Od hiperrealizma do poetskog realizma
Likovnim umjetničkim djelima možemo se diviti na više načina. Ukoliko cijenimo spontanost umjetnika izraženu kroz slikarsku tehniku, vjerojatno ćemo se zagledati u apstraktno djelo. Ako nam više odgovara jasna predodžba, tražit ćemo realizam. Realizam, ili još čvršći pojam – hiperrealizam, naziv je za tehnički zahtjevna i virtuozno izvedena djela koja precizno simuliraju stvarnost. Pojam hiperrealizma (photorealism) uvodi Isy Brachot 1973. godine u naslovu kataloga kojim je predstavio grupu američkih umjetnika. Otada ovaj je pojam postao internacionalni sinonim za vrhunsko slikarstvo, kvalitetnije i od same fotografije. Pojavom fotografije slikarstvo gubi dokumentarni karakter, no za razliku od slikarstva, fotografija ima određene nedostatke. Kemijski procesi pretvorbe filma ili piksela u fotografiju često puta urode likovnim rupama, lišenim boje u sjeni. Za razliku od toga, hiperrealisti su umjetnici koji očitavaju gamu i boju na mjestima gdje je fotografija ne pozna. Dok je medij fotografije dostupan običnom čovjeku, hiperrealisti su rijetki umjetnici. Ova zahtjevna disciplina traži izvrsno poznavanje crtačkih tehnika integriranih unutar svake naslikane slike. Umjetnik koji slika mora posjedovati izražen dar za prepoznavanje, miješanje i nanošenje boje. Dakle, kako je ranije u tekstu rečeno, radi se o slikarima – virtuozima. Umjetnik čije radove predstavljamo u Galeriji „Vjekoslav Karas“ je zasigurno virtuoz. Njegovo ime je Davor Žilić. Upoznajmo ga!
U vrijeme Domovinskoga rata prognan iz rodne Petrinje, Davor Žilić dolazi u Zagreb gdje upisuje Srednju školu primijenjenih umjetnosti. Završno likovno obrazovanje stječe kao najbolji diplomant Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u 1997. godini. Pamtim monolitne i precizne Žilićeve crteže nastale u akt salama Akademije likovnih umjetnosti. Bio je jedan od najvrjednijih studenata u klasi, izvrstan kolega i prijatelj. Žilić je pravi dokaz kako je uz talent neophodan stalni trening i rad za postizanje izvrsnih rezultata. Danas kada je generacija iz klase rasuta Hrvatskom i svijetom u potrazi za vlastitim životima i smislom, Žilić je ostao do kraja vjeran onome što je tolike godine pomno gradio. Povratkom u rodnu Petrinju otvara privatnu galeriju, započinje s radom kao suradnik na Učiteljskom fakultetu u Petrinji, izdaje knjigu Tajne uljane boje i stvara impresivnu karijeru. Cijeli niz nagrada i likovnih angažmana na zvučnim projektima idu u prilog uvjerenju da je pred nama izložba vrhunski izučenog umjetnika.
Na karlovačkoj izložbi Žilić predstavlja 30 recentnih radova nastalih u razdoblju od 2002. do 2008. godine. Činjenica da se većina radova nalazi u privatnim zbirkama govori o popularnosti ovoga autora i njegovih djela. Žilić nije dopustio da ga različiti utjecaji pokolebaju u izboru motiva i načinu izvedbe. Proučavajući stare majstore i njihove tehnike, umjetnik je razvio vlastiti osebujan stil i ostao apsolutno dosljedan sebi i svojim likovnim svjetonazorima. Njegova Petrinja, rijeke, mrtve prirode, more i drage mu osobe prožimaju Žilićeve slike u potpunosti. Ipak, ne možemo ga nazvati tipičnim hiperrealistom, premda je u prvim fazama na hiperrealizmu temeljio svoj rad. On je bolje rečeno oplemenjeni hiperrealist ili realist a velikom dozom poetike. To je najbolje vidljivo u načinu interpretacija i atmosferama njegovih slika. Crtački savršene, koloristički potencirane, atmosferski nadrealne one su zamrznuti trenutci začinjeni umjetničkim senzibilitetom. Svijet Žilićevih slika je predivan, miran i idiličan. One kao da su iz nekog drugog svijeta u kojem nema ničeg ružnog, lošeg i mračnog. Ovaj optimizam i idealizam proizlazi iz autorove duše. Ona kao da je filtrirala nesklade, kontraste i suprotnosti materijalnog svijeta. Zato se nekim kritičarima ove slike mogu činiti neprirodno lijepe i umjetne. Ako znamo da je ljepota u oku promatrača, onda je Žilić, za razliku od ostalih, onaj koji zapaža samo lijepo.
U ovom slučaju, zapažati i slikati nije dovoljno. U vodiču kroz materijal uljanog slikarstva Tajne uljane boje, Žilić otkriva sve tehničke strane zanata. Sistematično i pedantno predstavljajući boje, pigmente, veziva, podloge i alate, svjedoči kako bez alata nema zanata. Ova širokogrudno otkrivena znanja plod su dugotrajnog procesa proučavanje nestalih receptura, koje danas posjeduju samo oni koji na slikarskom materijalu zarađuju.
Žilić je kompletan umjetnik. On posjeduje izraženu senzibilnost, vješto crta, odlično slika, bira lijepe motive i na kraju pozna sredstva kojima spomenuto materijalizira. Za njega ne postoji likovni problem koje nema odgovor i rješenje. Stoga, počevši predgovor o hiperrealistima, zaključujem: „Žilić je hiperrealist, poetski realist. I na kraju, on je umjetnik – virtuoz.“
Aleksandra Goreta, voditeljica Galerije
aleksandra.goreta@gmk.hr
Akademija-Art.hr
29.04.2010.
