Zagrebačko kazalište Komedija jedina je kuća ne samo u Zagrebu, nego i u Hrvatskoj, koja kontinuirano njeguje žanr mjuzikla, pa on definira i njezin ansambl i, u konačnici, reputaciju. Sa svime što Komedija ima, čak i zadatak kakav je ‘Cabaret’ mora biti obavljen u najmanju ruku korektno
Prati je i prokletstvo da su mnogi mjuzikli pronašli i svoje vrlo uspješne verzije na filmu, što pozorničku inačicu čini pomalo suvišnom, osim za prave ljubitelje. No umjesto prijenosa u visokoj rezoluciji iz neke od svjetskih kuća, kazalište na Kaptolu ipak se s vremena na vrijeme zaista potrudi i zapne svim snagama da ni zagrebačka publika ne bi bila uskraćena za doživljaj koji nijedan film, bez obzira koliko kvalitetan bio, ne može ponoviti.
Naravno, mjuzikl je zbog svega toga i izuzetno zavodljiv, jer ako je spoj priče i glazbe dovoljno zanimljiv, on nudi čak i kompenzaciju. Sastavnice, naime, rade jedna za drugu, pri čemu pokrivaju nedostatke i ističu kvalitete čak i u lošijim primjerima, a licencirana produkcija kakva je već gotovo polustoljetnim životom na pozornici provjeren ‘Cabaret’ nije jedna od njih.
Hit Joea Masteroffa sa songovima Freda Ebba i Johna Kandera ima i svoj zasebni život u filmuBoba Fossea, pa je izbor utoliko siguran jer svjesno i vrlo proračunato igra na poznatost predloška koliko i zavodljivost melodija koje prepoznaju ili vole čak i oni koji ne znaju njihovo porijeklo. Time je već pola posla odrađeno, a kad se tome pridoda i u žanru iskusna i uspješna redateljica poput Dore Ruždjak Podolski sa svojim timom suradnika, rezultat je velika i moćna predstava.
Ono što međutim pomalo smeta kod ‘Cabareta’, unatoč svim njegovim vrlinama, to je što za njega nema nikakvog razloga osim zanata i profita. Njegova je postavka jasna, kao i zahtjevi same kuće, ali i publike koja će nesumnjivo nekoliko mjeseci puniti dvoranu do posljednjeg mjesta.
Pitanje je ipak zašto: zbog doživljaja filma uživo, zbog songova koje već svi znaju ili zato da se jedna ljubavna priča u nesklonim vremenima i na zaista zanimljivom mjestu ponovno doživi i proživi u kazalištu? Odgovor glasi: da. Jer bilo bi zaista iluzorno očekivati da se ovom predstavom u tako profiliranom kazalištu željelo bilo što reći o fašizmu, činjenici da ekonomska kriza uvjetuje i društvenu ili o tome da je građanska hrabrost materijal koji se u svemu tome posebno brzo troši.
Izvor: Igor Ružić / Tportal.hr
Akademija-Art
