Dijalog generacija, izložba ilustracija


Dubravka Kolanović


Maša Štrbac, voditeljica galerijskih djelatnosti ULUPUH-a
galerija-ulupuh@zg.t-com.hr

Izložbeni salon „Izidor Kršnjavi“, Trg maršala Tita 11, Zagreb
Dijalog generacija, izložba ilustracija
od 24. 05. (u 19.00 sati) do 06. 06. 2011.

U utorak, 24. svibnja, u Izložbenom salonu „Izidor Kršnjavi“, u Zagrebu, otvara se izložba iz ULUPUH-ovog programa: izložba ilustracija DIJALOG GENERACIJA.

Autorica idejne koncepcije izložbe Sanja Pribić, željela je izložbom istražiti, prema vlastitim riječima: „Koja je veza između umjetničkih rukopisa i izbora određenih likovnih tehnika, posebice korištenje računala i generacijske pripadnosti autora? Jesu li generacijske razlike jasno izražene ili jedva zamjetne? Utječu li i kako pojedini umjetnički pravci, karakteristični za određeno vremensko razdoblje, na autorski stil nekih ilustratora? Tko su ”braća po likovnoj estetici” na hrvatskoj ilustratorskoj sceni? Imaju li velika ilustratorska imena iz prošlosti svoje nasljednike? I trebamo li uopće tražiti nasljednike na osnovi drukčijoj od puke činjenice bavljenja ilustracijom?“… U suradnji s kustosom Nikolom Albanežeom, okupila je na izložbi radove 41 autora, pripadnika različitih generacija, pruživši im priliku da se tako „putem svojih radova, sastanu i preko naslaga vremena jedni drugima pruže ruku. Onu istu u kojoj su držali i još drže olovku, kist, pero ili kompjutorski miš.“


Manuela Vladić Maštruko

Riječ je o ilustracijama rađenima za djecu i mlade nastalima u rasponu od gotovo stotinu godina, od one Vladimira Kirina iz 1926. (ilustracija za priču Ivane Brlić Mažuranić), preko ilustracija eminentnih hrvatskih umjetnika (Željko Hegedušić, Ordan Petlevski, Josip Vaništa, Ivo Friščić, Đuro Seder…) nastalih velikim dijelom za časopis Radost 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća, do današnjeg vremena i nove generacije ilustratora. Izlažu (abecednim redom): Ivica Antolčić, Josip Biffel, Vjekoslav Brešić, Mladen Bukvić, Milivoj Ćeran, Francina Dolenec, Ivan Friščić, Vilko Gliha Selan, Ivan Gregov, Ivana Guljašević, Marsela Hajdinjak, Željko Hegedušić, Ana Jakić Divković, Marijana Jelić, Dražen Jerabek, Vladimir Kirin, Dubravka Kolanović, Melita Kraus, Ninoslav Kunc, Vjera Lalin, Željka Mezić, Davor Pavelić, Dafne Perković, David Peroš Bonnot, Margareta Peršić, Ordan Petlevski, Sanja Pribić, Sanja Rešček Ramljak, Josip Roca, Danica Rusjan, Rudolf Sablić, Edita Schubert, Đuro Seder, Sanja Šantak, Tomislav Tomić, Fedor Vaić, Josip Vaništa, Mladen Veža, Svebor Vidmar, Manuela Vladić Maštruko, Aleksandar Žiljak.


Izložba će se moći pogledati do 6. lipnja, radnim danom od 11 do 19 sati (subotom i nedjeljom zatvoreno). Ulaz je slobodan.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.


Margareta Peršić

Ponekad nam se čini da povijest počinje s nama, da smo baš mi ”ground zero”, točka od koje počinje otkucavati sat. No, životno iskustvo u kombinaciji sa zrncem pameti govori da, misleći tako, nismo u pravu. Uvijek i u svemu što činimo, stojimo na ramenima naših prethodnika. Htjeli mi to priznati ili ne, dio smo mozaika, ma kako raznorodne njegove sastavnice bile, dio smo šire slike, kolektiva, ceha… Dio smo obitelji . (Uostalom nju, kao što znamo, ne biramo, ona je zadana. U pravilu je volimo, onakvu kakva jest!).


U umjetnosti, tako i primijenjenoj, nije uvijek zahvalno govoriti u pluralu (i) o kontinuitetu. Slikarske su osobnosti često previše snažne i samosvojne da bi (o)lako podnosile smještaj u stilove i razdoblja, lijegale u okvire, uklapale se u zadane mreže, da bi lagodno primale etikete i određenja. Izgrađenost vlastitog likovnog izraza pretpostavka je svakog iole ozbiljnijeg kreativnog čina; individualno se po definiciji suprotstavlja kolektivnom. Pa ipak, unutar bogatog fundusa ilustratorske baštine, kako one starije tako i novije, možemo postaviti putokaze – recimo kronološke – izvući poveznice, naglasiti usporedbe. Možemo otvoriti dijalog.

