Crkva u Hrvatskoj treba promišljati o duhovnoj fizionomiji vjeroučitelja

Amabilis Juric

Amabilis Juric

Već sam početak školske godine dobar je povod razgovora sa »svježom« doktoricom pastoralne teologije s. Amabilis Jurić (1959, Drijenča, BiH), članicom družbe Školskih sestara franjevaka Krista Kralja

Njezino iskustvo stručnoga i pedagoškoga rada sa svim dobnim skupinama, od predškolskih do roditeljskih, kao i aktualnost vjeronaučnih tema i pitanja, te jedinstveno, gotovo pionirsko promišljanje vjeroučiteljske duhovnosti, prometnuli su dr. Jurić u idealnu sugovornicu prvoga školskog tjedna.

Početkom srpnja obranili ste na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorat iz pastoralne teologije pod naslovom »Duhovnost vjeroučitelja vjernika laika u suvremenim hrvatskim crkveno-društvenim uvjetima«. Koje su pretpostavke teološko-katehetske utemeljenosti duhovnosti vjeroučitelja vjernika laika o kojima govorite u prvom dijelu doktorskoga rada?

DR. S. JURIĆ: Iz istraživanja suvremenih pokoncilskih teološko-katehetskih promišljanja nastojala sam ponajprije utvrditi koncept vjeroučiteljeve duhovnosti čije polazište smješteno unutar kršćanske duhovnosti kao teološke discipline, koja sustavno znanstvenom metodom promišlja duhovni kršćanski život. On se prije svega temelji na antropološkom ishodištu kao univerzalnoj ljudskoj sposobnosti, koju posjeduje svako ljudsko biće bez obzira na kulturu i religijsku pripadnost; u tom smislu vjeroučitelj kao osoba tu sposobnost dijeli sa svakim drugim čovjekom. U konkretnom ostvarivanju te duhovne antropološke sposobnosti ona poprima svoje posebne oblike, ovisno o društveno-kulturnim uvjetima, kao i o ateističkim, agnostičkim, religijskim ili konfesionalnim uvjetovanostima. U ovom slučaju se duhovnost vjeroučitelja konkretizira sakramentima kršćanske inicijacije i prihvaćanjem crkvenoga vjeroučiteljskog poslanja, te tako poprima specifično obilježje kojim se razlikuje i od drugih kršćanskih duhovnosti. Konzultirani autori ističu da vjeroučitelj treba imati svoju specifičnu kršćansku duhovnost na koju upućuje i njegov kanonski mandat na temelju kojega on vrši posebnu službu u školskom vjeronauku. Ta služba ostvaruje se darom Duha Svetoga s kojim je vjeroučitelj pozvan na trajno otvorenu suradnju kako u opće kršćanskom tako i u specifičnom vjeroučiteljskom pozivu. Vjeroučiteljevu duhovnost treba razumjeti kao jednu od bitnih sastavnica njegova ljudskog i vjerničkog identiteta. Dakle radi se o duhovnosti, koju apostolska pobudnica Cristifideles laici definira kao duhovnost vjernika laika, koja je bitno obilježena složenim povijesnim, društvenim i kulturološkim okolnostima u Republici Hrvatskoj.

Nadalje, važno je također istaknuti da se koncept duhovnosti vjeroučitelja, utemeljen na antropološko-filozofskim i teološko-katehetskim osnovama, razmatra i interdisciplinarno, posebno pod razvojnim psihosocijalnim vidom. Iz toga je očevidno da vjeroučiteljeva duhovnost u konkretnom smislu nije unaprijed zadana, nego da ima svoju temeljnu i cjeloživotnu dinamično-razvojnu putanju unutar triju sukcesivnih formacijskih razvojnih faza (faza izbora, temeljnog studija i cjeloživotnog obrazovanja) u kojima se kontinuirano integrira i njegova duhovna dimenzija. Osim toga ona se integracijski profilira u cjelinu života pojedinca, njegovu teološku-katehetsku struku i komunikacijske metodičke vještine. Promatrano sa razvojno psihosocijalnog stajališta, vjeroučiteljeva duhovnost pokazuje se kao okosnica njegove osobnosti, koja ga dubinski motivira u skladu s vrijednosnim spoznajama i konkretnim djelovanjem.

