D.P. – Da li postoji rješenje kako državu izvući iz provalije?

Dok sam bio mlad onda su nam stariji i «pametniji» «tupili» da je znanje «bogatstvo». Danas slušam jednu propagandnu poruku, kojom se «vabe» budući studenti, a koja glasi «Znanje je moć».

Odmah sam se sjetio prosvjetne radnice koja se ispričala svojim učenicima, svojoj djeci i unucima, što ih je podučavala učenju, poštenju i odgovornosti, jer je to jedini pravi i ispravni put u životu svakog pojedinca, a sada je shvatila da je put u život onom mračnom stranom taj koji donosi moć, slavu i bogatstvo.

Spomenuti slogan «Znanje je moć», nedvojbeno poručuje: «Dođite studirati kod nas, mi ćemo vas osposobiti da postanete moćni, a moć donosi bogatstvo i slavu». Jedino što još nisu poručili, a što se dade zaključiti: Dođite kod nas mi ćemo vas naučiti kako utajiti porez, kako nekoga podmititi da bi dobili posao na javnom natječaju, mi ćemo vas osposobiti da se preko noći obogatite, da postanete uspješni kao naš bivši premijer (još kad bi mogli napisati da je i on bio njihov student, bio bi to puni pogodak) ali ne brinite, do sada su pali samo oni što su u indeksu imali dvojke, oni sa peticama su još uvijek na položaju, svakim danom sve moćniji i bogatiji i mnogo više ih je nego onih što čame u Remetincu.

Bio bih presretan da ih pozivaju na način da im kažu: Dođite kod nas studirati, mi ćemo vas osposobiti da budete pametniji od ovih sadašnjih «pametnjakovića», koji su nas doveli u ovu bezizlaznu situaciju. Mi ćemo Vas osposobiti da ovo društvo izvučete iz krize, da se nosite sa svim životnim problemima, da se znate suprotstaviti neokolonijalizmu koji na mala vrata ulazi u «Lijepu našu» i spasiti sadašnje i buduće naraštaje od «dužničkog ropstva».

Takvog poziva na žalost nema i dugo ćemo čekat nekog «lumena» koji će biti dovoljno pametan, mudar i sposoban da nas izvuče iz provalije okružene visokim liticama, bez kanjona, koji bi nas spasio kao što je Mojsije spasio one što su njega slijedili.

Pitam se da li negdje kod nas u zapećku čuči neki Mojsije, koji bi izbavio ovaj napaćeni narod. Bojim se da se takav još nije rodio, jer još ni od jedne stranke, od nijednog bankovnog analitičara (koji nam često daju svoje prognoze ali ne i rješenja), od nijednog slobodnog ekonomskog analitičara (Novotny, Primorac, Jurčić) nisam čuo konkretno rješenje za izlazak iz krize.

Čini mi se da smo kao «guske u magli» koje dezorijentirano samo osluškuju «gakanje» iz EU i odmah bezuvjetno sve izvršavaju da im se ne bi dogodilo da nam se ponovo produži datum ulaska u tu «čarobnu zajednicu», koja će odmah čim uđemo u EU riješiti sve naše probleme , od dugova, od zapošljavanja svih nezaposlenih, od problema u zdravstvu, školstvu, sudstvu i.t.d.

Do sada je samo guverner Rohatinski imao snage poručiti građanima da nam ulaskom u EU neće poteći «med i mlijeko», nego «znoj i suze». Znoj zato što ćemo postati robovi koji će raditi za 100 € mjesečno (više nećemo biti svoj na svome, nego na prodanome), a suze zato što smo propustili neponovljivu priliku da iz Hrvatske napravimo Švicarsku, što smo objektivno mogli s obzirom na prirodna bogatstva i sve ostale pogodnosti, a mi smo još jednom dokazali da smo beskrupulozni lopovi koji su u privatizaciji pokrali sve što se dalo pokrasti, na što je još davnih sedamdesetih upozoravao hrvatski domoljub i emigrant Bruno Bušić. Uostalom, kroz povijest se je pokazalo da smo oduvijek bili dobri sluge a loši gospodari. Neka netko kaže da to nije istina. Pa uspjeli smo za dvadeset godina samostalnosti rasprodati gotovo sve što je u «trulom komunizmu» stvoreno i još k tome zadužiti državu za šezdeset milijardi USD, a kada se sjetim 1989. godine, kada smo u Jugoslaviji na dvadeset i jedan milijun stanovnika imali dug osamnaest milijardi USD, onda su nam ekonomisti govorili da je to dug koji ne mogu vratiti niti naši unuci. Danas, kada na četiri i pol milijuna stanovnika imamo dug spomenutih šezdeset milijardi USD, ekonomisti (zajedno sa bivšim ministrom financija Šukerom) nas uvjeravaju da to nije problem jer još uvijek možemo od MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj, dobiti kredite što je znak da nismo na dnu.

Meni se pak čini da smo već davno na dnu. Bankrotirali smo, samo to još ne znamo ili to sami sebi nećemo priznati, nego nam to kao i sve ostalo treba reći netko iz EU, jer mi još nismo dovoljno pametni da to shvatimo.

