Jakša Fiamengo, HNK Split
Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com
Majstor poezije autentično ukorijenjen u Mediteran
Za utorak, 8. studenoga u 11 sati iz Društva hrvatskih književnika stiže pozivnica za sve kolege na predstavljanje nove knjige Jakše Fiamenga, majstora poezije. Na Tribini Susreti u DHK predstavit će se nova knjiga pjesama Jakše Fiamenga Treće zvono, tiskana u Nakladi Đuretić 2011.
O novim pjesmama poznatoga hrvatskoga pjesnika govorit će akademik Tonko Maroević, pjesnik i kritičar, Lidija Dujić, pjesnikinja i kritičarka, Nikola Đuretić, urednik te sam autor. Stihove će kazivati dramski umjetnik Robert Kurbaša, a voditeljica Tribine DHK je Lada Žigo.
Lidija Dujić, pjesnikinja i kritičarka
LIRA VJETRA, I SANDALE MORA
U prvom će nas čitanju nove knjige stihova Jakše Fiamenga iznenaditi možda asimetrija ukoričenog materijala – do bogate, raznolike i razvedene pjesničke biografije dolazi se kroz poeziju okrenutu elementarnom, ishodišnom, nerijetko surovom i sirovom kamenjaru riječi. Prepoznatljiv mediteranski pjesnički inventar – ispisan i još više ispjevan – ne iscrpljuje se dodatno recikliranjem viđenoga i doživljenoga, ali (p)ostaje mjerom, pjesničkom stopom konkretnog otoka. Izmješten iz vremena, izvremljen iz prostora, otok i pjesnik-otok katalogiziraju stvarnost jezika: more, kamen, svjetlost, brod, vrijeme, vjetar…
Mislio sam da su dobre i da su za uvijek
a sad mi zarad nekog svog razloga jako nedostaju
s njima sam bio siguran a sad su već odbjegle
ostala su im neka od mogućih značenja
ali bez pravih i valjanih oslonaca
napuštene od svega što su imenovale
(Neke riječi)
Prelako bi bilo zbrojiti dosadašnju Fiamengovu pjesničku praksu, mjerenje velikoga svijeta stihom, postavljanje vlastitog pjesničkoga glasa; a još bi lakše bilo olako zaključiti kako je u pitanju rezignirano svođenje računa – života i poezije, života s poezijom ili poezije života?! Bit će ipak da je posrijedi predah u okrilju riječi koja sve imenuje, jezika koji nas sluša. I koji nas, prije ili poslije, ionako porazi spoznajom da je vjetar najveći pjesnik, a mi drugi samo smo pusta čeljad i osobenjaci. Koliko u ovoj demistifikaciji pjesnika ima mudre pomirenosti, toliko u ovoj poeziji ima namjerne odsutnosti svakog poantiranja. Štoviše, krajevi su pjesama još jedan oblik pristajanja – i moje se male riječi u šutnju sastavljaju. Odatle vjerojatno potječe dojam da u ovoj preostalosti i ovoj plovidbi iz koje već pomalo isparava vrijeme nema logičnijeg izbora nego zaustaviti samoga sebe i obračunati se s bivšim sobom – u poeziji koja samu sebe razoružava.
