Dilema – Kako izabrati donora sperme?

 

 

 

Donor koga su izabrali bio je obiteljski čovjek, kršćanin poput njih. Najvažnije od svega, imao je prazan zdravstveni karton. Njegova sperma je bila pohranjena u Kriogenom centru New England u Bostonu. Prema podatcima s web stranice laboratorija, svi donori prošli su testiranja za različite genetske poremećaje. 

Nakon umjetne oplodnje, gđa Kretchmar je zatrudnjela, i u travnju 2010. rodila dječaka Jaxona. Početno oduševljenje je kratko potrajalo. Izostanak mekonija, dao je naslutiti liječnicima da nešto s njihovim sinom nije u redu. Slutnje su potvrđene, djetetu je dijagnosticirana cistična fibroza.
Genetska testiranja pokazala su da Jaxon nosi gene cistične fibroze. Gospođa Kretchmar bila je iznenađena spoznajom da nosi sporni gen, ali još više šokirana otkrićem da je nositelj i njihov donor. Njegova sperma, što su naknadno saznali, bila je desetljećima stara, pa je diskutabilno je li bila odgovarajuće testirana.

Nažalost, iskustva obitelji Kretchmar nisu usamljena. U kućanstvima diljem SAD-a, djeca začeta doniranom spermom bore se s ozbiljnim genetskim poremećajima nasljeđenim od muškaraca koje nikad nisu susreli. Djeca tako boluju od srčanih bolesti, spinalne mišićne atrofije, neurofibromatoze tipa 1.

Prema Wendy Kramer, koja je pokrenula Registar donorskih srodnika (web stranica koja pomaže spojiti obitelji čija su djeca potomstvo istih donora sperme), dokumentirane su na stotine takvih slučajeva, no vjerojatno je da ih ima na tisuće. 

Opasnost od genetske štete od donirane sperme je velik jer svaki potencijalni nasljednik mutiranih gena postaje vektor za njihovo dublje prožimanje u općoj populaciji. Agencija za hranu i lijekove (FDA) zahtijeva da se donori sperme testiraju na zarazne bolesti, ali ne postoji zahtjev da banke sperme provode probir na genetske bolesti. Neke promjene su učinjene, u skladu sa službenim smjernicama Američkog društva za reproduktivnu medicinu, kojima se potiče banke sperme da testiraju donore na cističnu fibrozu i mentalnu retardaciju kada postoji obiteljska povijest bolesti. U skladu s tim smjernicama testiranja i dalje nisu obvezna, pa se u praksi različito provode. 

„Humana reprodukcija sa sobom nosi i uvijek će nositi određene rizike, tako da je nemoguće ukloniti nesigurnost koja je svojstvena reprodukciji“, kaže Sean Tipton, glasnogovornik Američkog društva za reproduktivnu medicinu. 

Nedostatak propisanog vođenja evidencije otežava rad bankama sperme da upozoravaju obitelji, ili čak i donore kada je genetska bolest otkrivena kod jednog ili više djece. Od obitelji donora se ne zahtijeva da bankama sperme prijave rođenje ili neku bolest. Manjkavo je i to da klinike nemaju uvid u evidenciju donora sperme što omogućava njezinu daljnju prodaju i primjenu i nakon uočenih problema. Nekoliko najvećih banaka sperme u SAD-u pokušava stvoriti i nacionalni registar donora spolnih stanica i bazu podataka za evidenciju donora jajnih stanica i spermija.Takav registar bi mogao spriječiti širenje genetskih bolesti među tako začetom djecom. Obitelj Kretchmar tužila je banku sperme koja im je prodala spermu korištenu za dobivanje Jaxona. Poslije se doznalo da je sperma nabavljena iz kriobanke Rocky Mountain koja je zatvorena prije nekoliko godina. Sperma je bila donirana prije više od 20 godina. 

Izvor: Tihomir Ježinac, dr.med. / Hkld.hr

Akademija-Art