Naši političari nas uvjeravaju da je jedini spas ulazak u EU, a nisu svjesni one stare «I pticama pjevicama lijepo pjevaju dok ih ne ulove». Pitam se da li će i kod nas biti kao i u tranzicijskim zemljama, gdje se u Mađarskoj svaki čas održavaju demonstracije protiv EU, jer radnici rade za 150 € mjesečno, gdje radnici «GORENJE»-a štrajkaju jer rade za 200 € mjesečno, gdje se u Češkoj (Brno) demonstrira jer je zatvorena jedna od najvećih tvornica šećera, dok Nijemci plaču za svojom markom, Talijani za lirom, ali o tome kod nas na TV ni slova, jer EU se mora prikazati kao «Obećana zemlja», da se slučajno ne bi dogodilo da na referendumu glasamo protiv ulaska u EU.

S kime imamo posla podsjetit ću na obećanja banaka. Kada su htjeli ući u RH obećavali su nam kamatu kao u svojim matičnim zemljama. Svi znamo da sada plaćamo kamatu mnogo veću. Obećavali su tvrtkama koje pređu iz tadašnjeg SDK k njima da će im raditi platni promet besplatno. Danas plaćamo platni promet nekoliko puta skuplje nego što smo plaćali u SDK-u. Da imamo pravu vladu poručila bi bankama: ili kamata koju ste obećali ili nacionalizacija banaka. Međutim naša premijerka nije Hugo Čavez i za to joj nedostaje nešto, što imaju samo muškarci.

Pa zar našim lumenima nije jasno da su vodeće zemlje EU bile kolonijalne sile (Engleska je imala svojevremeno kolonije koje su zauzimale gotovo 70% kugle zemaljske), da su u tim kolonijama poubijali milijune ljudi, da su iz tih kolonija crpili sve, od jeftine radne snage, ruda, nafte, zlata, dijamanata. Da su kolonije osvojili oružjem i da su ih oružjem i izgubili i sada im trebaju nove kolonije, samo na jedan novi, profinjeni način, bez oružja, već kupovinom vlasništva nad zemljom, izvorima nafte, izvorima vode, rudnicima i svega ostalog što se dade kupiti. Nitko ne shvaća da je to svjetska mafija, koja nam «prodaje priče o slobodnom tržištu, slobodi, demokraciji, poštenju». Ti isti su do jučer pljačkali i ubijali a sada im je najednom proradila «svijest» i preko noći su postali veliki demokrati, poštenjaci nad poštenjacima, jedino što im ta svijest još nije došla do tog nivoa da vrate sve što su opljačkali u «trećem svijetu». Posjetite muzeje u Londonu, Parizu ili Madridu, da vidite to bogatstvo, od zlata, dijamanata, srebra, umjetnina. London i Pariz imaju više mumija nego Egipat odakle potiču. Kada bi vratili sve ono što nisu platili a donijeli su iz Egipta, Indije, Kine i.t.d., muzeji bi im ostali prazni.  

I sad ti isti nas uče demokraciji zajedno sa Amerikancima, a ne znaju da je Dubrovačka republika 1642. godine donijela Zakon o ukidanju ropstva, (SAD su tada bile kolonija Velike Britanije), dok se u SAD-u do prije šezdeset godina crnci nisu smjeli voziti u autobusu zajedno sa bijelcima.

Naši političari vjerojatno ne znaju da ulaskom u EU više nećemo moći povećavati vinograde, maslinike, obradive površine, a vjerojatno ne znaju da nam je polovica «Lijepe naše» neobrađeno i da će tako i ostati, ali ne zadugo. Tako će ostati dok zemlja ne promijeni vlasništvo. Kad jednoga dana tu zemlju, jer će kao takova (koja se ne može obrađivati) postati jako jeftina, kupe stranci, situacija će se promijeniti. Naći će «modus vivendi» kako taj čarobni zakon promijeniti i zemlja će preko noći postat obradiva i postati izvor strahovitog bogatstva.

Ulaskom u EU, sve vrijedno će promijeniti vlasništvo. Seljaci će propasti zajedno sa malim ribarima. Da bi naša roba bila konkurentna onoj sa dalekog istoka, radnici će raditi u tvornicama čiji će vlasnici biti kapitalisti iz EU, za 100 – 200 € mjesečno, jer u Kini radnici rade za 1 USD dnevno. Socijalna prava će se sve više smanjivati, što se u EU već svakodnevno dešava, dok se ne izjednačimo sa Kinezima, a to znači da radnici više neće imati socijalno osiguranje, mirovinsko osiguranje, godišnji odmor, da će kada mu stroj otkine ruku, tog časa završiti na ulici kao prosjak, bez mogućnosti bilo kakve pravne ili sudske zaštite, jer će sve biti podređeno konkurentnosti i kapitalu.

Što se tiče glasanja oko ulaska u EU mislim da će Sabor na mala vrata proturiti zakon da tu odluku donesu saborski zastupnici umjesto nas građana ili će jednostavno vlada reći da su «oni» u programu za vrijeme izbora imali ulazak u EU i da oni samo izvršavaju ono za što smo mi glasali na izborima. Ako se referendum ipak održi, a u slučaju da je većina protiv ulaska u EU, tada će jednostavno pribjeći «friziranju» glasova.