Uputimo li se u novo čitanje, zaustavit će nas najprije arhitektura zbirke. Pet temata s ujednačenim brojem pjesama: Cesta u travanj (14), Spavanje na balkonu (14), Nagib vjetra (16), Hypnosovo ulje (16), Noćni prijevoj (16). I poetično i narativno, istodobno. Uzmimo naslovne pjesme za poetičke orijentire…
Već predodžba ceste koja nas vodi u neki (viški) travanj neminovno otvara intenzivan lirski instrumentarij. Očekivano, ključni je pojam ove cjeline – more. A cijelo je more jedan brod, uvijek u vezi s nekim gubitkom, kaže Fiamengo; more poput starog papira podvučeno pod sve moje riječi – točnije, stabla riječi kojima pjesnik ne može odrediti niti jednu realnu protegu. Tako i Cesta u travanj ishodišno nosi ideju poetizacije – oponaša sve naše zapamćene korake – kao što poezija uopće uvijek iznova puni mit proljeća; ali, ne spotiče se na zavodljive lirizacije. Pjesnički je alat prašnjav – baš kao što to zna biti cesta u travnju. Uz more, koje i dalje ostaje uvijek jedna dobra riječ, druga se cjelina Spavanje na balkonu gradi oko novoga središnjeg pojma – sna. On je tematski proširen u rasponu od slabo osvijetljenih hotelskih soba do bezimene svjetlosti Ognjene Zemlje, a opet zaustavljen u prepoznatljivoj ljetnoj navici otočana – život omeđen ljetom, okružen morem, prekriven zviježđem: san koji sanjajući sebe sanja. Treći temat Nagib vjetra okuplja stihove ukliještene potrebom da se bude uvijek na drugome mjestu, da se čak i bude to drugo mjesto i trenutkom kad riječi nemaju što reći. Za druga se mjesta izabiru primjerice Leipzig, Paris, Buenos Aires; Bachov i Napoleonom grob, ili groblje s mačkama koje su možda već i same ponešto umrle, ako su uopće ikada i bile žive. Nakon mora i sna slijedi kraj – smrt. Iako izrijekom nespomenuta, sasvim namjerno zaobiđena, ona je pokretač cijele jedne drame koja se zahuktava od mirne šetnje napuštenim gradom do Amadeusa i njegova requiema, Bachovih anđela koji se grabe za pjesnikovu dušu – krilata stvorenja, ili beskrilna dječica na koju podsjećaju; subića kojima se ne znamo valjano obratiti. Nadjačava, stoga, unutrašnji govor. Hypnos/san brat je blizanac smrti/Tanatosu. No, san iz temata Hypnosovo ulje različit je od sna s kojim smo se susreli u tematu Spavanje na balkonu.
Spavam među knjigama, jedem
iz njihova hladnjaka, podgrijavam
sjenovita slova, hodam rubom plemenite
ortografije, razgovaram s nepoznatim
tekstovima, svađam se, uspinjem ponuđenim
spiralnim stepenicama, moguće sam i sâm
u knjigama…
(Ex libris)
Naglašena opkoračenja apostrofiraju protegu riječi san. U košmaru ovoga sna ponovno je temeljni pjesnički materijal: riječi – one koje izrastu poput divljeg mesa, znaju se preodjenuti, kao voda ući u sve ono između… dok je posao pjesnika sveden na nesavladiv kontrast – s jedne je strane uspon na vrh rečenica, a s druge strane spoznaja već sam se usuo u se. San iz Hypnosova ulja zapravo je – knjiga; jer S Knjigom smo i Bogu bolji, piše Fiamengo na kraju pjesme Knjižara Morpurgo. Posljednji se dio Noćni prijevoj otvara, uvjetno rečeno, gradacijom: Sanjaš, stari moj; sanjaš, stari moj; sanjaš, dobričino. Ohrabruje se i(li) obeshrabruje ovim ritmom lirski subjekt koji se – eto! – još osmjehuje dok izostaje iz života, izabire sjenu kao mudriji dio svjetlosti, uspijeva se porječkati sa svime što isijava zbilju, ali ne zaboravlja riječi: zaboga riječi što ste nam to učinile. Niz središnjih pojmova zaključit ćemo pojmom – sjena. Ona je najmudriji dio u kojem se prepoznajem, reći će pjesnik.
