Druga izložba grupe Tajmaut

Otvorenje izložbe Tajmaut2 grupe Tajmaut održat će se u utorak, 13. travnja 2010. godine u 20.00 sati, u Izložbenom prostoru Izidor Kršnjavi (Trg Maršala Tita 11, Zagreb). Grupu Tajmaut čine devetorica autora/umjetnika – Darko Bakliža, Jagor Bučan, Robert Budor, Ante Čulo, Zoran Jurić, Franjo Kiš, Igor Modrić, Marijan Richter i Vladimir Rismondo –umjetničko obrazovanje, rad na polju umjetnosti i znanosti i subotnje igranje košarke.
Oni su istaknuti predavači na hrvatskim umjetničkim učilištima, samostalni umjetnici ili znanstvenici, te restauratori i izdavači okupljeni oko zajedničke strasti prema košarci. Zato njihov zajednički nastup nema nikakvu stvarnu programsku poveznicu, ali se odlikuje ironičnim odmakom spram navodne ozbiljnosti i ritualne pompoznosti koja prati događaje na našoj umjetničkoj sceni. Odatle proizlazi i grupno inzistiranje na košarci kao vezivnom tkivu ovog heterogenog postava, ali i otvoreno nepoštivanje pravila vezanih uz izložbene rituale. Tako su, primjerice, u kataloškom tekstu prve izložbe autori iskoristili odlomke glasovite Zelene knjige Moammera el Gadaffija, a za ovu su se priliku poslužili ništa manje pitoresknim citatima koje izvorno potpisuje Mao Ce Tung.
Skrećemo pažnju cijenjenim čitateljicama i čitateljima da naša košarkaško-umjetnička, radna, te promidžbena zajednica Tajmaut i ovom prilikom nastavlja objavljivati priloge ne-europskih, štoviše anti-europskih klasika estetičke misli. Zaista, u popratnom tekstu našeg prvog izložbenog kataloga prezentirali smo način na koji libijski vođa Muammar al Gaddafi sagledava vezu sporta i umjetnosti. Time smo hrvatskoj publici pružili mogućnost da se upozna s radom jednog slobodnog mislioca i teoretičara koji dolazi s nama manje poznatog, arapskog jezičnog područja, te koji je (shodno temeljnim pretpostavkama matične kulture) u estetiku uveo poimanje beduinizma.

Kako ne bismo željeli da cijenjena publika pomisli da preferiramo isključivo žive gigante s estetičarskim habitusom, u ovom tekstu, drugom po redu, odlučili smo se za priloge velikog kineskog vođe Mao-Ce-Tunga. Zapadnjačka propaganda tvrdi kako je Mao umro još 1976., dakle u doba osvita postmodernosti, ali ovdje smo namjerno odlučili upoznati našu javnost s odlomcima njegovih tekstova nastalih do kraja 1957. godine. Time želimo dokazati kako se – ne samo kroz maksimu o cvjetanju tisuću cvjetova – Mao zapravo zalagao za postmoderno slobodarstvo još u vrijeme dok je zapadni svijet grcao pod diktaturom političke i umjetničke modernosti. Nema sumnje, pažljivije će čitateljice i čitatelji primijetiti da se Maove misli bez većih napora mogu primijeniti na našu suvremenost, što samo podcrtava činjenicu da su umovi istinskih velikana uvijek aktualni, pa stoga na neki način i nesposobni umrijeti.

