Latica Ivanišević, pjesnikova kći
Tekst i foto: Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com
Pjesništvo promjena, zvučnost stihova, orgija zvukova
ZAGREB – U povodu 30. godišnjice smrti hrvatskoga pjesnika Drage Ivaniševiće održan je književno-znanstveni kolokvij. Dana 4. listopada u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu o Ivaniševićevu pjesništvu govorili su prof. Cvjetko Milanja, predsjednik DHK Božidar Petrač, pjesnikova kći Latica Ivanišević i književnik Branimir Bošnjak, a stihove je kazivao dramski umjetnik Joško Ševo.
Milanja smatra kako je Ivaniševićeva poetika negdje između hermetizma i nadrealizma imala znatnu i značajnu ulogu premda se o njoj nije govorilo. Njegov pjesnički korpus nije sav takav, napomenuo je dodavši kako uglavnom svoju poetiku izgrađuje na semantički hermetističkoj i nadrealističkoj građi. Kao znak nadrealističkoga angažmana naveo je ideju "preobrazbe" i "plivalosti" čime je iskazivan prijezir teleološke poetike i ruganje funkcionalnoj poeziji. Ivanišević je stvarao na temelju tradicija hrvatske književnosti pa je izrastao u samosvojnu pjesničku veličinu, istaknuo je Milanja.
Božidar Petrač je istaknuo kako su Ivanišević i Viktor Vida stvarali u okvirima europske avangarde ali su svoje poetike gradili specifično hrvatskom ozračju. Pjesničku snagu crpili su iz tradicije europskih književnosti i hrvatskoga mediteranskog nasljeđa, napomenuo je Petrač.
Bošnjak je podsjetio kako je Ivanišević bio izrazito modernistički pjesnik te vrijedan djelatnik kazališta i književni prevoditelj.
Hrvatski pjesnik Drago Ivanišević rođen je u Trstu 10. veljače 1907., a umro u Zagrebu 1. srpnja 1981. Bio je pjesnik, dramatik, prevoditelj, urednik, slikar i kazališni djelatnik. Kritika ga, kao jednoga od prvih modernista u hrvatskoj književnosti između dvaju svjetskih ratova, ubraja u krug najvećih imena hrvatske poezije u drugoj polovici 20. stoljeća. Napajao se ekspresionizmom i europskom avangardnom poezijom stvorivši mnogobrojne antologijske stihove, obilježene nadrealističkom i apokaliptičkom vizijom svijeta, jezičnim eksperimentima te začudnim analogijama i metaforama. Surađivao je i objavljivao književne tekstove u nizu novina i časopisa. Uređivao je časopis Teatar. Pisao je eseje, novele i drame, ali najviše pjesme. Objavio je 1960. i zbirku pjesama na čakavštini "Jubav". Važnije zbirke su mu "Zemlja pod nogama" (1940.), "Kotarica stihova" (1951.) "Srž" (1961.), "Igra bogova ili pustinje ljubavi" (1967.), "Vrelo bez prestanka" (1970.) i "Ljubav" (1977.).
Branimir Bošnjak
Donosimo dijelove iz izlaganja Branimira Bošnjaka o „pjesniku koji se mijenja“: – Drago Ivanišević javlja se na književnoj sceni 1930. godine ciklusom pjesama Ljetni solsticij čineći prepoznatljivim ne samo „mediteranizam bez dogmatizma“ i njegovu urbanu, civilizacijsku vizuru u svojim pjesmama, nego i oslobođenost patosnih, angažiranih zadataka. Pjesničke prakse u kojima se često skriva strah pred vlastitošću, pokoravajući se vihornom zvučanju mnoštva, koje najčešće nastoji govoriti „umjesto pjesnikova Ja“, često skrivajući se svojevrsnom verbalističkom maskom.
Stoga je Ivanišević „pjesnik koji se mijenja“ i na taj način provjerava i oblike pjesničkih praksi koje su najbliže izvornoj matrici nastupajućeg vremena. To „pjesništvo promjene“ dio je Ivaniševićeve neprestane upitanosti i o stalnoj disperziji ukupnog društva, njegovoj sve radikalnijoj tvorbi antagoniziranih blokova ne samo političke, nego i književne sfere.
