Dean Zlovolić: Misterij uzornog patnika

Ikonografija Sv. Sebastijana je kroz povijest umjetnosti doživjela različita utjelovljenja, te fascinacija brojnih umjetnika likom Sv. Sebastijana traje od srednjeg vijeka do suvremenog doba: od sveca zaštitnika od kuge, mladića apolonske ljepote do dekadentnog androgina čije ikonografske interpretacije u pogledu patnje, boli, iskupljenja okupiraju recentnu umjetničku teoriju.

Dean Zlovolić u svom radu propituje medij slike kao materijalne i poviješću i kulturološki uvjetovane činjenice, te odnos slike kao objekta spram prostora. Radovi mu nastaju često u zatvorenim ciklusima koji se baziraju na repeticiji i sublimiranoj ekspresivnosti. Koristi istovremeno apstraktan i figurativni vizualni jezik.

Dean Zlovolić je rođen u Sisku 1971. godine. Član je HDLU-a od 2004. godine. Živi i radi u Žažini i Sisku. Do sada je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama u Sisku, Zagrebu, Petrinji, Fažani.

Ključ razmatranja bi trebalo biti kritičko detektiranje smisla i značenja sadržajnog subjekta u radu koji već svojim nazivom sugerira potencijalno skrivenu simboličnost. No, kao što to često biva u pokušaju analize bilo kojeg misterija, tako je i u slučaju ovdje izloženog rada potrebno započeti igru značenja s dostupnim interpretativnim kodovima. U ovom slučaju, autor je odlučio imenovati tri sastavna i oblikovno različita segmenta svog rada kao Muku – Misterij – Emanaciju i ta tri termina postaju ključni vodiči kroz pokretačku misao umjetnika.

//Muka// Promatrajući ikonografiju Sv. Sebastijana kroz izvore koje pruža povijest umjetnosti, začuđujuća je potreba za različitim utjelovljenjima tog kršćanskog sveca mučenika: od sveca zaštitnika od kuge u srednjem vijeku, mladića apolonske ljepote u renesansi, sve do dekadentnog androgina u kasnom 19. stoljeću. U knjizi naslovljenoj O boli drugih autorica Susan Sontag interpretira Sv. Sebastijana kao umjetnika koji pati za druge, dajući pritom mnoštvo korelacija i primjera vezano za ulogu fotografije u infiltraciji boli i patnje drugih ljudi u naš svakodnevni život. Referirajući se na konstataciju o Sv. Sebastijanu kao simboličkoj metafori umjetnika koji pati za druge, Zlovolić je prepoznatljive i povijesno ukorijenjene ikonografske atribute Sv. Sebastijana prezentirao koristeći medij fotografije koja prikazuje lokalnu baroknu interpretaciju kipa Sv. Sebastijana. Fotografiju kao ikonografski subjekt muke, autor prenosi u drugi medij – medij slike. Slika ‘transcendentira’ u sliku u onom momentu kada autor intervenira baznim likovnim jezikom: linijom, bojom, mrljom kao izrazom geste, figurativno neartikuliranim komentarom ikonografskog prikaza. Pri tom, minimalizmom slikarskog vokabulara, te stavljanjem ikonografskog prikaza u svojevrstan pozadinski plan, Zlovolić povlači poznatu paralelu s mučeništvom sveca, te atributi patnje (strelice/boja, mrlja, linija) postaju metaforički homonim za tjeskobu vlastite umjetničke kreacije. Pojam muke, patnje, boli i na kraju, iskupljenja, je pandan Zlovolićevom pokušaju za iznalaženjem slike i potrebe za umjetničkom, slikarskom istinom. 

//Misterij// Prvi uvid u rad ne daje očiti odgovor na pitanje o tome tko je ‘uzorni patnik’. Vizualni kodovi rada namjerno izmiču konvencionalnoj ikonografskoj interpretaciji. Misterij mučeništva koji objedinjuje narativ o Sv. Sebastijanu čiji uzrok smrti navodno nisu bile rane zadobivene strelicama, već su ga, nakon toga, prema zapovijedi cara Dioklecijana vojnici zatukli do smrti i bacili u kanalizaciju, Zlovolić je prikazao apsolutnim odsustvom figuracije. Koncept transfiguracije i religijskog simbolizma autor je prikazao kroz skulpturalno-slikarski objekt koji predstavlja materijalni trag referentno odsutnog, vlastitu interpretaciju smrti. Koliko je god ideja tijela tumačena u ovom smislu kao afigurativan objekt, ideja smrti je pretočena u slikarsku kontemplaciju apsolutnog, osobnu viziju trenutka gdje se preklapaju stravična patnja i istovremeno zadovoljstvo, ekstremni tjelesni užas i božanska ekstaza.

//Emanacija// Pritom se ne misli na vidove emanatističkog učenja, već na metaforičku interpretaciju isijavanja koje sugerira nastanak, u ovom slučaju proces nastanka i razvijanja umjetničke misli. Autor je animacijom vizualizirao alegoriju izložbenog koncepta. Figura Sv. Sebastijana je referencijalni okvir, svojevrsni ikonografski prototip kojeg Zlovolić dekonstruira ritmom uzastopnih apstraktnih formi. Animaciju čini niz fragmenata koji se baziraju na apstraktnom jeziku i vizualno-formalnoj konfrontaciji s fotografskim prikazom. Autor s jedne strane kroz animaciju uspostavlja direktne prostorno-vizualne veze sa sadržajem izloženih slika, dok s druge ispituje mogućnosti prezentacije vlastitog načina rada. Zlovolić je na taj način proširio aspekte značenja i iščitavanja apstraktne slike, kontekstualizirao izražajne i strukturalne pozicije cjelokupnog rada, te ostvario osobna slikarsko-interpretativna gledišta na ikonografiju Sv. Sebastijana.

Alma Trauber

Akademija-Art