Konačno, upravo na Maovom primjeru postaje razvidno da besmrtnici njegovog kalibra uvijek nalaze vezu između umjetnosti i sporta. Mao je, naime, ponekad plivao, a uglavnom bjesomučno plutao površinom svih dostupnih mu tekućih ili stajaćih voda diljem Kine, te zdušno zagovarao aktivan odnos prema sportu, vjerujući kako od svih sportova upravo plivanje-plutanje može najbolje očeličiti stvaralački duh i tijelo kineskih građana. Vlastitim je primjerom dokazivao opravdanost navedenih stavova jer je plutajući uglavnom po rijekama i jezerima (a manje morima) smišljao neobično upečatljive stihove o prolaznoj ljepoti prirode, odnosno trajnom istrebljenju klasnih neprijatelja. Ovdje ćemo čitateljice i čitatelje prepustiti plutanju kroz estetičarski svjetonazor Mao-Ce-Tunga, uz dodatak kratke, slobodno prevedene upute koju je Veliki Vođa dao neplivačima u Politbirou svoje Partije: Kad plutate, nemojte misliti o utapanju jer ćete se onda vjerojatno i utopiti. Uputa ponajprije vrijedi za sportska pregnuća, ali, ruku na srce, ima li boljeg uvoda u postmodernističku estetiku?
Vladimir Rismondo ml.


 

Darko Bakliža je rođen 1958. godine u Krapini. Od 1973. do 1981. trenirao košarku. Polomio što se polomiti dalo. I naučio sve o ljudskoj anatomiji. Danas predaje istu na ALU (uz crtanje akta i još ponešto). U međuvremenu je diplomirao slikarstvo. Živi, radi štošta, igra košarku i pazi da se opet ne polomi. Atelje: Ilica 116, darko.bakliza@zg.t-com.hr

Jagor Bučan je rođen 1968. godine u Zagrebu. Godine 1992. diplomirao na ALU u Zagrebu na slikarskom od sje ku. Docent je na ALU. Živi, radi i igra košarku u Zagrebu, Grada Mainza 17, jbucan@alu.hr

Robert Budor je rođen 1954. godine u Zagrebu. Godine 1979. diplomirao na ALU u Zagrebu, na slikarskom odsjeku, u klasi prof. Šime Perića. Živi, radi i igra košarku u Zagrebu, Martićeva 8

Ante Čulo je rođen je 1965. godine u Bukovoj Gori u općini Tomislav Grad (BiH). Školu Primijenjenih umjetnosti završio je u Splitu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na odjelu slikarstva diplomirao je 1990. godine u klasi prof. Zlatka Kauzlarića – Atača. Od 2000. god. član je HDLU-a. Od 1998. radi u Restauratorskom zavodu Hrvatske. Igra košarku u Zagrebu, Strma ulica 7, antculo@gmail.com

Zoran Jurić je rođen 1962. (Drijenča, BiH). Godine 1987. diplomirao na ALU u Zagrebu, na kiparskom odsjeku. Predaje modeliranje (Škola za tekstil, kožu i dizajn). Živi, radi i igra košarku u Zagrebu, Selska 92, zoran.juric3@zg.t-com.hr

Franjo Kiš je rođen 1950. godine u Čelarevu, Vojvodina. Manje ili više studirao teologiju, matematiku, jugoslavistiku, a diplomirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1975. Suosnivač ArTresora 1987. godine. Dizajnira od studentskih dana a od 1990. član ZUH-a kao grafički dizajner. Živi i radi u Zagrebu. I, naravno, oduvijek voli igrati košarku. Šulekova 4a, franjo.kis@artresor.hr

Igor Modrić je rođen 1959. godine u Zagrebu. Godine 1984. diplomirao na ALU u Zagrebu, na slikarskom odsjeku, u klasi prof. Goldonija. 1984./85. suradnik Majstorske radionice prof. Ivančića i Reisera. Predaje crtanje i slikanje u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Živi, radi i igra košarku u Zagrebu. Atelje: Deželićeva 47, igor.modric@gmail.com

Marijan Richter je rođen 1957. godine u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1983. u klasi prof. Raoula Goldonija. Na drugoj je godini poslijediplomskog doktorskog studija na ALU u Zagrebu. Živi, radi i igra košarku u Zagrebu, Badalićeva 7a, mob. marijanrichter@gmail.com

