DAR BOGA NEPTUNA ZADARSKIM VILAMA

Te tri knjige izazivaju, uzbuđuju, pitaju, zovu, traže nas, a mi smo im dužni odgovoriti. Ima jako puno upita koji su postavljeni, a koje ne smiju ostati nikako bez odgovora. Stoga ih čitajte, proučavajte, razmišljajte o njima i nešto kažite, dajte do znanja da su one došle i da ne mogu samo tako otići. One su dio naše arhajske svijesti i dio naše raspaljene svakodnevice koja traži uzvrat, povratnu informaciju, ili barem našu radoznalost, koja nije nikako bez razloga, nego ima svoje veoma duboko korijenje u našem svijetu ljubavi i mržnje, povijesti, i duhovnom boju koji stalno vodimo s našim nijekaocima, koje moramo pobijediti, kao što je to uvijek u našoj prošlosti bilo.

T. M. Bilosnić: "Nin u središtu mitskoga carstva", Matica hrvatska Nin, Nin 2002.

Tomislav Marijan Bilosnić, pjesnik i slikar iz Zadra, rodom iz nedalekog Zemunika u Ravnim Kotarima, pravi je otkrivač naše nepoznate prošlosti. On odlazi u povijest i prapovijest naoružan vilinskim rašljama i otkriva naše davne izvore zatrpane pod zemljom i otkriva ono što je zaboravljeno ili što nikada do sada nije bilo viđeno. On je zaslužan da sada Zadar i cijeli zadarski kraj dobiva posve novu dimenziju. Taj pjesnik nam omogućuje susret s čudom. Otkriva mnoge zastore i Zadar se pojavljuje kao kraj o kojem se nije mnogo toga moglo znati. Otkopava se sloj po sloj, da se vidi kolika je iznimna važnost ovog područja za naš svijet na obali Jadrana, za našu opstojnost i naš bitak, koji se ukazuje u novom liku o kojemu se malo što moglo do sada slutiti, a kamo li vidjeti.

Stoga je u svoje tri knjige prikazao ovu zemlju oko najstarijeg našeg grada, koji navršuje tri tisuće godina, kao Eldorado naše kulture i naše civilizacije, koja ne počinje danas nego se mjeri tisućljećima. Nismo mi tu od stoljeća sedmog, nego oduvijek. To i drugi istraživači prošlosti danas sve više dokazuju, kao Mirko Vidović ili Ivan Jurić. Bilosnićeve tri knjige epohalno su svjetlo koje se baca daleko unatrag, da bi se otkrili fenomenalni obzori.

Te tri knjige su: "Nin u središtu mitskoga carstva", "Caska dio Atlantide" i "Odisej sa zadarskih otoka". Svaka od te tri knjige nosi podnaslov "Troja, mitovi, legende i stvarnost". I. Svezak je knjiga o Ninu, koju je objavila Matica hrvatska u Ninu 2002. godine. T. M. Bilosnić kaže u toj knjizi: Mi smo u središtu rajskoga carstva".

Knjiga o Ninu govori o staroj Asseriji, o Troji koja je bila tu kod nas, u okolici Zadra, a ne u Maloj Aziji, u Hrvatskoj, a ne u Turskoj. Otkriva nam Bilosnić Apolona Mišara, važna su i nova njegova otkrića o Liburnima – od kojih potječemo i mi Bunjevci -, on drži da je kod nas bila ne samo Troja, nego i Atlantida. Iz njegove knjige vidi se da su neki stari narodi od nas posudili ili ukrali naše važne atribute; tako su stari Grci prisvojili našu velebitsku buru. Bilosnić se pita: koje mjesto ustvari krije staru Troju: Pag, Ljubač ili Nin? Od Bilosnića saznajemo i da su stari Grci protjerali Liburne s Krfa. On nam daruje i spoznaju da oružje koje je nađeno u Ninu ukazuje na silnu trojansku vojsku koja je ovdje bila.

