Dijana Jelčić: Umijeće pisanja… i Neka bude svjetlo…

dijana zdenko jelcic
dijana zdenko jelcic
Dijana i Zdenko Jelčić
 
Uz povratak Dijane i Zdenka Jelčića

Umijeće pisanja…

Često hodim opasnim nietzscheanskim putevima rađanja umjetnosti iz duha muzike… slijedim onu paučinastu nit razapetu između mahnitanja i svrsishodnosti… uranjam u fenomenologiju percepcije osjećanja i uma… pronalazim uzaludnost osmišljavanja iluzija i neuzaludnost pokušaja mjenjanja paradigme svijesti… zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja… iza njih mi se osmijehuju Platon, Campanella… Dante, Petrarka, Proust, Kafka, Musil… uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima… već dugo stojim uokvirena ramom nesigurnosti… čitam remekdjela svjetskog umijeća umjetnosti… pišem… korigiram… uspoređujem… mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentalnog u iskustveno… mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja… ukotvljenje u lutanjima sferana nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu… pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe… gdje ću moći baštinu umijeća pisanja osmišljavati razumljvim sintagmama svijesne spoznaje… gdje ću moći oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati suhoparno izviješće neurofizioloških procesa… gdje ću moju kozmopolitsku svijest pretočiti u zrcaljenje anime mundi… u nekonevcionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim… sa opservacijama i iluzijama vječnih sanjara… sa ishodištem mojih nadahnuća za poetiku nadolezećeg vremena…

Možda ću jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije duša umijeća pisanja koja će mi darovati propusnicu za objavu do sada napisanog…

Možda?… za sada još uvijek samo slijedim nadahnuće…

Dijana Jelčić
 http://dinajina-sjecanja.blog.hr/


Neka bude svjetlo…

S osmijehom na licu i elegantnim naklonom ulazi Mjesec u orbitu pogleda… nakon mahnitanja predvečerja i suludosti sunoćavanja osjećam mir… tišinu zgusnutu u srebrenkasti sjaj na poetskom lazuru nebeskih daljina… kao u doba poezije ruža uz ponoćnu molitvu promatram zrcaljenje nedodirljivosti vremena… vidim nevidljivu mrežu čuvarice snova… čujem riječi izgovorene na oltaru metafizike… alkemijski titraj vječnosti… redaju se slike nedovršenih priča… bezimenih događanja… zaboravljenih uspomena… pretočen iz klijetke uzbuđenja tijelom se širi eliksir sjećanja… umor nestaje s romorom ushita dolutalih iz lirskih privida u tvojim očima… kidaju se lanci zaborava… otaplja santa leda u podmorju nesvijesnosti…

osjećam, podsvijest nije đavolje čudovište nego lumin na žrtveniku hrama nutrine… kamen mudrosti skriven na dnu oceana snova… potonuli flakon prepun mirišljavih osjećanja… krhka čahura tuge koja možda i nije bila tuga… odbaćena žalopojka za nečim čega nije ni bilo… knjiga ispisana osudama onih koji su sudili drugima… onih koji nisu sudili sebi… onih koji vrijeđaju i zaboravljaju da su vrijeđali… prognana sjećanja na njihovo podmuklo piskaranje i prodaju magle njihovih nutarnjih praznina… nude nestvarne sjene u zamjenu za stvarno svijetlo iznjedreno iz božanske riječi… Bog reče… neka bude svjetlo… i bi svjetlo… i ostade svjetlo…

oslobađam čulnost i čujnost iz krletke zatomljenosti… spoznajem… sloboda je stanje uma… pobjeda sebe u sebi na bojišnici taština…

S osmijehom na licu i elegantnim naklonom odlazi Mjesec iz orbite pogleda… sviće nova zora na obzoru svijesti… osluškujem žubor otapljajućeg leda u dubinama zaborava… slijeva se u odu sretne budnosti… u zagrljaj svijesti i podsvjesti… pjeska i pjene… duše i materije… u tihovanje prve i osnovne istinu…

neka bude svjetlo…

Dijana Jelčić
 http://dinajina-sjecanja.blog.hr/