Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja dvije samostalne izložbe
samostalna izložba
suradnik u projektu, fotograf: Joško Serdarević
otvorenje: petak, 4. X. 2013. u 19.00 sati
Izložbu će u predstaviti Eugen Borkovsky
ZAMKE ZA OSMIJEH
Maska je lažno lice, druga osobnost, falsificirana fizička i društvena slika čovjeka. Ona ga prividno razdvaja od svijeta stvarnosti. Oduvijek je postojala strast za promjenom identiteta i slobodom koju takva promjena pruža. Krinka na tuđem licu izaziva strah od nepoznatog, strahopoštovanje i pomisao na natprirodno. Naznačuje misteriju, nedokučivost, nagovještaj magije. Kao obredni rekvizit potječe iz daleke prošlosti čovječanstva. Religije uvijek koriste formalnu promjenu izgleda u ideji uvjeravanja u dogmu. Oblik i izgled obrazine zavisi od funkcije koja joj se namjenjuje. Najpoznatije su afričke ili venecijanske maske iako svaki kutak svijeta posjeduje maskiranje kao ritual. U povijesti umjetnosti maske su kao motiv često zastupljene. Očito je da, noseći masku, ljudi mogu činiti stvari mnogo slobodnije nego sa svojim stvarnim licem.
Diana Drča kao okosnicu projekta, keramičkom tehnologijom, oblikuje maske lica. U nekim izvedbama njeno vješto modeliranje rezultira obličjem uglađene, uobičajene maske a neke oblikuje kao začudne grimase. Često nisu simpatične, izazivaju nelagodne konotacije. U postavu one su plasirane na nekoliko načina. Neke su povezane s prostorom mrežne konstrukcije a neke nalazimo postavljene na bjelinu galerijskih zidova. Jedna krabulja postaje medij za pogled na znakoviti pejzaž.
Komentar ovoj izložbi traži rizik i odgovornost doticanja više područja koje autorica svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi došla do rezultata koje podastire. U prostoru nas dočekuje ovalna konstrukcija koja svojom monumentalnošću i strukturiranošću već u startu dramatizira atmosferu. Promatraču je omogućen pristup unutar transparentne barijere kao ponuda za učestvovanje. Autorica mu nudi ekskluzivan pogled iz umrežene situacije. U drugom dijelu galerije ponuđena je vizualizacija idiličnog prostora slobode. Sa ostalih zidova fantazmagorična, ukočena lica zure u nas očekujući naš pogled. Reskost prikazanog prepoznajemo kao elemente karakteristične za propitivanje identiteta i socijalnih odnosa. Umjetnica je svjesna da vrijeme u kojem živimo zadaje okvire. U nekima od njih ne želimo sudjelovati.
Uočavamo nesklad između saznanja i uvriježenog.
Bespomoćnost koja iz toga proizlazi okreće nas prema sebi samima i svom položaju unutar datosti trenutka. Ovu spoznaju očitavamo na nizu okamenjenih lica. Sumnja i preispitivanje nameću se sami kao odrednice ideja postmodernizma. Formalno, skulpturalni elementi diktiraju kretanje posjetitelja i utječu na doživljaj. Postavljanje mrežne konstrukcije autorica koristi kao višeznačnu metaforu. Tu je transparentnost zidova u koje se pokušavamo sakriti. Autorica ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ukazuje nam na nesigurnost uvriježene zbilje. Ove radove možemo percipirati kao provokaciju. Impresije su ponuđene ali nisu opterećene definicijom. Preskočena je naracija. Promatrač je izazvan na doživljaj i razmišljanje.
Radovi Diane Drča hrabro interpretiraju osobno i impresiju. Premisa je probijanje barijere porodične ustaljenosti oblikovanja s diskretnim apostrofiranjem njenog pretka koji je velik dio opusa posvetio ljudskom licu. Znatna količina emocionalne napetosti očituje se ovom prezentacijom. Tvrdnja dobiva oslonac svjedočenjem njenog poštenog hrvanja s utjecajima unutar umjetničke obitelji. Diana je već učinila otklon od te neizgovorene tradicionalne zadatosti ulazeći u kreativno oblikovanje odjeće. Tu je bila uspješna. No, glini se ponovno vraća kako bi nadišla zadatost, definirala ju i prevazišla. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Spoznaja putem odraza memorije. Autorica si daje oduška ekstravagantnim dodatkom: znakovitim motivom kojeg posuđuje od fotografa Joška Serdarevića.