Veoma su važna i sva njegova otkrića o Velebitu, koja je ne samo naša glavna mitska planina, naša sveta gora, nego i boravište svih slojeva prastarih civilizacija s ovog područja. On kaže: "Večebit i dalje raste". Što je sve u Bilosnićevom "Zadarskom regionalu" otkriveno u Velebitu, čitat ćemo u njegovom IV. svesku. Stoga se mi, sinovi Velebita, s južne i sjeverne strane, zbilja imamo čime dičiti. Bilosnić kaže da su naša velebitska mirila znak sunca. A o mirilima imali smo prilike čitati već fantastične retke koje je ispisao kao predgovor katalogu svoje izložbe o mirilima slikar zadarski Josip Zanki.

U pisanju svoje tri knjige T.M. Bilosnić služi se tehnikom ankete odnosno intervjua i time je postigao jako dobre rezultate. On pušta svoje sugovornike da slobodno govore, kako stručnjake, tako i amatere, koji su često genijalniji otkrivači od priznatih znanstvenika.

Veoma bi teško bilo ispisati što su mu sve iskazali njegovi sugovornici, kada bi se prepričao i komentirao veći dio tih izjava bio bi potreban veliki prostor za takvu studiju. Uvodno poglavlje knjige o Ninu zove s "Mikena ne izgleda ljepše od Ljupča, Asserija je monumentalnija od Troje". Branko Ljubičić, pjesnik i kroničar Nina, govori Bilosniću: "Najveća trojanska bitka vodila se na Prahuljama između Zatona i Nina". Ljubičić kaže: "Zeus s Olimpa, odnosno s Velebita, daje znak Ahejcima da mogu krenuti prema Troji, i oni kreću prema Ninu".

Prof. Marko Zekanović, boem i erudit iz Krneze, kaže nešto drugo: "Trojanski rat vođen je oko Vrtloma iznad Ljupča". On pobija da je to bilo u Ninu. Za našu rijeku Zrmanju kaže da je to ustvari Homerova rijeka Skamandar. Ta je rijeka mijenjala svoj naziv pa se zvala i Tanais, Nero, Crna rijeka, Morlača, a more koje je tu bilo – bilo je Crno more, tako su ga zvali.

Jedan od veoma važnih sugovornika T. M. Bilosnića je Petar Ferdebar, koji je napisao zbilja izazovnu knjigu "Hiperija", govori o Trojanskom imperiju na podvelebitsko-kvarnerskom području i tvrdi: "Trojanski rat završio je ispuštanjem vode iz Novigradskog mora". Njegova knjiga "Hiperija" nosi podnaslov: "Obitavalište Atlantovo, obitavalište Trosovo, zemlja Hrvatska". Sam Homer kaže da je trojanski kralj Prijam vladao od Frigije (Istre) sve do Makara (Makarske). Ferdabar kaže da je sadašnja Zrmanja u doba Trojanskog rata dolazila do ovog područja kao rijeka Ksant, a Homer ju vidi kao rijeku Skamandar u koju utječe i rijeka Siminet, a to je današnja naša Golubinka. Trojanci su poslije bitke dobili naziv Morlaci zato što su bili ubojice, gušitelji koji su podavili sve Danajce. S našeg prostora odlaze i Perzijanci kao parani, što znači ljudi međusobno isti. Liburne zovu Kolšanima kao što ih zovu i Kureti (tako ih zove Toma Arhiđakon u 13. stoljeću), ili Liguri, Trojanci … Ovdje je vladala Medeja, a to je božica starih Medijaca, koji su prvi utemeljili Iransko carstvo, prije Perzijanaca.

