Doron Ritter: Iz domovine u domovinu – mađarski Židovi u Izraelu

Pokrovitelji izložbe: dr. Tibort Navracsics, potpredsjednik Vlade Mađarske, mr.Jasen Mesić, ministar kulture Republike Hrvatske

Nositelji izložbe u Zagrebu: Institut Balassi Budimpešta, Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Veleposlanstvo Mađarske u Zagrebu

Izložbu će otvoriti: dr. Tibor Navracsizs, mr. Jasen Mesić, dr. Kotel Da-don-rabin (Židovska vjerska zajednica Bet Israel)

Doron Ritter je fotograf medijske kulture, međunarodnog ugleda s djelovanjem na području fotografije, video art-a, filmske produkcije. Rođen u Izrael kao mladić preselio se u Budimpeštu i ovdje aktivno djeluje na umjetničkoj sceni u širokom spektru fotografskog interesa.

Doron Ritter je od srijede 5.listopada u Gliptoteci HAZU te postavlja izložbu. www.doronritter.com

BALASSI INSTITUT je mađarski institut koji je djeluje za promoviranje mađarskog jezika i kulture. Ime je dobio po mađarskom pjesniku Balint Balassa (1554-1594.) koji je stvoritelj modernog mađarskog jezika. Institut je utemeljen 2002. sa sjedištem u Bidimpešti. Jedan od vodećih zadataka instituta je potpora mađarskog jezika u inozemstvu, kao i unapređenje hungarologije u inozemstvu. Institut organizira konferencije, kulturna događanja i izložbe o mađarskoj kulturi i jeziku.

INFORMACIJA O IZLOŽBI 

Opće je poznata činjenica da su dvije istaknute ličnosti cionizma koje su odigrale ključnu ulogu u stvaranju moderne židovske države, Theodor Herzl (1860) i Max Nordau (1849), došli na svijet u Pešti polovicom 19. stoljeća. 

Međutim, manje je poznato da su Židovi mađarskoga jezičnog izraza rođeni na području Ugarske već i prije pojave cionizma živjeli u Izraelu, odnosno u jišuvu, židovskoj zajednici u Palestini. Sveta mjesta židovske tradicije, grobovi velikih rabina i sama mogućnost učenja u Svetoj zemlji, uvijek su imali veliku moć privlačnosti za židovske vjernike, te je nepolitička čežnja za Svetom zemljom (Erec Jisrael) bila značajka i mađarske ortodoksije, koja cionizmu inače nije bila bliska. Jehosua Stampfer (1852–1908), rođen u Szombathelyu u duboko religioznoj obitelji, pješačio je sve do Jeruzalema te – s nekolicinom prijatelja – 1878. godine u okolici Tel Aviva osnovao naselje Petah Tikva („Početak Nade“), koje se tijekom godina razvilo u ozbiljan grad. „Mađarske kuće“ u jeruzalemskoj ortodoksnoj četvrti Mea Searim („sto vrata“) izgrađene su 1891. godine, prvobitno radi osnivanja ješive. Ondje su studirali učenici potomaka rabina Hatama Sofera (1762–1839), od tada pa nadalje najutjecajnije ličnosti mađarske ortodoksije. Simbolične je važnosti činjenica da je središnji trg četvrti, koji je služio i kao slivnik, nazvan Trgom velikomađarskih Židova. Sve to pokazuje da identitet ovdašnjih Židova nije išao u korak s promjenama državnih granica. U tim su vremenima mnogi govorili mađarski u tom kraju, štoviše, još se i danas među starim jeruzalemskim kućama možemo susresti s govornicima sočnoga mađarskog narječja.  

