Nakon što je samoinicijativno posredovao između prosvjednika protiv dvojezičnih ploča u Vukovaru i institucija vlasti, Ivica Vrkić ponudio se i kao medijator u odnosima tamošnjih Srba i Hrvata, te Stožera za bolju i pravedniju Hrvatsku i hrvatskih vlasti. Na Osječkoj je televiziji položio ‘karte na stol’ vlastitog modela dovršetka mirne reintegracije, koja na psihološkoj razini nikad nije provedena…
Zbog toga se kao počasni Vukovarac i sam osjeća suodgovornim. Oslanjajući se na autoritet što ga je u drugoj polovici devedesetih, kao povjerenik Vlade RH i predsjednika Tuđmana stekao kod vukovarskih Hrvata i Srba vraćajući istočnu Slavoniju i Baranju u ustavnopravni poredak RH, zatražio je od odgovornih u tamošnjoj policiji i državnom odvjetništvu žurno postupanje s privedenima. No, naišao je na nezainteresiranost, nerazumijevanje i hladan odnos ljudi od čijih je odluka ovisilo hoće li sukob eskalirati s nesagledivim posljedicama.
Vukovar vrije, a oni spavaju
Vrkić tvrdi da u Vukovaru nije problem u ćirilici, nego u odnosima između Hrvata i Srba, te između lokalne i središnje vlasti. Posljedica je to zanemarivanja izgradnje međusobnog povjerenja i prekida međunacionalnih razgovora nakon službenog završetka reintegracije, kako bi se utvrdili i razumjeli prioriteti Srba i Hrvata u Vukovaru. A daleko je važnije od ćirilice, smatra Vrkić, da ljudi tamo mogu normalno živjeti, jer Vukovar grca u siromaštvu i nezaposlenosti.
‘U Policijskoj upravi sam te noći naišao na jednog hladnog policajca koji me neprofesionalno i nekulturno dočekao ne omogućivši mi čak niti razgovor s pritvorenim braniteljima, članovima Stožera. Tada sam potražio državnog odvjetnika. Kada sam ga napokon dobio na telefon, tek sam tada shvatio da imam posla sa čovjekom koji je mirno spavao dok je Vukovar vrio i kojeg sam probudio. Kada sam ga pitao zna li što se događa, rekao je da zna, a na moj zahtjev da što prije obavi svoj posao i ispita privedene kako bi što prije izišli iz pritvora – jer što dulje budu ondje bili atmosfera će se sve više usijavati i može doći do nečega zbog čega ćemo svi žaliti – taj me čovjek, kojemu ne želim javno reći ime, vrlo hladno pitao što se u to petljam i kakve veze imam s tim?! Rekao sam mu da sam mu upravo ja omogućio povratak u Vukovar i da ćemo obojica biti odgovorni ako ne poduzmemo sve što možemo da smirimo situaciju. On tu živi i radi, a u stvari ne radi svoj posao. Bio sam iznenađen da netko na takvoj funkciji može spavati kada se u Vukovaru događaju takve stvari’, pojasni je Ivica Vrkić.
{youtube}Heq3Iojyw98|400|0{/youtube}
Cijelu je tu noć, tvrdi, bio u telefonskoj vezi s uglednim ljudima i prijateljima iz Vlade, koje također nije želio imenovati, jer su i oni, kaže, postupali prema osobnom osjećaju odgovornosti a ne kao članovi Vlade. Kaže da su tu noć zajednički učinili sve kako bi se situacija smirila, pa je čak intervenirao i glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić. Usprkos dobrim namjerama da se privedeni što prije ispitaju i puste, Bajić je opravdao postupak vukovarskoga kolege koji noću nije smio ispitati privedene, jer bi se time ogriješio o njihova ljudska prava na noćno neuznemiravanje.
Zakon se svugdje, pa i u tome slučaju morao poštivati, premda nitko nije dvojio da bi se upravo takvim ‘uznemiravanjem’ privedenih smirile strasti njihovih kolega na ulici i ispred Policijske uprave koje su mogle dovesti do tragičnih situacija.
Srbi moraju priznati
‘Kada sam odlazio, ljudi iz Stožera pitali su me što da sada rade?’, prisjeća se Vrkić.
Nikome nije bilo do incidenata, pa je i u prosvjednicima bilo jasno da se zakon mora provesti, ali su tražili i razumijevanje za svoje zahtjeve. ‘Zamolio sam ih da smire strasti, raziđu se i stvore uvjete za dijalog’, rekao je Vrkić i pojasnio da vukovarski Srbi gotovo ništa nisu pomogli u pronalaženju mrtvih i nestalih Vukovaraca, a netko je iz te populacije te ljude odvodio i njihova je sudbina i dalje nepoznata.