Pet temata, i pet ključnih pojmova: more, san, smrt, knjiga, sjena – dovoljno da se ispiše osebujna čitanka cijeloga jednog pjesničkog svemira, njegovog životnog i poetskog kronotopa. Mehanizam kojim postiže da se ovi pojmovi sinegdohalno aktiviraju, ugradio je Fiamengo s predumišljajem istinskog pjesnika. Naime, ključna je karika između ključnih pojmova pojam – protega. U svom osnovnom značenju (razmak, interval) on se kod Fiamenga – sada kao strukturni element knjige – poetski još doznačuje: nedostatak realne protege – vidljive protege – prelazak iz materijalne u duhovnu protegu.
Premda nije neophodno izdvajati nosive pjesme zbirke, činjenica je da kao čitatelji u knjizi tražimo i iz knjige iznosimo upravo pjesme po kojima knjigu i pamtimo. Spomenula bih najprije Pjesmu s koje otpadaju riječi za koju mi se čini da najpreciznije određuje položaj lirskog subjekta u ovoj knjizi – osviještenoga bivšeg sebe, bolesnog od beskorisnosti poezije kojoj je posvetio najbolje godine, s kojom je živio kao u divljem braku i u čije se ime još uvijek širi njegov (poetski) vrt:
pravo je čudo što ga nikada nisam imao
da čuje pjesmu s koje otpadaju riječi
sustavno, kao u dosadnom romanu,
da sa mnom diše, da čuje kako se linjaju
riječi i kako u sve starije nebo lete
neka večer, neki vergl, neki vrt
(Pjesma s koje otpadaju riječi)
U tom krčenju, raščišćavanju pjesničkog vrta nad kojim je i nebo ostarjelo – a kako onda ne bi nejake riječi ostale bez ikakvog poetskog daha – prepoznajemo jednako gnjev prema pjesnicima koji su jeftino rasuli poeziju, kao i gnjev prema nemoći same poezije da se odupre potrošivosti.
U postavljanju metafora (riječ = kamenčić, kamenčić = pjesnik) pjesma Kamenčić s Palagruže zalazi u parafrazu viškog Voltairea – marinkovićevskog razumijevanja odisejade kao posljedice napuštanja otoka, odnosno samoga sebe, budući da je ionako svaki čovjek samo otok. Kamenčić je, dakle, svojevrsni eufemizam opasne riječi – otok:
… ne pitaj što, ne znam što, nije
važno što kao ni to da sam i ja samo jedan
kamenčić, evo ovakav kakav sam uzeo sa
žala, jedan jedini, mali, najmanji – uzeo sam
baš takav da ne oslabim otočje, da ga tiho
u malom dijelu prenesem u onaj veliki
svijet…
(Kamenčić s Palagruže)
To su smjerokazi svijeta Trećeg zvona – onog od velikih najava, kako kaže pjesma po kojoj je i naslovljena knjiga. A riječ je o čvrstoj knjizi protočnih stihova, oslobođenih pjesničke poze i manire, stihova koji se prirodno naslaguju jedni na druge, koji ne idu ni za kakvim mainstreamom niti se sklanjaju pod kakve cehovske kabanice. Pa i onda kad propituje i sumnja u imanentno, ili prihvaća činjenično stanje koje ne ide na ruku poeziji jer nam pokazuje propadljivost i isluženost riječi, Fiamengo ostaje pjesnik – njegova poezija uvijek je poezija, nikada filozofija bezglasne, potrošene poezije. Autentično ukorijenjena u mediteranski kontekst, markirana osobnim i osebujnim iskustvom otoka, suspregnuta u razvijanju asocijativnih lanaca i disperziji pjesničkih slika, centrirana – kako na stranice knjige, tako i na samu sebe – ova se poezija oslobađa svakovrsnih višaka i okreće (pre)imenovanju temeljnoga poetskog materijala. Njezina je snaga u superiornosti pjesničkog pogleda. Otok i pjesnik – dioskuri…
Jaakša Fiamengo (foto Denis Fistanić)
JAKŠA FIAMENGO rođen je 26. studenoga 1946. godine u Komiži na otoku Visu. Od 1962. godine živi u Splitu, piše i objavljuje poeziju, eseje, kritike, scenarije. Član je Društva hrvatskih književnika od 1969. godine, a od svibnja 2008. ima status člana suradnika HAZU. Zastupljen je u antologijama hrvatske poezije, pojedine su mu pjesme prevođene na petnaestak svjetskih jezika. Do mirovine 2009. bio je urednik a dnevniku Slobodna Dalmacija a već dugi niz godina je urednik u Književnom krugu Split. Njegovi su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci Krista Kralja u Selcima na Braču te kraj eremitaže sv. Jere na Marjanu u Splitu. O Fiamengu je 2004. godine HTV snimio zapažen dokumentarni film “Čovik od riči” (režija V. Fulgosi).