Naravno prije glasovanja, ako ga bude bilo, na TV-u, radiju, novinama i Internetu će nam ispirati mozak s prednostima ulaska «Lijepe naše» u EU, dok istovremeno oni koji misle suprotno naravno neće imati prilike dobiti ni jedne minute na TV-u ili radiju da iznesu svoje argumente, ma koliko oni bili istiniti i potkrijepljeni dokazima.

Malo sam se udaljio od teme ali to je samo zato jer sam čitateljima htio na neki način prikazati pravo stanje stvari i razuvjeriti ljubitelje EU da nam ona neće donijeti spas, već naprotiv da ćemo ostati bez svega i da će nam «oderati kožu».

Mislim da sam rješenje za izlazak «iz naše bezizlazne situacije» našao u knjizi Williama Engdahla «Stoljeće rata». Da ne prepričavam cijelu knjigu osvrnut ču se samo na jedan mali dio gdje pisac, inače ekonomist po struci, opisuje situaciju iz davne 1850. godine, kada je Engleska izišla prvi puta sa «vrzlotinom» zvanom «slobodno tržište». U to vrijeme Engleska je bila vodeća svjetska sila. Za usporedbu Njemačka je u odnosu na Englesku proizvodila svega 20% ugljena, željeza, BRT brodovlja, od onoga što je proizvodila Engleska.

Engleska je došla do zaključka da uvođenjem «slobodnog tržišta» može profitirati jer će iz svojih kolonija, prije svega Indije dovoziti robu, sa maržama koje će imati tri i više znamenaka. Pokazalo se da su u pravu i Engleske korporacije i banke su se basnoslovno obogatile. Zahvaljujući takovoj politici prvo su bankrotirali Engleski i Irski seljaci i najveći egzodus Iraca u SAD je upravo od 1850. do 1900. godine.

Jedino je Njemačka prozrela Englesku i zatvorila granice, uvela zaštitne carine i u periodu od 1850. do 1910. godine napravila najveći rast u industriji i ekonomiji za posljednjih 200 godina i sustigla Englesku u proizvodnji ugljena, čelika i BRT brodovlja.

Što se iz predočenog dade zaključiti?

Pa nama su ti isti Englezi zajedno s ostalim podčinjenim članicama EU «prodali» teoriju o «slobodnom tržištu» i što se dogodilo? Davne 1992. godine u pred pristupnim pregovorima su nas prisilili da prodamo banke, izvršimo privatizaciju i otvorimo tržište evropskim proizvodima, što je imalo za posljedicu «lihvarske kamate», koje su jedan od razloga previsoke cijene naših proizvoda, pljačku stoljeća u privatizaciji i propast naše industrije i poljoprivrede, dok su naše tržište preplavili proizvodi iz EU i Kine.

Što nam je činiti?

Isto ono što su Nijemci napravili 1850. godine. Zatvoriti granice za uvoz svega što proizvodimo u «Lijepoj našoj» (ili možemo proizvesti), u prvom redu prehrambenih proizvoda iz EU, spriječiti uvoz «bofl» robe iz Kine (čije tvornice su isto u vlasništvu evropskih kapitalista, koji su zatvorili tvornice u EU i preselili tehnologiju i kapital u Kinu, a radnike u EU poslali na burzu), zaštiti domaću industriju i poljoprivredu s carinama i porezima, osloboditi carine ili naplatiti minimalne carine za sve ono što ne možemo proizvoditi (kava, čaj, riža i sl.), osloboditi carine strojeve koji će otvarati nova radna mjesta, ponuditi besplatno zemljište i infrastrukturu investitorima koji će kod nas investirati u tvornice i proizvodne kapacitete (ali ne prljavu industriju, u prvom redu kemijsku), osloboditi investitore poreza na dobit za slijedećih pet godina i prisiliti banke na kamatu kakva je u njihovim matičnim državama.

Sigurno da bi to u početku izazvalo velike poremećaje i nestašice pojedinih artikala s redovima, kakvih se sjećamo u našoj prošlosti, ali to bi bilo mnogo manje bolno od čekanja u redovima za posao.

A do tada dragi moji nemojte pasti u apatiju i reći da vi ne možete ništa promijeniti, nazovite svoje prijatelje u zemljama EU i pitajte ih da li im je u državama u kojima žive, bilo bolje prije nego su ušli u EU ili im je bolje sada od kako su ušli u EU, pa tek onda odlučite da li ćete zaokružiti DA ili NE na glasačkom listiću za ulazak u EU, jer upravo Vaš glas može biti taj, koji će prevagnuti jezičak na onu stranu, za koju kažemo da je pravedna.

Na kraju toplo se nadam da će istina i pravica pobijediti, ali ne ona pravica po kojoj su pisani ovozemaljski zakoni, jer njih su pisali pravnici «premazani svim mastima», već ona pisana po Božjoj pravdi.

Akademija-Art.hr
19.04.2011.