Roko Dobra: Prikaz pjesničkog prvijenca „Ïdro mojõj dûši“ Velimira Pašare na idiomu govora rodnom mu otoka Žirja
Dom kulture Zvonimir,
Biblioteka Zvonimir, Solin, 2006.
Da započnemo s malko neuobičajenim uvodom u ovu prvu zbirku pjesama Velimira Pašare, pjesnika koji je, evo, gotovo pri kraju svog šestog decenija uspio objaviti svoju prvu zbirku čakavskih pjesama Ïdro mojõj dûši. Naime, već u uvodnoj rečenici proslova Slavica Čilaš nas obavještava kako se je autor ovom svojom pjesničkom zbirkom  „pridružio (…) n e k o l i c i n i (spac. R.D.) hrvatskih pjesnika koji njeguju dijalekatski jezični izričaj …“, čime se baš ne bismo mogli složiti; posebno ako znamo da nekolicina označava svega nekoliko osoba, uvijek manje negoli više; nikako mnoštvo, a koje je, zapravo, mnoštvo, kao elementarna pošast, nadvladalo i prevladalo tu neznatnu nekolicinu do gotovo, usudili bismo se reći, problematičnih razmjera. Jer, samo je Zadar, s okolicom mu, u zadnjih desetak i nešto godina, iznjedrio svu silu baštinoljubaca, čija jalova poetika, vrlo često, ne prelazi razinu pukih popisivača zagubljenih ili u kut zabačenih idioma iz nekadašnje bogate riznice govornoga nam blaga.

Na ovakvo nas je, kažimo, razmišljanje naveo prvi dio uvodnog odjeljka citiranog proslova, kojega je, kako rekosmo, potpisala spomenuta Slavica Čilaš, inače i sâma vrlo zapažena haiku poetesa, dok nas pak u drugom dijelu tog istog uvodnog odjeljka također potiče  na drugačije razmišljanje u svezi tvornog, kreativnog čina, s jedne, a baštine-riznice, kao sredstva ostvarivanja takva čina, s druge strane, i to kad kaže kako je Velimir Pašara, „osim što je emocionalno vezan uz jezični idiom svoga rodnog kraja (otok Žirje), upućen da „i s t r a ž u j e“ (spac. R.D.) mogućnosti pjesničkog jezika unutar svog zavičajnog govora“. Istina, istraživanja su moguća i u jeziku, kao i u samoj poeziji, ali samo onda ako se, na račun spašavanja baštine, ne mimoiđu postulati odabira a ne zbira svega i svačega; naročito ako se ide s pretpostavkom da se pjesnik rađa (poeta nascitur …) i da mu je pogled usmjeren u one Baudelaireove „ … oblake koji putuju … tamo … tamo daleko …“

Zapravo, s istinskom nam poezijom valja oprezno; navlastito kada je riječ o građi joj koju se sakuplja u napuštenim i zapuštenim prostorima ispunjenim mirisima memle i naftalina,  jer se od pjesnikā uvijek tražilo i traži „nešto novo“, kako je, još u svoje vrijeme, zahtijevao Arthur Rimbaud; jer su pjesnici, osim što su čudo, „i vječno  treptanje u svijetu“, kako bi, opet, znao uskliknuti A. B. Šimić. Uglavnom, obični preživači baštine – nisu! Jer, koliko im je god ta i takva baština u stanju ponuditi, toliko im je, u igri dvosjekla mača, i spremna nauditi, uvaljujući ih u faktografiju i artificijelnost, a „obdariti“ ih tek može pokojim usputnim bljeskom na rubovlju intuitivno-imaginarnog preživljavanja. Rijetko se kad, u takvim „utilitarnim“ okolnostima, dešava pjesnik, odnosno pjesma mu.