Odlikovan je Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića te dobitnik niz nagrada i priznanja: državna nagrada “Vladimir Nazor” za književnost, nagrada DHK „Tin Ujević“ za pjesničku knjigu godine te Nagrada Županije splitsko-dalmatinske, Nagrada grada Splita i Nagrada grada Komiže (godišnja i za životno djelo), Medalja grada Splita te Maslinov vijenac na manifestaciji “Croatia rediviva” u Selcima na Braču i plaketa “Hanibal Lucić” na međunarodnim Sonetnim danima u Hvaru (prvi dobitnik!), plaketa “Vladimir Nazor” u Postirama na Braču, statua “Mila Gojsalić” na Danima Mile Gojsalić u Kostanju, Paketa Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (najviše festivalsko odličje), plaketa “Dobrojutro more” (za izniman doprinos hrvatskoj književnosti) u Podstrani kod Splita, specijalna statua “Šansonjer” na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku, nagrada “Plavo pero” za poticanje, jačanje i očuvanje svijesti o vrijednostima mora, hrvatskog Jadrana posebice (SSM Ltd), Nagrada za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi (direkcija Piano–Festival Split), nagrada „Josip Sever“ Jutra poezije u Zagrebu i drugih. Za zasluge u kulturi 2007. uručena mu je plaketa “Počasni građanin općine Podstrana”.
Fiamengo je pridruženi član Hrvatskog društva skladatelja. Niz njegovih pjesama skladano je i pjeva se u izvedbi najistaknutijih imena hrvatske estrade te klapa, zborova i dječjih ansambala, mnoge od njih su osvajale nagrade na festivalima, osobito za tekstove, a dobitnik je i dvije prestižne diskografske nagrade “Porin” 2002. i 2007. te tiražne “Zlatne ptice” Croatia Recordsa. K tome, Fiamengo je autor teksta mjuzikla za djecu: “Morsko more” (režija M. Carić, praizvedba 1987. godine na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku).
Dokumentarni flm “I Palača rodi Grad” (dva izdanja) po njegovu scenariju u režiji M. Mateljana dobitnik je osam međunarodnih nagrada (svečana praizvedba 1998. u Palači UNESCO-a u Parizu). Njegovu poeziju i druge tekstove za djecu dramatizirao je i režirao L. Vindakijević kao lutkarsku igru „More iz ormara“, dobitnicu nekoliko lutkarskih nagrada (praizvedba u listopadu 2010. u Gradskom kazalištu lutaka u Splitu).