T.M. Bilosnić razgovara i s ostalim važnim sugovornicima, kao što su dr. Šime Batović, arheolog iz Zadra, Vinko Stojić arheolog amater iz Ljupča, slikar Josip Zanki, arheolog amater, Duško Kraljev, zadarski meteorolog, dr. Zdenko Brucić, arheolog iz Zadra, Joso Lazanja, pomorac iz Krneze, Šime Gržan, kapetan duge plovidbe, Jole Pijaca, glumac iz Nina, Duje Čerina, geolog prof. Zdenko Matešić, Darinko Mustać, arheolog amater, akademik Franjo Švelec, koji otkriva nove velike istine o Petru Zoraniću i njegovim "Planinama", Dario Tikulin, proučavatelj glagoljice, Ivo Fadić, arheolog, Vlado Zrnić, akademski slikar, Mirjana Trošelj, proučavateljica velebitskih mirila i joše neki drugi.

Josip Zanki kaže da su ovamo došli Hrvati i izgradili Sveti Križ, tu čudesnu građevinu – "najmanju katedralu na svijetu" (kako su tu crkvu nazvali) – "o kojoj se do danas zapravo ne zna ništa, ni oblik ni namjera". Duško Kraljev priča čudesa o našoj velebitskoj buri i kaže kako su bure vezane s magičnim brojem sedam. Velebit se diže okomito iz mora i ispod njega i zvijezde izgledaju drugačije. Zdenko Brusić govori o čudnom sardskom ratniku iz Ljupča koji ima noge poput jarca, a na glavi krunu. Ferdebar drži da je jantar iz naših krajeva ustvari japodski a ne litvanski. Liburni drže cijeli Jadran. I Ramzes III. se tuče u pomorskim bitkama s nekim narodima na moru a to su bili Liburni. Liburni su bili veliki i moćni narod.

T. M. Bilosnić ne samo da je na tragu velikih otkrića on je ta čuda i otkrio.

T. M. Bilosnić: "Caska dio Atlantide", Grad Novalja, Turistička zajednica grada Novalje, Matica hrvatska Novalja, Novalja. 2003.

U Drugome svezku svojeg niza T.M. Bilosnić govori o Ilovu svetištu Hrisa kasnije prozvano Kisa ili Cissa. Legenda o Caski datira iz istog vremena kada djeluje i Eknaton, faraon Amanofis IV. i u doba kada se dogodila eksplozija vulkana Santorina. Marko Zekanović govor o svemircima koji redovito posjećuju Paški trokut, Stjepan Zvonarić kako je Paški trokut svetište neolitskih lovaca, a svećenik Zlatko Sudac, novaljski kapelan je "prvo poglavlje najljepše priče o vjeri koja se dogodila upravo u Novalji", kao što piše novinarka Renata Rašović.

Prvi sugovornik T. M. Bilosnića u ovoj knjizi jest Josip Portada, novinar i književnik iz Paga, koji tvrdi da je Caska povezana s općim potopom kao i Atlantida. Šire područje Zadra bilo je, nastavlja isti kazivač, središte jedne jake civilizacije. U tomu je glavni trokut Vir-Nin-Lošinj, tu je bilo pravo središte. On dodaje da smo mi ovdje podrijetlom degradirani ostatak civilizacije koja je postojala na Zemlji, onaj dio koji nije uspio otići. Nažalost, veli on, jednim kamenom se ne može dokazati duhovni element. Caska je nastala 12 tisuća godina prije opće kataklizme na Zemlji.

Misteriju Caske je na neki način riješio Petar Ferdebar. Portadi se čini prihvatljivim teorija o dolasku naroda Miza ili Maga. A kao što znamo Magi su bili Iranci iz Medije, koji su privukli neobično Aleksandra Velikog da ide osvajati Iran i cijelu Aziju. Mistični element je tu veoma važan. Stoga je Crkva i proglasila Casku mjestom velikog zla. Tu se vodila velika borba između dvije prapočetne ideje.