Mnogo je pitanja koja ova izložba želi postaviti. Koja je veza između umjetničkih rukopisa i izbora određenih likovnih tehnika, posebice korištenje računala i generacijske pripadnosti autora? Jesu li generacijske razlike jasno izražene ili jedva zamjetne? Utječu li i kako pojedini umjetnički pravci, karakteristični za određeno vremensko razdoblje, na autorski stil nekih ilustratora?


Marijana Jelić

Tko su ”braća po likovnoj estetici” na hrvatskoj ilustratorskoj sceni? Imaju li velika ilustratorska imena iz prošlosti svoje nasljednike? I trebamo li uopće tražiti nasljednike na osnovi drukčijoj od puke činjenice bavljenja ilustracijom?


Na ova pitanja odgovori, po svoj prilici, nisu jednoznačni. Svaki od sudionika izložbe definirana je i autonomna ilustratorska ličnost, čije djelo predstavlja svijet za sebe, nezavisno o tome kojem vremenskom razdoblju pripada i je li prezentiran knjižnom ili časopisnom ilustracijom. S druge pak strane, određene ilustracije ipak nepogrešivo odišu likovnim stilom određenog vremena/desetljeća, te ih je i na prvi pogled nemoguće smjestiti u neko drugo doba. Stoga, neka govore same. Njima dajem riječ…

Ne treba zaboraviti da je, povijesno gledano, ilustracija u današnjem, užem poimanju tog pojma, mlada likovna disciplina. Posebice, ilustracija za djecu. No, budući da danas, zakoračivši u 21. stoljeće, već možemo govoriti o višestoljetnoj tradiciji, teško je zamisliti svijet bez susreta sa slikom već u prvim koracima života, bar u određenim socijalnim krugovima i na nekim zemljopisnim širinama. Protok godina i desetljeća donosi mijene u literarnim ukusima, likovnim stilovima i pedagoškim standardima. No, konstantom svakog dolazećeg i prolazećeg djetinjstva ostaju bajke, one Ivane Brlić Mažuranić kod nas, Hansa Christiana Andersena, braće Grimm… One su predstavljale izazov, ali i radost stvaranja za mnoge ilustratore različitih generacija. Povoljna okolnost za ovakvu smotru koja otvara prostor za usporedbe bez glasnih parola i velikih, dalekosežnih zaključaka.

Naime, izložba Dijalog generacija prilika je da se ilustratori putem svojih radova, figurativno rečeno, sastanu i preko naslaga vremena jedni drugima pruže ruku. Onu istu u kojoj su držali i još drže olovku, kist, pero ili kompjutorski miš.

Sanja Pribić


Mladen Veža

Ilustracije – bomboni i slastice


U svijetu u kojemu su djeca odmalena preplavljena slikama, pogotovo pokretnima te popraćenima zvukom, šarm i neodoljivost tradicionalnih ilustracija teže, čini se, uspijevaju zadobiti njihovu pozornost. Međutim, osvijestimo li razmjere ilustratorske produkcije (koji dostižu industrijske proporcije – tako tipične za vrijeme globalizacije) kao i brojne manifestacije koje ju sustavno prate (pokretanjem hrvatskoga bijenala ilustracije međunarodnoga karaktera i mi smo se napokon priključili tome lancu koji pridonosi široj recepciji i uspostavljanju vrednovanja) mogli bismo izvesti upravo suprotan zaključak: ilustracija nikad nije bila snažnija! Pa ipak, ona očaranost pojedinom slikom u knjizi – u mojem slučaju tijekom šezdesetih – vjerojatno pripada nekom prošlom razdoblju koje bismo u tom smislu mogli nazvati ‘zlatnim razdobljem’ knjižnih ilustracija. Očaranost je tada bila učestala, pamtila se, prepričavala… sada taj drhtaj želje i iščekivanja zapažam kod svoje djece prilikom pokretanja nove računalne igrice – svakome vremenu svoje.

Kako se u prijelazu sa slikovnica na pripovijetke i knjige povećava tekst, a smanjuje broj ilustracija, reć’ bi kako se smanjuje i njihova važnost. Zapravo, tek uvjetno. Dapače, one sad postaju mjera: koliko ima stranica između dviju ilustracija (‘koliko još treba čitati da se dođe do slike!?’). Osim toga, nerijetko se upravo po njima pamte likovi, a u onim naročito uspjelim realizacijama tako su srasli s tekstom koji osvjetljavaju da postajemo svjesni kako je taj čaroban odnos riječi i slike uspostavljen.