Zato nimalo nije lak zadatak za pjesnika koji se oslanja isključivo ili pretežno na baštinu kao na izvorište svoje inspiracije. U tim se i takvim povijesnim dubinama baštinskim zatekao i naš vrli Velimir Pašara (1949.), zanimanjem profesor hrvatskog jezika, a vokacijom pjesnik koji to ime, barem sudeći po ovome što je na planu poezije ostvario, u velikoj mjeri i zaslužuje. Jednostavno mu se ne može prigovoriti da mu je poezija, s obzirom na crpilište iz kojega, rudarski, vadi sirovinu domaćeg idioma za gradnju svojih poetskih zdanja, neprihvatljivo opterećena prenategnutim i isforsiranim slikama i prilikama, nastalim eventualnim gomilanjem tih i takvih domaćih izraza, samo kako bi se opravdao razlog – spašavanja bašćine. Uz neke neznatnije manjkavosti – da, alinikako u poražavajućem obimu!A što će reći da nam je pjesnik Velimir Pašara ponudio i istinske, i neposredne, i doživljajima bremenite poezije u dostatnu kvantumu koji uvelike opravdava egzodus ovog mu nadasve vrijednog pjesničkog ostvarenja, napisanog u rodnoj mu čakavici.

Pa nam valja, dizdarevski rečeno, preko Velimirovih vrlina u svijet mu te i takve poezije, imajući, pri tome, na umu i one momente koji ne odišu punim dahom doživljenog i kreativnog, jer ćemo jedino tim načinom uzmoći sagledati prave vrijednosti pjesnikova stihovanja.

Elem, u ovih sedamdeset pjesama, raspoređenih u četiri ciklusa (Ïdro mojõj dûši, Čëkā me škõlj, U fëbri samōće, Svë gre) pjesnik je Velimir Pašara unio sve ono što ga je, u dnu njegove nutrine, tištalo, ranjavalo, progonilo, razočaravalo ili što ga je, uvijek nažalost u manjem obimu, radovalo i činilo sretnim pod zvijezdama nebeskim.

Tako je on već u svojoj prvoj pjesmi Usïdreni u môru sićãnja, kojom mu pjesmom započinje prvi ciklus (Ïdro mojõj dûši) posegnuo za reminiscencijama iz svoje mladosti, a kamo ga „vödū plïme sićãnja“, sugerirajući nam kako joj, sklopljenih očiju, tu pred sobom vidi lik (vjerojatno nesuđene mu davnašnje ljubavi kojoj bi najradije, samo da je može pronaći, „Gomïlu bësid / Istresa … u lĩce“), ali mu je, očito, i to dovoljno, da nas, na samom početku ove svoje pjesničke zbirke, uvjeri u mogućnosti našega trajanja, jer

Sväki trĩn žīvõta

Postäje väla üspomin
I mî durâmo
Usïdreni u môru sićãnja

Nije li to, zapitali bismo se, duranje u uspomenama samo iluzija kojom se poštapamo u nemoći da se vratimo u proživljeno, a što smo, fizički, do ovog trena, potrošili? Istina, povratka u stvarnom, logičnom smislu tih riječi, nema, ali pjesnik, koristeći se živom riječi i snagom poetske imaginacije, u nama oživljava prošlost i u svojoj idućoj pjesmi Navigãnti budūćnōsti, makar i „Sanjajući

Növe brôde s ïdrima punĩm vïtra

Čä ïdru môrima blīskĩn i dalëkīn
Pōsũtin zvizdämīn budūćnösti
S bandĩrūn pöbide na jãrbolima,

a pošto je „ukrëja (…) lipōtu pōljupca“, raduje se trenutku u kojemu se „Razāstrlo (…) mödro nëbo“, te nam u pjesmi „Ukredena lîpôta“, i ovo ushitno saopćava:

A ja grĩn prïma ljudïma

S ösmihūn sûnca u očïma
I zvīzdämi u dûši
Kïma si začīnïla živöt mõj, 

te se, na taj način, kako rekosmo, u našoj uobrazilji gasi svaka fikcija na račun gole, opipljive realnosti, tako da  se već sada dade nazreti da ova poezija ne naginje ni mistici, ni iracionalnoj zamagljenosti. Ali, ako li su još gdje vidici magluštinama obavijeni, onda je to „Pötna izmäglica u daljĩni“ koja, eno, ni moru ne smeta da se onako cakli u svome i nebeskom plavetnilu!