Jakša Fiamengo je do sada objavio:
Knjige pjesama:”Pred obećanom zemljom” (s M. Popadićem zajednički naziv “Stepenište”, Split, 1966.), “More koje jesi” (Split, 1968.), “Vjetar oko kuće” (Split, 1975.), “Večera u oku” (Čakovec, 1976.), “Svjetiljka radosnog moreplovca” (Split, 1988.), “Oteto iz tmine” (Split, 1990.), “Zaziv protiv zloduha” (petojezično izdanje, Split, 1992.), “Kutija Gaje Utija” (Solin, 1994.), “U situ jeziku” (Split, 1996.), “Pedesetogodišnja pjesma” (Zagreb, 1996.), “Sukanje kućne dobrote” (Split, 1997.), “Dolazak u kruh” (Zagreb, 19898.), “Ljestve Jakovljeve” (Zagreb, 2003.), “Ovjera beskraja” (Zagreb, 1993.); “Nebo podneblje” (Split, 1995.); “Mravi iz Nezakcija” (Pula, 2006.), „Anima gemella“ (Rijeka, 2007.), „Svjetleća tijela“ (Zagreb, 2009.), „Tajna mjerenja“ (Zagreb, 2009.) i „Jeka“ (Split, 2009.);
Izbori iz poezije: “Zemlja od vremena” (Rijeka, 1996.), “Maslinov vijenac 1.” (prvih pet laureata nagrade Croatia rediviva – Zlatan Jakšič, Drago Štambuk, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić i Vesna Parun), Zagreb-Selca, 1996.), ”Os/Axis” (bilingvalno hrvatsko-englesko izdanje, Stobreč, 2003.), “Domaće relikvije” (Split, 2006.), „Crew of Ulysses“ (izbor na engleskom, Zagreb, 2007.), “Das lateinische Segel” (izbor na njemačkom, Münster, 2008.), “Rođenje zavičaja” (Vinkovci, 2008.), „Moju ljubav noćas svojom kućom zovi“ (Pjesnici Ane Horvat – Hrvatska ljubavna lirika, Internet izdanje, 2010.), „Sonetno petoknjižje“ (sabrani soneti, Rijeka 2008.) i „Ona riječ u kruhu“ (u zajedničkoj knjizi četiri autora „Vrata knjige, vrata grada“ fra Bonaventure Dude, Jakše Fiamenga, Enesa Kiševića i fra Ante Vučkovića, sa CD-om u interpretaciji glumca Roberta Kurbaše – Split 2010);
Pjesničko-grafičke mape: “More u kamenu” (sa slikarom Š. Martinisom, Komiža, 1992.), “Zaziv protiv zloduha” (sa djecom izbjeglicama iz Drniša i Vukovara, likovni mentor M. Kelava, Split, 1994.), “Supplica contro lo spirito maligno” (talijansko izdanje “Zaziva protiv zloduha”, Lecce, 1994.) i “Sakrament plovidbe” (sa slikarom M. Trebotićem, Zagreb, 2003.);
Knjige za djecu: “Morsko i druga mora” (Šibenik, 1998.), “Podne na trgu” (Hvar, 2001.) i “Kad sam bio odraslić” (Šibenik, 2007.);
Knjige izbora iz skladane poezije: “Piva klapa ispo’ volta” (Split,1994.) i “Karoca gre” (sa CD-om, Split, 2006.);
CD-izbori pjevanih pjesama: “Svjetiljka djetinjstva” (Croatia records, Zagreb, 1995. i 2004.), “Karoca gre” (Croatia records i Slobodna Dalmacija, Split, 2006.), “Kroz đardine, kroz pjacete” (dvostruki CD, Glazbena mladež, Split, 2007.), “Pisme o’ vrimena” (CD, u okviru duplog autorskog CD-a K. Magdića, Aquarius Records, Zagreb 2008.) i „Sve u svoje vrime“ (Artemija pjeva stihove Jakše Fiamenga, Dallas Records, Zagreb, 2010.).
Donosimo nekoliko pjesama iz Trećega zvona, među kojima je i ona po kojoj je knjiga dobila naziv:
POZIV NA KUPANJE
Kad ti sve drugo izmakne, okupaj se
u ovoj mojoj pjesmi o kupanju. Ti,
koji poznaješ sva mora a ovo nisi
kušao. Brzo, brže, da nas ne sustigne
bolja riječ. Sastavi se u ovu plovidbu
iz koje već pomalo isparava vrijeme.
Uđi pod ovaj krov, nek bude i tvoja
gozba. Ponađi se na mojoj karti, dođi
u zgodu da se sa mnom složiš u glas:
čekajte, čekajte, kuda naglite, riječi
od svake prilike što u nepriliku bi rado?