Da bismo zaključili što Dijalog generacija jest, utvrdimo najprije što nije. Nije izložba motivirana težnjom za bilo kakvom sveobuhvatnošću, bez pretenzija je za iscrpnošću. Premda nije reprezentativna – ne možemo, nažalost, tvrditi da smo okupili sve najbolje ilustratore niti da smo istražili prethodna razdoblja – izložba donosi jedan mogući presjek, odnosno pogled na hrvatsku ilustraciju. Dakako, već vam je jasno o čemu je riječ, ali da bismo otklonili bilo kakav nesporazum valja razjasniti kako se od širokoga pojma koji se može podrazumijevati pod terminom ilustracija (ilustracije u društvenim i političkim časopisima, da ne govorimo o arheološkim, medicinskim i tehničkim nisu predmet interesa), izložba bavi knjižnim ilustracijama i to, u još užem smislu, dječjim i onima za mlade. Bavi se onim ostvarenjima koja nam prikazuju svjetove oslobođene utega zbilje kao što to čine naše mentalne slike preobražene s utonućem u san.

Bez obzira na ishodišnu međuovisnost teksta i ilustracije, štoviše na njenu vječitu drugost, na ilustraciju se može gledati i kao na samostalnu komponentu, odnosno o njoj se može govoriti i kao o samosvojnom likovnom djelu.


Sanja Rešček

Zapravo, kad pomišljam na mjesto koje ilustracija zauzima u sklopu likovnih umjetnosti (da ne stavljamo u još širi kontekst vizualnih umjetnosti), nameće mi se asocijacija s desertom. Nikada nije glavna, ali razgaljuje dušu. Međutim, izložba „Dijalog generacija“ pokazuje kako ponekad i desert treba zauzeti središnju poziciju na meniju. Zanemarujući njihovu primijenjenost, odnosno relaciju prema tekstualnome predlošku, promotrimo eksponate kao samosvojne likovne entitete imajući pritom u vidu i ono do čega je autorici koncepcije osobito stalo: uspostavljanje kontinuiteta bez obzira koliko taj dosadašnji kontinuitet – a otkrivamo ga supostavljanjem radova što omogućuje i isticanje odlika – bio skroman (to je, istina, ocjena koja ovisi o kontekstu u koji ga smještamo).


Usporedbom starije generacije – djelatne u razdoblju od šezdesetih do osamdesetih godina – i mlađe koja je prisutna tijekom zadnja dva desetljeća, lako zapažamo nekoliko specifičnih momenata. Ponajprije uočava se kako su se nekadašnja velika imena hrvatskoga slikarstva onako usput bavila i ilustracijom: to su Ordan Petlevski, Željko Hegedušić, Rudolf Sablić, Ivo Friščić, Đuro Seder, Josip Biffel (zastupljeni na izložbi), Miljenko Stančić, Ferdinand Kulmer (nisu zastupljeni). Kao svojevrsno iznenađenje nalazimo i ilustracije Josipa Vanište koji je njima, prema vlastitim riječima, objavljujući ih u Vjesniku u srijedu (VUS) – pod pseudonimom Josip Josipov – financirao svoje gorgonaške aktivnosti; publiciranje danas kultnoga časopisa „Gorgona“. Premda će znalci i u tim djelima prepoznati specifične rukopisne odlike – pročišćenost Vaništinih portreta, epitelnu morfologiju karakteristične game na plošnim kompozicijama Petlevskoga, ipak se ilustracije pobrojanih autora doimaju kao odrađivanje financijski isplativih zadataka, neobvezna razbibriga od njihove „ozbiljne“ produkcije. Pogotovo je u tom smislu daleko od glavnine svoga opusa Željko Hegedušić ili, kasnije, Edita Schubert, ali svakako je izmijenjen i rukopis Đure Sedera. Drukčije je s lapidarnim crtežom melodiozne linije jednoga Fedora Vaića. Budući da su uprizorenja, bilo kao scene, vedute i/li figuralne kompozicije, njegova glavna vokacija, dječja ilustracija pokazuje se tek kao varijanta onoga što je i inače radio. Niti u ilustracijama Mladena Veže nije teško prepoznati stilizaciju čije je ishodište njegova slikarska poetika u užem poimanju. Napokon, tu su i dva autora koja su u većoj mjeri, već i svojim pedagoškim radom, vezana uz problematiku kojom se izložba bavi; Vilko Gliha Selan čiju su slikovnu dopunu Ježevoj kućici Branka Čopića upoznale generacije djece i Josip Roca koji likovno transponira svoju očaranost marionetama.