‘To su radili neki Srbi i oni su osobno odgovorni za nestanak Hrvata. Netko od njih zna što se dogodilo, ali nitko to ne govori niti radi na tome kako bi se smanjile boli onih koji žele pokopati svoje mrtve. S druge strane, Srbi ne sudjeluju niti u ‘koloni sjećanja’ na vukovarsku tragediju. Pitam zašto? Oni sigurno imaju svojih problema o kojima također treba razgovarati na isti način kao i o problemima Hrvata. Ali ako Srbi ne idu u toj koloni, oni ne samo da ne priznaju hrvatsku žrtvu, nego ne priznaju niti uvjete i temelje nastanka hrvatske države. A to onda znači da smatraju kako u Vukovaru nije bilo okupacije, da taj grad nitko nije napao i o čemu onda uopće pričamo?’, tumači Vrkić izvor nerazumijevanja i nezadovoljstva koje je eskaliralo prosvjedima i napadima na dvojezične ploče zbog ćiriličnih natpisa.
Neuvijeno tvrdi kako se Srbi moraju distancirati od takvih teza žele li mirno živjeti u Hrvatskoj kao njezini ravnopravni građani. ‘U Vukovaru je vođena oslobodilačka borba, a znamo i tko ga je okupirao. Nema razloga da se to jasno ne kaže. Predstavnici Srba moraju reći koji je pravni, politički i vojni slijed nastanka hrvatske države na tom prostoru. Kada se to riješi i kada više ne bude kompleksa, kada zajedno za stol sjednu Srbi i Hrvati, vidjet će se jesu li stvoreni uvjeti za uvođenje ćirilice u Vukovaru.’mi
Dok ne iziđe ‘bijeli dim’…
Kada su u pitanju nestali, Vrkić smatra da nije bitno radi li se o ljudima srpske ili hrvatske nacionalnosti, jer neosporno je da su u Vukovaru nestajali i Srbi.
‘Treba ponajprije stvoriti uvjete da se o tomu može govoriti bez kompleksa, da ljudi koji imaju informacije shvate da neće imati problema ako progovore o onomu što znaju. Takve klime u Vukovaru još nema i dok je ne bude, neće biti riješeni niti problemi između Hrvata i Srba. To u Vukovaru znaju pripadnici oba naroda, no o tomu ne razgovaraju. Ni manjinska zajednica, u čije se ime provodi Ustavni zakon o zaštiti nacionalnih manjina, ne može biti zadovoljna ako većina nije zadovoljna provedbom toga Zakona, niti je spremna prihvatiti njegovu primjenu kao nešto normalno. Bez razgovora o tim problemima nema mogućnosti da se oni riješe’.
Vrkić je svjestan da nema demokracije bez primjene zakona, no postavlja i pitanje tko te zakone donosi? ‘Donose ih ljudi u određenim političkim okolnostima. I sada će mi netko reći da se ti zakoni ne mogu mijenjati ako realne okolnosti pokazuju da za to postoji potreba? Nema svetih krava. Zakoni se donose i mijenjaju kako bi se uskladili odnosi i provelo nešto dobro. Ako se ne mogu provesti – jer od njihove primjene ima više zla nego koristi – onda se treba razgovarati i vidjeti što napraviti’, ističe Ivica Vrkić.
Najviše ga pogađa što mu se čini da u Vukovaru nitko na ključnim javnim funkcijama ne radi svoj posao. ‘Onaj policajac misli da je završio svoj posao time što je priveo te ljude. Onaj državni odvjetnik je spavao, jer radi od 7 do 10 sati. A to što će se ljudi tamo pobiti, jer među prosvjednicima je bilo i pijanih, to nije u njegovoj smjeni, to nije njegova odgovornost. Pa čija je odgovornost? On je predstavnik države i mora je štititi po danu i po noći, a ne spavati. Najvažnije je sjesti za stol i ne razići se dok, simbolički, ne iziđe bijeli dim’, predlaže počasni građanin Vukovara, Vrkić, ističući da oni koji su za to nadležni moraju obaviti taj posao u Vukovaru, a ne u Zagrebu.
Na kraju, Ivica Vrkić tumači i zašto misli da je posao mirne reintegracije uspješno obavio i s tada pobunjenim Srbima. ‘Zato što nisam došao u Vukovar kao pobjednik, nego kao čovjek koji uvodi hrvatsku vlast pružajući ruku Srbima i dao im šansu da priznaju hrvatsku državu te da zajedno razvijamo društvo u kojem će dobro živjeti hrvatski građani, neovisno o tomu jesu li Srbi ili Hrvati.’ (Davor Javorovic/PIXSELL, Tportal)