Pretežna većina Židova mađarskoga jezičnog izraza u Izraelu nije emigrirala u Izrael u prvom redu iz vjerskih pobuda, već u potrazi za starom-novom domovinom. Premda u zemlji djeluje više ljevičarskih poljoprivrednih naselja (kibuci i mošavi), koje su osnovali Mađari, mnogi su se nastanili u velegradovima. Malo je poznato da je nakon Prvoga svjetskog rata (1919–1924) u Palestinu doputovalo više desetaka židovskih inženjera iz Mađarske, uz njihova se imena vežu projektiranja i izgradnje brojnih mostova, tvornica i hidroelektrana. Árpád Gut (projektant vodotornja u Siófoku) i Ármin Beregi (obojica polaznici isusovačke gimnazije u Pápi) sudjelovali su u izgradnji obalnoga kasina i tvornice silikatne opeke u Tel Avivu, a Gutovih je ruku djelo – među ostalim – zgrada telavivske Medicinske palače Strauss, štoviše, prema njegovim su nacrtima izgrađeni prvi vodotornjevi u gradu. Jenő Brünn i János Friedman osmislili su jeruzalemsko kino Rex. Židovsku zajednicu u Palestini obogatili su ne samo inženjeri, već i znanstvenici. Profesor matematike Mihály Fekete (1886–1957) zauzeo je svoje mjesto za jeruzalemskom katedrom koncem dvadesetih godina. Dok je Jacob Katz (1904–1998), rođen u Magyargencsu, u Izrael stigao tridesetih godina, na početak svoje sveučilišne karijere morao je čekati do kraja 1940-ih godina. 

Veće su skupine ljudi emigrirale nakon šoe (doba stradanja) u Palestinu, odnosno nakon osnutka države 1948. godine u Izrael, u već reguliranoj državnoj formi. Prema službenim statistikama, nakon 1948. godine emigriralo je više od 30.000 (točno 30.029) mađarskih Židova, od kojih 14.324 između 1948. i 1951. godine. Taj broj nam, međutim, ne daje točnu sliku o broju mađarskih Židova, naime ne uzima u obzir one koji su u Izrael stigli iz zemalja susjednih Mađarskoj, a čiji su jezik, kultura, obrazovanje bili mađarski. Između ostalog i radi zapisivanja njihove baštine osnovan je muzej u sjevernoizraelskom Cfatu, koji je 1990. godine otvorio vrata široj publici. Njegovi osnivači stvaraju i bave se društvenim radom, ulažući velik trud, ne samo na dobrobit mjesne židovske zajednice mađarskoga jezičnog izraza, već i Mađarske. Sakupljaju i izlažu materijalne i pisane spomenike s cijelog područja Ugarske. Jeruzalemski ortodoksni Židovi mogu na isti način pronaći tragove svojih predaka u Cfatu – izraelskoj „prijestolnici“ židovske mistike – kao i vojnik iz Haife ili upravo sekularni telavivski državni službenik.

Nadamo se da će naša izložba, bliska nastojanjima cfatskoga muzeja, koja nam razotkriva još i danas tako živu baštinu zajednice, također biti važan element dobrog odnosa između Mađarske i Izraela, odnosa koji prošlost i sadašnjost izraelske zajednice mađarskoga jezičnog izraza samo osnažuju.  

Početni zid:

1. Stablo kod Staroga grada Jeruzalema. Na suprotnoj strani nalazi se srednjovjekovno židovsko groblje na Maslinskom brdu.

2. Portreti najslavnijeg ugarskog ortodoksnog rabina Hatama Sofera iz Požuna i njegovih potomaka, u uredu mađarske hasidske udruge, u jeruzalemskoj četvrti Mea Searim. Na trošnim slikama na zidu možemo vidjeti slavne rabine mađarskoga jezičnog izraza rodom s područja Ugarske. Mea Searim nekoć nije bila hasidska četvrt, a danas tamo žive pretežno hasidi (među ostalima iz rumunjske županije Satu Mare). (8214)

1. zid:

3. Jedan od suradnika mađarske hasidske udruge, podrijetlom iz Slovačke. U Jeruzalem je dospio još kao dijete, prije Drugoga svjetskog rata. Premda se nikada više nije vratio u Mađarsku, dobro govori mađarski jezik. Ponosno ga njeguje kao ostavštinu svojih roditelja i sve do danas ga prakticira. (8221)