Neke od ovih maski su razrađene do dekorativnosti a neke, upečatljivije, autorica ostavlja grubima, neulaštenima. Ponekad kroz napuklinu vanjskog sloja naziremo neki drugi lik. Intervencijama u glini, autorica beskompromisno udara na ono što je oznaka identiteta – udara na lice. Jedini dio tijela koji je neponovljivo osoban. Kasnije ponovo uzima isti lik i različito ga doživjevši, intervenira na novi način. Rezultat je drugačiji ali opet snažan. Svaki portret je i autoportret, jer koliko govori i opisuje model isto tako govori i opisuje autoricu. Pitamo se kakvo značenje ovi radovi imaju za umjetnicu koja progovara o impresiji njihovom usredotočenošću i samodostatnošću. Vrlo brzo shvaćamo kako autorica, oblikujući ove figure, zapravo izgovara osobnu distancu da bi se, baš pomoću njih, približila ljudima. Tako se njena distanca, pretvara u općenje. Drugim riječima autoričina se mizantropija pretvara u most komunikacije.
Memorija može biti suputnica sigurnosti, samosvijesti. Mijena može poduprijeti sigurnost a potaknuti ranjivost. Ovi radovi ne pripadaju uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja bajke već su dio asortimana osobne pripovijesti koja se još uvijek gradi. Diana zapravo na glas, vizualno razmišlja. Sigurno je da ona nije osoba sjedilačkog načina života. Ona pripada nomadima no konvencionalni zakoni dovode je do nesigurnosti. Sukladnost između dojma pomalo zloćudnih figura i izgovorenog krika individualizacije očita je. Njeni likovi nisu sretni, nisu mirni, oni propituju, angažirani su na osobnom planu koji dodiruje i nas. Autorica se oslanja na iskrenost promatrača i njegovu moć percepcije. Tu je i dramatika ovih radova najglasnija. Jer nije svima sve isto: svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je izložena stalnoj interpretaciji i reinterpretaciji. Ovi radovi svojevrsno su čistilište veoma blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života. Gledano teatarski, Diana scenu predstavlja u trenucima zapleta, prije vrhunca, a daleko od raspleta.
Dijana Drča naseljava prostor galerije i prostor mreže. I nas poziva da uzmemo ulogu u njenoj fantazmagoričnoj inscenaciji. Ona gradi ambijent unutar kojeg zaboravljamo realno. Smišljeno oblikuje prostor kako bi promatraču pokrenula misao. Pojavljuje se pitanje komunikacije. Njeni radovi imaju mogućnosti za uporabu, postavljanje uz lice. Potrebna je energija, snaga za dodir ili ono što je najvažnije: želja, hrabrost pogledati kroz tuđe oči. Ovo su zapravo portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Naša osamljenost ima zrcalnu sliku u masci. Kao što smo zagadili prirodu tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj. Nakon pregleda izložbe čini nam se kao da smo prošli inicijaciju. To se umjetniku događa u atelijeru tijekom realizacije. Diana sada može duboko udahnuti i ponuditi osmjeh. Mi se moramo zamisliti.
Eugen Borkovsky, X. 2013.
Diana Drča rođena je 1986. godine u Subotici, Srbija. Po završetku osnovne škole upisuje srednju Umetničku školu Bogdan Šuput u Novom Sadu, tekstilni smjer. Tijekom školovanja prebacuje se u Hemijsko Tehničku školu Lazar Nešić gdje izučuje zanimanje konstruktor – krojač. Kasnije se usavršava u zvanje Modelara tehničara. Javno djelovanje započinje 2003. godine autorskim stilističkim projektima (Grožnjan, Subotica). Niz godina bavi se modnim oblikovanjem, photo shoot, sa uglednim fotografima (Arpad Peto, Marcus Fernando, Maja Slavec, Andrea Vekar, Igor Kopilović i make-up artistom Natalijom Bogdanović). Priređuje brojne fotografske prezentacije u obliku objavljivanja u časopisima ili na izložbama. Sa svojim modnim studijom „Reddfashion” učestvuje na „Fashion Selection” u Beogradu, 2006. godine. Bavi se i slikarstvom a radove prvi puta podastire javnosti 2008. godine u Subotici. Aktivnosti vezane uz modni dizajn uspješno nastavlja u SAD-u (rezidenciju u Show-roomu, Washington Avenue South Beach, Miami Florida, 2009. godine.). Trenutno djeluje na Grožnjanu kao nastavljač obiteljske umjetničke tradicije, treća generacija obitelji Todjeras (galerija „Togy”).
