„Druga strana mosta“, zbornik izvandomovinske lirike

U zborniku su zastupljeni pjesnici Ivan Bačić Serdarević, Petar Franjo Bašić, Anton Kikaš, Toma Periša, Ana Petrović, Anastazija Romić, Ivanka Sabolić Rukavina i Ljerka Totch Naumova. Urednica je knjige Nada Pupačić, recenzent Tomislav Marijan Bilosnić, a ilustratorica je Marija Petričević Bošnjak.

Pjesnici su u srpnju 2010. godine boravili u Zadru, kad je i održana Deseta večer hrvatske izvandomovinske lirike, gdje je Bilosnić predstavio svakog od zastupljenih pjesnika. Ovdje donosimo uvodnu recenziju zbornika izvandomovinskih pjesnika tiskanu u upravo objelodanjenoj knjizi „Druga strana mosta“.

Urednica Nada Pupačić i recenzent Tomislav Marijan Bilosnić

RAJ JE TAMO GDJE JE PEPEO NAŠIH MRTVIH
„Druga strana mosta“, zbornik izvandomovinske lirike, Hrvatski svjetski kongres, New York, 2011.

Biti recenzentom i predstavljačem jubilarnih Desetih večeri hrvatske iseljeničke lirike, pod nazivom «Da uzmognemo očuvati jezik pradjedova», u organizaciji Pjesničke udruge Večeri hrvatske iseljeničke lirike New York, a priređenoj u sklopu Hrvatskog svjetskog kongresa i upriličenoj u Domovini, u Zadru, gradu starom više od tri tisuće godina, u prostoru koji je prvi ponio ime Hrvata, više je od puke časti. To me i navelo na pomisao da ovome zahtjevnom i odgovornom poslu prikazivanja hrvatske iseljeničke lirike pristupim na pomalo drukčiji način od svojih dičnih predšasnika, recenzenata prethodnih devet zbirki, koji su već kazali sve što se moglo kazati o fenomenu književnoga stvaralaštva na hrvatskom jeziku u rasuću. Meni je preostalo nešto više reći o meritumu stvari po potrebi hrvatskoga čovjeka u globalnome svijetu, otcjepljena od jezika i domovine, da se o onim bitnim ljudskim stanjima izražava lirski na svom nacionalnom jeziku. Sve je to potrebito tim prije što i poslije dvadeset godina slobodne i neovisne hrvatske države, iseljenička je lirika za domovinsku recentnu književnu kritiku potpuna nepoznanica, dakle, isto ono, ili vrlo slično, što smo živjeli u donedavnom neprirodnom jugoslavenskome savezu, zasebno poznatom po zatiranju hrvatske nacionalne biti. Nastavljajući, nažalost, i sami rečenu praksu u novim globalističkim uvjetima svijeta, kojemu je nama preostalo eh poslušno prilagođavanje, briga o hrvatskoj, ne samo lirskoj duši, opet je spala na one pojedince koje u svakodnevnome životu obično zovemo i gledamo kao obične i male, a koji nisu ništa drugo do sam nacionalni korijen duboko zapretan po našim zavičajima.

Pa ipak, danas pjevati laude u slavu hrvatskih iseljenika čiji je život sve drugo prije nego li pjesnički; isticati njihovo pjesništvo i lamentirati nad sudbinom kulture tih ljudi i njihovim poznavanjem i svezama s matičnom hrvatskom kulturom, čini mi se, ako ne suvišnom, onda potpuno poznatom pričom, koja se ponavlja od prigode do prigode već možemo reći stoljeća, a da se u ni jednom pravcu ne kreće od početka. Prihvatiti nam je način da se konačno ozbiljno protumači ono što su marni iseljenički hrvatski ljudi s iskrenim stvaralačkim motivom i zanosom radili od časa kada su se našli u vihoru povijesti, političkih i socijalnih prilika bačeni u Novi svijet, a o čemu bi se danas već trebali pisati ne samo enciklopedijske natuknice, već zbornici, leksikoni i antologije. Hrvatski se čovjek, a za to su dokaz i Večeri hrvatske iseljeničke lirike, ni u jednome trenu nije u svijetu pokazivao i predstavljao trbuhozboračkim, već lirski nadahnutim, podjednako onda kad je svijetom hodio gol, gladan i bos, kao i danas kada uglavnom živi u bogatim obiteljima domovima, u zajednicama u kojima novac daleko više i jače zvoni od svakoga stiha na bilo kojem jeziku. Dakle, naš je čovjek iz neke duboke unutarnje potrebe i iskrenih stvaralačkih motiva, uza svoju svakodnevnu borbu za golu egzistenciju, istodobno kretao i u pjesničku avanturu koja mu je umjesto bilo kakve sigurnosti uvijek samo nudila neizvjesnost, a nerijetko i izloženost podsmijehu.

