Dagmar Franolić: Hello tree

Galerija Decumanus, Krk
Multimedijski projekt
Dagmar Franolić
Hello tree
Od 07. 08. (u 20.30 sati) do 26. 08. 2010.

Pogledajte galeriju radova Dagmar Franolić!

U organizaciji Centra za kulturu Grada Krka, u prostoru Galerije Decumanus u Krku, otvara se izložba krčke slikarice Dagmar Franolić pod nazivom „Hello Tree“. Radi se o svojevrsnom eko-likovnom multimedijskom projektu, u kojem autorica slikama (akvareli, kolaži, crteži), fotografijama, oslikanim skulpturama/objektima, glazbom i riječju (dnevnički zapisi i poezija, ispisani u klasičnom i digitalnom obliku) bilježi svoje osluškivanje i promatranje stabala.

Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, autorica predgovora u katalogu koja i otvara izložbu.

Hello tree

Teško je točno odrediti kad se u slikarstvu Dagmar Franolić, koja se profilirala kao pejzažist i vedutist, pojavilo stablo kao samostalni motiv. Vjerojatno je ono uvijek tu postojalo, uklopljeno u njezine pejzaže, samo što nikad nije imalo takvu primarnu važnost kakvu ima sada. Jer otkada autorica, otprije dvije godine, radi na projektu „Hello Tree“, stablo je u njezinoj umjetnosti preuzelo dominantnu ulogu, postavši ne samo glavna tema, nego i temeljni koncept na kojem zasniva cijeli svoj novi ciklus. Ciklus koji se, međutim, ipak logički nastavlja na njezino dotadašnje slikarstvo, ogrnuto specifičnim ozračjem snovite poetičnosti i lirske metafizičnosti. Njezino intimističko slikarstvo, koje nosi elemente zbiljskoga, ali i autorski interpretiranoga, pri čemu je viđeno združeno s iskustvenim i emotivnim, asocijativnim i simboličkim, stvarajući neku novu, njezinu osobnu stvarnost. Prepoznatljivi elementi autoričina izričaja dakako da se provlače i u novome ciklusu, kao i njezina karakteristična prostorna perspektiva, samo što sad ona pejzaž više ne zahvaća panoramski (ali ga i dalje često gleda iz gornjeg rakursa), već se fokusira na detalj, na stablo. Jer na njemu joj se nenadano jedne zime zaustavio pogled. I tamo dugo ostao. Otad se njezin odnos prema ovome motivu sasvim promijenio. U svojim dnevničkim zapisima, koji su sastavni dio projekta „Hello Tree“, ona to bilježi s puno poetičnosti: „Zima na otoku. Vjetar ti fijuče oko ušiju, ponekad dan za danom pada kiša i more nikako da se riješi one tamne olovne boje. Sjećanje na ljetne, sunčane dane, pune vrućine i turista, gužve i halabuke, do veljače već izblijedi, a dani izgube toplinu, pa se čini kao da nikad više sunce neće ugrijati. Ja volim zimu. Onda imam puno vremena. Vremena za slikanje, za čitanje, za razmišljanje, za šetnje. Vremena za sebe. Jednog dana dok sam slikala, primijetila sam da mi stabla uvijek izgledaju isto. To sam odlučila promjeniti. Odlučila sam upoznati stabla…Vježbati gledanje… Ali sve je ipak počelo slučajno, jednog maglovitog dana, zimi, krenuvši od stabla melije, koja je dio ambijenta centra grada. Melije toliko uklopljene u vizuru gradskog centra, da se sva njezina ljepota i sve mijene više niti ne zamjećuju. Ali toga dana ja sam je ipak zamijetila. Kao i obično, prolazila sam pored nje, ali onda sam uočila pravu čaroliju u maglovitom danu. Jer melije je sva blistala nježnom ljepotom. Njezine grane bez lišća bile su ukrašene malim kuglicama boje slonovače i u magli su izgledale čarobno. Htjela sam tu ljepotu fotografirati i tako sam se poslijepodne vratila s fotoaparatom – ali već je bilo prekasno. Od cijele čarolije ostale su samo odrezane grane, koje su ljudi upravo skupljali i odnosili. Nije mi preostalo drugo nego da sve pokušam naslikati…“  

