davorin zitnik zito 13 x

Troskok sentimentalnog sjećanja

Ali, postmoderni, integralno-aperspektivni stav nije lišen svog većeg zastranjenja, općepoznatog kao “apers-pektivno ludilo”, suludog poimanja da nijedno shvaćanje nije bolje od bilo kojega drugog. (Ken Wilber: Vidjeti svijet)

foto-galerijapostav i otvorenje

foto-galerijaradovi

Ako „aperspektivno” razmotrimo intregritet suosjećanja sa (povijesnim) zecom, (Leporidae) ili jednostavno samo s mekoćom njegovog krzna u konotaciji djetinjeg senzibiliteta, nježnosti i odavno zagubljenog (suo)sjećanja na rezolutnu mističnost Alisinog Zeca (Lewis Carroll, 1832.-1898.) nismo u stanju oduprijeti se navali sen-timenta. Gotovo pa smo postali (ili ostali) rezistentni na zločudnost Lautréamontovog (Isidore Ducasse, 1846.-1870.) Maldorora i njegovog zlogukog poja koji se usprkos, na neki način, istaložio deaktivirano u retorti naše duhovnosti, bez obzira koliko smo, ili baš zato što smo inficirani diviniziranjem integralnog kadavera, („umjetnost je mrtva!”).

davorin zitnik zito 3

Na neki način zec je nada, neuništiva slutnja i vjerovanje u perspektivu u beskrajnom polju aper-spektivnosti i ludilu koje nas oplakuje nezajažljivo i gotovo u svim razinama i smjerovima. Sve vrijedi i ništa ne vrijedi, sve je moguće i ništa nema značaja ni utemeljenosti – izvorno, temeljno ludilo! Blasfemija i duhovna bulimija globalno je sveprotežno carstvo. Maldoror danas više nije perceptivan kao pretpostavka, okolnosti su konkretnije. Više nije u igri iz onodobne (ne)ugođenosti, ali nam je ostavio nasljeđe i popudbinu. Preostalo nam je drhtati, strepiti bulimijski razo(p)čarani, duhovno anoreksični i nije nam se baš previše nadati zaštitničkom azilu Bijelog Zeca.

Davorin Zitnik Zito 1

Pa nije baš „zec” zaslužan ili kriv za sve. Zapravo za vrlo malo toga. On je tek kolaterarno pribježište za neke u nekom trenutku slučajne zagubljenosti u talogu duhovne retorte. Dürer (crtežzeca) baš i nije u tom okruženju, atmosferi, naprotiv! Ali Joseph Beuys (1921.-1986.) bez sumnje jeste do temeljne razine lamentacije nad „mrtvim zecom”, (što je bez sumnje na tragu aperspektivnosti ili tek anticipira sljednja ludiranja, ludovanja). Davorin Žitnik je zasigurno do grla zaglibio užitkost zeco-likosti u likovno „kunićarstvo” i to gotovo do strogosti, autoriteta simetrije i simetričnosti. I u tome je do balčaka u sentimentalnoj memoriji. Moglo bi se kazati, na razini svoje osobne poetike reminiscira krajnje spuštanje temperature Maljevičevog (Казимир Северинович Малевич, Kijev, 23. veljače 1878.- Sankt Petersburg, 15. svibnja1935.) suprematizmom konceptualiziranog crnog kvadrata ili kruga, križa i time pokušava reafirmirati aperspektivnost Crne rupe u duhovnom, ali u kranjoj konzekvenci i u fizikalno-družbenom smislu. Ono što je posebno i pomalo izazovno, Davorin smješta „obrijanu crnu rupu” u polje mekoće zečjeg krzna čime postiže specifičan atavizam i intrigantnost. Većsmo spomenuli njegovu sklonost simetriji i to je, moglo bi se reči pokušaj antiteze i zaklanjanje iza uređenog obličja izvjesnosti u kaotičnosti i entropije (svega)! Ili pojednostavljeno, to je težnja redu, traženje egzila u osjećanju apatridnosti u nedeterimiranosti Svijeta, u asimptoti (ne)dohvata. No u eskapizmu suvremenosti Žitnikov sentimentalni tro(pre)skok je vrijedan pozornosti i na svoj način je simptomatičan, intrigantan; svojevrsno je obećanje latentne mogućnosti.

Mogli bismo možda preporučiti DavorinuŽitniku, kad je u pitanju likovnost, (ni u kojem slučaju poezija, to je druga kompetencija) da pokuša osmotički reducirati ili re-kombinirati, da pomoću izvjesne i/ili neizvjesne „osmoze” oplemeni „talog” svoje duhovne retorte i otopinu čestica duše oplemeni izvornošću. Drugim riječima da neobavezni lavirung, vrlo često duhovit i intrigantan, postane autentičniji i sugestivniji, vjerodostojniji. No kakvoća i učinkovitost „osmotičke membrane”nadasve je kompleksan i zahtjevan problem, poduhvat.

Atelijer Lučko, lipnja 2013. Ivan Obsieger

Davorin Zitnik Zito 8

ŽIVOTOPIS
Davorin Žitnik –Žito rođen je 2.11.1963. godine u Novoj Gradiški. U Varaždinu završava osnovnuškolu i gimnaziju. 1983. godine odlazi na studij prava u Zagreb gdje i danas živi i radi. Diplomirani je pravnik. Skul-pture je izlagao u zemlji i inozemstvu na skupnim i samostalnim izložbama. Objavio je pet zbirki pjesama: Dvorac malog Škorpiona (1988.), Navigator uzaluda (1995.), Polag krinolinah varaždinskih zvonikov (1997.), Kamara od škura (2006.) i Dixieland (2011.). Piše na dijalektu (varaždinskom kajkavskom i korčulanskom) kao i standardnim hrvatskim jezikom. Sudionik je i nagrađenik pjesničkih smotri i natječaja. Pjesme su mu uvrštene u zbornike i revije kao i neke antologije.Živi u Zagrebu.

Vrganje i druge gljive odlazi sa ocem i bratom iskati po obroncima Ivanščice i Ravne gore. Odmara se u roditeljskoj kući u Varaždinu, naravno voli ribičiju i razne (ne)prispodobive spelancije.

Izložba se otvara u Atelijeru Lučko, Unčanska 2 – petak, 5. srpnja 2013. u 19 sati