4. Ortodoksna Židovka podrijetlom iz sjeverne Ugarske stanuje u jednoj od jeruzalemskih mađarskih kuća. Žena od više od devedeset godina u tadašnju je Palestinu emigrirala još 1930-ih godina. O svojem je životu pripovijedala na savršenom mađarskom jeziku. Tijekom fotografiranja šapnula je fotografu na uho: „Kako bi bilo dobro kad bi, zajedno sa slikama, odveo i mene još jedanput kući u Mađarsku!“ (8250)      

5. Jehezkel Lefkovics, jedan od voditelja mađarske hasidske udruge. Podrijetlom je iz Miskolca, ali rođen je već u Izraelu. Iako nikad nije živio u Mađarskoj, od roditelja je naučio mađarski, na što je jako ponosan. Više je puta otišao u Budimpeštu gdje, kad je u mogućnosti, posjećuje brata. (8828)  

2. zid

6. Sinagoga mađarske hasidske zajednice u Jeruzalemu, među mađarskim kućama u ultraortodoksnoj četvrti Mea Searim. Sinagogu su osnovali mađarski Židovi. Posjećuju je   poglavito članovi mađarske hasidske zajednice. Po vanjskom izgledu zgrada se ne razlikuje umnogome od drugih aškenaskih sinagoga u okolici. (8281)

7. Ulica u Mea Searimu, ultraortodoksnoj četvrti Jeruzalema. Mea Searim jedna je od najstarijih židovskih četvrti u modernom Jeruzalemu, a njezina izgradnja započela je 1874. godine. To je bilo drugo naselje izvan zidina Staroga grada. Bilo je okruženo vlastitim zidinama. Potkraj 19. stoljeća imalo je već tri stotine stanova. Ovdje je prvi put uvedena ulična rasvjeta u gradu. U okrugu stanuju većinom ultraortodoksni Židovi, a tu su naseljene i različite hasidske grupacije, štoviše njihova je prisutnost dominantna u četvrti. Naziv Mea Searim, koji mnogi doslovno rabe u smislu „sto vrata“, korijene vuče iz Knjige Postanka/Berešita (26:12): „Izak je sijao u onom kraju i one godine urodilo mu stostruko. Jahve ga blagoslivljao“. I stanovnici četvrti nadali su se istome i nadaju se da mogu živjeti u blagostanju i sigurnosti, a njihove molitve i učenje (u četvrti se nalazi više ješiva – talmudskih škola) donijet će im zasluge – već za ovozemaljskoga života.    

8. Ženske haljine na sušenju kod mađarskih kuća Mea Searima. Zajednica je duboko religiozna, što se odražava i u njihovu načinu odijevanja. Prema cniutu (zahtjevima čednosti), i žene i muškarci nose jednostavnu, uglavnom crnu odjeću. (8869)

9. Dom već prije predstavljene hasidske bakice podrijetlom iz sjeverne Ugarske koji se nalazi u jeruzalemskim mađarskim kućama. Stara žena dvadeset godina živi sama kao udovica u izrazito skromnim uvjetima. Jedini posjetioci su joj unuci. (8258)  

10. Batei Ungarim, to jest mađarske kuće u Mea Searimu. Do dana današnjeg možemo se sresti sa starijim osobama koje još govore mađarski. Ako šećući ulicama na mađarskom pozdravimo nekoga od mještana, veliki su izgledi da će nam uzvratiti na mađarskom. (8853)

3. zid

11. Ulica u četvrti. Ni pobožni Židovi se ne razlikuju – barem što se tiče potrošnje – od nereligioznih, ili od ne toliko strogo pobožnih ljudi. Mladić prevozi coca-colu i druge sokove u svoj dućan ili dom. Količina neka nikoga ne zavara! U ortodoksnim židovskim obiteljima po tradiciji ima puno djece, nerijetko i 8–10. (8307)

12. Ulica u Mea Searimu. U četvrti su samo ultraortodoksni Židovi, koji svoj život žive prema zapovijedima Tore i židovskim zakonima. Na plakatima su uglavnom osmrtnice, mrtvi se sahranjuju prema tradicionalnim židovskim ritualima još istoga dana, ali svakako prije subote. (8844)    

