkriva svoje pravo lice. Priča se čuje iz dubine zemlje, izranja na površinu, odjekuje.
Je li to priča o istinama i lažima? O dobru i zlu? O pravednosti i nepravedama?
Možda i nije bitna dihotomija fabule koliko sam postupak razotkrivanja usvojen u analitičkim radovima. Polazeći od priče o caru Trajanu, metafora je dvostruka: zvuk frule je u sadašnjosti zamijenjen glasom medija, a istina o carevim kozjim ušima nadomještena je istinom o pravom licu vlasti.
Koristeći ambijent idiličnog dvorišta obraslog mirisnim lipanjskim zelenilom uz zgradu užare oca Vlaste Delimar, Dubravko Adamović u svom radu priča nimalo bezazlenu i banalnu, već ozbiljnu i poučnu priču o umjetnosti kao mediju propitivanja činjenica i poniranja u slojeve istine. Umjetnik preuzima na sebe ulogu objavljivanja tajne, katarzičnog oslobađanja tjeskobe šutnje i prisile.
Ako se upitamo dokle danas sežu granice umjetnosti i mogućnosti umjetnika, dolazimo do odgovora da ih određuje umjetnik sam, u simboličnom i paradigmatskom značenju.
Jadranka Vinterhalter
U cara Trajana kozje uši, 2008., podzemna audioinstalacija, 5′, Umjetnička organizacija Moja zemlja, Štaglinec, uz pokroviteljstvo grada Koprivnice i Galerije S: 4. međunarodni susret umjetnika, Štaglinec kraj Koprivnice, 28. lipnja 2008., autorica teksta u katalogu Jadranka Vinterhalter.
Bačva smrti
(izvadak iz predgovora Borivoja Popovčaka)
posljednjih se godina usredotočio na crtež i propitivanje njegova elasticiteta i plastičnog habitusa strukture te, napose, crte kao njegove osnovne gradbene jedinice. Crtu u njegovim radovima podrazumijeva makroskopski trag kojeg tvori sustav aktivnih, kalibriranih kaligrafskih poteza. Iscrtana na višemetarskom paus-papiru i namotana u svitak, ona biva prezentna tek jednim svojim dijelom. Tako je svjesnim pokrivanjem dijela crteža inscenirana osjetilna tenzija između vidljivoga, odmotanoga, dijela i nevidljivoga, zamotanoga. Putanja crte unutar volumena svitka odvija se u oku nedostupnom i zatvorenom sustavu. Na tome tragu koncipiran je i ovaj uradak – videoinstalacija pod nazivom "Bačva smrti". Kružni, valjkasti prostor izložbenog prostora Doma hrvatskih likovnih umjetnika Adamović tretira kao nutrinu jednog od svojih svitaka, dok je iscrtavanje crte predočeno projekcijom linije gibanja motociklističke vožnje u krug. Cikličkim, vodoravnim okretanjem projektora, na zakrivljenom su zidnom platnu projicirana dva videozapisa motociklista u pokretu. Projekcija se odvija u dva vremenska nivoa, što stvara dojam utrke, koja u jednom trenutku prerasta u paralelnu vožnju te međusobno pretjecanje. Time je simulirana izvjesna napetost kojom je, inače, prožeta prava predstava. No, za razliku od prave predstave koja se promatra s galerije, promatrač se ovdje nalazi u samoj areni, pri čemu praćenje pogledom jednog ili oba motocikla neumitno izaziva vrtoglavicu, i tako postaje aktivni sudionik vožnje zidom.
Bačva smrti, 2007., videopredstava, ideja i izvedba postolja i mehanizma za sinkronu projekciju Željko Kolar iz Bjelovara, autor teksta u katalogu Borivoj Popovčak, izvedeno u Galeriji Bačva HDLU-a, Zagreb, 17. – 18. ožujka 2007.