A mora je koliko i glasa, a pjesme
koliko i daha/praha zemaljskoga.
TREĆE ZVONO
Pogledaj, ne svjetluca li to vino
u čašama naših jučerašnjica,
ne preplavljuje li nas to potpuno novo doba?
Ovako svagdašnji, ništa bolje i nismo zavrijedili:
ni zlato, ni vodu, ni rđu sa dna nabujala potoka.
Pogledaj, prijatelju, pogledaj kako se gase
naše vanjske svjetlosti, kako niz nas
odlazi vijeme, putnik raspusni.
Bjelinu stola pogledaj, tvrde knjige u nišama,
posuđe izvan uporabe, obješene kapute
(treće nam zvono, zar, oblaže kosti – zvono
poslije sijača i kosaca, ono od velikih najava):
zar nas je sve vodilo samo do tih činjenica?
Pogledaj, prijatelju, tu draperiju, lude
svečanosti, preostale na rubu pijanstva,
kockaste stolnjake u čistoći toplog doma;
zar smo nešto bolje očekivali?
O STABLIMA I SLIČNOME
Na jeziku iz kojeg istječe ono što jesam
i ono što znam ili bih trebao znati
stablo je uvijek stablo
nekad bjelogorično, nekad crnogorično
na drugim jezicima to zacijelo zvuči drukčije
ali uvijek je to jednaki izbor, nešto
kao jezik koji ih mijenja a i sam
odgovara urednosti flore, ispija kišnicu
živi u drvoredima, u elegantnim rečenicama
razlikujemo ih po oblicima plodova, vrsti šumova
neki vode prema moru a neki od mora
gube se u brdima kao crvi u gredi
ponašaju se prema klimi i konfiguraciji tla
u punašnim sjenama, tihoj mimikriji, saću nebeskom
imaju sposobnost odavanja, prikrivanja
koji put sam i sâm stablo, zapisan u zemlji
iz koje se granam u zelenopis, pticopis
u ljekovitu gramatiku, isijavanje klorofila
u svjetiljku od zelenila
LUMINAR
Jedna sasvim lagana zvijezda
sja iznad kuće mog prijatelja, treperi iz neke
svoje posebne dubine, čuva naše noći
što se rastežu prema Ugljanu
Neki kažu da se njezina svjetlost
ne vidi, neki pak da je ima ali da je nevažna
a neki da se čas vidi čas ne vidi
Sja zvijezda, pokazuje razlike svjetlosti
uočljiva koliko je potrebno da se
osjeti njezina sve udaljenija toplina
Sja poput latica u nebeskom cvjetnjaku
poput svijeće od nepoznata plamena
nijema kao vrijeme koje smo već potrošili
Ima jedna zvijezda, sve slabije se vidi
Ima ih koji kažu da je nema
Zadar, 22. srpnja 2010.
SMIRAJ
Izostajem iz života kojemu me
tvoja plemenitost učila, više mi ništa nisi
dužna, samo to svečano presijavanje
dok sa sedla svetog Mihovila gledam
kako nestaješ u svom dijelu vječnosti
Tvoji proroci nemaju mi više što reći, tvoje
lice ne odaje ni što je bilo ni što će biti
Bojim se da koji brod u odlasku
ne odnese i tvoje more, napeto
između dvije punte, žuboreći oko
Biševa, domahujući pučini
koja se još nije odlučila posve ući
među kopno, nastaniti smiraj dana, gust
poput ovog u kojem me zatječeš
u kojem i sam tiho nestajem
Akademija-Art.hr
07.11.2011.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/dhk-predstavlja-se-nova-knjiga-tree-zvono-jake-fiamenga/&description=DHK:%20predstavlja%20se%20nova%20knjiga%20–%20Treće%20zvono%20Jakše%20Fiamenga){kind=link}