Ivaniševićeva poetika plod je mnogobrojnih okupljanja oko naizgled različitih emocionalnih spoznaja, njihova stalna provjera, ali i prepoznavanje jednog prostora koji neprestano rastvara svoju silnu tjeskobu, istovremeno u treptaju trenutka nudeći pjesniku neizmjernu, dramatičnu „ljepotu“ otkrića tajni.Ivanišević je 1936. godine u Parizu zajedno s Bretonom, ali kao da je svoju „nadrealističku energiju“ oprobao već pišući Ljetni solsticij 1930. u Dubrovniku, na što nas podsjeća i Mrkonjić. Zaista, moglo bi se reći kako poetika nadzbiljskog, nadrealnog, ostavlja pjesniku ogroman prostor u kome se može potpuno utopiti i s njim identificirati, kao što bilježi u stihovima : moja mala sjena,/noćni leptir, što se krije pred umnoženim okom sunca/ i zalud hoće da zađe u moju noć…(Ljetno podne).
Zbirka Glasine (1969.) i Vrelo vrelo bez prestanka (1970.) okupljaju pjesme nastale kao razlagajući sloj apsurdističkih kalambura, koji nastoji upisati sam izvor pobune i destrukcije pjesme, kako bi pjesma, čak i nestajući ili negirajući samu sebe, uopće mogla postojati kao neka mogućnost izgovaranja čovjekova svijeta. I zbirka Igra bogova ili pustinje ljubavi (1967.) dio je složenog Ivaniševićeva pokušaja da još snažan pritisak društvenog nadzora nad „svijetom pjesme“ neutralizira ili oslabi postupcima modernističkih praksi nadrealizma i talijanskog hermetizma.
Naizgled različite Ivaniševićeve poetike u sebi sadržavaju ne samo puko uvjerenje u to, nego i silni trud da se, pokušavši makar malo otvoriti kakva tajna ili do tada nevidljiva vrata jezika/svijeta ostvari barem dio onoga što se htjelo, a iz različitih razloga nije se smjelo samo u jednom životu pjesnika. A Ivanišević ima mnoštvo života, samo u njima još nismo otkrili za nas pripremljene odgovore. – istaknuo je dr. sc. Branimir Bošnjak.
Svoje je izlaganje Božidar Petrač nazvao O Vidinu osjećanju Ivaniševićeve Zemlje pod nogama, a u njemu je napisao i ovo: –Prije gotovo petnaestak godina pokretač projekta biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti Vlatko Pavletić zamislio je je kako bi se u toj ediciji morali pojaviti kao dva različita, ali ipak slična, dva velika hrvatska pjesnika modernista koji su cjelinom svoga pjesničkoga opusa prepoznatljivi po postupcima i stilemima karakterističnima za europsku avangardu, od nadrealizma i hermetizma, ludizma i konkretizma, do letrizma i ulipoizma, ali koji istodobno njeguju svoju posebnost te tako zapravo ostaju u pokladu hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća kao naše istinske inačice poetskoga avangardizma tridesetih i četrdesetih godina. To su dakako pjesnici Drago Ivanišević i Viktor Vida. U Pavletićevoj zamisli zanimljivo je i to što je priređivanje tih dvaju pjesnika za spomenutu ediciju, koliko različitih, toliko i sličnih, kažemo li sličnih, mislimo u prvom redu na njihov modernizam koji ih je privukao svojim svježim zapusima, ali koji se kod svakoga od njih drukčije realizirao, htio povjeriti jednom priređivaču.
Latica Ivanišević i Božidar Petrač, predsjednik DHK
Naime, Ivanišević je, za razliku od drugih hrvatskih modernista koji su bili osobito nadareni, primjerice Ive Kozarčanina ili Ivana Gorana Kovačića, imao povlasticu koju mu je darovala obiteljska „fortuna“ te je punim plućima mogao udisati europsku kulturu i umjetnost na njihovim izvorima, u Italiji i Francuskoj. Crpio je iz svih triju romanskih književnosti, neposredno, u živu susretu sa španjolskim, francuskim i talijanskim jezikom. Pariški boravci omogućili su mu osobna poznanstva, primjerice s André Bretonom, André Gideom, Éluardom te važnim ljudima pariških kazališta i slikarima. Štoviše, sam je bio posrednikom velikoga pjesničkoga trolista, Lorke, Ungarettija i Éluarda koje je vrlo vješto pretočio u hrvatski jezični medij.