Međutim, ovaj plamsaj prispodoba kojim su preplavljeni ovi stihovi, kadšto toliko sugestibilni, ne samo da su mu, već u ovom prvom ciklusu, nagovještajem, nego su i eklatantnim dokazom da Velimir Pašara sigurno i postojano kroči u recentnu hrvatsku poeziju. Svega je toga, gdje više gdje manje, u ovim pjesmama njegovim, posebno u himničkoj mu pjesmi Ïdro mojõj dûši, a u kojoj izabranici svog srca tepa, šapće, kazuje, poručuje:

tĩ si ženä

u cvĩtu žīvõta
u rosï ōčïju
u šäplju teplĩh rĩči
u zagerljaju
procvitäli dilĩć mēnë …

Osim jarkih i žarkih tonova u ovim mu pjesmama, ipak je u njima i one neminovne sjete i razočaranja, gotovo neizbježnih inspirativnih poriva u ustreptalih i senzibilnih duša  kakva je i duša ovog našeg poete, koji u svojoj pjesmi „Ïšla si ćä“, ovako  nabrajajući što mu se sve desilo po odlasku mu drage osobe, kao da lamentira:

Ünda si ïšla ćä

I svë je potāvnïlo
Doläzija san nä stīnu
Stĩna je bîla merzla
Spušćã san se dö mōra
Môre je mūčälo
Vĩtri su bîli zadōvõljni

Uglavnom, u ovim svojim pjesmama naš pjesnik iskazuje sva svoja osjećanja koja u njemu izazivaju tlapnje zbog neostvarenih mladenačkih snova („Furëšti ljūbävi“); dileme i pitanja bez odgovora u svezi s nadolazećim novovjekim pošastima koja materijalna bogatstva suprotstavljaju duhovnom i prijete mladima otuđenjem („Vräne u kapunerami dūše“, „Zãšto nedosãnjanōj“), i, prebirući po strunama sjećanja, prisjeća se svoje ljubavi kada je bio, „Nësiguran i sân u žerävi čëkanja“ i kada je znao da „Neuhutljĩv je tvõj lîk s očïma levãnde“, sugerirajući nam kao da je sâm usud zagospodario njihovim nedužnim mladim životima, no ne ulazi u dublja obrazloženja otkuda i zašto sva ta zbivanja, nego ih opisuje kao da mu se sve to upravo sada događa, služeći se i efektom paradoksa; kao u pjesmi „U növin gnjĩzdima“:

Näša mïlovanja

Bîla su pũt umïranja ljubävi
Čä smo se vïše volïli
Svë smo dälje bižäli,

a što se je i nama znalo događati u vrijeme rađanja prvih nam ljubavi koje su nam i jednako bliske i jednako daleke, tako da su i koincidencije ovakvog tipa, bilo da su u nama zapretane ostale ili bilo da su, kao u ovom slučaju, bjelini papira povjerene – sasvim moguće. No, koliko nas god plijeni ovo i ovakvo pjesnikovo iskustvo, toliko nas i zapanjuju sami mu uzroci što su nespokojem i svojim prokletstvom drmali njegovim i našim sudbinama na školju, o čemu nam je samo slutiti u ovim snažnim Pašarovim stihovima.

Uzalud se upire u ovoj paradi crnine, u ovom mu začaranom krugu ljuvenom, da iskamči nešto svjetla, barem onaj jedini suncem obasjani trenutak – u pjesmi „Zov“:

äjmo

nïde
u svïtlost
pojdïmo
u dân
osvojïmo
sân

Jer, „vrĩme je / daljïne nās zovũ / ljubävi žedne“, ali, razočaran i očajan, posustaje od svake daljnje namjere, obrazlažući to razlogom krajnje dostojanstvena i uspravna ljubavnika i čovjeka. Stoga, u jednoj od svojih najsnažnijih pjesama ovoga ciklusa ( „Jã grĩn“), prihvaćajući da bude (čak!) i „ … vïtar / U cvĩtu mĩndule“, kaže:

Ne želĩn mërvice ljubävi

Ïako san sâmo
Jedãn  od šetãčōj
Na pũtima bez kräja.

