‘Da vam kažem što sam danas morala napraviti? Dati otkaz…’ |

Nezadovoljna time što joj država ne omogućava da odradi staž i zaposli se u struci, mlada visokoobrazovana fizioterapeutkinja obratila se Vladi na službenom Facebooku. Njeno obraćanje prenosimo u cijelosti

Da vam kažem što sam danas morala napraviti? Dati otkaz. Zašto, pitate se? Priča je dosta zaguljena, početi ću iz početka…

Sve je počelo sa time da mi je mama još od kada sam krenula u školu govorila ‘Uči dijete, uči. Biti će ti lakše u životu.’. I tako sam ja nakon Osnovne škole, završila Opću Gimnaziju, a nakon nje upisala stručni studij fizioterapije na medicinskom fakultetu u Rijeci, na kojem sam i diplomirala. To je bilo prije 15.mjeseci. Od tada se nisam pomakla s mrtve točke. Ne zato što nisam htjela, nego zato jer mi ne date. Već 15 mjeseci moja najveća želja je odraditi staž, položiti stručni ispit, učlaniti se u komoru i početi raditi u struci, tj. imati šansu da se snađem i pokušam zaraditi za svoj kruh. Ali očito u ovoj zemlji mladi obrazovani ljudi za to ne dobivaju šansu. Jer jedino na što ja nailazim su zatvorena vrata.

A kakve su se to sve zavrzlame dešavale po tom pitanju u ovih 15 mjeseci? Pokušati ću vam i to ukratko opisati. Kada sam diplomirala, što je bilo u 10.mjesecu 2011. godine po pravilniku mi je trebala biti zagarantirana plaća od 75% regularne plaće za mojih godinu dana koje moram odstažirati, kako bih mogla izaći na stručni ispit, učlaniti se u komoru i tek tada uopće mogla raditi u struci. Većina ljudi iz prošlih generacija čekali su na taj staž u pravilu ne preko godinu dana. Pa sam, eto, sukladno sa time organizirala svoj život. Ostala sam u Rijeci, našla poslić na pola radnog vremena. Čisto da mogu prehraniti sebe i svoje životinjice, dok su roditelji financirali moje podstanarstvo, jer je to trebalo biti privremeno rješenje, dok ja ne dobijem staž i plaću sa kojom ću moći samostalno financirati sve svoje troškove. Međutim, mjeseci su prolazili, a natječaja nije bilo. Nekoliko ljudi uspjelo se provući preko HZZ-a za Mrsićevih 1600kn, ali i tu ‘rupu u zakonu’ su brzo zakrpali, jer mi zdravstveni djelatnici smo ‘posebna sorta’ i staž trebamo dobivati isključivo preko HZZO-a. Prosvjedovalo se. Vodilo se nekoliko sastanaka sa ministrom Ostojićem. No problem nije riješen. Na zadnjem sastanku, ministar je rekao kako je pravilnik izmijenjen, i da sada možemo volontirati uz plaćene doprinose i putne troškove (da, do sada ni to nismo mogli). Palo je i još jedno obećanje koje opako podsjeća na neka koja smo već čuli: izaći će natječaj za plaćeni staž u trećem mjesecu (ne zna se koliko će biti plaćen). Nekoliko dana nakon toga, bila je reportaža o našoj priči na vijestima. Odjednom, iz vedra neba, pala je informacija da će se pravilnik izmijeniti i da ćemo ipak moći stažirati za Mrsićevih 1600 kn. Mislim da mogu u ime svih nas reći da su nam se pojavili upitnici iznad glava.

I tako sam ja dala otkaz. U nadi da ću moći stažirati barem za tih 1600kn, za što je uvjet da sam barem 30 dana prijavljena na zavodu. Jer, znate, meni je već stvarno dosta čekanja. Samo želim odraditi ovo i dobiti šansu za rad u struci za koju sam se obrazovala.

Moram istaknuti da ne živimo svi sa roditeljima, a neki se niti ne možemo vratiti živjeti sa njima. Nemaju svačiji roditelji posao. Nisu svačiji roditelji zaposleni, a neki su čak i bolesni. Neki od nas imamo braću i sestre studente šta je dodatni trošak našim roditeljima. Neki imamo obaveze. Neki su u braku. Neki imaju djecu. 1600kn ili volontiranje je možda dovoljno dobra opcija za nekog tko živi sa roditeljima, bio je spreman na to ili ne čeka dugo, ali za nas ostale nije. Mislim da u ime većine nas mogu reći da nam taj novac ne treba da bi putovali, izlazili van, zezali se… Nama ovaj novac treba kako bi nakon toliko vremena što ovisimo o svojim roditeljima, napokon mogli sami plaćati svoje stanove i hranu koju stavljamo na stol.

Molim vas, riješite ovaj naš problem. Stvarno smo umorni od čekanja i silnih neispunjenih obećanja. Uostalom, kako se za nove generacije ukinuo staž, znači da se naš broj neće povećavati. Pa dajte onda adekvatno riješite taj problem. Ako već ne zbog nas, onda zbog samih sebe. Jer znamo da se izbori bliže. Glas po glas… Samo da računate nas, tome dodajte naše nezadovoljne roditelje, braću i sestre, bake i djedove, prijatelje, rodbinu i poznanike, i već smo došli do podosta velikog broja glasova, koji, očito nebi išao u vašu korist. Da ne pričamo o tome kakvu lošu reklamu si radite i kako se loše vijesti brzo šire, jer, nemojte zaboraviti da javnost prati ovu priču i iščekuje kakav će kraj imati.

Za kraj bi samo spomenula: Mladi smo, obrazovani, sa brdo ideja u glavama i puno volje i želje za radom. Molimo vas, dajte nam šansu, jer mislim da smo ju zaslužili.

Foto: sthcbuncombemedia.blogspot.com
Izvor: Dnevno.hr