14. Ulica u Mea Searimu. (8861)

15. Pogled na Cfat. Gradić Cfat, koji se nalazi među živopisnim predjelima galilejskih planina, jedno je od najzanimljivijih naselja bogate povijesne prošlosti. U prijestolnici kabale, kako ga mnogi nazivaju, i danas živi mnogo Židova mađarskog podrijetla, ali to je već tako bilo i koncem srednjega vijeka. (8807)  

16. Stubište koje povezuje ulicu Elkabetz s ulicom Hasidim u Starom gradu Cfata.

17. Ulaz na tržnicu umjetničke četvrti u Starom gradu Cfata (ulica Elkabetz). (769)

18. „Kikar Hameginim“, Trg branitelja u Starom gradu Cfata. Do 1948. godine to je bio centar židovske četvrti. U gradu su vođene žestoke bitke sve dok židovske zaštitne snage Hagana nisu zauzele i arapske četvrti Cfata. (8750)

4. zid:

19. Ploča s punim nazivom muzeja mađarskih Židova na trima jezicima (Memorijalni muzej Židova podrijetlom s područja mađarskoga jezičnog izraza) (8501)  

20. Dolje: Pozivnica na svečani zbor Mađarskoga cionističkog saveza povodom preporoda židovske države, u Budimpešti 7. prosinca 1947.  

Gore: Fotografija sa svečane skupštine održane u Izraelitskoj vjerskoj zajednici 3. okruga Budimpešte 6. prosinca 1947. Svečani govornik bio je glavni tajnik zajednice Andor Vándor. Na slici su: glavni rabin dr. József Neumann, predsjednik vjerske zajednice Károly Spatz, čelnici Lajos Mautner, András Kemény, Lajos Elbogen, Simon Klein, Elemér Gálosi, Mihály Guttmann i tajnik László Reisz. (8522)

21. Obitelj Lustig, osnivači i voditelji muzeja, ispred muzejske zgrade. Hava i Josef Lustig su osnivači, a njihov sin, Roni Lustig, postao je potkraj 2008. godine ravnatelj muzeja. (8435)

22. Havdala-svijeće (za obred šabata) u bojama mađarske zastave, Mađarska, 1930-ih godina. Izražava patriotske osjećaje mađarskih Židova. (8541)

23. Uložak za obuću od svitka Tore, Pomáz, 1944. U vrijeme holokausta njemačka je vojska pretvorila sinagogu u Pomázu u postolarsku radionicu. Od svitaka Tore izrađivali su uloške za obuću. (8541)

24. «Lőw-tora», Budimpešta, 1943. Nakon holokausta jedan mađarsko-židovski mladić, koji je u potrazi za roditeljima emigrirao u Italiju, dao je taj svitak jednom izraelskom izaslaniku. Svitak, koji je naizgled svitak Tore, tajni je dnevnik jedne židovske izviđačke skupine. Godine 1943. bilo je zabranjeno okupljanje Židova, no izviđači su se tajno sastajali i išli na izlete u gore Budima. Od svih članova samo je ovaj dječak preživio šou. (8573)

25. Vježbe vezenja u školi, slika djevojčice Hermine Goldsmit i njezine obitelji, Albertirsa, Ugarska, 1880. Djevojčica je umrla 1916. godine za epidemije tifusa. (8637)  

26. Dr. Sarolta Steinberger bila je prva mađarska židovska liječnica koja je dobila diplomu na medicinskom fakultetu u Mađarskoj. Na slici je njezin portret s medicinskom torbom i priborom. Prema nekim židovskim vjerovanjima, sedmo dijete u obitelji posjeduje iscjeliteljske moći, stoga su je roditelji poslali u Beč na studij medicine. Školovanje je završila u Budimpešti, te je tako postala prva mađarska (i židovska) liječnica. Umrla je 1966. godine.

Kutijicu za lijekove otkrila je tijekom posjeta muzeju kći ljekarnika proizvođača, a poslije je muzeju predala i ljekarničku diplomu svojeg oca. (8577)

Akademija-Art.hr
04.10.2011.