U drugom ciklusu ove mu pjesničke zbirke (Čëkā me škõlj), Velimir Pašara sabrao je pjesme posvećene svom rođenom otoku Žirju, ovom posljednjem dragulju pučinskom u šibenskom arhipelagu, trseći se, u oslikavanju sâmog otoka i onog što već uz otok dolazi, pronaći što je moguće više karakterističnih detalja pomoću kojih bi, tehnikom kakvoga slikara ekspresioniste, oslikao ovaj svoj otok kameni, a uslijed čega nije uzmogao izbjeći sve one suvišne  stereotipe, tako da mu je poprilično ponavljanja u ovom ciklusu. Ponajviše je kamena, odnosno stijena iliti, čakavski, stĩna, naročito mu u pjesmama „Stĩna kâ mōlïtva“, „ Na stĩni živöt“ i u pjesmi „Zõv gen kamënih“, a koja mu pjesan dođe kao kakva apoteoza kamenu!

Ali, kad je već riječ o ovoj mu pjesmi, recimo da nas u njoj, pored nabrajanja raznoraznih motiva, smeta i onaj određeni broj stihova koji se mogu odnositi i na neka druga školja ili na neke druge prostore na kojima se zakraljilo njegovo veličanstvo kameno! Smeta nam, zapravo, općenitost u opisivanju, pri čemu je opisivač bliži putopiscu nego sebi pjesniku. Zatim, ovdje je i nekih idioma i sintagmi koje opisuju više viđeno, nego doživljeno, pa kažemo da mu ovi stihovi, ne korespondiraju najsretnije s mišljenjem bosansko-hercegovačkog književnika Željka Grahovca u knjizi mu „Sricanje i nicanje“: „Tajna sažetosti i lapidarnosti literarne forme i literarnog iskaza upravo i jest u tome – u inkorporiranju cjelokupnosti, u sažimanju i izricanju onog SVE bilo koje stvari bilo kojeg bića”.
Upravo tako, o sažimanju je riječ, a što se najprije odnosi na poeziju, to jest na umjetničku tvorevinu riječima koju treba, eto, svesti na njenu jezgrovitu i lapidarnu mjeru, u kojoj bi pjesnik izvanjske datosti onog što opjevava, prelomivši ih kroz vlastitu prizmu viđenog, ponudio i svijetu i vijeku kao unutarnji doživljaj bilo kog detalja ili bilo koje cjeline. Drugim riječima, svaki je taj detalj mogao biti cjelinom, dovoljnom za samostalnu pjesmu, a što se, pak, najbolje može vidjeti i na primjeru sljedeće strofe već spomenute mu kamene pjesme  „Zõv gen kamënih“:

Rajãnje u kämenu

Zĩka kamëna
Živöt na kämenu
Škõlj kamëni

Dakako, svaki je stih u ovom katrenu mogao biti posebnom pjesmom, u kojoj bi se zanemarilo nizanje, odnosno zbrajanje i ovog i onog što, samo po sebi, ne nudi ushit, otkriće, iznenađenje, prouzročeno kakvom originalnom metaforom ili kakvom plastičnom i nadahnutom slikom, pa makar i nauštrb jasnoće same pjesme, kako je prije neku godinu primijetio i naš poznati pjesnik Mladen Machiedo u intervjuu u „Zadarskom Regionalu“, pa nam, ovakav kakav je, nudi izvjesnu monotoniju nabrajanja koje bi moglo ići u beskonačnost, u pleonazme, kao, npr.: „S otöka kamënog san / S kamënoga san Žĩrja“ ili „Kamëni slãri / Võlti kamëni“,  ili „isfrĩžani kämen / Kämen navräskani“ …

Slično se pjesnik Velimir Pašara ponaša i kada, poput naših starih, obrće i prevrće, valja i podiže stine u također gore spomenutoj mu pjesmi „Stĩna kâ mōlïtva“, ne izlazeći van ustaljena okvira faktografije i retorike, a što se jedino moglo izbjeći na netom opisani način. Bože, koliko smo samo ovakvih i sličnih stihova već negdje prije pročitali! Pogotovo u pokušajima pjesničkim pjesnikā čakavaca zadarskoga kruga, o čemu je već dosta rečeno i u samom uvodu ovog nam osvrta.
Pa ipak, valjalo bi, ovdje i sada, istači i svu onu privrženost i svu onu ljubav autorovu naspram svemu onome što ga za ovaj rodni školj veže u kojemu je, kako nam saopćava u pjesmi „Trĩn srïće“