Vladimir Rismondo je rođen je 1966. godine u Zagrebu. Studirao je slikarstvo, a diplomirao povijest umjetnosti i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao predavač teorijskih i povijesnoumjetničkih kolegija na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, ali živi u Zagrebu. Aktivno promovira gerijatrijski svjetonazor, no u pauzama se bavi mačevanjem i košarkom. Suprug Kristine, otac Barbare i Mihovila, te skrbnik slijepe mačke Huseina, koji je usprkos imenu ženka. Sve u svemu, kontradiktorna osoba. Trg senjskih uskoka 5, vladimir.rismondo@zg.t-com.hr


Kiš, Rismondo, Modrić, Jurić, Čulo (stoje)
Budor, Bakliža, Richter, Bučan

U današnjem svijetu svaka kultura, svaka umjetnost pripada određenoj klasi, sluša određenu političku liniju. U zbilji nema umjetnosti radi umjetnosti, umjetnosti koja bi stajala iznad klasa, umjetnosti koja bi šetala pored politike ili bila od nje nezavisna…

Stvaraoci naše književnosti i umjetnosti moraju… promijeniti svoje stajalište, oni postepeno moraju prijeći na stranu radnika, seljaka i vojnika…
Moramo nastojati da se književnost i umjetnost kao integralni sastavni dio dobro uključe… da postanu moćnim oruđem za okupljanje i odgoj puka, za udarce protiv neprijatelja i njegovo uništenje, da puku pomognu ujedinjenim snagama boriti se protiv neprijatelja.
U književnoj i umjetničkoj kritici postoje dva kriterija: politički i umjetnički… Kakav je pak odnos među njima? Između politike i umjetnosti jednako se malo smije staviti znak jednakosti kao i između općega svjetonazora i metoda umjetničkoga stvaranja i umjetničke kritike. Ne samo što poričemo da postoji neki apstraktni, apsolutno nepromjenjivi politički kriterij, nego također poričemo da postoji neki apstraktni, apsolutno nepromjenjivi umjetnički kriterij. U svakome… društvu svaka klasa ima svoje vlastite političke i umjetničke kriterije. Ali u svakome… društvu svaka klasa uvijek stavlja politički kriterij na prvo, a umjetnički kriterij na drugo mjesto… Mi pak tražimo jedinstvo politike i umjetnosti, jedinstvo sadržaja i oblika, jedinstvo revolucionarnog političkog sadržaja i što je moguće savršenijega umjetničkog oblika. Umjetnička djela kojima nedostaje umjetnička vrijednost, ma kako mogu biti politički napredna, nemaju snage. Stoga smo mi kako protiv djela koja sadržavaju pogrešne političke nazore, tako i protiv tendencije takozvanog »plakatskog i parolaškog stila« koji izražava samo isprazne političke nazore, ali je umjetnički bez snage. U pitanjima književnosti i umjetnosti moramo voditi borbu na dvije fronte.
Smjernica neka cvate stotinu cvjetova i neka se međusobno natječe stotinu škola mišljenja treba da služi procvatu umjetnosti i napretku znanosti… Raznovrsni oblici i vrste stilova mogu se u umjetnosti slobodno razvijati, i različite znanstvene škole mogu se slobodno međusobno natjecati. Po našem mišljenju bilo bi štetno za razvitak umjetnosti i znanosti ako bi se pomoću administrativnoga pritiska promicao neki određeni umjetnički stil ili stanovita škola, dok bi se drugi zabranili. Što je u umjetnosti i znanosti ispravno ili pogrešno treba da se odluči slobodnom diskusijom među umjetnicima i znanstvenicima, te u umjetničkom i znanstvenom radu. Ne smije se to rješavati na jednostavan način. Vojska bez kulture je neuka vojska, a neuka vojska ne može poraziti neprijatelja.

Vidi: Danilo Pejović: Nova filozofija umjetnosti, NZMH, Zagreb, 1972., str. 571-572.

Akademija-Art.hr