Čvrsta povezanost s ostatcima starih civilizacija na prostoru Ravnih Kotara

Duhovi sa zadarskog Foruma

Duhovi sa zadarskog Foruma

Zapis uz pjesničko-likovnu monografiju “Duhovi sa zadarskog foruma”

Piše: Aleksandar Stipčević

Ako je točno da morski valovi, kamene kuće, masline, smokve, let ptica i sve drugo što nas okružuje oblikuje naše snove, naše osjećaje i naš svakodnevni život, tada se moramo složiti s tvrdnjama mnogih mudraca, da čovjek današnjice s lakoćom može prodrijeti u duše dalekih predaka, čak i onda kada mu nedostaje pisanih potvrda i materijalnih ostataka drevnih naroda i kultura koji su jednom živjeli na prostorima na kojima danas žive njihovi daleki potomci. Dovoljna je mašta i intuicija i evo nas u zagrljaju prošlosti.

Ne možemo mnogo pogriješiti kada tvrdimo da je čovjek, osim što pripada jednom narodu, jednoj vjeri, jednom svjetonazoru, ujedno i plod okoliša u kojem živi. Morski valovi su udarali o obalu na isti način u dalekoj prapovijesti kao i danas, bura, jugo, maestral tada su kao i sada puhali i prisiljavali čovjeka da prilagodi svoje kretanje i svoju dnevnu satnicu njihovoj snazi i smjeru. Ribu pak u moru trebalo je znati loviti onom istom vještinom kojom se lovila tijekom svih proteklih stoljeća, a kamene kuće ljudi su gradili s umijećem koje se skupljalo i usavršavalo stoljećima, da bi se zaštitila obitelj od hladnoće zimi i nesnosne vrućine ljeti.

Narodi su na ovim liburnijskim prostorima dolazili i odlazili, ali su svi oni morali naučiti vještinu življenja ako su željeli preživjeti.

No, jesu li starosjedioci, oni koji su tu živjeli u prapovijesnim i antičkim vremenima zaista nestali, kako to mnogi misle, ostavljajući iza sebe samo svoje grobove i razrušena naselja i utvrde? Danas znamo da nisu nestali. Naprotiv, svi ti stari i prastari narodi žive i dandanas u nama. Za ovu tvrdnju dovoljno je logički zaključiti: stare predrimske Liburne nisu rimski legionari istrijebili – jer su trebali njihova znanja preživljavanja na ovim prostorima. Starosjedioci su se pomiješali s malobrojnim gospodarima i u miru s njima živjeli, a potom, kada je Rimsko Carstvo propalo i kada su se na ovim prostorima pojavili Hrvati, pomiješali su se oni s njima i tako sačuvali biološki kontinuitet sve do danas. Od došljaka su prihvatili jezik i kulturu, promijenivši svoju nacionalnu pripadnost – postali su Hrvati već u ranom srednjem vijeku.

Tomislav Marijan Bilosnić, autor ove knjige osjećao je i znao da korijene današnjice treba tražiti u magli daleke prošlosti i makar kako ona bila nedostatno poznata, on je intenzivno poetski proživljava kao sadašnjost. Sve što se tu događalo, sve u što se stoljećima vjerovalo, povezano je, sve je u njegovoj pjesničkoj interpretaciji isprepleteno i zajedničko. Božice Latra, Ika, Anzotika i Thana, te muška božanstva Vidasus, Bind i mnogi drugi, kao i cijeli panteon grčko-rimski, i dandanas je dio nas. U našoj svijesti i sjećanju žive stare mitološke priče, tajanstveni simboli plodnosti, života i smrti, još tajanstvenija vjerovanja u mrtvace koji izlaze iz groblja i plaše ljude, moć talismana i amuleta. Kada se Bilosnić penjao po liburnskim gradinama, dok je hodao po popločanom forumu rimske Jadere, slutio je i osjećao da ti spomenici i ljudi koji su ih stvorili određuju i dandanas našu sudbinu.

Mašta Tomislava Marijana Bilosnića čvrsto je povezana s ostatcima starih civilizacija na prostoru Ravnih kotara. Bezbroj je puta sam sebe poistovjećivao sa stanovnicima liburnskih gradina, s uljuđenim građanima rimskih kolonija i municipija, te kao putopisac i pjesnik nije mogao odoljeti da u svojoj duši ne skupi sve krhotine daleke prošlosti znajući da ustvari piše i o sadašnjosti.