Jöš kâ dĩte skrïnjicu srïće

Stvarã san mãlin stvarïma

To je onaj isti tren, koji nas veže i spaja, kako bi pjesma rekla,  za ono nešto što nam nitko oteti ne može, a to je mjesto našega rođenja! Tu smo prvim svojim plačem obznanili svijetu da smo ga došli zagrliti, a i zahtijevati da i on nas zagrli! Otuda svekolika nam ljubav kojom obasipljemo to sveto, najsvetije mjesto na srcu Zemlje, onom istom srcu na kojemu je Salvatore Quasimodo smjestio svog Čovjeka, mada mu je, s obzirom na vječnost, tren već tu („ … a večer je već tu“)!). Svejedno koliko blizu i koliko daleko, ali ljubavi nikad dovoljno da bismo mu iskazali sve ono što smo mu dužni iskazati. Trsimo se svaki na svoj način. Naš poet Velimir Pašara ne zaostaje iza mnogih svojih prethodnika, pa ni iza tolikih današnjih ustreptalih zaljubljenika koji svoj školj (ili bilo koje drugo mjesto pod kapom nebeskom) stihovljem svojim veličaju i slave, iako bi bilo daleko efikasnije i učinkovitije da mu češće prilaze bez te i takve apriornosti, intimno i nenametljivo, ne razbacujući se velikim, pompoznim salvama oduševljenja u kojima je uvijek više patetike nego iskrenosti, uvijek više artificijelnog, nego stvaralačkog daha. Tä, stara je mudrost da tiha voda bregove razara, zato smo i citirali ova dva stiha o neposrednu pjesnikovu doživljaju iz ranog mu djetinjstva na školju rođenja, i stoga nam je, baš zbog te neodoljive reminiscencije koja isijava ljepotu sjećanja, citirati i slijedeće stihove iz navedene mu pjesme:

Bũdin tïce srïće

Da zakantäju rascvitãnu žëlju
U plãmiku jütarnje nãde
U zlâtnomu smĩšku očiju
U slakĩn snïma
(„Trĩn srïće“)

Također se ne može ravnodušjem reagirati ni na njegovu pjesmu „Otöci se otōčïli“, navlastito na ona joj dva zadnja odjeljka, u kojima je zov drage mu protkan i radošću i melankolijom, u isto vrijeme, i gdje mu čežnja odiše mekoćom baršuna:

ljubävi môja,

čä jöš čëkaš
zovĩn te
u uzvĩšeni mîr
cunpresöj nĩmīh
ili:
škõlji võde i ũnde
vämo i tämo
škõlji razbãcāni
ovî i onî
blĩzu i daleko
ōtöci
mōjĩ i tvojĩ
čëkaju te
s mänūn

Pjesmom „Nā ūmöru“, koju posvećuje svom pokojnom ocu, započinje treći ciklus „U fëbri samōće“, a koju nam valja izdvojiti, jer je u njoj iskrenog bola napretek. Autor ovih redaka i sâm zna kako boli smrt voljene osobe; tako da je u onoj jednoj svojoj ranijoj pjesmi, Kada je umro moj brat“, napisao kako su ljudi u iskopanu raku u pijesku Sinaja u El Shattu, s tijelom mrtvog mu brata, „ …pokopali / tugu i radost svijeta“; međutim, pjesnik će Velimir Pašara, posluživši se personifikacijom, izreći jedan izuzetno snažan stih:

Nā vërh brĩga ümra je vïtar

Dok je veliki Baudelaire Bol doživljavao kao plemstvo jedino, nenadmašni nam Tin kao usud patnje («Jer svakom drumu Bol je krsno ime"), a naš vrsni pobornik vezanog stiha Stojan Vučićević, sudeći po onom svom čuvenom stihu „što me više boli, sve to veći bivam“ – kao snagu za uzlaznu putanju osobna duha, dotle pjesnik Velimir Pašara prisutnost joj osjeća u svemu i vazda, tako je ona, Bol, čas ono nešto ljudsko u njemu ili mu, posredstvom mimikrije, u okolišu što ga oplemenjuje:

Zamërli jäuci morskê prašïne

Želũ podilïti bôl s töbun
(Nã ūmöru);