Naslovnica zbornika izvandomovinske lirike

Ovo što govorim vjerujem da je na svojoj koži osjetilo i svih devet sudionika ove Večeri, čija nam pjesnička ostvarenja dolaze iz Amerike, Kanade, Europe, Južne Afrike i Australije: Petar Franjo Bašić, Anton Kikaš, Ljerka Totch Naumova, Tomo Periša, Anastazija Romić, Ivanka Sabolić Rukavina i Ivana Bačić Serdarević, zajedno s gospođom Nadom Pupačić, voditeljicom ove, rekao bih, svjetske pjesničke udruge, kao i svi oni koji su samovoljno odlučili biti na najzahtjevnijoj od svih straža, a to je očuvanje izvorne nacionalne riječi u njezinoj lirskoj snazi i smislu. Služeći se simbolikom, kazao bih kako ovom prigodom držim da nije slučajan broj od osam zastupljenih autora, jer je osam uvijek broj «kozmičke ravnoteže», broj ruže vjetrova, a uza sve i broj glavnih strana svijeta kojima su pribrojene i sporedne strane, dakle, sav zemaljski prostor po kojemu su se rasuli hrvatski ljudi i hrvatska pjesnička riječ. A hrvatski iseljeni liričari, od vodećih imena kao što su Viktor Vida, Vinko Nikolić, Lucijan Kordić, i mnogi, mnogi drugi korifeji pjesničke riječi, do još potpuno nepoznatih imena, ma o čemu pjevali, što mislili i osjećali, neprestance su okrenuti onoj strani svijeta na kojoj je njihova domovina Hrvatska, kao glavnom «nosaču (svoga) nebeskog prijestolja». I ovih naših osam čuvara duhovnog hrvatskog prostora, uprta pogleda na drugu stranu mosta, kao u prostor izgubljenoga raja, a što je uvijek zavičaj, djetinjstvo, roditeljska kuća, jezik i domovina, nadvladavajući ljudsku sudbinu, svojom nas lirikom uvodi u stanje slično stanju prije pada, dakle, istodobno sudjelujući i bivajući u «središtu svijeta zbilje i svetosti», kako bi kazao M. Eliade. Paradoksalna je samo činjenica da tako gledajući u ono iza nas, u prošlost, mi ako i ne vidimo, bar jasno slutimo budućnost.

Razlog je to više što sam se odlučio za zajednički naslov stihozbirke osmorice «Druga strana mosta», držeći da ovaj naslov objedinjuje najčešće teme ovih pjesnika, kao što su čekanja i strepnje, nostalgija i sjećanja, čežnje, misli i osjećaji prema starome zavičaju, onome što je ostavljeno i čemu prijeti zaborav, ipak, što se još nazire kao svjetionik spasa na globalnom oceanu svakodnevlja. Sva ova duhovna, snovita, gotovo inicijacijska putovanja u prošlost, u jezik pradjedova, u «domaću rič», prelazak su na onu drugu stranu obale, koja je bila prva, i koja u sebi ne krije samo san o povratku, niti činjenicu prolaznosti same po sebi u svakome smislu značenja ove riječi, već je to san o mostu koji ne razdvaja, niti nam dvojbu dopušta, već nas vodi, gotovo prosljeđuje u besmrtnost. Mostovi mogu biti brodovi, željeznice, automobili i avioni, tako da postoje posve realni mostovi, recimo, između New Yorka i vinograda u Primoštenu, kao i mnogi drugi mostovi koji poput čarobne duge spajaju bilo koji dio svijeta s horizontom domovine. Daljine, putovanja, razdvojenosti, duhovni, nebeski mostovi, kroz naša snoviđenja i iskustva, putom sebedarja, spajaju često grubu stvarnost svakodnevlja s onom drugom stranom koja je uvijek iznad običnosti, ma koliko šimićevski pazili da demo maleni ispod zvijezda. Most je jedna vrsta potpune svjetlosti, one svjetlosti koja je stalna, pa u iseljeničkoj lirici tako često nalazimo na mnogo toga što u njima direktno ili indirektno simbolizira most. Bože, koliko je raskrižja na putu iseljenika, koliko križeva. Da nije mosta, mogućnosti prelaska i nade povratka, ni jedna se prepreka ne bi prošla. Otud i samo pisanje pjesama ima značenje građenja i uspostave mostova, ono je toliko uzvišeno da nerijetko liričara stavlja u kraljevski položaj, zamamno mu nudeći gotovo svetački status. Ovdje ni patetika nije suvišna, poglavito od kada se sve što nas ushićuje i uzbuđuje, sve uzvišeno i lijepo, ono čemu prilazimo nepatvorenom ljubavlju, zamijenjeno programima, golim informacijama i konstrukcijama, praktičnim značenjima u kojima nema mjesta čuvanju tradicije i stečenih vrednota, baštine, jezika i običaja.