Autorica je tad odlučila vidjeti što se događa i s drugim stablima pored kojih često nesvjesno prolazimo i gotovo ih ne primjećujemo. Odabrala je, pored melije koju je među prvima zamijetila i pored koprivića koji je također vrlo često nezamijećen u centru grada, još nekoliko stabala. Prvo ona koja su joj uvijek „negdje u vidokrugu“ dok slika u svom atelijeru: smokvu i piniju. A onda je obišla okolicu i izdvojila u konačnici još njih nekoliko: orah, maslinu, grupu tamarisa (koji su joj tad, zimi, onako ogoljeli, izgledali „kao da će zaplesati“), topolu, čemprese, stari hrast, kesten i jasen. Redovno ih je dvije godine posjećivala, proučavala i upoznavala. Promatrala na njima mijene godišnjih doba, odsjaje boja i svjetla, rađanje i umiranje, znakove vremena i prostora. I njihov razgovor s vjetrom, suncem, kišom, oblacima, zvijezdama…Ponekad ih je mogla, laganom šetnjom, posjetiti sve odjednom, a ponekad bi autorica-istražiteljica krenula u posjet samo jednome od njih. Ali uvijek su se Dagmar i njezina stabla „sretali“ u redovnom ritmu od dva tjedna, pa je ona ubrzo počela opažati na njima i oko njih promjene koje ranije nije vidjela. Počela je pronicljivije gledati i naučila je komunicirati s prirodom. Svaku promjenu, svaku senzaciju, svaki neobičan detalj i svaku ljepotu koju ranije nije opažala, sad je registrirala okom, duhom – ali i fotoaparatom. Stabla su tako postale više od puke vizualne inspiracije. Postala su medij osluškivanja prirode – svih njezinih energija i cikličkih gibanja, svih mijena i sezonskih ozračja, života i rasta. Potvrdila su se i kao simbol integriranosti čovjeka u prirodu i pokazatelj njegova skladna suživota s njom.

Kod kuće, u Dagmarinu atelijeru, polako je, tijekom dvije godine, rastao materijal za projekt: dnevnički zapisi, skice, slike, kolaži, pjesme…U konačnici je nastala interdisciplinarna, multimedijska Priča o Stablu, koju je autorica ispričala kroz dvanaest zasebnih priča o „svojim odabranim stablima“. Ispričala ju je unijevši u svoj umjetnički iskaz sve svoje emocije, misli i snove, svu liriku i fantazmagoriju, a iznad svega svu svoju maštu. Postavljena u galerijski prostor kao scenska instalacija, njezina priča se iščitava kroz niz kolažiranih, poetskih akvarela združenih s crtežom, kroz ciklus fotografija, kroz grupu malih, oslikanih drvenih objekata, kroz glazbu i kroz pjesme kojih je sama slikarica autor, što sve, kao cjelina, odašilje guste podražaje svim našim osjetilima, puneći nas mnoštvom audio-vizualno-haptičkih doživljaja. Uz to, pozivajući nas stalno na dijalog i na komunikaciju – onu duhovnu i mentalnu, ali i onu opažajnu i taktilnu.

Višnja Slavica Gabout

Dagmar Franolić je rođena 1963. godine u Münchenu (Njemačka), gdje se školovala. Od godine 1982. živi u gradu Krku. Slikarstvom se intenzivno bavi od 1984. godine. Samostalno izlaže od 1989. godine (Omišalj, Krk, Punat, Rijeka, Bakar, Njivice, Baška, München), a od 1991. godine sudjeluje na mnogim skupnim izložbama (Krk, Chioggia-Italija, Košljun, Zagreb, Bakar, Malinska, Omišalj, Gauting – Njemačka), kao i na Hrvatskom triennalu akvarela (2004.). Isto tako, sudjelovala je u radu i brojnih likovnih kolonija (Krk, Omišalj, Bakar, Malinska, Lošinj). Tijekom više od 25 godina umjetničkog djelovanja profilirala se kao talentirana slikarica s posebnim osjećajem za akvarel, ali isto tako i za crtež. Dobitnica je diplome na „Mandraču“ (Volosko 1993.).

Pjesma tamarisa

… jer vjetar je taj

Dagmar Franolić

Maja Parentić, ravnateljica CZK Grada Krka

czk-grada-krka@ri.t-com.hr

Akademija-Art.hr
30.07.2010.