čas mu je otrgnuti uzdah za minulim:

Glãzba brūjĩ nadāleko

Tugaljïve üspomēne 
mada je
U njïdrima lïta zaprēćãna
Bõlno inkõlana melõdija,
a čas je, pak, pošast koju tjera od sebe: 
Sklonï te smïle përste
S mõga tĩla
Ne gasï mi öganj mlädosti
Nemõj drugoväti s bõli
(„Bīžï ćâ, sämoćo“)

Puno se, uistinu, nakupilo bola u ovim stihovima! Eno, toliko da nam je njihov tvorac Velimir Pašara i u svojoj pjesmi „Skĩčin se“, nakon što nam je s nekoliko lapidarnih poteza predočio kratki, ali znakoviti svoj curriculum vitae, poentirao – bolom:

 
Skĩčin se
i sïdrin
a svë
marlüše
na bôl

Pa ipak, usprkos svoj toj tjeskobi, boli, samoći, čime je prožet znatan broj Velimirovih stihova, on, i grišnik, i skitnica, koji „ĩšće šäku svïtlosti“, a iza spoznaje da „Spëktar svïtla …nëstaje na kräju grãda“, uspijeva, otvorenih očiju i ušiju „U agõniji pötrage“, skrenuti našu pozornost na vječnu radost nebeske svjetlosti kojoj širom otvara prozore svoje i naše duše:

Bljĩšći nïšto u visĩni

S nebes zvĩzda žmïrka
Zvĩzde
Püno nēbëskih lantërnic
Jäto zvĩzd
Vödoskok svïtlosti
Nīsãn sân 
(„Nīsãn sân“)

Ima, očito, nekog nereda u ovom aritmičkom poretku riječi, ali to je rezultat nagla obrata, iznenađenja, zbunjenosti. Sve je, reći nam je, podređeno zakonitostima slobodna stiha, jer, kako reče T.S. Eliot: „Niti jedan stih nije slobodan za čovjeka koji želi uraditi dobar posao". A taj je posao, i u ovom slučaju, autor uradio uistinu – dobro!

Rekli bismo da su mu i u ovom ciklusu pjesme ispunjene  kretanjem, dinamikom, događanjima, danih jednom nesvakidašnjom ekspresijom koja čitatelja poziva da se pridruži pjesniku i dok čeka povoljan vjetar, i dok se skiče; i dok trpi u „fëbri samōćë“, i dok, tolstojevski, vapi za katarzom u snažnoj mu pjesmi „Grĩšnik“; i dok se pita „dï põjti, i dok se, mudrošću haiku pjesnika, obraća prirodi:

Nëvrime je promajnälo

Navräskano rebrästo môre
Nastanïlo se u očïma
Ostãci plutäju
Bezbõjna oāzä slãne tišīnë
Vlasätke pläču na sïki

Medjutim, u dvanaest preostalih pjesama, koliko ih je u zadnjem, četvrtom ciklusu „Svë gre“ koji nas naslov podsjeća na onu poznatu Heraklitovu izreku Panta rhei (Sve teče, odnosno Sve se mijenja), Velimir Pašara obrađuje neke opće teme putem kojih želi izreći svoja iskustva i svoje spoznaje, ali i postaviti ona neka vječna pitanja o suštini i smislu postojanja, a na koja gotovo da i nema odgovora:

Jesmö li sãmo prâh?

Je li tô sãmo sãn?
Je li vikovïto môre?
Ali, niotkuda odgovora! Jer,
Nad prĩčūn vlãda mûk,
mada
Svë gre
Vertĩ se
Mĩnja se
U stopämi svïtla
U vījäžu zvĩzd
Učer
Danäs
Sütra
(„Svë gre“)