Metafizika oderane kože
(izvadak iz predgovora Andreja Mirčeva)
Drugi aspekt mitskog narativa koji se transformirao u instalaciju, otvara pitanje o ljudskom licemjerju i sebičnosti. Prema legendi, Ondine se zaljubila u lijepog viteza s kojim je ubrzo dobila dijete. Shodno prokletstvu, to je označilo kraj njezine besmrtnosti i početak starenja. Na vjenčanju, vitez joj je prisegnuo na vjernost, iskazujući vječnu ljubav rečenicom: Svaki moj dah života bit će moj zavjet našoj ljubavi i vjernosti tebi. Ubrzo, međutim, Ondine ga zatekne u strasti s drugom ženom i baci na njega prokletstvo: … bit ćeš živ dokle god si budan. Onoga trenutka kada utoneš u san – umrijet ćeš!, čime je izvrnula vitezovu zakletvu, pretvarajući ju u kletvu. Mit je, dakle, uokviren dvostrukim prokletstvom, čija simbolika, s jedne strane, ima uporište u ljudskoj gladi za besmrtnošću, dok je s druge strane uokvirena strahom od smrti. U ovom vremenu neutažive žudnje za konzumom, nevjerni bi vitez personificirao onaj aspekt suvremene individue, koji se ogleda u konstatnom trošenju i traganju za prolaznim zadovljstvima. Bez postojanih vrjednota (posebice onih duhovnih), ljudi su danas izgubljeno stado kojemu kapitalizam postupno dere kožu, pretvarajući ih u gole strojeve, zapetljane u masovnoj histeriji podivljalih šoping centara.
Ondinino prokletstvo, 2007., instalacija s mehanizmom i kožama, 274x505x51,5 cm, ideja i izvedba mehanizma za disanje kože Željko Kolar iz Bjelovara, izlagano na 42. zagrebačkom salonu 10. 5.-3. 6. 2007. i u Zavičajnom muzeju grada Rovinja/Museo civico della Citta di Rovigno/Galerija Sv. Toma – Rovinj Art Program, 24. srpnja – 12. kolovoza 2007., autor teksta u katalogu mr. sc. Andrej Mirčev.
DVOJNIK (JEB’O SLIKU SVOJU…)
La pittura italiana u kojoj je reproduciran i, meni do tada potpuno nepoznat, autportret Gian Lorenza Berninija iz 1620. Slika me je prikovala za stolac zbog nevjerojatne sličnosti s mojim autoportretom iz 1972. U nevjerici i čudu, zbunjeno sam izustio: Jeb’o sliku svoju, tko si ti!?
Svoj crtež i reprodukciju iz knjige izložio sam 2008. godine u prijateljevu varaždinskom atelijeru za vrijeme ŠpancirFesta pod nazivom Dvojnik – Jebo sliku svoju! Cjelodnevni veseli ugođaj pridonio je i otvorenijem komentiranju rada. Sličnost je izazivala toliku pomutnju i nevjericu da su pojedinci bili uvjereni kako moj autoportret nije uopće – moj, već da sam 1972., zapravo, kopirao Berninijev autoportret ili da sam reprodukciju njegova rada nekako doradio u Photoshopu, tako da novi isprint izgleda kao stvarni fejk. Malo tko je odmah, iz prve, bio siguran kako je riječ o mom originalnom crtežu s mojim stvarnim likom iz 1972. i reprodukciji drugog originalnog rada iz daleke 1620. godine.
Dubravko Adamović
Dubravko Adamović je rođen 1953. godine u Postojni. Pohađa gimnaziju u Bjelovaru, gdje maturira 1972. godine. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1973., a diplomira smjer slikarstvo, u klasi profesora Nikole Reisera 1978. godine. Tada postaje članom Hrvatskog društva likovnih umjetnosti. Od 1983. do 2003. godine član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 2003. do 2007. godine bio je ravnatelj Gradskog muzeja Bjelovar. Od 2007. do 2008. godine ravnatelj je Hrvatskog društva likovnih umjetnosti. Od 2008. godine obnavlja članstvo u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Bio je sudionik Domovinskog rata. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja.
Svebor Vidmar, voditelj Galerije
svebor.vidmar@ns-dubrava.hr
Akademija-Art.hr
20.05.2010.