Zdenko Brusić pak ne misli uopće tako. On kaže: "Magi na ovom prostoru ne postoje, 1250. godine tu nema nikakvih Maga", no Harold Lamb u svojoj knjizi "Aleksandar Makedonski" god. 1946. izričito kaže da su Magi posjetili Aleksandrovog oca Filipa Makedonskog na njegovom dvoru i da su ostavili najdublji dojam na Aleksandra i oni i njihova bijela odjeća od svile i njihovi veliki konji. Ovdje je bitna Novalja, veli Brusić, ona je definirala cijeli prostor. On tvrdi i da je potres 360. godina prije Krista srušio zadarski Forum. Dosta se bavi i Grcima u Pagu. Rimljani su ratovali s Histrima, Dalmatima i Japodima, ali s Liburnima nisu. Liburni su bili najnapredniji i najbogatiji.

Boris Palčić Caskin progovara o t.zv. Talijanovoj buži. Vlč. Zlatko Sudac priznaje da mu je križ na čelu od Boga. Sudac kaže za Paški trokut da je to znak Svetoga Trojstva. Stipi Joliću i Branku Primorcu Erich von Däniken, "Jules Verne 20. stoljeća", priznaje da je bio trinaest puta na otoku Pagu. On kaže da su t.zv. "Sinovi Sunca" promjenom gena, od majmuna stvorili "inteligentnog čovjeka" – homo sapiensa, kojemu su dali svoj lik. To se slaže i s onim što piše Arthur Clark u svojoj "Odiseli u svemiru". Otok Pag je pun svih mogućih čuda. Tako recimo nerazjašnjiva svjetla i razni predmeti u zraku i t.d.

Svemirci rastom patuljci dolazili su na Pag, tvrdi Marko Zekanović iz Krneze. Njihovo groblje nalazi se na Ljubačkoj kosi. Prije velikog Potopa ovdje je živjela visoka civilizacija. Vinko Stojić našao je ovdje orihalk – posebnu kovinsku leguru –  za kojega se znalo da je postojao samo na Atlantidi. I sam je Zekanović imao bliski susret s NLO-omom. Ti su NLO-i viđeni nad Pagom i u doba Domovinskog rata.

Prirodoslovac Stjepan Zvonarić govori opširno kako je Paški trokut bio svetište neolitskih lovaca. NLO-i su na Pag bacali svjetlosne projekcije prema kojima su praljudi i odredili svoje sakupljalište. Očito je bilo nešto na nebu što su štovali. I stari Sumerci su zapisivali da su im dolazili Anunnaki – bogovi sa zvijezda. Postavlja se i ovaj upit: je li Isus Krist bio s ovoga svijeta ili iz svemira, to je vječno pitanje istraživača. Zvonarić se vraća liku kapelana Sudca te kaže da se radi o jednom stvorenju koje među zemaljskim ljudima predodređeno u obliku reinkarnacije, možda i samoga Krista. Profinjeni lik vlč. Sudca doslovno je lik Krista, kakvoga znamo iz crkvenih ilustracija, pa i Milanskog platna, a prostor Paga gdje su se ti znakovi dogodili je izabrani prostor neke svemirske civilizacije koja je u drevno doba kontakirala s tim prostorom a sada hoće uživo i na izravniji način kroz lik Zlatka Sudca predstaviti svoju civilizaciju.

Stjepan Zvonarić opisuje neobični krajolik Velog Tustog Čela i Paškog trokuta, cijeloga Paga, koji je i mene duboko impresionirao kada sam u doba Domovinskog rata ovuda putovao od Senja do Zadra. To je veoma neobični vapnenački krš o kojem bi neki ekstrasens rekao "da mu od vibracije klecaju koljena i diže se kosa na glavi obavijena aurom faraonskog sarkofaga". On je tu našao prizor Eve i Adama iz Rajskog vrta, da su ga prožimali žmarci. I o ljepoti paške čipke veli da nije slučajna. To je nešto jedinstveno u cijelom svijetu. Pag je oduvijek bio čudesan i tajanstven. Trokut paške čipke vidi se i u krajoliku Velog Tustog Čela. Zvonarić opisuje i čudesne moći iscjelivateljstva koje posjeduje Zlatko Sudac. I ja znam čovjeka kojega je na čudesan način izliječio od raka, koji živi u Zagrebu i odonda je prošlo dosta godina a on je živ i zdrav.