Tä, toliki su se isto ovako pitali, od kojih je, bez svake sumnje, najdublje „zaronio“ u neprobojni mrak vječnih tajni veliki njemački mislilac i pjesnik J. W. Goethe, posebno u svojoj čudesnoj tragediji „Faust“! No, ovdje smo ga spomenuli i zbog jedne paralele koju ćemo podvući između njegova onog jednog stiha iz Putnikove mu noćne pjesme u kongenijalnom prijevodu Mihovila Kombola (: „Nad svim brežuljcima / Je mir”) i netom citirana stiha ovog nam našega poete (: „Nad prĩčūn vlãda mûk“). Pa, dok Milan Kundera, pišući u svojoj Knjizi smijeha i zaborava o dvjema vrstama smrti, o onoj izvantjelesnoj, personificiranoj u liku ljupke mladolike žene, i o onoj tjelesnoj, personificiranoj truplom i skeletom, u njoj, u pjesmi, kao i u samom ovom Goetheovom stihu, nazire opis smrti, dotle mi, međutim, pomišljamo na ono na što je i Pašara pomišljao ispisujući ovaj svoj stih – na mûk, na smiraj, u kojemu, pak, naziremo transcendentalnost trenutka, kojim priznajemo tu svoju nemoć nad zagonetkom prabitka, a što nas, uvijek iznova, vraća, kako rekosmo, istim pitanjima bez odgovora!

Naravno da ovim paralelizmom nismo uspoređivali pjesnike i njihove domete, ali smo ukazali na koincidencije koje su moguće u svemu kad je riječ o zapažanjima i pojavama u prostoru i vremenu koja su se, u različitim vremenskim razmacima ili, pak, istovremeno, događala, odnosno dogodila. Međutim, i u ovom je ciklusu nabrajanja na račun zgusnutosti i suštine. Jer, pričljivost u poeziji „pokupi“ i puno toga suvišnog, da ne kažemo pljeve, što, često, samo oduzima a malo pridonosi iole evidentnijem poetskom rezultatu. Ali, ipak  je ovdje i one prave, respektabilne poezije koju se ne može tek tako preskočiti! Pored već izrečenog, ima u ovim pjesmama i onog finog poetskog tkanja, i ekspresije koja nas podsjeća na naše velikane poetske riječi (kao što su Nazor i Matoš, npr.) kad nam i ritmički nastoji dočarati kretanje vlaka:

Mokrä ferãta

Klopārä, derdesa
Zōrï jëcavu tišĩnu
Zadümanoga dâna
Zvĩžlje
Cĩlju blĩži se
(Slïka s pũta)

Pjesnik je ovdje, u ovim stihovima, mobilan, odvažan i zna što hoće, pa smo mu, stoga, i skloni povjerovati kad u svojoj pjesmi „Slobōdä iz snä“ vapi:

Želĩn slobõdū

Kâ pïsma čä je ïma
Rascvitälu slobõdū
Iz kolãjne snä

A izuzetnim mu je dahom i nadahnutošću intonirana pjesma „Rĩči“, navlastito u trećoj strofi: tečũ rĩči  / zvonũ  / germũ / istinïte  / lažljïve  /slikãju  / pĩšu …

Piše i ispisuje tako Velimir Pašara ovo svoje stihovlje, služeći se izdašnim vokabularom svog i našeg otoka Žirja, pri čemu, kao „čuvãr kōrīnõj stãrīh“, prebire, na sebi svojstven način, po već ranije citiranoj „skrïnjici srïće“ pronalazeći one drage „male stvari“ pomoću kojih je uspio, ne samo na planu kulturološkom ili etnološko-povijesnom, nego, prije i iznad svega, na planu stvaralačkom podosta  toga  učiniti,  usprkos svim manjkavostima unutar ovog mu poetskog tkiva, kao što su: nezgrapno skrojene sintagme tipa: kornîž üspomīn, cavätami srïće, štacijũn srïće; nepotrebne mu reduplikacije vokala u riječima: përvi, përsi, sërce, pa dočeci riječi koje završavaju suglasnikom h, koji se, inače, u izgovoru ne čuje: cerljënih, cërnih, tvojĩh …

Stoga nam je još, na kraju, bez obzira na ukazane propuste, izreći svaku našu pohvalu pjesničkom prvijencu „Ïdro mojõj dûši“, u kojemu je pjesnik Velimir Pašara, zahvaljujući, u prvom redu, svomu pronicljivu i inspirativnu duhu, nesumnjivo dosegao one i onakve pjesničke vrednote koje mu omogućuju vidno mjesto u hrvatskoj čakavskoj poeziji.

Roko Dobra