A raj je tamo gdje je i pepeo naših mrtvih, gdje smo ugledali prvu zoru, prvu bisernu kap rose, oćutili prve ushite, doživjeli prve susrete s ljepotom i radošću življenja. Vrelo koje izvire iz kolijevke jedini je naš duhovni i stvarni ljudski pejzaž. Okrenutost zavičaju nije slučajna, niti može ikad biti istrošenom temom, jer, ujevićevski kazano zavičaj uvijek na nas djeluje kao «lanterna magica». U zavičaju vječno živi djetinjstvo. Sjećanja na ono što se davno zbilo u zavičaju svježija su od sjećanja na svakodnevni život u tuđini. U zavičaju sve je nalik čovjeku koji je u njemu potekao, dok se drugdje samo mjeri i uspoređuje. Kako sam već negdje kazao, mi zavičaj nosimo sa sobom u nepoznati svijet, u užareni pijesak ili među ledenjake, među vodopade ili nasred oceana, da bi ga alkemičarski, poput drevnih čarobnjaka, po osobnoj potrebi i naravi rastvarali, preoblikovali, ili vraćali u sjećanje svaki njegov detalj tako da od njega za nas ništa većeg ne postoji. Kad u pjesništvu sijevnu slike neistražene i nevalorizirane baštine, važne točke hrvatskoga jezika, znaci i putokazi materijalne i duhovne tradicijske kulture, kada sretne ljepotu na mjestu svojih predaka, pjesnik je otkrio mjesto svoje besmrtnosti. Zavičaj u svijesti ostaje nepromjenjiv za cijeli ljudski život, naprosto zato što srce našega svijeta ničim ne može biti promijenjeno. Ne čudi zato što iseljenički liričari nalaze kraj koji je najbliže raju isključivo u svome zavičaju. Ništa mekše od zavičajnog kamena, niti što ljepše od blata iz ulice djetinjstva, čarobna je samo ona zemlja s kojom si vezan krvlju; tamo gdje si ostavio prve suze i znoj krije se sve tajanstvo koje ti je poznato.

Anton Kikaš, T.M. Bilosnić i Mate Maras

Krivo misle oni koji tvrde da je zavičajno pjesništvo samo po sebi lokalno, usko određeno i temom i jezikom; dapače, sva velika svjetska literatura je upravo to, jer kada se takvo stvarno umjetničko djelo pravilno iščitava i shvaća, ono u sebi otkriva duboku intuiciju o univerzalnom, o svemu što je bilo prvobitno i ostalo stalnim, otkriva nam ono što nam je iskonski zajedničko. Tako proplanak u našemu gaju, vrtača ili spilja , polje, livada, brijeg ili klisura našega zavičaja, vrlo lako i vrlo brzo otkrivaju i drugima prepoznatljive «zemaljske slike raja», pa tako ono što je samo nama poznato postaje najčudesnijom svjetskom zbiljom.

A kako lirika naših iseljenih pjesnika u pravilu promiče istinu i ukazuje na prostor u stalnom dodiru s mediteranskim i srednjoeuropskim civilizacijskim tekovinama, ona po toj matrici, iako pisana na malom jeziku, postaje i svjetski aktualna kao poezija koja oživljava zaboravljenu povijest. Ove su pjesme i svojevrsna opomena globalističkim nasrtajima na svaki identitet, na sve izvorno, zasebno i posebno, drukčije i svoje, gdje se hoće dokinuti svako postojanje mita u korist puke zbilje, a bez čega ne samo da nema poezije, već nema ni potrebe za njom, što znači da izmanipulirani čovjek ostaje ne samo gol i osiromašen, već i prazan bez duha, daha i duše.