Promotre li se godine njegova boravka na studiju u Italiji, u Firenci, Padovi i Veneciji, ili studijski boravci u Parizu, isprva je vidljivo da su to zapravo vrlo česta odmicanja od vlastite sredine – zagrebačke ili splitske – i višemjesečna ili godišnja uranjanja u samo srce europske kulture i umjetnosti što je onodobni Pariz svakako bio. na studijskoj stipendiji u Rimu i izbliza, neposredno, upoznaje talijanski hermetizam, Ivanišević 1938. boravi u Parizu.
Pojava Ivaniševićeve zbirke Zemlja pod nogama izazvala je poveći kritički odjek. Viktor Vida među prvima, zapravo prvi, reagira na Ivaniševićevu prvu zbirku svojim prikazom u „Novostima“ od 20. listopada 1940. Vida dakle reagira strjelovito i prepoznaje neke temeljne stvari i novosti što ih donose Ivaniševićeve pjesme. Perković, kako je vidljivo iz njegova napisa, Dragin prijatelj, sigurno je upoznat s prijateljskim odnosom koji nastaje između Ivaniševića i Gidea u Parizu, jer se u naslovu njegove recenzije spominje „zemaljska hrana“, po knjizi Nova zemaljska hrana, koju je Gide darovao Ivaniševiću u Parizu u siječnju 1937.
Vida, razuđujući pjesnikov temperament, posebno naglašuje Ivaniševićevu senzualnost koju možemo, po njegovim riječima, otkriti i tamo gdje ju je pjesnik nastojao prigušiti. (…)
Vida savršeno prepoznaje osobiti Ivaniševićev instinkt za ritam, naglašuje slobodan stih, ali i kadšto uporabu sroka, ističući kako pjesnik pomno pazi na zvučnost i raspored samoglasnika.
Vida cijeni Ivaniševićevu visoku kulturu i erudiciju, ali ističe njegovo izbjegavanje cerebralnosti i misaonoga aforizma. Unutrašnju povezanost Ivaniševićeve zbirke vidi u jedinstvenoj niti koja povezuje međusobno najuspjelije dijelove ove zbirke i koja daje njegovoj lirici izvoran ton i boju: riječ je o već spomenutoj senzualnosti, čulnosti, osjetilnosti: „Njegova radost je čista čulna radost, njegova bol je prvenstveno i samo bol čula.“ Osjetila dakle imaju prednost pred cerebralnim, refleksivnim ili pojmovnim; težnja za najčišćim lirskim sublimacijama posljedak je osjetilnoga doživljaja izvanjskih ili unutarnjih poticaja. Vida posebno ističe zvučnost Ivaniševićevih stihova, orgiju zvukova ili savršen mir, onaj zamišljen, virtualan, jer, kako primjećuje, u svemiru nema primjerene tišine, opsjeda nas metež elemenata, i u tom njihovu darmaru nema prostora za spokojnu tišinu; posrijedi su stoga krajnosti, krajnosti koliko na razini zvuka, toliko na razini boja. Kao primjer pokreta, žarkih boja i napetosti osjetila posebno ističe pjesmu Plesačica, dok kao njezinu suprotnost, dakle nepomičnost, crninu duboke noći i tjelesni umor izdvaja pjesmu Svetkovina lutaka.
Vlatko Pavletić je vrlo dobro sagledao Vidino prepozavanje i osjećanje Ivaniševićeve poezije, i dobrim je dijelom produbio njegove kratke i točne opažaje i prosudbe. Drago Ivanišević je primjerice u Ljetnom solsticiju vidljivo „osvojen“ nadrealističkim rukopisom, no u većini pjesama iz zbirke Zemlja pod nogama na tragu je hermetista, osobito u svojim pjesničkim minijaturama, trostihnim pjesmama, ali stvarajući vlastitu inačicu hermetizma, prilagođenu sintaksi i melodičnosti hrvatskoga jezika.
Ma koliko bili Ivanišević i Vida različiti pjesnički svjetovi, iako ih dijele godine i način pjesničkoga sazrijevanja, ipak se može govoriti o određenoj srodnosti dvaju pjesnika koji su, jedan znanto ranije, drugi nešto kasnije, obilježili, svaki sa svoje strane, poslijeratno hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća. Obojica umjereno moderni, obojica s proživljenim iskustvima najvećih dometa europske lirike, obojica kadri upiti svaki vanjski utjecaj i stvaralački ga nadići vlastitim stihom. – istaknuo je Božidar Petrač.
Akademija-Art.hr
06.10.201.