Zvonarić tvrdi da je križić u obliku raspela na Paškom trokutu. Paški trokut djelo je ljudskih ruku po uzoru na Nebeski trokut. On stalno opetuje da je ovdje riječ o čvrstoj vezi trokuta s iznimnom simbolikom svemira. Spominje da Zacharis Sitchin piše kako su Sumerci u klinastom pismu ostavili spomen o dvanaestom planetu našeg sunčanog sustava, a to je jedna druga Zemlja koja u rijetkim vremenskim intervalima prolazi blizu naše planete i svojom visoko tehnološki opremljenom letećom flotom dolazi na našu Zemlju. I ostavlja tu svoje tragove. Predzadnji puta bili su ovdje prije 7.200 godina. Zašto je otok Pag kao nijedan veći otok tako gol i pustošan?Uzorak kalcita koji je na njemu nađen možda naslućuje neku zagonetku. Naš Spasitelj Isus Krist došao je očito s neba.

Renata Rašović piše kako se Z. Sudac počeo po prvi puta ponašati drugačije od 6. svibnja 1999. u kući Milke Ricov u Novalji. Tada se po prvi puta pojavio i krvavi križ na njegovom čelu. Poslije te stigme se Zlatko Sudac u transu šetao Pagom obučen u bijelo.

Stjepan Zvonarić je našao u predjelu Paškog trokuta jedan uzorak izvanzemaljskog podrijetla u obliku jedne krhotine meteorita u stijeni. On je to nazvao Novaljska zvijezda. Izjavljuje potom kako se priča o Atlantidi nije dogodila prije 12 tisuća godina kao što piše Otto Muck u svojoj knjizi "Atlantida", nego početkom završetka zadnjeg ledenog doba i stoga je ledeno doba i prestalo. To je otprilike bilo u ono isto doba kada Ivan Jurić piše u svojoj knjizi "Genetsko podrijetlo Hrvata" da su se na obali Jadrana pojavili prvi nosioci hrvatskog haplotipa.

U svojoj knjizi o Caski Bilosnić bilježi razgovor s još nizom ljudi kao što su Zekanović, da su naši predci ovdje imali oštar pogled telepatske moći kao predci starih Maja. O tom strašnom pogledu već sam davno pisao. Iliri su imali takav pogled da je njihovo oko već prije bitke s neprijateljem dobijalo pol bitke. On govori oTeukronima. Oni su bili Trojanci s našeg područja, Troja je bila kolonija Atlantide. Javlja se i Alberto Fortis, Nikola Crnković, Josip Kunkera koji se bavi čuvenom Kristinom iz Caske.

T. M. Bilosnić "Odisej sa zadarskih otoka", Matica hrvatska Nin, Udruga 3000 godina za dar, Zadar, 2002.

U Trećem svesku svojih istraživanja o Zadru i okolnim krajevima i mjestima Tomislav Marijan Bilosnić služi se istim sredstvima: tehnikom odabiranja, suprostavljanja raznih mišljenja, mogućnostima široke povijesne palete, gdje svatko misaono važan može biti zastupljen i odsudan. Njegove su knjige tako veoma izazovne i nadasve zanimljive. On je spojio ono najbolje u novinarstvu s onim u književnosti što privlači čitatelja da uđe u labirinte i vrtloge dalekih zbivanja i otkrije sva moguća čudesa o kojima s do nedavno nije moglo ni sanjati.

Uvodnim poglavljem pod nazivom "Bogatstvo koje trune i propada pod zemljom tisuće godina" autor ulazi u svoju priču i  kao rudar iznosi pred nas sve moguće kristale i druga rudna blaga, koji su naš stoljetni i tisućljetni ures s kojim se do sada nismo znali kititi. No Bilosnić nas o tome sada podučava i vjerujemo da će njegova otkrića biti naše trajno bogatstvo po kome ćemo biti sve važniji i važniji u svojim vlastitim i tuđim očima koje se sve više zadivljeno okreću prema nama. A zbilja se imaju i čemu diviti.

