Darko Brajković: Olovke s identitetom

Gradska galerija Fonticus, Grožnjan

Izložbu predstavlja Eugen Borkovsky

Pogledajte galeriju radova!

Darko Brajković: OLOVKE S IDENTITETOM

Komentirati radove Darka Brajkovića nikad nije jednostavan zadatak. Potrebno je pozdraviti ih kao autorov nov kreativni uzlet a uz to obraniti od akademizma koji, unutar pravila koje je sam oblikovao, nastoji smjestiti svu kreativnu djelatnost. Kao osnovna različitost postavlja se Brajkovićev spontani pristup ideji kreativnosti ali i načinu života. On prezire građanske datosti koje opravdavaju zanimanje za umjetnost. Vizualni doživljaj svijeta i igra oblikovanja u najrazličitijim materijalima, autora odvodi u neku vrstu izolacije. Izolacija se događa na planu socijalne komunikacije s autorima koji discipliranije od njega „proizvode“ umjetnost i na otklonu od klasičnih pravila.

Brajković je radoznao i iskren. Njegov pristup materijalima, tehnikama, oblicima uvijek je spontan. On napušta odrađeno da bi se uputio u sasvim novo istraživanje. Osim potrebe za oblikovanjem, sve ostalo podložno je eksperimentu, promjeni, nedosljednosti, propitivanju. U pokušaju uokvirivanja svog šarolikog opusa, autor sam definira svoj rad u ideju Maslačka no to više služi za verbalno prihvatljivo pojašnjenje nego što direktno utječe na nizanje ciklusa / radova. Dok god bude radio spontano, sve što sačini biti će unutar ideje Maslačka.

Ovaj put predstavljamo Brajkovičev ciklus Olovke. Olovka je crtači materijal s najvećim rasponom tonskih izražajnih mogućnosti. Brajković im dodaje još jednu funkciju: postaju materijal za minijaturnu skulpturu. Autor se odlučuje intervenirati na uporabnim predmetima. Njima zamjenjuje standardne likovne elemente. On se usredotočuje na grafit, srce olovke unutar drvene ovojnice. Pred nama je kolekcija stolarskih olovaka kojima su grafitne sredine na vrhu obrađene. Već na ulasku u postav nude nam se dvije situacije: doživljaj kompozicije crvenih linijskih elemenata u galeriji, „Bijeloj kocki“ ili pojedinačno razgledavanje svakog pojedinog objekta.

Ideja „bijele kocke“ kao idealnog miljea za prezentiranje umjetničkih radova, koji su sami za sebe zaokruženi autonomni entiteti, potječe iz faze modernizma. Darko Brajković Njapo ovaj neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, problematizira ispunjavanjem „jatom“ olovaka u zraku. Osmišljavajući prezentaciju, gradi nadrealni ambijent. Kompozicija interijera, postava raspršena je fragmentima. Nemamo oslonac za pogled. Pred nama je serija izduženih crvenih objekata ovješenih u prostor. Možemo ih doživjeti i kao multiple bez obzira na njihovu unikatnost. Mogućnosti serijala beskonačne su. Postavom ovi predmeti postaju mobili. Ne moramo ih obilaziti već se oni sami, uz najmanje strujanje vjetra, okreću. Nakupine sličnih mobila daju nam prostor. U ovom slučaju, projekt Darka Brajkovića pripada kategoriji ambijentalne instalacije.

Pojedinačno gledano, radi se o skulpturama ili visokim reljefima. Možemo se usredotočiti na obrađene vrškove olovki. Opterećeni znanjem da olovka služi pisanju ili crtanju, bilježenju ili prenošenju ideja, otkrivamo da je ovdje dobila novu svrhu, novu vrijednost: postala je materijal iz kojeg se oblikuje a ne s kojim se oblikuje. Autor nas ovako uvlači u svojevrsne konflikte smisla.

Motivi ovih mikro skulptura su raznorodni kao i pristupi oblikovanju. Pored asortimana predmeta, tijela, životinja i apstraktnih formi, na radovima najčešće prepoznajemo portretne oblike. Na svakom vršku je po jedan oblik iako na ponekom radu nalazimo i više situacija. Neki oblici su doneseni karikaturalno ili dramatično, neki plošno, neki u visokom reljefu a neki u punoj formi.