Daleko izraženija je profesionalizacija i specijalizacija kod danas aktivnih ilustratora. Premda su neki od njih svojim djelovanjem prisutni i na drugim poljima: slikarstva, kiparstva, konceptualne umjetnosti… nema dojma usputnosti u njihovu bavljenju ilustracijom, nego upravo posvećenosti svojemu radu.


Svebor Vidmar

U pravilu, nadasve veliku pažnju pridaju produkcijskoj strani što podrazumijeva tehničke i likovne aspekte, a budući da su pred nama ogoljela ostvarenja (bez literarnoga predloška s kojim čine cjelinu) onda na te aspekte i naglašeno ukazujemo. U funkciji paradigmatskih primjera (a u izostanku pokrivanja svih izlagača) osvrnut ću se na nekolicinu autorskih osobnosti.


Kvaliteta površine radova Manuele Vladić-Maštruko apsolutno je slikarska u najboljoj tradiciji majstora koji njeguju takav pristup. Kod Dražena Jerabeka kadriranje scena i zumiranje detalja odražava filmičnost, a kroz naraciju se iskazuje empatija. Rad Milivoja Ćerana – fantastični svjetovi ‘gotičkih’ junaka – svakako je u korelaciji s određenim smjerom u svjetskoj ilustraciji daleko više, nego li u tradiciji domaće produkcije. Kao jedan iznimno kreativan ilustratorski opus pokazuje se onaj Ivana Gregova u čiju se sustavnost, razradu svake pojedinosti, ali i originalnost lako uvjeriti. Mišljenja sam kako se već sada Tomislav Tomić, uza sve razlike rukopisa, pokazuje kao dostojan nastavljač Kirinovih crteža – tog čudesnog svijeta bogate linearnosti.

Historiografski aspekt „Dijaloga“, osim što je najizraženiji uvrštavanjem radova Vladimira Kirina, zanimljivo se odražava i kroz rad Vjekoslava Brešića; kroz te dvobojne crteže tušem prelama se ozračje jedne društvene epohe, njeno vrijeme i prostor – usvajamo ga u karakteru scene, odjećom, natpisom na trgovini. Ujedno je ta ilustracija primjer, nazovimo je, stvarnosne, dakako i humorne poetike koja je mnogo rjeđa u usporedbi s raznim oblicima fantastičnih i/li fantazmagoričnih poetika.


Vladimir Kirin

Dakako da je poetizacija, u rasponu od lirskih intonacija (Marsela Hajdinjak), preko komičnosti (Ivana Guljašević), sentimenta i nježnosti (Dubravka Kolanović, Sanja Pribić) imanentna ovome vidu ilustrativnosti. Jednako tako i narativnost koja je kod pojedinih autora osobito potencirana (ranije Vjera Lalin, Danica Rusjan, danas David Peroš Bonnot, Sanja Šantak). Groteska se pokazuje kao iznimka – nalazimo je tek u djelu Melite Kraus, a izdvajaju se – naprosto kao drukčiji – i radovi Svebora Vidmara, Davora Pavelića, osobito pak Margarete Peršić.


Posebno želim istaći i djelovanje Ivice Antolčića koji svojim trajanjem povezuje generacije; kako crtežom koji asocira na prepleteno pruće (pleter), tako i akvarelima kojima hvata antropomorfizirane karaktere, uglavnom domaćih životinja.

Slutnju autorice koncepcije, koja je i daleko više od puke slutnje zahvaljujući upućenosti u produkciju hrvatske ilustracije, o rastu i razvoju discipline unutar jedne sredine (nacionalne škole), ova izložba zasigurno potvrđuje; kontinuitet i osobitosti, uza sve individualne posebnosti, moguće je komparativno potvrditi kao određeni zajednički nazivnik domaće scene.

„Maćehinski odnos“ naše sredine prema ilustraciji, što ga je u svom osvrtu konstatirala povjesničarka umjetnosti prije samo šest godina, definitivno se promijenio. Možda još uvijek nedovoljno za zadovoljavajući status samih autora, ali pozornost stručne, a sve više i šire javnosti je postignuta. Koliko je pritom zaživio svojevrsni apel – „želimo li očuvati kvalitetu domaćih ilustriranih izdanja moramo njihove autore i primjereno  (financijski) vrednovati“ – pitanje je koje (premda uvijek aktualno) izlazi izvan okvira „Dijaloga“.

Nikola Albaneže

Akademija-Art.hr
18.05.2011.