Teologija tijela kao odgovor na krizu duha

Proteklu školsku godinu obilježila je rasprava oko zdravstvenoga odgoja, točnije IV. modula. Mnogi vjeroučitelji bili su u nezavidnoj poziciji, prisiljeni predavati prema jednostrano i »preko noći« nametnutom modelu. Kako pomoći vjeroučiteljima u takvim nezavidnim situacijama? Nedostaje li hrvatskom društvu u cjelini kvalitetan i konstruktivan dijalog?

DR. S. JURIĆ: Da, imate pravo, živimo u vremenu u kojem taktika grijeha nastoji izokrenuti i smesti našu želju za nebom, za Kristovim vječnim sjedinjenjem s Crkvom, kao što je to slučaj s raspravama o zdravstvenom odgoju, posebice IV. modulu, koje su unijele pomutnju na području spolnosti.

Zadaća nove evangelizacije, a time i vjeroučitelja kao njezinog primarnog promicatelja, ne sastoji se u osudi svijeta zbog njegovih pretjerivanja i iskrivljivanja, već u tome da ih dovede u red stupajući s njima u konstruktivni dijalog. U tom kontekstu teološka promišljanja Ivana Pavla II. o cjelovitoj teologiji tijela, koja prema katoličkom teologu Georgu Weiglu predstavlja jednu od najvažnijih rekonstrukcija katoličke teologije u posljednjih nekoliko stoljeća, mogu poslužiti kao putokaz svima onima koji naviještaju evanđelje. Temeljnu postavku ključnoga iskaza teologije tijela papa izriče riječima da je samo tijelo sposobno učiniti vidljivim ono što je nevidljivo. Stvoreno je kako bi u vidljivu stvarnost svijeta prenijelo otajstvo skriveno od vječnosti u Bogu te tako bilo njegovim znakom. Zapravo tijelo nam na neki način omogućuje vidjeti duhovne stvarnosti, pa čak i vječno otajstvo skriveno u Bogu.

U tom duhu suvremeni je vjeroučitelj pozvan na izgradnju teološke antropologije i u njezinu kontekstu teologije tijela odnosno cjelovitog viđenja čovjeka (integrum humanum). Naime, Papa naglašava kako razumijevanje, življenje i dijeljenje istine o muškosti i ženskosti nije tek još jedna zadaća u našem kršćanskom životu, nego nas življenje u skladu s istinom našega otjelovljenja kao muško i žensko vodi u samo središte kršćanskoga života. Stoga on poziva sve, posebice vjeroučitelje na iskreno promišljanje vlastitog životnog iskustva kako bi uvidjeli potvrđuje li ono njegove postavke. U tom duhu teologija tijela može vjeroučitelju poslužiti kao odgovor na krizu našega vremena iz razloga što ona suvremeni svijet ponovno povezuje s velikim otajstvom Krista i Crkve.

Sasvim je sigurno da nismo zavedeni naivnim očekivanjima kako ćemo suočeni s velikim izazovima našega vremena pronaći nekakvu čarobnu formulu za njihovo rješavanje, naprotiv papa odlučno ističe da nas neće spasiti formula, već Osoba, hrabreći nas Kristovim riječima: Ja sam s vama! Ukoliko suvremeni vjeroučitelj u otvorenosti konstruktivnom dijalogu na takav način bude utjelovljivao duh evanđelja, nema sumnje da će ostati vidljivi znak onoga što doživljavamo kao bitno ljudsko.

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju Glasa Koncila Foto: B. Čović/GK)