Već smo sretali ideju igre s olovkom, na primjer kod autora Jonne Pohjalainen ili Daltona Ghetti. No, Brajković se ne trudi precizno, realno oblikovati dosjetljivi oblik na vršku olovke kao što to čini Dalton Ghetti a niti, poput Jonna Pohjalainen, povećati dimenzije olovke do gigantskih razmjera. Brajković uzima olovku radi njenog „smisla života“. Naime, olovka je potrošni materijal pa s vremenom uporabom i oštrenjem, ona nestaje. Tu Brajković računa na promatrača dozvoljavajući mu da se i tom, artistički obrađenom olovkom posluži. Ovim konceptualnim pristupom autor upozorava na spoznaje o teoriji organiziranog kaosa i stalnim mijenama svega oko nas. Jer, i u vrijeme umjetnikovog napora, rezbarenja minijaturnog oblika ali i u nastavku života tako obrađene olovke kojeg nastavlja promatrač, radi se o mijeni. Naime, umjetnik izaziva promatrača da nastavi mijenu olovke bez obzira na autorov uloženi trud. Ovime Darko Brajković ujedno problematizira tzv. tržište umjetnina, svrhu umjetničkog čina i plasman umjetničkog predmeta. Autor provocira postulat o trajnosti i vrijednosti umjetničkog artefakta. I sam kaže da mu je važna publika i interakcija s promatračem više nego kasnije, uobičajeno, umrtvljeno, vrijednošću određeno trajanje umjetnine. Ovo je direktna posljedica osobnog Brajkovičeva stava koji nije cinizam niti fraza. Svoj poziv umjetničkom oblikovanju on doživljava kao poziv a ne kao posao.

Darko Brajković Njapo svjedoči kako zaista sve može biti gradivo za oblikovanje. Proces postaje igra a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Igra može biti namjerna, spontana, neophodna ali uvijek svjedoči mijenu. Ona nam često otvara nove vizure i tjera ka hrabrosti poput one koje smo imali u djetinjstvu. Hrabra igra iziskuje svježinu razmišljanja. Igra nas obuzima kako bismo hrabro zakoračili u nepoznato. Ili, da bismo poznato prepoznali u novom svjetlu. Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Odjednom, neuobičajenom funkcionalnošću, ne mijenjajući bitno osnovni oblik, predmeti ponovno postaju zanimljivi. Prepoznatljivost običnih predmeta poremećena je novom svrhom koja rezultira djelomičnom disfunkcijom osnovne. Sistemom akcije i reakcije nova funkcija predmeta dobiva novu smislenost. Stvaraju se mikrosvjetovi koji su, svaki za sebe, sasvim realni i štoviše, logično uvjerljivi.

Na radovima možemo izčitati dozu fetišizma. Autor promišljeno obrađuje predmet prema kojemu osjeća izvjesnu vezanost. Iako polazi od svojevrsnog ready madea, projekt pokazuje konceptualni rezultat kojim umjetnik teži potaknuti razmišljanje promatrača. Brajković koristi medij obilježen običnošću. Pri tom se pridržava namjere koja proizlazi iz njegovog osobnog stava. On vodi svoje oblikovanje / preoblikovanje predmeta ka komunikaciji sa promatračem. Pomaže mu dosjetljivost i doza humora koju nalazimo u rezultatu. To je  planirana interaktivna situacija u kojoj smo izazvani na suradnju. Autor nam nudi okosnicu koju moramo proučiti ulaskom u postav. Umjetnik posjetioca zadržava u prostoru galerije i nudi mu razlog zadržavanja. Nudi mu posao, akciju, sudjelovanje. Pojavljuje se pitanje komunikacije. Brajković nudi i traži komunikaciju. Nudi nam povećalo da bolje vidimo ili da progledamo.

Eugen Borkovsky

Darko Brajković Njapo rođen je 1986. godine u Puli. Prve kontakte sa likovnim oblikovanjem ostvaruje u kamenoklesarskoj radnji – obrtu djeda Petra Jurića u Pazinu. Živio u Novigradu i Umagu. Tijekom osnovnoškolskog obrazovanja otkriva zainteresiranost za trodimenzionalno oblikovanje. Ostvario nekoliko mladalačkih ciklusa: Zečevi – mjesečari, Morski psi u hladnoj keramici, glinamolu. Srednju školu završava u poreču 2001. godine. Pohađao ljetnu klesarsku radionicu Siparis u atelieru Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Sudjeluje u aktivnostima umaške galerije "Um-art" (voditelj Alessandro Bumbak). 2002. godine sudjeluje u multimedijalnom projektu Suvremenost 2002 (produkcija mladih Istre). Kreativno se druži sa multimedijalnim umjetnikom Andreja Zbašnikom i performerom Davidom Belasom te udrugom CGI (civilna građanska inicijativa). Učestvovao na nekoliko samostalnih i kolektivnih izložbi (Grožnjan, Marušići, Pazin, Zagreb, Umag, itd.) . Živi i radi u Marušićima (Buje) u Istri. 
Adresa:
Marušići 30, 52462 Momjan
bezimeni36@gmail.com

Akademija-Art.hr
04.09.2011.