Ako će mi netko i zamjeriti nedostatak novostvorene objektivnosti, kada su u pitanju pjesme malenih, neka po tom pitanju računa na moju ravnodušnost, jer mi je poznato da se pjesme nikad i nisu pisale iz objektivnih, već isključivo subjektivnih, često i zaumnih i magičnih razloga. Danas kada su, jednostavnim jezikom kazano, stvorene matrice (šabloni, kalupi) na osnovu raznih filozofija kako pisati (zapravo uraditi) pjesmu, govoriti otvorena srca o lirici nastaloj van takva nauma, više je naivan, nego li nevin posao. Pa ipak, veličina malenih koji uporno nastavljaju na pravcu tradicijskih vrijednosti, službenoj književnosti i nepoznatih autora, paradoksa li, i krije se u činjenici samodopadnosti, u samozadovoljstvu sa stanjem za kojega većina od njih vjeruje (!) da je plod nebeskog djelovanja, baš kao što je to i svaki izvor spoznaje i djelovanja, svako sjeme i svaki plod. Morao sam ovo kazati, iako se ne želeći vraćati romantičarskim pogledima na svijet poezije, jer je ona usuprot svim oprečnim mišljenjima ipak nadnaravna milost, pa čistu liriku, koja možda nema potrebe mijenjati svijet, već diviti mu se, takvom treba držati i prihvatiti. Lirski doživljaj svijeta, uostalom, najintimnija je stvar na svijetu, komunikacija isključivo sa svojom dušom, ispovijed kojoj čak ni ispovjednik nije neophodan.

Ovakav mozaički pristup iseljeničkoj hrvatskoj lirici učinio mi se potrebitim i uputnim jer je naša iseljenička lirika uvijek okrenuta onoj drugoj strani mosta na kojoj se nalazi zavičaj, za kojim i obično kljuse plače, da parafraziram Krležu, a kamo li ne pjesnici koji u svojoj lirici ravnopravno postavljaju pitanja egzistencije kao i etnogeneze, daleko više nego li što se bave upitnošću nad suvremenom svjetskom sudbinom; kojima je etičko i etničko gotovo istoznačno. Više od stvarne književne vrijednosti pojedinog pjesničkog uradka, mene je ovdje više zanimala sama činjenica što to znači da se pojedinac, bio on književnik po vokaciji ili ne, ljudska individua odvojena od matične domovine, nacionalnoga jezika i sredine, rasuta i dislocirana ipak po nekom svjetonazorskom pravilu, u novim i često nepoznatim okolnostima, u sredini koja ga određuje i preoblikuje, da se dakle taj i takav čovjek za mnoge izgubljen vraća izvoru svoga jezika kako bi se uz pomoć njegove pupkovine ponovno sjedinio s materinstvom, riječju koja mu, a da ni sam često ne zna kako, razgrće zatrpano očinstvo. Uza sve pazio sam kako se moja riječ ne bi nepotrebno ponavljala i preklapala s onim što su tako dobro kazali moji predšasnici, ugledni hrvatski književnici pišući predgovore za prethodnih devet objavljenih zbornika s Večeri hrvatske izvandomovinske lirike, objelodanjenih u izdanju Hrvatske Katoličke Misije Blaženog Ivana Merza u New Yorku. S iskrenom se skromnošću nadam da sam ovim uvodom za jubilarne Večeri bar naznačio jednu od mogućih komponenata poezije uopće, a posebice poezije kakvu pišu i potpisuju hrvatski iseljenički liričari.

Konačno, kada se sve posloži, poslije jubilarnih Desetih večeri hrvatske iseljeničke lirike, pred nama će se ukazati njezina cjelovita slika, a još više aktualna problematika vezana za ovo pjesništvo. Sad kada su konačno nestali i politički razlozi koji su razdvajali Hrvate, nama je, vjerujem, otvoriti sve kanale kako bi sve naše lirske vode ravnopravno tekle u zajedničko more hrvatske književne suvremenice, a time i baštine. Niti se više iseljeno pjesništvo smije zadovoljiti svojom izdvojenošću, niti matična književnost smije ovu stvaralačku zlatnu nit ostavljati van svog pletera.

Akademija-Art.hr
21.05.2011.