Dozu gorčine koju imam u sebi bljujem u raznim oblicima i žanrovima


 

Bobo Jelčić, naš renomirani i nagrađivani kazališni i filmski redatelj kojega je Europa već dobro upoznala, na ovogodišnjem će filmskom festivalu u Berlinu 9. veljače imati svjetsku premijeru svoga filma ‘Obrana i zaštita’. A sutra će u zagrebačkom ZKM-u premijerno biti izveden njegov ‘Galeb’

O uglednom hrvatskom kazališnom i filmskom redatelju Bobi Jelčiću ovih se dana u medijima govori više nego ikad. A kako i ne bi kad će njegov film "Obrana i zaštita" 9. veljače imati svjetsku premijeru na renomiranom filmskom festivalu u Berlinu. Bio je to više nego dobar povod da porazgovaramo s našim istaknutim redateljem čiji je rad Europa već odavno upoznala, a zbog zajedničkih i nagrađivanih projekata s redateljicom Natašom Rajković taj dvojac i slovi kao najpoznatiji hrvatski kazališni izvozni proizvod. U intervjuu za 21. stoljeće Bobo Jelčić otkriva zašto je radnju filma koji se odvija u Mostaru smjestio u blisku budućnost, zašto se ne prepušta euforiji zbog odlaska na Berlinale, što misli kako ga kao redatelja doživljavaju glumci s kojima radi, a otkrio nam je i kakvu je predstavu pripremio, ovaj put bez Nataše. Riječ je o "Galebu" čiju ćemo premijeru vidjeti 26. siječnja, u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Ovih vam je dana telefon zasigurno zvonio više nego ikad. Kakve je reakcije izazvala vijest da je vaš film ušao u selekciju Berlinalea?
Reakcije su uglavnom dobre, ali iskreno, Nataša Rajković i ja imali smo svoj da tako kažem kazališni Berlinale onog časa kada smo otišli na Wiener Festwoche, jedan od najjačih kazališnih festivala u Europi, tad još prilično neiskusni, čime je počela naša europska karijera. No, to nije bilo toliko medijski popraćeno, ali film je uz sve i estrada, biznis, tako da uspoređujući to dvoje film i kazalište, interesmedija je definitivno na strani filma, pa su i reakcije upravo zbog tog stanja stvari i euforičnije i ima ih više.

Berlin je jedan od najvećih filmskih festivala, vi se ne prepuštate euforiji, kažete kako to može, ali i nemora biti uspjeh. Imam osjećaj da biste tako suzdržano reagirali i kad biste dobili Oscara. Jesam li u pravu?
Nagrade i uspjesi su relativna stvar, ovise o mnogo faktora, osobito o sastavu žirija. Naravno, ja to isto tako govorim iz pozicije autora, koji ih se nauživao, pa mogu zvučati neuvjerljivo, ali s godinama se te da tako kaže, euforične emocije stabiliziraju, valjda čovjek uvidi da nije u tome stvar, narodski rečeno, malo sazrije, da ne kažem ostari. Imam neke ljude oko sebe koje volim i vjerujte, njihovo priznanje mi je važnije. Da tako kažem, intimni dio života s godinama postaje važniji od profesionalnog, pa to utječe na osjećaj za mjeru i to onda na euforiju. Ali bez obzira na to, to je odlično za film, za promociju na kraju i za Hrvatsku i za Mostar, Berlinale je dobro mjesto za promociju.

Berlin vam otvara niz mogućnosti i daje priliku da se lakše probijete do drugih A festivala i šire svjetske publike. Ipak, primjećujem da stalno naglašavate kako niste radili festivalski film.
Svakako nisam radio kalkulantski film, to je najgore. Radio sam ono što moram. Posjedujem jednu količinu gorčine u sebi koja me motivira i ja je bljujem van u razlićitim oblicima i žanrovima, to je sve što znam. I ta je pozicija iskrena. To publika, žiri, festival ili netko četvrti prepozna ili ne prepozna. Iskrenost u motivaciji za stvaranje predstave ili filma uvijek vidi. Laž je na tome mjestu uvijek vidljiva.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju 21. stoljeća

 


Izvor: 21stoljece.hr