Dariju Tikulinu se prikazala deželjna vila, veli Bilosnić, a sam Tikulin nam kaže: "Arbanaška fontana je mjesto na kojem je općio Neptun u Jadranskom moru, to je mjesto koje je on za dar dao vili Stani. Tek potom su Jazon i Argonauti sazidali grad Zadar, zapravo ogradili ga". On to iščitava iz naše glagoljice. Vlado Zrnić o mirilima na Velebitu kaže da su znak sunca: "Naslijeđe mirila vjerujem da je vezano uz Bliski Istok, možda čak uz Zaratustru, ili prve kršćane. Neki to naslijeđe vezuju uz Bogumilske običaje. Još češće uza znak sunca, slavu sunca, uz mitraizam".

Giuliano Marinković i Boris Gnjidić pišu o Paškom NLO incidentu. Ima ovdje cijeli niz priča o Pagu i NLO-ima. U svojoj knjizi "Odisej sa zadarskih otoka" autor se bavi antikom i srednjim vijekom. Ta knjiga tvrdi da je grob grčkog junaka Ahila na vrhu Svetog Vida, da je na Gradinskom vijencu na Ljubačkoj kosi bio Hektorov dvor. Bilosnić navodi tvrdnju Roberta Gravesa da su otmica i Apsirtova smrt bile na sjevernom Jadranu. Tu nalazimo i misao da je Odisej na svoje lutanje krenuo s paškog i ljubačkog područja te da su Dorani sa zadarskog područja odnijeli svoju kulturu u Grčku. To isto tvrdi i Mirko Vidović u svojem nedavnom predavanju u Gornjoj Jelenskoj. Mentori su pleme koje nadzire otok Pag. Medeja je s Jasonom pobjegla na Kvarner. Pelazgi su najstariji žitelji zadarskih otoka. Prije 9 tisuća godina Jadran je bio 30 metara niži od današnjeg. Kretski, mikenski i egejski trgovci su boravili na zadarskim otocima. Kralj Petar Krešimir IV. podijelio je Pag na dva dijela. Pažani su se odselili na zviježđe Cefeja, a Pag je dospio među otoke Blaženih.

Bilosniću je važan toponim Kiršina na Paškom trokutu. O tomu govori Josip Portada novinar iz Paga: "Nada Klaić je rekla da mu ime dolazi od boga Krišne i time povezuje dolazak Hrvata na ovo područje. Portada drži da je Paški trokut ostatak nečega što je bilo davno, davno prije … radi se o dokazu ostataka visoko razvijene civilizacije na ovim prostorima … prije – 12 tisuća godina bila je velika kataklizma na Zemlji … Paški trokut je ostatak nečega vrlo čvrstog, velikog što je nekada bilo na ovom području, dio visoke civilizacije koja je nestala … Zemljina se os tijekom vrtnje Zemlje svakih 27 tisuća godina vraća na istu prolaznu poziciju … Precesija je zbilja takva kakva jest … Paški trokut je oblikom posve isti kao zviježđe Cefej na sjevernom dijelu neba i kod nas se vidi tijekom cijele godine. Na Pagu su bili ufolozi 1999. iz SAD. Jedan od njih je rekao da mora postojati neki duboki razlog zbog kojega se pojavljuju ovdje neobične pojave na nebu. On polazi s pretpostavkom da je ovdje postojalo nešto što ih dovodi ovamo. Važna je veza i sa Sirijusom. Dobro znamo da i piramide imaju izlazni dio prema Sirijusu. Znamo i da pleme Dogona u Africi također štuje Sirijus, znaju sve o zvijezdama a ne znaju matematiku.

Sjetio sam se knjige Roberta K. G. Templea "Tajna zvijezde Sirijus" koja je izašla u Londonu 1976. kako opširno raspreda cijelu tu tematiku. Citiranjem iz nje kojom drugom prigodom razriješile bi se mnoge tajne starih Egipćana, njihovi "crni kultovi", pa i Dogona, kao i tajne našega otoka Paga i Paškog trokuta, koji bez osvrta na tu knjigu i dalje ostaje velikom enigmom.

Petar Ferdebar citira Pseudo Skilaka koji razrađuje povijesne podatke o Liburnima, Ilirima i o Bulinima koji su potomci Liburna, a to su naši današnji Bunjevci. Spominje se i otok Korkira Nigra i Crna Kirka. Ferdebar spominje i kako su se narodi s ovog područja 1100. godine prije Krista selili preko Male Azije u pravcu Egipta i Mezopotamije, a sada se sele pod pritiskom rimskoga cara u bespuće današnje Bosne noseći sa sobom svoje obilježje naroda Lotofaga, grbove u obliku cvijeta lotosa, ali i nazive jezera, rijeka, otoka i svega onoga što ih podsjeća na prostor s kojega su se doselili, ali zbog toga što se ne uklapaju u Rimsko carstvo moraju iseliti na njegove granice. To je bio i razlog zašto se hrvatska država kasnije stvarala u Bosni.

Ferdebar nadodaje svoje mnijenje o onima koji se nalaze s dijela Kvarnera, t.j. na području današnjih Ravnih Kotara, odnosno Zadra. Rijeka Nar, veli on, t.j. Zrmanja teče dalje između Pireja i Liburna pa su prema tomu Pireji identični Piratima – Japodima, odnosno Ličanima, dok su Liburni otočani … Dionizov djed bio je Kadmo a baka Harmonija koji su tamo u jednoj varijanti sijali zmajeve zube, a u drugoj su došli kao dvije zmije s otoka Teneda – otoka Crnog boga smrti ili Kronova otoka na otok Par, današnji Pag. Troja po Homeru i jest grad koji gradi Poseidon, a Poseidonovi bedemi su – vodeni bedemi. Po zapovijedi boga Zeusa građevine oko grada Ilija sagradili su bogovi Poseidon i Apolon, ali uz pomoć junaka Ajaka i velikog broja Trojanaca. Kirkin otok je Rab. Početkom nove ere žitelji Paga i Ravnih kotara raseljeni su na nova mjesta u Bosnu pod imenom Pagani, u novu postojbinu Paganiju. To je bio početak stare hrvatske Bosne, zemlje ljiljana.

Svaki Bilosnićev sugovornik priča posebnu povijest, dosad nepoznatu – to je konverzija cijele dotadanje povijesti ovih naših krajeva oko Zadra.

Tako i Josip Zanki priča svoju posebnu priču. On kaže da svakom našem putniku u oku blista Graal. Bez Velebita u očima, kaže on, ne putuje se nikuda ovim krajem, pa ni u snu. Putopis ovim našim krajem otkriva se od Zoranića preko Don Qujotea do Borgesa jakom sklonošću umjetnika koji vjeruje u mitske činjenice: nijedan se dio svijeta i života ne može objasniti, shvatiti i prihvatiti, pa konačno iscrpsti, ukoliko se isti svijet i život u njemu ne vide kao relativizirano jedinstvo. Autor zaziva u pomoć sve i svakoga od Paracelsusa do Gnoma koji mu se vratio sa svim mogućim idejama o letenju kako bi mogao doći u zemlju arhetipova i na tom putu doživjeti dodir devičkih bića. Josipu Zankiju se put pokazuje kao permanentno ogledalo a putovanje kao stalno ogledanje.

S kim to Zanki razgovara? Pa to su samo oni veliki duhovi koji znaju sve prave podatke, koji otkrivaju identitet svake osobe i mjesta, koji znadu gdje je pravi genius loci.

Pogledajte galeriju Tomislava Marijana Bilosnića!